Paneuropejstvo i tzv. nadnacionalno malograđanstvo

HERZEGOVINA.IN

(27.05.2017.)

__

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

Paneuropejstvo i tzv. nadnacionalno malograđanstvo

__

U organizaciji Paneuropske unije Bosne i Hercegovine (PEUBiH) održana je u Bihaću, od 19. do 21. svibnja 2017. godine, međunarodna konferencija: “Bosna i Hercegovina: korak do statusa zemlje kandidata – Možemo li ubrzati proces?” Bio sam pozvan da moderiram drugi panel, kao i na prošlogodišnjoj sarajevskoj sesiji, ali sam iz zdravstvenih i drugih razloga propustio uživati u ljepotama bukova na Uni i krajiškim krajolicima.

Ogluhjeli i obnevidjeli od neznanja i silne osionosti!

Paneuropska unija (Paneuropa) je – baš kao i Europski pokreti zmeđu dva svjetska rata  – tzv. čuvarica europske ideje u naše vrijeme surovih geopolitičkih igara, kriza i ratova, pa sam primarno iz ovog motiva u njezinim redovima. Posvuda je „u post truth eri“ na sceni proizvodnja lažiranih činjenica (fake news) i sumnjivih istina, pa je i kod nas na sceni najezda tobož proeuropskog narativa u interpretacijama neskrivenih „protuEuropljana“ i neiskrenih „proEuropljana“, osionih i blagogagoljivih političara te njihovih klonova, sveučilišnih profesora i medijskih radnika („medijski ratnici“, kazao bi kolega Nerzuk Ćurak) i pripadnika brojnih NGO’s koji nemaju pojma o suštini europskih integracija niti im je stalo do „projekta mira“, nego samo do „grantova“, olako zarađenog novca uz malo ili nimalo truda. Otuda su mi „vladine nevladine organizacije“, koje se furaju na ideju europskih integracija, nesposobne da demonstriraju kontra – kulturu u odnosu na one na vlasti ili one njima slične u pričuvi i posebice antipatične.

Puno je takvijeh ili sličnih antieuropski orijentiranih „proEuropljana“ i u redovima PEUBIH, koji su se ogolili do koske i u Bihaću boreći se protivu višenacionalnog karaktera BiH, kao što su se samo prije par mjeseci ogolili do prostote i u suprotstavljanju ključnim porukama jedne rezolucije Europskog parlamenta, uz „country report“ za BiH. U mojemu razumijevanju, svi oni koji ne razumiju da EU nije samo neprijeporno polit – ekonomska regionalna integracija, nego da je i zajednica višestrukih identiteta te potencijom i prostor „geopolitike mora“ i „geopolitika osjećaja“ (Danko Plevnik), te da je nijekanje višenacionalnosti u vlastitoj zemlji apsolutni grijeh prema BiH i i nisu plemeniti Europljani i ne bi trebali gubiti vrijeme u Paneuropskom pokretu. Takvih niškoristi pune su državne institucije, mada oni mogu samo unositi smutnje tijekom ispunjavanja kriterija, mjerila i standarda na putu BiH ka EU.

U Paneuropskoj uniji BiH ne bi trebalo biti mjesta onima koji su, primjerice, u kuloarima u Bihaću govorili o tobožnjoj borbi „lijevih“ i „desnih“, koji i ne znaju da se unutar ove međunarodne nevladine organizacije radi o sinergijskom angažmanu i jednih i drugih u angažmanu za članstvo u EU i za EU kao pradigmatski nov način mišljenja i novi tip javnih politika. Upravo otuda u Paneuropi i nemaju što tražiti oni koji niječu kompleksnu identitarnu situaciju u višenacionalnoj zemlji BiH, jer oni i de facto i de iure ometaju put BiH u još višenacionalniju integraciju kakva je EU, samo podmeću klipove na tom putu, pa su u konačnici veoma slabi Europljani. Svi su oni, dakle, slabi Europljani ako nemaju pojma o EU kao projektu „političke zajednice“, to jest prostoru jednakih šansi za ljude svih nacionalnosti upravo poštovanjem individulanih i temeljnih prava i sloboda koja uključuju i obvezu štićenja prava kolektiviteta (nacija, nacionalnih manjina i drugih skupina). U procesu europskih integracija se, naime, definitivno ne radi o dokidanju nacija, nego o nadilaženju „zle ćudi nacionalne države“ (Hagen Schulze) putem prijenosa dijelova suvereniteta s nacionalno-državnih u europske institucije i radna tijela EU, uvijek kad je i kako je ugovorno regulirano. Putem pozajedničenih politika i strogo podijeljenih nadležnosti potom se i radi o revitalizaciji ili spašavanju „nacionalne države“ (Alain Milward) sa svim njezinim identitetima, koji mogu biti dodatno europeizirani, ali ne i dokinuti politčkim i kulturološkim nasiljem nad njima!

