Povodom knjige Ulrike Beate Guérot “Zašto Europa mora postati Republika. Politička utopija” (I)

HERZEGOVINA.IN
(11.09.2017.)
 
Prof. dr. sc. Mile Lasić:

Povodom knjige Ulrike Beate Guérot ‘Zašto Europa mora postati Republika. Politička utopija’ (I)

___
„Es kommt darauf an, das Hoffen zu lernen.“
Ernst Bloch, Das Prinzip Hoffnung

___

 

Thomas More je prije 500 godina objavio spis „Utopija“, priču o srednjoengleskom gradu u kojemu su vladali mir i socijalna pravičnost – glasi  prva rečenica uvodnih napomena Ulrike Beate Guérot u njezinoj „političkoj utopiji“, kako glasi i podnaslov knjige „Zašto Europa mora postati Republika“ (Warum Europa eine Republik werden muss! Eine politische Utopie, Dietz Verlag, Bonn, 2017., str. 304.). Čuvena „Utopija“ Thomasa Morea je u međuvremenu postala uistinu zaštitnim znakom fiktivnog društvenog poretka, ali i poticaj osmišljavanju socijalnih odnosa u poželjnoj budućnosti, veli autorica impresivnog životopisa, iz kojeg je vidljivo da je cijeli život posvetila kritičkom promišljanju Europske unije. Usput kazano, autori poput nje su iznimno rijetki i u EU, a da se o bijednoj situaciji kod nas i ne govori, ma koliko bilo mnoštvo onih koji u pravilu govore o EU „izvan sebe“ i „izvan pameti“, pro et contra, po potrebi, a da se nisu nikada potrudili razumjeti projekt mira u njegovoj kompleksnosti, odnosno snove plemenitih Europljana od Dantea Alighierija do Roberta Schumana o ujedinjenju Europe i „Europi mira“. No, ako bi se EU i dovela u pitanje, morala bi se iznova sanjati i misliti temeljem „princip nade“ (Das Prinzip Hoffnung), pri čemu  se, kako veli Ernst Bloch, i nada mora učiti ( „Es kommt darauf an, das Hoffen zu lernen.“).

Takvo što se ne smije, nažalost, više isključiti, jer u porastu su nezadovoljstva i u „jezgri“ i na  „periferiji“ sui generis polit-ekonomske tvorevine kakva je EU. O tomu govori i novije veoma zabrinjavajuće ispitivanje javnog mišljenja njemačke Zaklade Bertelsmann (Bertelsmann-Stiftung), iz kojeg prozilazi da čak 59% Nijemaca ne vjeruje da njihova zemlja ide u pravom smjeru, dok negativno mišljenje o EU dijeli 66% ispitanika a njih 72%, ne podržava smjer kojim ide Europska unija. K tomu, ovo istraživanje navodi da su Talijani još kritičniji od Nijemaca, pa čak 83% Talijana smatra da EU ide u krivom smjeru. U Francuskoj je omjer „euroskeptika“ u odnosu na „euro-optimiste“ 2:1, što znači da samo 36% Francuza vjeruje da se njihova zemlja i EU razvijaju u pravom smjeru. Iz svih ovih i mnoštva drugih razloga i slijedi osvrt na „političku utopiju“ ugledne eurologinje Ulrike Beate Guérot.

Tko je naš moderni Thomas More?

