‘Nikad ne zaboraviti da su bh. izbjeglice u Njemačkoj primljene kao braća rođena!’

HERZEGOVINA.IN

(26.06.2017.)

__

Povodom Svjetskog dana izbjeglica

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

‘Nikad ne zaboraviti da su bh. izbjeglice u Njemačkoj primljene kao braća rođena!’

___

Na web stranama UN-ove Agencija za izbjeglice (UNHCR) može se još uvijek pročitati kako je od lipnja do rujna prošle godine diljem svijeta potpisivana peticija “Uz Izbjeglice” (With Refugees), kojom se željela skrenuti pažnja na aktualne izbjegličke nesreće, ali i 65 milijuna raseljenih ljudi u svijetu poslije Drugog svjetskog rata, pri čemu broj ove nesretne populacije stalno raste. Peticija je, inače, uredno dostavljena u glavno sjedište Ujedinjenih nacija  na East Riveru u New Yorku prije početka prošlogodišnjeg zasjedanja Opće skupštine UN-a, 19. rujna, s malim ili nikakvim učinkom u konačnici.

UNHCR je bila, inače, jedna od UN-ovih agencija na umoru, kako se govorkalo u diplomatskim krugovima u devedesetim godinama prošlog stoljeća, pa je upravo velika  jugoslavenska nesreća s milijunima izbjeglica, iseljenih i premještenih povratila i njezin raison d¨etre. Situacija u svijetu danas nije, naravno, ništa bolja nego prije četvrt stoljeća, unatoč silnim apelima pape Franje ili potpisima na onoj UNHCR-ovoj peticiji, u kojoj se naivno povjerovalo da je dovoljno šefovima vlada i država pokazati kako svjetska javnost stoji uz izbjeglice te da bi potom vlade najmoćnijih zemalja prestale voditi njihove surove geopolitičke igre na teritorijima nesretnih emigracijskih regija i zemalja. Sve dok moćnici ne zaustave ratove na ovim teritorijama, otuda će bježati unesrećeni ljudi, nerijetko u smrt tijekom bijega i potrage za komadićem sigurnosti za sebe i svoju djecu.

„Na Svjetski dan izbjeglica, koji se održava 20. lipnja svake godine, odajemo počast snazi, hrabrosti i ustrajnosti milijuna izbjeglica“, kazalo se u UNCR-ovom naivnom tekstu kako bi se potom apeliralo na vlade da: svakom djetetu izbjeglici osiguraju pristup obrazovanju; da svaka obitelj izbjeglica ima sigurno mjesto za život; te da se osigura da svaka izbjeglica može raditi ili učiti nove vještine kako bi pozitivno doprinijela svojoj zajednici. Tko umije pažljivo čitati, vidjet će lako da se i ove godine „mantralo“ u UNHCR-ovoj režiji na isti način.

I ove se godine, povodom 20. lipnja, apeliralo na svijest i savjest svjetskih moćnika i svjetske javnosti na sličan način, preciziravši da je „u svijetu gdje svake tri sekunde jedna osoba biva razmještena, od vitalnog značaja da pokažemo spremnost javnosti da stane uz izbjeglice.“ Tako je, primjerice, govorila i predstavnica Regionalnog predstavništva UNHCR-a za jugoistočnu Europu Anne-Christine Eriksson na otvorenju multimedijalne izložbe fotografija i priča o izbjeglicama u BiH i svijetu u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu. Čak se i izravno pozvala na prošlogodišnju peticiju UNHCR-a „Uz izbjeglice“ i ponovila sve one plemenite zadaće iz peticije,  implicitno priznavši da je situacija u svijetu s izbjeglicama katastrofalna.

Fijasko daytonskog Aneksa VII

U BiH su ove godine  nositelji obilježavanja Svjetskog dana izbjeglica bili  UNHCR u BiH i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Vijeća ministara, a manifestacija se odvijala pod globalnim motom “Mi smo uz izbjeglice”. Temeljem opisa njezina posla, bh. ministrica za ljudska prava i izbjeglice Semiha Borovac prvo se, srećom, sjetila zahvaliti svijetu za silnu solidarnost i humanost koju je svijet pokazao prema izbjeglicama iz naše zemlje, poručivši da BiH ima obvezu uzvratiti na isti način nevoljnicima koji se nađu u BiH. Ovo je, naravno, puno lakše izgovoriti, nego pokazati u praksi, mada se u BiH nalazi svega stotinjak ove vrste nesretnika, ali u BiH je još uvijek enormno veliki broj vlastitih raseljenih lica, o kojima se govori samo u ovakvim prilikama, pa se na njih zaboravi..

