Zašto je nužno pažljivo čitanje europskih rezolucija o osudi tzv. komunističkog totalitarizma?

HERZEGOVINA.IN

(12.06.2017.)

___

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

Zašto je nužno pažljivo čitanje europskih rezolucija

o osudi tzv. komunističkog totalitarizma?

___

Znam da sam  pričicama o totalitarizmima i njihovim sličnostima i razlikama dosadio i bogovima i ljudima,  ali nužno je ponoviti i u uvodu ovdje kako se i u svijetu i kod nas uobičajilo razlikovati “fašizam” Mussolinijevih boja od “nacional-socijalizma” Hitlerove Njemačke, te da se ukotvila i u svijetu i kod nas stigmatizirajuća diskvalifikacija “komunizma”, kao trećeg totalitarizma, mada bi ispravnije bilo govoriti o “boljševizmu”, “staljinizmu”, ili ako baš netko tako želi “sovjetizmu” kao trećem totalitarizmu. Jer,  ruku na srce, “komunizma” nikad nije ni moglo biti, nego se moglo samo sanjati o njemu, o čemu i govore plemenite ideje o jednakosti prvih kršćana i njima srodne ideje socijal-utopista, pa i ranih marksista i neomarksista, primjerice Ernsta Blocha, s njegovim “principom nade”! Nažalost, tih je snova u surovom svijetu pustoši kojeg je iza sebe ostavila neoliberalna izvedba globalizacije sve manje, nestalo je i iluzija o “komunizmu”, pa su u prvi plan izbili samo dekonstruirani užasni zločini počinjeni tobož u njegovo ime. O njima i govori i sjajna antitotalitaristička literatura, počev od “Zarobljenoga uma” Czeslava Milosza, preko “7.000 dana u Sibiru” Karla Štajnera i “Arhipelaga Gulaga” Aleksandra Solženjicina, do brojne golootočke literature na našem jeziku i  kontroverzne “Crne knjige komunizma”, o kojoj detaljnije nešto kasnije.

Naši su političari i akademski djelatnici “smješniji” od satiričara!

Unatoč svoj dostupnoj literaturi kod nas se i dalje na raznim stranama njeguju iluzije o pojedinim totalitarizmima, ili se čak liječe kompleksi jedne vrste prenaglašavanjem samo totalitarizama druge vrste, primjerice uvećavanjem tzv. komunističkih zločina se žele umanjiti ili prikriti zločini fašističkih i nacionalsocijalističkih formacija u našoj zemlji, u tzv. satelitskoj izvedbi domaćih fašista – četnika i ustaša, pri čemu se u pojedinim sredinama u BiH njeguju neodržive iluzije o tzv. vlastitoj čistoći u izvršenim genocidima i holokaustu nad manjincima svi boja i Židovima. Hrvata je na početku 1941. godine bilo oko 70% u Sarajevu, veli jedna književna doskočica, a 1945. godine samo 15%, mada ih je uvijek u stvarnosti i bilo circa 15%, dok je 12.000 Židova iščezlo tijekom surovog rata u BiH (19941-1945) maltene samo od sebe. Ostatak “četvrtog kulturološkog elementa” u BiH koji je pristigao s Osmanlijama u BiH u posljednjem ratu (1992-1995) uglavnom će iseliti iz BiH, pa će useljenička priča o Sefardima u BiH biti privedena tužnom kraju kao i ona s “kuferašima”, useljenicima pristiglim s “Kakanijom” (K. und K. Monarchie), koji su se stopili s tri autohtona kulturološka elementa u BiH, i Sefardima naravno, da bi ih posljednji rat sveo maltene na statističku pogrešku.