Ulrike Beate Guérot je rođena 1964. u Grevenbroichu u Nordrhein-Westfalen, a studirala je u Münsteru (Westfälischer Wilhelms-Universität), na kojemu je i doktorirala 1995. godine politološkom disertacijom „Parti socialiste“ (o francuskoj socijalističkoj stranci), objavivši je i u formi knjige („Die PS und Europa. Eine Untersuchung der europapolitischen Pragmatik der französischen Sozialisten 1971–1995.“, Brockmeyer, Bochum, 1996.). Inače je prva eurološka iskustva stekla u  CDU/CSU frakciji u Bundestagu, radeći u Uredu vanjsko-političkog eksperta ove frakcije Karla Lamersa, čak je prati glas da je dala doprinos i čuvenom Schäuble-Lamers-papiru o nužnosti produbljivanja Europske unije (onom iz 1994.) u kojemu se prvi progovorilo o tzv. jezgri Europi. Potom je od 1995. do 1998. imala sreću raditi, kao što je već rečeno,  kod Jacquesa Delorsa, pa se potom od 1998. do 2000. bavila tzv. europskim studijima i kao docentica na Paul H. Nitze School for Advanced International Studies (John Hopkins University, Washington, D.C., USA). Od 2000. do 2003. je bila i voditeljica jednog programa za Europu u Njemačkom društvu za vanjsku politiku (DGAP) u Berlinu, a od 2004. do 2007. znanstvena suradnica German Marshall Fund-a. Vrhunac njezine karijere kao eurologinje je uslijedio od 2007. do 2013. kada se našla u ulozi voditeljice Berlinskog ureda Europskog vijeća za vanjsku politiku (ECFR), kada se produbljenije pozabavila i europskom vanjskom politikom i europskim integracijama, kao i njemačko-francuskim i njemačko-američkim odnosima. Bila je tijekom 2012. i gostujuća profesorica u „Njemačkoj kući“ na New York University da bi u 2014. godini  imala i gostujući boravak u Znanstvenom centru u Berlinu (Wissenschaftszentrum Berlin).

Iste godine je osnovala zajedno s Victoriom Kupsch „European Democracy Lab“ pri European School of Governance u Berlinu, pa je unutar ovog think-tanka i osmišljena Europa kao „Res Publica Europaea“, u slobodnom prijevodu kao europska ideja općeg dobra, što je bila  suština i „Manifesta  za osnivanje Europske republike“ u koprodukciji Ulrike Guérot i Roberta Menassea, kojeg ponovno spominjemo jer se pojavio i kao trojezična knjiga  (dt., frz., engl.) pod naslovom „Kritika europskog uma“ (Kritik der Europäischen Vernunft, Bernstein-Verlag 2017.), da bi sve to još temeljitije autorica obrazložila i  u knjizi „Zašto Europa mora postati Republika“, o kojoj se ovih dana govori u superlativima u eurološkim krugovima i u uglednim medijima, zbog čega sam se i odlučio za ovaj površni prikaz studije (Ugledni dnevni list „SZ“ govori, primjerice, o „originalnom, pametnom i radikalnom doprinosu“ promišljanju ćorsokaka u koje se zaplela EU.). Nedavno joj se, inače,  pojavila i knjiga „Novi građanski rat. Otvorena Europa i njezini neprijatelji“ (Der neue Bürgerkrieg. Das offene Europa und seine Feinde), Propyläen Verlag, Berlin 2017.), koja se već u naslovu ciljno poigrava s knjigom Karla Poppera „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“. Uostalom, i sam se „igram“ tom vrstom poigravanja s kultnim knjigama, primjerice „Zarobljenim umom“ Czeslava Milosza, kako bih progovorio o užasu u BiH (vidjeti u rubrici „Knjige“ na www.milelasic.com otvorenu knjigu “U zemlji zarobljenog uma“). I ova knjiga Ulrike Guérot je ocjenjena izvrsnim ocjenama u FAZ-u, dok ju je NDR izabrao za „stručnu knjigu mjeseca“. Ulrike Beate Guérot je, inače, i profesorica europskih politika na  Donau-Universität Krems i Europa-Universität Viadrina u Frankfurtu na Odri i Bucerius Law School u Hamburgu.