O tomu i govori moja knjiga: „Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije Europske unije“, koju su točno prije godinu objavili Paneuropska unija BiH i HKD Napredak, pa je potom i podijelili svim sudionicima sarajevske konferencije Paneuropljana iz 12 europskih zemalja. Bio sam u tom momentu autor koji je povjerovao da sva ta muka ima smisla. Ona je upravo zbog takve ambicije i imala 60-70 strana na engleskom jeziku, jer je Paneuropljanima izvan BiH trebalo predočiti uzroke bespuća na putu BiH ka EU. U njezinom appendixu na engleskom radi se o tomu da je BiH višenacionalna zemlja, ali i da se i četvrt stoljeća, po međunarodnom priznanju, i dalje radi o unutarnje nepriznatoj zemlji i jedinoj europskoj zemlji bez ustava.

U ovoj interpretaciji objašnjeno je, također, kako se u BiH još uvijek vode ogorčene identitarne bitke putem viktimoloških transagresijskih narativa i politika, od kojih žive doslovice sve političke stranke, ma koliko se tobož jedne drugima suprotstavljale. BiH je zbog toga još uvijek u njezinoj predmodernoj, tzv. osmanskoj fazi (Urs Altermatt) pa smo zbog toga i idealni „case study“ kao zemlja „obrnutih tranzicija“ i  „zarobljenog uma“. Ma koliko bilo na prvi pogled apsurdno, ali upravo tako posrnula zemlja potrebuje najnježnije teorije upravljanja razlikama, konsocijacijske i druge senzibilne metode nadilaženja nestabilnosti, a ne političko nasilje putem  tzv. većinske demokracije, o čemu mahnito mantraju političke stranke tobož lijevog, građanskog i liberalnog predznaka. One bi po definiciji trebale biti nositelji ideje obzira prema identitetima, ali zastupaju ideologije i politike „Jedan čovjek – jedan glas“, koje su pogubne u svakoj višenacionalnoj zemlji; prisjetiti se „smrti Jugoslavije!“

O tomu u sljedećem javljanju, uz argumentaciju iz više nezaobilaznih knjiga pokojnog profesora Ulricha Becka, no ne mogu odoljeti da već ovdje ne navedem jedan prevažni citat iz njegove čuvene knjige „Moć i nemoć globalizacije“:

„Kozmopolitski identitet ne izdaje nacionalni i lokalni identitet (kao što to nacionalno motrište prikazuje i zamjera), već ga, naprotiv, omogućuje. Pod pojmom kozmopolitski common sense podrazumijevam kulturalnu i političku samorazumljivost (koja je sve prije nego samorazumljiva) prema kojoj se istodobno osjećaju i proživljavaju svi naoko proturječni identiteti i lojalnosti, a da se to u samorefleksiji ili tuđem očekivanju ne doživi nužno kao proturječnost. Zbog toga se, primjerice, o SAD-u govori kao o „naciji mnogih nacija“ ili „naciji mnogih naroda“ u kojoj je (bar prema uzoru koji je na snazi) samorazumljivo biti istovremeno Amerikanac i Afrikanac, Amerikanac i Irac, Španjolac, Nijemac, Japanac itd.“ (Beck, U., Moć i nemoć u doba globalizacije, Školska knjiga, Zagreb, 2004.).