U cijeloj regiji jugoistoka Europe se već četvrt stoljeća bez ikakvog stida i odgovornosti govore laži i prostote, pa su  i političari i akademski djelatnici postali “smješniji” od satiričara, kako veli frontmen “Nadrealista”. Naši su političari i akademski i medijski djelatnici u službi obezduhovljenih politika u tom pogledu doista uspješno sproveli reviziju povijesti, servirajući nam samo njihove reducionističke istine, ili pak grčevito braneći neobranjivo, čime i jesmo postali i Zemlja i Regija „zarobljenog uma“, da se poslužim uspješnom Miloszevom sintagmom iza koje se krila deketmanizacija tzv. komunisitčke naracije, slijepe sljedbe ideologije i politike koja se nije uspjela odmaknuti od monističkog metoda upravljanja društvom, zbog čega ju je i pomela tzv. druga moderna i postmoderna, ma koliko i ona bila nedorečena. Otuda bi se pseudo-elitama i u BiH i u Regiji trebalo odati priznanje da su bile avant-garda ili “bure vjesnik” onog što se u međuvremenu u cijelom svijetu zove post truth era ili era relativiziranih i lažiranih činjenica.

Iz svih ovih razloga i slijedi dekonstrukcija neistina i mitova vezanih za Rezoluciju Vijeća Europe VE 1481/2006, kao i kratko dodirivanje Rezolucije Europskog parlamenta o “Europskom danu sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima”, usvojene 2. travnja 2009. godine. U ovoj se EP-ovoj rezoluciji eksplicite zagovarao kompleksan pristup svim totalitarizmima i eksplicitna osuda svih totalitarističkih ideologija i praksi, što i jest ključna pretpostavka za dostojanstveno sjećanje žrtava svih totalitarističkih ludosti. Kulture koje drže do sebe upravo na taj način i obilježavaju sve žrtve totalitarističkih zločina, dok pred-političke kulture obilježavaju samo žrtve jednog od totalitarizama, te tako i 70 godina poslije kraja Drugog svjetskog rata vode tzv. građanske ratove sjećanja – crno vs. crveno, ili bijaše obrnuto!

U stvari se u vremenima poslije pada “željezne zavjese” odnjegovale brojne jednodimenzionalnosti, koje su imale ambiciju da se novoformirane elite, kao i one stare i dogmatski okoštale, legitimiraju kao vlasnici povijesnih istina i monopolisti u oblasti kulture sjećanja. Time su one, pak, propustile priliku za tzv. drugu liberalnu revoluciju, ili “drugu političku modernu”, kako ovaj proces zove pokojni Ernest Gellner. Ako bismo, naime, “prvom modernom” s razlogom označili proturječan proces između dviju najvažnijih “europskih godina” u europskoj povijesti – točno dva stoljeća između francuske građanske revolucije (1789.) i “sloma komunizma” (1989.), onda bismo bolje razumjeli kako se vrijeme poslije te godine s razlogom zove “drugom modernom” koja se i posrećila za jedan broj naroda i zemalja istočne Europe, dok su zemlje jugoistočne Europe propale i na ovomu popravnom ispitu, završivši u pravilu u demokraturi. Tomu su u mnogome doprinijeli upravo bivši “komunisti”, oni koji su pretrčali devedesetih godina prošlog stoljeća iz Saveza komunista u redove “nacionalista”, bivajući nerijetko “veći katolici od Pape”, služeći najcrnju verziju nacionalizma, onu s rasističkim primjesama.

Kontroverze oko Rezolucije VE 1481/2006

U ovomu obzorju se mogu razumjeti i zlouporabe i manipulacije Rezolucijom Vijeća Europe VE 1481/2006 (engl. Resolution 1481/2006 – Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes), u čijim se uvodnim točkama (2., 3., i 4.) govori, naime, na daleko obzirniji način o “komunizmu”, nego što o njemu govore političari i “duhovnici” na prostorima jugoistoka Europe. Oni koji su obezduhovili i nove sustave, ogolivši ih kao sustave moći bez duha, kako bi to formulirao s razlogom profesor Đuro Šušnjić.

