Neslavan odlazak Helmuta Kohla (1930 – 2017)

HERZEGOVINA.IN

(19.06.2017.)

__

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

Neslavan odlazak Helmuta Kohla (1930 – 2017)

____

Izuzev berlinskog lista „TAZ“ koji je objavio podrugljivu naslovnicu „Cvjetajući krajolici“ (Blühende Landschaften), s vijencima cvijeća na lijesu, pa se i u momentu smrti poigrao s Kohlovim neispunjenim obećanjem „novim zemljama“ (pet pokrajina bivšeg DDR-a), respektabilni mediji su govorili i u momentu smrti Helmuta Kohla (03. travnja 1930. – 16. lipnja 2017.) o njegovim neupitnim zaslugama za mirno ujedinjenje Njemačke, te o njemu kao uvjerenom Europljaninu. Nisu propustili progovoriti i u momentu njegove smrti o „crnim fondovima“, čuvenoj korupcijskoj aferi koja je prije 18 godina i dovela u pitanje Helmuta Kohla kao čestitog čovjeka i političara. Doduše, nitko ozbiljan nije nikad ni tvrdio da se Kohl privatno bogatio putem mita i korupcije, ali mu se nije oprostilo što je upravljao i njegovom strankom (CDU) i državom korupcionaškim fondovima i metodama, te što se Njemačka sunovratila u vrijeme njegove duge vladavine (1982.-1998.), maltene, u „banana republiku“.

Posljednja Kohlova poruka: „Morate se boriti za Europu“!

Progovorili su ozbiljni mediji i u momentu smrti o tragedijama u Kohlovom životu ili su prosto ponovili svoje ranije naslovne priče, kako je učinio magazin „Der Spiegel“ („Die Tragoedie des Helmut Kohls“), sa znakovitim nadnaslovom „Prevaren, izmanipuliran, izoliran“. U Spiegelovom osvrtu iz 2012. na Kohlove tragedije se progovorilo i o Kohlovom privatnom životu: o tomu kako je godinama zapostavljao prvu suprugu Hannelore, koja je 2001. počinila samoubojstvo te da nije razgovarao s njihovim zajedničkim sinovima. Progovorilo se bez imalo simpatija i o Maike Richter, Kohlovoj drugoj supruzi, 34 godine mlađoj od njega, s kojom s vjenčao 2008. godine. U reportaži se, čak, optužuje supruga Maike da je Helmuta potpuno odvojila od svijeta te iznose i sumnje da je poturala u javnost vlastite kao stavove svog muža. Sve iznešene privatnosti ovog tipa treba uzeti, dakako, s rezervom!

Posljednje Kohlovo pojavljivanje u javnosti priredili su mu njegovi sljedbenici i pristaše u CDU/CSU frakciji u Bundestagu 25. rujna 2012. godine, dakle točno 30 godina poslije stupanja na dužnost njemačkog kancelara (1982.). U Bundestagu mu je priređena svojevrsna interna politička rehabilitacija, ako za nju već nije bilo prekasno. Tom prilikom ga je korektno tretirala i njemačka kancelarka Angela Merkel, mada ga je upravo ona implicite i detronizirala nakon što su izbili na vidjelo Kohlovi grijesi s crnim fondovima. Ovom prilikom je kazala vrlo uzdržano kako je Kohlov život bio povezan s njezinim „na interesantne načine“. Drugi su mu u CDU/CSU frakciji u Bundestagu izricali hvalospjeve: kao da su kujući u zvijezde „kancelara ujedinitelja“ prali nečistu savjest i kao da i nije bilo afere s crnim fondovima. Kako je zabiježio „Der Spiegel“ bilo je i nekritičkog pretjerivanja poput onog da je Kohl te 1982. godine, kad je prvi put postao njemački kancelar, „omogućio Njemačkoj novi početak“. U ovom važnom svjedočenju u „Spiegelu“ najvrjednija je, ipak, testamentarna politička poruka Helmuta Kohla, koju jedva čujno i mrmljajući sročio: „Europa je naša budućnost. Moramo je održati i daje izgrađivati. Morate se boriti za Europu.“