Deklaracija iz Bihaća

Upravo iz razloga što nemam iluzija i javno govorim i o lažnim „Europljanima“ i o „Paneuropljanima“ u BiH i odazvao sam se zamolbi mladog predsjednika Paneuropske unije BiH Vanje Gavrana da pažljivo prođem uoči bihaćke konferencije kroz nacrt deklaracije, baš kao i drugi članovi upravnih tijela PEU BiH. U amandmanima sam potom sugerirao da se već u prvom pasusu Deklaracije obvezno spomenu građani svih konstitutivnih naroda i građani svih nacionalnih manjina, kao i građani svih drugih, tzv. novih identiteta što je u višenacionalnoj zemlji i sociološki i kulturološki nadmoćna pozicija onima koji govore o nadnacionalnom građanstvu vs. tzv. etnonacionalista.  To je, pak, samo dijelom uvaženo, ali je bolje išta nego ništa, takva su vremena. Prosto je žalosno da se u ovoj sluđenoj zemlji već i ova vrsta intervencije bezočno tretira „nacionalizmom“ od strane neupitnih patriota, u biti političkih nasilnika, zarobljenih u matricu totalitarističkih ideologija.

Radi se, naravno, o tomu da se bh. vrsta tzv.  nadnacionalnog građanstva u praksi redovito izjašnjava protiv razumijevanja BiH kao višenacionalne zemlje i protiv je načela konstitutivnosti, pa im potom biranje političkih predstavnika Hrvatima, tako sumnjivim i nedostatnim legitimitetom, od strane većinska dva naroda u BiH, dođe kao visoki patriotski čin. Vjerojatno bi i Hrvati to isto činili i Bošnjacima i Srbima, ali ne mogu zbog svoje majušnosti, u to ne treba sumnjati. Bilo bi, pak, razumno kad bi Hrvati uslijed svega umjeli biti nositelji kulture obzira i pomirenja u sredinama u kojima su većina te predlagali modele institucionalne jednakopravnosti i na općinskim, kantonalnim, federalnim i državnim razinama, kako bi pridobili europsku javnost za sebe ugledom i primjerom. Neodgovorno spominjati „treći entitet“ kao rješenje koje nije provodivo u ovom momentu na prostoru cijele zemlje, jednako kao i zapaljiva priča o „Daytonu II“ je  tek zamajavanje naivnih. Sve dok – unatoč rezolucijama EP-a i upozorenjima State Departmenta – nema znakova konzensualne kulture na vidiku ni kod Bošnjaka ni kod Srba, nema ni konstitucionalnog redizajna, ma koliko bio potreban, a bez njega nema ni europske budućnosti ni boljitka u BiH.

Kao što čitatelji vjerojatno već znaju, zastupam poštovanje svih identiteta, pa i autohtonog, bh. hrvatskog, ali je u mojem razumijevanju hrvatsko pitanje u BiH uistinu osuđeno da bude općeljudsko i etičko tek potom političko pitanje- pitanje obzira većina prema manjinama. Sjetiti se zbog toga kako je Karl Marx u „Ranim radovima“ govorio o židovskom pitanju. Dakako, bilo bi mi iznimno drago da građani hrvatske nacionalnosti kazne po zaslugama vlastite osione nacionaliste, jednako kao što bi mi bilo drago da građani drugih nacionalnosti kazne svoje nacionaliste, sve one koji žive kao bubrezi u loju u demokraturskim ambijentima, one koji profitiraju u borbama protivu majorizacije i od majorizacije. Nisam siguran da ćemo uskoro dočekati dan u BiH u kojemu će biti artikuliran koncept političke zajednice u čijem je središtu poštivanje i individualnih i nacionalnih i svih drugih identiteta, kao i njihova institucionalna jednakopravnost, pri čemu bi identitarne većine, ma koje bile,  imale samo veće obveze, ali ne i veća prava. Uzaludno je govoriti kako samo ona država koja štiti pojedinačnog čovjeka od drugog čovjeka, te svakog građanina od sebe same, zaslužuje atribuciju pravne države. Bojim se da BiH zadugo ostaje u ovom pogledu duboka politička i kulturološka provincija, pred-Moderna u dobu post-Moderne, demokratura par excellence!

Jedni s Marsa, a drugi s Venere!