Ulrike Beate Guérot je vrsni znalac političkih neprilika u Europskoj uniji i u svijetu, pa je već u uvodu njezine studije o kojem ovdje govorimo precizirala kakvu utopiju Europa potrebuje upravo danas: decentraliziranu, regionalnu, post-nacionalnu, parlamentarnu, demokratsku, održivu i socijalnu. Ni manje ni više, nego europsko društvo pravičnosti po uzoru na snove Thomasa Morea, samo ne više o uljuđenom prostoru jednog engleskog gradića nego o uljuđenoj Europi u parlamentarnom duhu kao Republika. U tom obzorju sanja ugledna autorica o europskoj cjelini sastavljenoj od europskih gradova i regija, s jednim krovom i klasičnom podjelom vlasti, u čijem središtu bi bila duhovnost, vrline i zdravlje. Dakako, ova njezina utopija dodiruje uvijek i ono što EU danas jeste, ali projektira nešto posve drugo od današnje EU i njezina sui generis političkog sustava. Europska republika je u krajnjoj instanci kontrapunkt modelu Ujedinjenih država Europe, veli autorica, koja u ovom slučaju svjesno previđa da je EU već danas u mnogome  daleko više od toga, jer je postala okvirom nesavršenih transnacionalnih pulsacija i socijalizacija. O tomu svjedoči čak sedam pozajedničenih politika o kojima se odlučuje u europskim institucijama, pa i onih šest koje dijeli sa zemljama-članicama EU, jer je samo sedam važnijih politika ostalo u isključivoj nadležnosti članica EU.

Ova se moderna bajka Ulrike Beate Guérot obraća, međutim, onima koji sanjaju „Europsku republiku“ kao alternativu postojećoj EU, ili drugačiju i bolju Europu: prvo, i prije svega, europskim građanima u današnjim europskim regijama i gradovima, koji i u ovoj utopiji predstavljaju društvenu bazu  europskog građanstva i civilnog društva (prisjetiti se kako je i pokojni profesor Ulrich Beck zagovarao saveze kozmopolitiziranih europskih gradova); drugo, Guérot računa i rezonancu kod svih koji razmišljaju o novoj održivoj ekonomiji, o društvima poslije dosegnutih granica rasta, onima koji razmišljaju o novim formama općenitosti i zajedništva; treće, mladima, kako bi se za njih stvorilo pripadajuće im mjesto u Europi: četvrto, ženama od danas i sutra; peto, pravnicima i profesorima ustavnog prava kojima bi knjiga trebala pomoći da u drugome obzoru promišljaju pitanja post-nacionalnu suverenost i državnost u vremenima političke post-Moderne.

Most Advanced, Yet Acceptable!

Autorica je napisala ovu njezinu knjigu prije 60. rođendana EU u Rimu, okrunjenog usvajanjem „Rimske deklaracije“ kompromisnog karaktera, u kojoj se kazalo da sve članice EU moraju poštovati vlastitu pravnu stečevinu (acquis), što sam u mojim komentarima pozdravio kao izniman rezultat minimalističke naravi, dok one članice koje to žele mogu razvijati i koncept „jezgre Europe“, po uzoru na već postojeće podsustave u EU koji nisu obligacija za sve (Eurozona, Schengen…). Utoliko pregrubo zvuči njezina polazna premisa „ako je EU kakvu znamo na kraju  puta, nije i ne smije biti Europa, što znači da u postojećoj krizi leži i šansa za drugačiju Europu“. Kriza jeste, doduše, grčka riječ koja podrazumijeva i šansu za novo i bolje, argumentira i autorica, jer „ma što se dogodilo sljedećih godina na europskom kontinentu, mi niti hoćemo niti možemo napustiti ovaj kontinent, niti ga možemo ograditi“. Hoću reći da je upitna samo njezina pretvrda tvrdnja da je EU na samom kraju a da su zebnje koje izazivaju suspenzije acquisa, ili odvratne žičane tzv. žilet ograde kojima se EU ograđuje, posve opravdane. U potpunosti dijelim i tvrdnju da „zidovi i granice nisu rješenja“, te da se radi o potrebi promišljanja novog koncepta za Europu, jer je ono što se pred našim očima odigrava u biti je raspuštanje „Europe očeva-osnivača“, odnosno kraj nacionalno-državnog koncepta „Ujedinjenih država Europe“! Da, samo je isuviše olako reći, kako nam poručuje Ulrike Beate Guérot, ono što danas trebamo je „postmoderni remake“ odnosno „lijepu novu društvenu utopiju“, jer možda imamo danas u Europi i bogatstvo i sredstva kojih ranije nije bilo, pa se radi o potrebi „fundamentalno na nov način misliti Europu, i to prema futurološkom tzv. MAYA-principu (Most Advanced, Yet Acceptable)“! Problem je, dakako, upravo u tomu da se s „prljavom vodom ne izbaci i dijete iz lavora“, jer je EU uistinu poput novorođenčeta, gledajući je u obzorju nove paradigme nenasilja i međusobnog uvažavanja!