Prije ove interne stranačke rehabilitacije u Bundestagu, na koju je došao u invalidskim kolicima poslije moždanog udara, prošlo je cijelih 13 godina od kad se posljednji put pojavio u javnosti, u glavnoj ulozi. Bilo je to prigodom obilježavanja desete obljetnice pada „Berlinskog zida“, kada je ponosno stajao pored Mihaila Gorbačova i Georgea H. W. Busha na tadašnjim svečanostima u Berlinu. Samo godinu dana poslije, nije bio 03. listopada na proslavi desete obljetnice ujedinjenja Njemačke, jer se odbio pojaviti kada mu nisu dozvolili da bude glavni govornik na ovoj svečanosti. Logično, nije ga bilo ni za 20. obljetnicu „Dana ujedinjenja“ SR Njemačke. Nitko mu, doduše, nije nikada osporavao zasluge što je maestralno iskoristio političko-povijesnu šansu i odlučujuće doprinio mirnoj integraciji bivšeg DDR-a u SR Njemačku, temeljem maestralno isposlovanog međunarodnog ugovora s bivšim silama pobjednicima (Ugovor 4+2). Mirno ujedinjenje se potom odvijalo temeljem odgovarajućeg članka u Ustavu SR Njemačke, koji je mudro predvidio priključenje pet istočnonjemačkih pokrajina ka onima 11 u SR Njemačkoj, kad je tomu došlo vrijeme. Zamjerali su mu mnogo toga, kako je vrijeme odmicalo; one već spomenute olako obećane procvjetale krajolike u pokrajinama bivšeg DDR-a, te posebice tzv. Leuna aferu – prodaju istočnonjemačkih benzinskih crpki jednom francuskom koncernu, uz ogromne provizije, koje su završile na CDU-ovim računima u Švicarskoj.

Stranački „crni fondovi“ su bili sastavnim dijelom „sustava Kohl“

Kršćansko-demokratska unija (CDU) je u početku činila sve da se spomenuta korupcijska afera  marginalizira, da se prikriju ili unište tragovi i da se zaštiti glavni krivac, ali u pluralnoj medijskoj i političkoj atmosferi, u demokratskoj i pravnoj državi, bilo je pitanje trenutka kad će Helmut Kohl biti prisiljen, prvo, podnijeti ostavku na mjesto počasnog predsjednika CDU,  potom staviti na raspolaganje i svoj poslanički mandat u Bundestagu. Uzaludni su bili pokušaji štićenja „kancelara ujedinitelja“ od strane kratkotrajnog predsjednika CDU-a i Kohlova dugogodišnjeg vjernog suradnika Wolfganga Schäublea, kao i Manfreda Kanthera, bivšeg ministra unutarnjih poslova, jer je na kraju priznao da je kao član CDU-ovih gremija godinama znao za CDU-ove „švicarske pare“, dakle za one iz tzv. Leuna afere i druge iz drugih utajenih i prikrivenih donatorstava.

Na kraju je – pod enormnim medijskim pritiskom – i Kohl morao priznati da je 1,8 milijuna DM osobno  „prikupio“ od tobož nepoznatih darovatelja, pa su se potom počele odmotavati sve ružnije i ružnije afere kao na tekućoj traci. Mahinacije „kancelara ujedinitelja“ i bivšeg predsjednika CDU-a nisu koštale samo Kohla sramote i izolacije, nego je i CDU kažnjena za falsificirana financijska izvješća s 20 milijuna DM. Zvuči kao kuriozitet, ali je tada još uvijek u punoj snazi Kohl prikupio u međuvremenu i nove poklone za CDU od deset milijuna DM, želeći „nadoknaditi štetu“, pri čemu je ovaj put objavio spisak darovatelja, no time je ujedno pokazao kako uopće nije razumio da je suštinski problem ležao u njegovom stilu vladanja. Temeljem rada specijalnog parlamentarnog odbora u Bundestagu i saznanja posredovanih radom državnih tužiteljstava, u međuvremenu je neoborivo dokazano da su milijunski pokloni CDU-u u Kohlovo vrijeme pristizali i od njemačkih poslovnih giganata, primjerice „Siemens-a“ (dokazano osam milijuna) i od raznoraznih „maklera“, posrednika u prodaji oružja, poput Karlheinz Schreibera, njemačko-kanadskog posrednika u milijardskom „tenkovskom aranžmanu“ sa Saudijskom Arabijom.