O ovomu sam fenomenu pisao proteklih godina u nizu navrata, te posve izravno i u mojoj knjizi “Uzaludni proeuropski pledoaje” (Akulturacija, Opuzen, Synopsis, Sarajevo, 2016.). U njoj se radilo u osnovi o prosvjedu protiv megalomanije s “grobljem Mira” na brdu Bile iznad Mostara, koji je ujedno i prosvjed protiv autoviktimizacije u post-jugoslavenskim zemljama, čemu se u pravilu doprinosi ponajviše autostigmatizacijama poput spomenutog upitnog projekta, koji je mnogo pogubniji za same Hrvate u BiH od manipulativnog Thompsonova koncerta tobož u korist „haških uznika“, ali time se ne smislim ovdje ponovno baviti. Puno je važnije iz mnoštva razloga pobliže promotriti kontroverze koje prate Rezoluciju VE 1481/2006. Gledajući samo naslov i čitajući par uvodnih točaka Rezolucije VE 1481 biva odmah uočljivo da se u nekim prijevodima u Hrvatskoj (vidjeti: pravnadatoteka.hr)  svjesno ili iz nehaja neadekvatno prevela engl. imenica Need u naslovu kao “nužnost”, umjesto “potreba”, te da se Parlamentarna skupština Vijeća Europe (organizacije izvan EU) pobrkala s Europskim parlamentom, pa se rezolucija pogrješno pripisuje Europskoj uniji.

Smireni ton Rezolucije VE 1481/2006 svojevrsna je pljuska hrvatskim i svim drugim antikomunistima, u što se uvjerite i sami:

 … 2. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masivnim povredama ljudskih prava. Povrede (ljudskih prava op.p.) su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma.

3. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata. Interpretacija oba načela ozakonila je »eliminaciju« ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji bili su državljani te zemlje. To je posebno bio slučaj s ljudima iz bivšeg SSSR-a koji su u smislu broja žrtava daleko nadmašili ljude ostalih zemalja.

4. Skupština priznaje kako su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke europske komunističke stranke pridonijele postignuću demokracije…

Dobronamjerni čitatelj je mogao, vjerujem, bez ikakvih naprezanja primijetiti u uvodnim dijelovima Rezolucije VE 1481 vrlo objektivizirani pristup, jer se u tzv. komunističkim zemljama radilo ne samo o masovnom kršenju ljudskih prava, nego i o masovnim zločinima, pa su autori, ipak, smogli snage izraziti respekt prema onim tzv. komunističkim strankama, (samo)reformiranim, koje su “pridonijele postignuću demokracije”, što sve nedostaje u propitivanjima “komunističkog nasljeđa” u našim kulturama. U njima dominira i danas, četvrt stoljeća poslije nestanka bivšeg SSSR-a, i bivše SFRJ, zagriženi antikomunistički diskurs (ne)prikrivenih sljedbenika profašističkih pokreta i isto takvo anti-jugoslavenstvo po svaku cijenu. O gluhoći sljedbenika tzv. komunističkog totalitarizma, onima kojima Parlamentarna skupština VE nije izrazila respekt,  se i nema što u ovomu kontekstu dodati.

Apel “nositeljima europskih vrijednosti”

Iz razloga što se Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006. o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima instrumentalizira i redukcionistički tumači u svim zemljama bivše Jugoslavije, pa i posebice među neukim medijskim i političkim djelatnicima u BiH, potrebno je kazati i sljedeće: Rezolucije No. 1481 je prihvaćena 25. siječnja 2006. godine u Strasbourgu od Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i u njoj se “… osudilo masovno kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima, te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina…” U tomu i nema ničeg prijepornog. No, potrebno je, ipak, iznijeti par rezervi prema činjenici da je Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 nekritično utemeljena na “Crnoj knjizi komunizma…”, ili kako se u prijevodu na hrvatski jezik s francuskog izvornika iz 1997. godine (Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression) punim imenom zove “Crna knjiga komunizma – Zločini, teror, represija” (Politička kultura, Golden marketing, Zagreb 1999.).