Vrijeme je Europu iznova promišljati, u obzorju „res publica“, to jest općeg dobra, što današnjoj EU ponajviše nedostaje, riječi su i Roberta Menassea, otisnute na poleđini njemačkog izdanja knjige. Spomenuti Menasse je, inače, s Ulrike Beate Guérot koautor „Manifesta  za osnivanje Europske republike“, temeljem kojega je potom i osmišljena moderna europska bajka „Zašto Europa mora postati Republika“. Ovdje ga spominjemo, jer je i Menasse vrlo rigidan u zahtjevu za napuštanjem tzv. briselske trilogije, sastavljene od Vijeća (pri čemu upućeni znaju da je nužno razlikovati Europsko vijeće i Vijeće EU u svim njegovim konstelacijama), Europske komisije i Europskog parlamenta, dakle apsolutno najvažnijih radnih tijela EU danas. U njegovom razumijevanju, nacionalne države prosto pervertiraju europske ideje i instrumentaliziraju građane EU jedne protiv drugih, otkuda je i potrebno uključiti utopiju za budućnost Europe, što je više-manje sve točno, ali je presmiona poruka da takva konstelacija podrazumijeva da svi europski građani imaju jednaka politička prava. Zvuči demokratski opravdano, ali me u datoj situaciji ovaj autoričin zaključak podsjetio i na Kierkergardovo objašnjenje potrebe  za „religioznošću iz očaja“! No, ostavimo se slavnog danskog filozofa, u europskoj utopiji Ulrike Beate Guérot se prosto podrazumijeva i umreženje europskih regija i stvaranje jednog republikanskog krova, a što znači i posve novi europski parlamentarizam i klasično načelo podjele vlasti. Za neupućene se mora navesti kako Europski parlament nije klasični parlament sa zakonodavnim i kontrolnim funkcijama izvršne vlasti, te da se unutar europske integracije zvane EU uopće ne radi o podjeli vlasti na legislativu, egzekutivu i judikativu kao u klasičnim parlamentarnim demokracijama, nego o sui generis podjeli ovlasti između zemalja članica i europskih razina, pa potom i između pojedinih radnih tijela i institucija EU, pri čemu Europska komisija nije „europska vlada“, nego je „Vlada“ i ujedno najvažnije i izvršno i zakonodavno radno tijelo gremij zvan Vijeće EU u njegovih desetak konstelacija. Otuda se i govori o sui generis političkom sustavu i višerazinskom upravljanju EU.

Unatoč ovim primjedbama, knjiga Ulrike Guérot je „izvanredno uzbudljiva“ i potencijalno historijski djelotvorna, kako je ustvrdio i Robert Menasse, pa bi mogla postati u Blochovom razumijevanju  utopijskog mišljenja i „knjigom naše i sljedećih generacija“! Dakako, i kao politolog i eurolog sam čvrsto uvjeren da EU danas žurnije nego utopije trebaju operativne vizije i projekcije kojim bi se nadvladalo i unutarnju birokratiziranost i tehnokratsku otuđenost u EU, pa i korumpiranost, o kojoj se sve više govori ne samo u kontekstu pregovora s Amerikancima o TTIP-u. Europski građani, naime, sve više doživljavaju EU glomazne aparate u Bruxellesu, Strasbourgu i Luksemburgu kao prijetnju samoj ideji europskih integracija. Pri tomu se u slučaju opstrukcija koje dolaze iz zemalja članica EU i članica Višegradske skupine ne radi samo o fenomenu tzv. neiživljenog suvereniteta, nego i o opasnim geopolitikama s druge strane Atlantika, de facto usmjerenim protiv nove geopolitike osjećajnosti i geopolitike nenasilja u EU. U ovom kontekstu vrijedi primijetiti da bi Hrvatskoj bilo žurno potrebno da se okane „geopolitike triju mora“, te žurno okrene geopolitikama koje dolaze iz Berlina i Bruxellesa.