Posebno problematično u ovoj korupcijskoj priči je bilo uništenje 90 od 100 tomova dokumenata o prodaji istočnonjemačkih benzinskih crpki i rafinerija francuskom naftnom koncernu „Leuna“. U tzv. Leuna afera se, i po pisanju francuskog tiska, radilo čak o mitu od oko 300 milijuna DM, koje je otišlo na već spomenuta švicarska konta, za koje je znao Manfred Kanther po vlastitom priznanju. Od 79 suradnika Ureda njemačkog kancelara, koji su ispitani od strane parlamentarnog povjerenika Hirscha potvrđeno je, pak, da je još 1993. godine u Kanzleramtu bilo 100 tomova materijala vezanih za „Leuna  aferu“, ali je njih samo deset sačuvano, pa se ispostavilo da je nekolicina Kohlovih najbližih suradnika danima i noćima spaljivala dokumentaciju, uništavala diskete i arhive, uključivo i „čvrste plate“ u računarima, kako bi se afera prikrila. „Posvećeni“ su bili zaduženi  za uništenje svega sumnjivog uoči primopredaje vlasti  u Kanzleramtu od Helmuta Kohla na njegova nasljednika Gerharda Schrödera (1998.-2005.), dok su „obični“ suradnici uništeno nosili u kontejnere.

Unatoč neoborivim dokazima Državno tužiteljstvo u Bonnu je početkom novog milenijuma odustalo od daljnjih istraga i podizanja optužbe protivu Kohla, u zamjenu za plaćanje kazne od 300.000 DM, što je tek izazvalo silne rasprave i prosvjede u Njemačkoj. Po famoznoj odredbi 135-og člana njemačkog Kaznenog zakonika moguća je, uistinu, obustava istrage i odustajanje od podizanja optužbe u zamjenu za određenu novčanu kaznu, ali je problem u tomu što se ovom odredbom koriste samo moćnici. Uzaludno je što se odredbom željelo rasteretiti  sudstvo skupih i dugotrajnih postupaka koji bi – s velikom vjerojatnošću – ionako završili određenim novčanim kaznama, u praksi se ova mogućnost koristila samo za slavne i „ugledne“, što je opet bilo uvredljivo za demokratsku većinu društva.

Uzaludno je i ugledni njemački i svjetski filozof i sociolog Jürgen Habermas upozoravao na diskrepancu  između veličine i značenja  „CDU-afere“ i onoga sto će na kraju iz nje proizaći. Uzaludno je bilo, nažalost i što je prosvijećena javnost uputila Generalnom tužiteljstvu u Kölnu – hijerarhijski nadređenom onom u Bonnu –  čak 3.000 pritužbi. Odluka o obustavi istrage i nepodizanju optužbe je ostala na snazi i nakon što se naknadno otkrilo kako je bivši njemački kancelar Kohl od propale medijske kuće „Kirch Media“ 1999. godine za njegove „savjetničke usluge“ primio ravno 400.000 eura, što je bilo duplo više nego što je bila njegova godišnja plaća dok je bio šef njemačke vlade (što je otkrio magazin „Focus“ iz Münchena) te da je paralelno s ovom lukrativnom djelatnošću Kohl obnašao i “savjetničku dužnost” kod velike švicarske banke “Credit Suisse” i za to primao godišnju nadoknadu od 66.675 eura.

Helmut Kohl se svim ovim i izravno ogriješio o Zakon o strankama i o niz drugih zakona. Najgore je, ipak, što je mimo demokratskih pravila uspio izgraditi i u vlastitoj stranci i u državi tzv. sustav Kohl, koji prosto podrazumijeva crna konta i korupciju, što je potom skupo koštalo CDU. Danas se CDU, istini za volju, osjeća ponovno jakom, zahvaljujući upravo nekadašnjoj „Kohlovoj djevojčici“ (Kohls Mädchen) dr. Angeli Merkel, koja je u post-Kohl eri ovu konzervativnu stranku mudro povela ka političkom centru uz obogaćivanje njezina profila i putem  socijalnih i liberalnih ideja. Uostalom, ovoj se velikoj njemačkoj i europskoj stranci mora odati i načelno priznanje što je u Njemačkoj ujedinila protestante i katolike, te odlučujuće utjecala na demokratsku obnovu poslijeratne Njemačke i izgradnju „njemačkog privrednog čuda“, te što je umjela artikulirati njemačke interese kao europske i s Francuskom postala „motor europskih integracija“.