Ma koliko se na nju često pozivali, u ovoj kontroverznoj knjizi nema uopće specificiranih podataka o zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji, pa se objektivno postavlja pitanje treba li tzv. komunističke zločine u bivšoj Jugoslaviji razumjeti unutar navedenog milijuna žrtava u Istočnoj Europi, ili pridodati sveukupnim žrtvama u svijetu? “Crna knjiga…” detaljizira, naime, zločine komunističkih režima po zemljama i regijama na sljedeći način: Kina – 65 milijuna; Sovjetski Savez – 20 milijuna; Afrika – 1.7 milijuna; Afganistan – 1,5 milijuna; Sjeverna Koreja – 2 milijuna; Kambodža – 2 milijuna; Istočna Europa – milijun; Vijetnam – milijun; Latinska Amerika -150.000… Najviše prijepora su izazvale tvrdnje autora Stephane Courtoisa, iznešene u uvodu ove knjige, kako je u “crvenom holokaustu”, to jest u komunističkim genocidima ubijeno četiri puta više ljudi nego što je ubijeno od strane režima “sila osovine” – Hitlerovog i Mussolinijeveg totalitarizma, uz svesrdnu pomoć njihovih satelita, kakva je bila i Pavelićeva NDH. Za Stephane Courtoisa se kaže da je bio u prošlosti “militantni komunist”, dok je po mišljenju dvojice koautora ove knjige Nicolasa Wertha i Jean-Louisa Margolina, koji su se javno odrekli ovog projekta, Curtois bio opsjednut dosezanjem brojke od 100 milijuna komunističkih žrtava. Nažalost, i po njihovom procjenjivanju, ukupan broj žrtava komunističkih režima kreće se između 65 i 93 milijuna.

Naravno, ova kontroverzna knjiga se ne bi spominjala u mojemu tekstu da nije na njezinim podacima utemeljena i Rezolucija Vijeća Europe 1481. Spomenutoj knjizi se spočitavaju, naime, i vjerodostojnost i upitnost strahotnih podataka, što je i dovelo do toga da Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 nije usvojena s respektabilnom većinom. Za nas je, pak, od iznimne važnosti što su je podržali samo zastupnici Europske pučke stranke i pojedinci ili manje liberalne skupine lijeve i socijaldemokratske orijentacije. Nažalost, od ukupno 317 parlamentaraca u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe samo su 153 parlamentarca uopće pristupili izjašnjavanju, pa je tek njih 99 od onih 153 izglasalo Rezoluciju 1481, dok je četrdeset i dvoje parlamentaraca glasovalo protiv, a dvanaestoro se suzdržalo.

Egzaktni podaci o načinu pripremanja i izglasavanju Rezolucije Vijeća Europe 1481/2006 objašnjavaju nam i njezinu potonju sudbinu, koja se kreće u rasponu od ignoriranja na lijevom političkom spektru do neumjerenog pozivanja na desnom, doslovce kao da i nije riječ o instrumentu koji nema samo političku nego i moralnu težinu. U međunarodnim političkim odnosima, pak, rezolucije imaju i svoju enormno važnu težinu i kad nisu pravno obvezujuće. Time se želi reći da nijednu rezoluciju ili deklaraciju VE nije preporučljivo podcjenjivati. Dapače, ali nije preporučljivo ni njima manipulirati!