Vratimo se Deklaraciji iz Bihaća, u kojoj se u prvom pasusu konačne verzije  jasno kazalo kako je „Bosna i Hercegovina uvijek bila, jeste i samo može biti moguća isključivo uz najširi konsenzus konstitutivnih naroda i ostalih koji u njoj žive…“, te da su BiH „nužne ustavne i ekonomske promjene…, jer ovakva država nije ni pravedna ni funkcionalna“. U mojim amandamanima sam k tomu obrazložio da je Bosna i Hercegovina višenacionalna država s autohtonim nacionalnim identitetima tzv. konstitutivnih naroda ili ko-nacija te da ni u kojem slučaju nije polietnička država u kojoj je polietičnost (tj. višenacinalnost) posljedica useljavanja u njih, za što su ponajbolja ilustracija zapadna postkolonijalna useljenička društva.

Tko iole ima pojma o aporijama multikulturalnosti u svijetu, jasno mu je već da sam se poslužio naputkom respektabilnog kanadskog znanstvenika po imenu Will Kymlicka iz njegove kultne knjige „Multikulturalno građanstvo“. Temeljem ove i brojnih drugih modernističkih knjiga u prilog senzibilnog ophođenja s oformljenim identitetima jasno je svakomu tko hoće da mu je jasno kako BiH na putu ka europskim integracijama prvo potrebuje međusobno unutarnje priznanje građana svih ko-nacija, potom i uvažavanje građana svih nacionalnih manjina i građana tzv. novih identiteta, onih koji se ne mogu ili ne žele izjasniti pripadnicima ko-nacija ili pripadnicima nacionalnih manjina. Bez ovoga joj je zaludno i ono međunarodno priznanje iz 1992., koje je nije poštedjelo užasnog rata, jer bez unutarnjeg priznanja male su šanse za ovu zemlju da postane članicom EU (i ev. NATO-a) i tako izbjegne i neke buduće kataklizme.

Istinskim Paneuropljanima sam, dakako, zahvalan što su spasili u usvojenoj Deklaraciji iz Bihaća i duh i tekst mojeg amandmana u kojemu sam naglasio  da je BiH  potreban ustavno-politički, to jest konstitucionalni re-dizajn, jer ovakva država nije ni pravedna ni funkcionalna ni samoodrživa. Posebno sam zadovoljan što su me Paneuropljani poslušali i promijenili formulaciju iz nacrta u kojoj je bilo kazano da je „proces eueropskih integracija tehnički proces“, pa u Deklaraciji iz Bihaća u trećem članku konačne verzije  stoji: „Proces europskih integracija nije samo tehničko pitanje, već i svojevrsna kulturološka i politička i svekoliko paradigmatski nova revolucija i u mišljenju i u ponašanju. To je pitanje budućnosti naše domovine …“ Nije, nažalost prihvaćeno da  se u  „ključne prepreke….“ na europskom putu BiH, u koje je Paneuropska unija s razlogom ubrojila kriminal i korupciju, mora navesti i ignoriranje dobronamjernih preporuka u rezolucijama Europskog parlamenta uz „country izvješća“ za BiH (2014., 2015., 2017.)!

Svim ovim sam htio obrazložiti kako je post-daytonska BiH idealan  „case study“ za političku pred-Modernu, za provincijalnost i antieuropjestvo, jer je samo kod nas postalo normalno da se tzv. alternativa (ljevičari, lažni socijalisti, tobožnji liberali i građani) ruga sa skupnim identitetima građana BiH, a ne razvija i ne razumije suptilne teorije o višestrukim identitetima i ne čini ama baš ništa u pravcu europeizacije i kozmopolitizacije i identiteta i javnih politika. Kada takvi u uvjetima totalne podijeljenosti u BiH zagovaraju rješenja „jedan čovjek jedan glas“, meni doista i izgledaju kao da su svi od reda i izašli iz Miloševićeva šinjela. Njima čak uspjeva i nemoguće: bivaju neodgovorniji i gori i od tzv. etnonacionalista. Nažalost, u ovim manihejskim redukcijama prosto nema mjesta za građane koji čeznu ua javnim politikama „trećeg modusa“ u čijem bi središtu bio obziran građanin svih nacionalnih i drugih identiteta, o čijim bi potrebama skrbila pravna država u svakoj općini, kantonu, entitetu i u cijeloj zemlji, kako bi nam svima i posvuda bilo jednog dana bolje!


Za Herzegovina.in: prof. dr. sc. Mile Lasić, 27. svibnja 2017.