Očevi i očusi njemačkog ujedinjenja

Helmut Kohl se za aktivna političkog života nakupio priznanja i počasnih doktorata po svijetu kao Imelda Marcos cipela, pa je čak pred izbijanje korupcijske afere bio proglašen i za „državnika desetljeća“. Unatoč opisanim aferama, posve je izvjesno da će njegovo ime biti uvijek povezano s mirnim ujedinjenjem SR Njemačke, 03. listopada 1990., pri čemu se u toj priči nikada ne smiju zaboraviti drugi važni, izvanjski akteri, niti činjenica da su „glavni junaci“ ujedinjenja Njemačke bili tzv. mali ljudi u bivšem DDR-u, posebice borci za ljudska prava u Dresdenu, evangelički svećenici i intelektualci raznih profila, koji su se godinama protivili surovoj zbilji podjele zemlje na dvije države i dva neprijateljska sustava. Počev od 1953. godine, zapravo, kada se kamenicama krenulo na sovjetske tenkove, o čemu je nobelovac Grass napisao potresnu dramu „Plebejci probaju ustanak“, pa do 09. studenog 1989., u priči o ujedinjenju dviju njemačkih država su glavni junaci bili obični ljudi, a ne političari, oni koji su sanjali normalnost s obiju strana „Berlinskog zida“. Uostalom, Grass je u „Mojem stoljeću“ (1999.), u spomenutoj noveli koju sam žurno po objavljivanju preveo, kazao kako u neravnopravnoj borbi između slobode i despotije pobjede ponekad i ponegdje i bacači kamenja.

Nikako se ne bi, ipak, smjelo zaboraviti ono što je prethodilo mirnom ujedinjenju: Brandtovo „klečanje na kiši“ u Varšavi (1970.), potom njegovi „istočni ugovori“ s Varšavom i Moskvom, koji su otvorili put politici detanta – popuštanja napetosti u Europi, KESS-u, te konačno i „perestrojci“ i „novom mišljenju“ u bivšem SSSR-u. U „priči o njemačkom ujedinjenju“ dužno se uvijek s posebnom zahvalnošću sjetiti i Mihaila Gorbačeva, koji je njemačku zemlju pomogao ujediniti, dok je vlastitu domovinu, bivši SSSR, izgubio. Pri tom mu je sasvim malena satisfakcija to što u Njemačkoj još uvijek uživa daleko ugledniji status nego  drugi značajni akteri njemačkog ujedinjenja (Bush, Mitterand, Genscher, Sewardanaze).

Kako je već rečeno, nitko ne dovodi u pitanje kako je posebno mjesto u ovoj priči imao upravo preminuli bivši njemački kancelar Helmut Kohl. Mogao je sve do smrti ugodno lješkariti na lovorikama „kancelara ujedinitelja“ da ga nisu sustigli autokratski grijesi, s čime se nije umio nositi, pa je potom čak svojski doprinosio vlastitoj demontaži. Tako je – ogorčen i na medije i političke protivnike – predstavio 2003. godine u Berlinu i svoje navodne dnevničke bilješke: „Moj dnevnik 1998-2000“. U stvari su izvodi iz njegovih „dnevnika“ već bili tiskani u tjedniku „Welt am Sonntag“, što je unaprijed omogućilo uvid u „kancelarove tajne i ukus.“ Pri tomu se brzo ustanovilo da se ne radi ni o tajnama ni o prefinjenom ukusu, nego o pokušaju opravdanja vlastite uloge u korupcijskoj aferi o kojoj smo pisali. Helmut Kohl je i ovom „knjigom“ pokušao, zapravo, uspostaviti ravnotežu između „njegovih grešaka“ i „neumjerenog kriminaliziranja“ njegove ličnosti, kako je i napisao. Ostao je uvjeren do smrti kako nije bio grešan kao političar, nego netko nedobronamjeran pokušava „falsificirati“ njegovo šesnaestogodišnje kancelarstvo. To nisu bili samo njegovi tradicionalni politički protivnici „s lijeva“, nego i bivši najbliži suradnici – nasljednici na čelu CDU-a, Wolfgang Schäuble i Angela Merkel, koji su tobož „dogovorili zavjeru“ protiv njega, što je, doista, bilo nisko s njegove strane i što mu njih dvoje nisu oprostili. Posebno je bilo tragikomično kad teško „obrukani patrijarh“, samodopadljivi „kancelar ujedinjenja“ bez trunke kritičke autorefleksije poručuje kako „dnevnici“ ne bi trebali biti shvaćeni kao „knjiga osvete“!