Zašto „Utopija“ Ulrike Guérot zaslužuje respekt?

Cjelinom analiza i poruka knjige  „Zašto Europa mora postati Republika“ autorica nas uvjerava da je koncept Europske unije kao saveza nacionalnih država pogrešan, jer stoji na putu „transnacionalnoj europskoj demokraciji“. Kao vrsna poznavateljica europskih neprilika, te temeljem privilegija da je imala priliku surađivati i s važnim  akterima profiliranja EU poslije usvajanja Ugovora o EU iz Maastrichta (stupio na snagu 1. studenog 1993.), veliku težinu imaju njezine eksplicitne tvrdnje da se ubrzo poslije Maastrichta odustalo od izgradnje EU i kao „političke unije“, iako među eurolozima to i nije nikakva novost, dapače, opće je mjesto. Pa ipak, vrijedi čuti i autoričinu logiku: koncentriravši se na pripremu i funkcioniranje Europske monetarne unije (EMU) s valutom „euro“ i Europskom središnjom bankom u središtu, zaboravilo se na brojna načela koja se nisu smjela zaboraviti, posebice na načela harmonizacije u EU i solidarnosti sa slabije razvijenim članicama EU. Iz tog zaboravljanja solidarnosti neminovno su se izrodile i potonje krize, koje će eksplodirati baš u južnim zemljama EU, što je i došlo do izražaja već nakon izbijanja svjetske financijske i gospodarske krize 2008. godine, pa potom i definitivno u kontekstu migrantske krize, ma kako do nje došlo i tko sve za nju bio krivac. U ovom kontekstu autorica s pravom pokazuje da za eksploziju populizma i ksenofobije u EU krivicu snose i demokratski deficiti, te je razumjeti i njezina strahovanja da postojeći politički sustav EU uskoro neće moći uopće  funkcionirati.

U prvom osvrtu na političku utopiju „Zašto Europa mora postati Republika“ vrijedi izdvojiti i autoričinu radikalnu formulaciju da Europa može opstati samo ako EU odustane od postojećeg sustava, te ako nužni novi poredak europskog kontinenta bude uređen na novim političkim i demokratskim temeljima. Uostalom, sumnjam da je Europa u ovom momentu uopće u stanju razumjeti i, pogotovu, prihvatiti da  mora biti uređena na načelima političke jednakosti svih europskih građana i na načelu klasične podjele vlasti, kako rezolutno poručuje autorica. U njezinom razumijevanju se zbog toga i ne radi o potrebi daljnjih reformskih koraka u pravcu više integracije u EU, nego o europskoj demokraciji koja slijedi fundamentalne demokratske principe i u čijem središtu je političko i institucionalno novooblikovanje kontinenta kao zajedničkog bića.  Zbog toga se i mora odustati od Europe  nacionalnih država i pristupiti koncipiranju Europe kao „Republike“, pri čemu ovaj pojam podrazumijeva – u njezinoj interpretaciji – tri fundamentalna principa: prvo, građansku jednakost, dakle jednakost pred zakonom; drugo, političku jednakost, dakle jednakost glede izbornog prava, povezanog s predstavničkom demokracijom; te, treće, oslonac na „zajedničko dobro (res publica). „Republika“ povezuje dvije temeljne vrijednosti – slobodu i jednakost – i one vrijedi za sve građane „Republike“ podjednako, jer  se radi o tomu da je  „jednakost s onu strana klasa“ nasljeđe Francuske građanske revolucije, iz 1789., dok se u europskim revolucijama 21. stoljeća mora ovo načelo proširiti i na „jednakost  s onu stranu nacija“!

I u jednoj od mojih posljednjih knjiga i u ovoj knjizi Ulrike Beate Guérot radi se o transnacionalnim socijalizacijama, politikama i institucijama EU, s tim da su njezini zaključci i preporuke daleko radikalniji glede budućnosti EU. A autorica je, da ne zaboravimo, bila i znanstvena suradnica Jacquesa Deloresa, najboljeg predsjednika Europske komisije u povijesti EU, pa je moramo tretirati ozbiljno kako i ona i Delores zaslužuju…

Herzegovina.IN, 11.09.2017.