Nažalost, u vrlo provincijalnim interpretacijama dijela hrvatske i bh.  javnosti, ova je rezolucija protumačena kao poziv za izjednačavanje nacizma i fašizma s komunizmom i u doktrinarnom pogledu, a ne kao osuda kršenja ljudskih prava i primijenjenog nasilja pod egidom tzv. komunizma, kojega nikad i nigdje i nije moglo biti, što i ne treba posebno dokazivati, jer se razne vrste satrapija ne smiju poistovjećivati s ovim kompleksnim pojmom. Tako se nekako i stiglo u minsko revizionističko polje, pa je primjerice u hrvatskim reinterpretacijama ove vrste postalo posve svejedno tko su bili ustaše, a tko partizani, tko je stvarno nešto doprinio stvaranju elemenata hrvatske državnosti u NOB-u (putem ZAVNOH-a) i kasnije u SFRJ, tko je doista vodio Hrvate među narode i zemlje pobjednice, a tko ih je vodio u izopćenje, u krug poraženih i poniženih naroda i zemalja. Slični se procesi odvijaju i kod polubraće Srba i Bošnjaka, pri čemu bi i jedni i drugi najradije prešutjeli gorke istine kako su veliki dijelovi ovih nacija itekako bili uključeni u fašističke projekte. U svakom slučaju, ukoliko se ni danas ne želi znati tko su bili sateliti Hitlerova režima, a tko pripadnici antifašističke koalicije griješi se i prema povijesnoj istini i velikim žrtvama koje su podnijeli oni koji su pali za slobodnu Hrvatsku, Srbiju, BiH unutar Jugoslavije na strani sila pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Uostalom, takvo što se ne radi ni u jednoj respektabilnoj političkoj kulturi.

Ovim se, dakako, ne negiraju zločini počinjeni i od strane pobjednika, nego se ustaje protiv zlih namjera  izjednačavanja pripadnika Sila osovine i Antifašističke koalicije, u kojoj su bili i hrvatski i crnogorski i srpski i bošnjački i slovenski i makedonski ne-komunisti i komunisti, inače ne bi bilo današnjih neovisnih država-sljedbenica bivše Jugoslavije  u postojećim granicama i kao priznatih subjekata međunarodnog prava.  Posve je druga stvar, što većina ovih zemalja ne umije ophoditi s tim što su neovisne države, pa srljaju k’o guske u maglu u neke nove sve upitnije saveze (i integracije), pri čemu je potrebno izdvojeno govoriti o EU.

U vezi sa sudbinom Rezolucije VE 1481/2006 treba, na kraju reći kako se tri godine poslije njezina usvajanja u Vijeću Europe produktivno oplemenila tako što je i izrijekom spomenuta u jednoj doista važnoj deklaraciji Europskog parlamenta, onoj o “Europskom danu sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima”. Ova važna rezolucija za sve članice EU, ali i sve europske zemlje, usvojena je  02. travnja 2009. s respektabilnom većinom u EP-u: s 533 glasa “za”, 44 “proti” i 33 suzdržana. Europski parlament je u tom trenutku brojio ukupno 736 zastupnika, dok danas broji 75o zastupnika plus predsjednik EP-a.

U mnogim zemljama se u međuvremenu upravo ovaj datum obilježava kao “Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima”, ili se pak 23. kolovoza komemoriraju žrtve svih totalitarizama, a ne samo tzv. komunistički zločini, kao kod nas na brdu Bile iznad Mostara. Otuda bi  velikim pro-Europljanima u BiH, političkim vođama Hrvata u BiH, tim tobožnjim neupitnim “nositeljima europskih vrijednosti”, netko dobro savjetovao da odustanu od svih redukcionizama i povijesnih revizija, te obilježavaju 23. kolovoza žrtve svih totalitarizama ili da upravo  2. travanj prihvate kao datum komemoracije svih žrtava, te ga sebe radi odnjeguju u “Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima”!  Jer, svi i u BiH i u Regiji,  pa i Hrvati u BiH trebaju iskrenu i čestitu distancu spram svih totalitarizama, kao i žurno nadvladavanje njihovih recidiva u vremenima u kojima živimo!


Prof. dr. sc. Mile Lasić
Herzegovina.in, 12. lipnja 2017