Odmah po objavljivanju Kohlovih „dnevnika“ javili su se neki njegovi bivši bliski suradnici i obznanili da „Kohl nikada nije vodio dnevnike“, te da se u ovom dvoknjižju može raditi samo o Kohlovoj „naknadnoj pameti“ ili „čistoj improvizaciji“, u najboljem slučaju „enormnoj dopuni“ njegovih bilješki podacima koji bi trebali diskvalificirati njegove bivše suradnike i nove političke protivnike. S „Dnevnicima“ Kohl je, u stvari, pokušao spriječiti da CDU stane na noge, da započne s neophodnim unutarnjim reformama i demokratskom profilacijom mlađih kadrova, liberalnijeg usmjerenja poput Angele Merkel, što mu srećom i po CDU i po SR Njemačku nije uspjelo. „Posljednji akt u samorazaranju spomenika Kohl“, bio je sukus ozbiljnih komentara, te „mogao je sebi osigurati i bolji rastanak“!

Postojan k’o klisurina!

Iz online izdanja magazina „Der Spiegel“ preveo sam ciljno –  povodom smrti Helmuta Kohla, 16. lipnja o. g. u rodnom Ludwigshafenu am Rhein – nekolicinu znakovitih izjava koje daju naslutiti kako će se o Helmutu Kohlu govoriti  u udžbenicima historije u SR Njemačkoj, Europi i u svijetu. „Ja sam mu posve osobno zahvalna što ga je bilo“, kazala je iskreno Angela Merkel, jer ju je Helmut Kohl doista i lansirao u političku orbitu ujedinjene Njemačke. Veoma je zahvalan Kohlu i po službenoj dužnosti aktualni njemački predsjednik  dr. Frank-Walter Steinmeier, koji izražava i osjećanja većine Nijemaca kad povodom Kohlove smrti veli: „Njemu zahvaljujemo što je Njemačka potvrđena kao europska i ujedinjena nacija, te što je ‘Deutsche Frage’ (Njemačko pitanje) rješeno.” I novi francuski predsjednik Emmanuel Macron priznaje Helmutu Kohlu u zasluge isto što i dr. Steinmeier: „Majstor ujedinjenja Njemačke i njemačko-francuskog prijateljstva: s Helmutom Kohlom izgubili smo jednog veoma velikog Europljanina“. Predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker je imao, pak, potrebu naglasiti sljedeće: „Helmut Kohl je bio veliki Europljanin i veoma dobar prijatelj. Bez Helmuta Kohla ne bi ni bilo valute Eura“. (I to je vjerojatno posve točno.) Bivši američki predsjednik George H. W. Bush je precizirao: „U svim naprezanjima bio je Helmut jedna stijena – jaka i postojana!”  Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk je kazao: „Stalno ću se sjećati Helmuta Kohla: prijatelja i državnik koji je pomogao ponovno ujediniti Europu“! Bivša predsjednica Centralnog židovskog vijeća u Njemačkoj Charlotte Knobloch je kazala: „Moja naročita zahvalnost ide njegovom neumornom angažmanu za izmirenje i dobru, punu povjerenja suradnju i prijateljski suživot nežidovskih i židovskih ljudi u Njemačkoj“!

Nisam se u ovomu „in memoriam“ namjerno pozabavio Kohlovom politikom prema bivšoj SFRJ, te njemačkim pritiskom na druge zemlje tadašnje Europske zajednice da priznaju neovisnost novonastalih država na razvalinama bivše SFRJ temeljem položaja i granica bivših republika u Ustavu SFRJ. Bio sam u to vrijeme posljednji savjetnik za štampu i kulturu u Ambasadi SFRJ u Bonnu, pa mogu posvjedočiti kako su Nijemci i definitivno promijenili odnos prema SFRJ tek nakon silno očitovanog barbarizma i u Dubrovniku i u Vukovaru u režiji „slavne“ JNA!  O Kohlu i Nijemcima na Balkanu nema i neće zadugo biti konsenzusa!


prof. dr. sc. Mile Lasić
herzegovina.In, 19. lipnja 2017.