“U BiH postoji 121 kolektivni centar, ali zahvaljujući kreditima iz Nove banke i Vijeća Europe počeli smo izgradnju novih stambenih jedinica za osobe koje žive u kolektivnim centrima. Taj proces završit ćemo, kako smo se obavezali, do 2020. godine.”, najavila je ministrica Borovac, priznavši da u tim centrima živi oko 8.000 ljudi, te da velikom broju interno raseljenih, koji iznosi oko 98.000, tek treba osigurati siguran povratak u ranija prebivališta i jednakopravnost kada su u pitanju osnovna prava – zdravstvo, socijalna zaštita, obrazovanje te zapošljavanje. U BiH boravi, inače, ukupno 107 izbjeglica iz svijeta, ali samo njih 90 ima status izbjeglica, dok njih 17 uživa status tzv. supsidijarne zaštite. K tomu je i 18 bivših izbjeglica tijekom posljednje dvije godine dobilo status državljana BiH.

Puno su sadržajnije bile sljedeće Ministričine rečenice: “Govoriti o izbjeglicama u Bosni i Hercegovini nemoguće je, a da se ne spomene da je 2,2 miliona ljudi tokom rata u BiH bilo prisiljeno napustiti svoj dom, te da je 1,2 miliona bh. građana zatražilo status izbjeglice u 100 zemalja svijeta, dok ih je milion bilo interno raseljenih. Od 1,2 miliona naših građana 450.000 osoba do sada se vratilo u BiH, dok se oko 18.700 osoba iz BiH još uvijek nalazi u statusu izbjeglice”. Potom je uslijedila ona implicirajuća zahvalnost, koju jedva da je nekad izgovorena u BiH od strane njezinih osionih i samodopadnih kvazipolitičkih elita. “Solidarnost i humanost kakvu je svijet pokazao prema izbjeglicama iz naše zemlje, obavezuje nas da uzvratimo na isti način. Obavezuje nas da pozivamo na razumijevanje i empatiju prema izbjeglicama, da budemo glas izbjeglica i ne dozvolimo ravnodušnost na nedaće s kojim se oni susreću tragajući za sigurnim utočištem, kao što su ne tako davno tragale i stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca”, bila je iznimno slatkorječiva ministrica Borovac, prešutjevši gorke istine da se više od polovice izbjeglih i raseljenih lica iz BiH koji su se vratili u BiH, nije vratilo poslije svojim kućama. Ostalo je neizgovoreno da je time Aneks VII, iznimno važni dio Daytonskog mirovnog sporazuma, doživio apsolutni fijasko.

„Izbjeglice“ ili …

Ne mislim se ozbiljnije baviti ovdje tobožnjim bh. strategijama povratka, jer su te strategije svrha same sebi i tek mrtvo slovo na papiru, jednako kao i revizije strategija povratka, nego želim eksplicite sugerirati da otvorenih očiju sagledaju porazne istine o izmijenjenoj demografskoj, teritorijalnoj i nacionalnoj slici u BiH, koju nikakve prevejane manipulativne strategije povratka ili našminkani popisi stanovništva, kakav je i onaj iz 2013., ne mogu više prikriti ili korigirati. Za početak bi bilo, pak, potrebno propitati radi li se u slučaju izbjeglih i raseljenih lica iz BiH kod velikog broja njih uopće o „izbjeglicama“,  u smislu kako se o izbjeglicama govori u članku 1. Konvencije o statusu izbjeglica s Protokolom iz 1951. (“Odnosi se na svako lice koje se, bojeći se opravdano da će biti progonjeno zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj socijalnoj grupi ili svojih političkih mišljenja, nađe izvan zemlje čije državljanstvo ono ima i koje ne želi ili, zbog straha, neće da traži zaštitu te zemlje; ili koje, ako nema državljanstva a nalazi se izvan zemlje u kojoj je imalo svoje stalno mjesto boravka, uslijed takvih događaja, ne može ili, zbog straha, ne želi da se u nju vrati.”)

Privremenost izbjegličkog statusa se pretvorila mnogima u trajni useljenički status u postkolonijalnim zapadnim useljeničkim društvima, pa je krajnje vrijeme da se i u BiH o bh. izbjeglicama počne govoriti suptilnijim jezikom zemalja useljenja, a to znači o ljudima s useljeničkim i građanskim pravima u punom kapacitetu. Krajnje je vrijeme, također, priznati da su bh. izbjeglice u susjednim zemljama već postali građani i državljani susjednih zemalja, koji imaju emotivne i eventualno imovinske veze s BiH, ali ne i ambiciju vratiti se u nju živjeti. Zajedničko svima iseljenima i u susjedne i u zapadnoeuropske i u tzv. prekooceanske useljeničke zemlje je da se neće više nikada vratiti živjeti stalno u BiH.

Bilo bi, također,  krajnje vrijeme priznati i da se polovica bivše iseljene i raseljene populacije koja se po povratku opredijelila za trajna preseljenja unutar BiH: upravo pod okrilje svojih političkih, nacionalnih i vjerskih oligarhija i teritorija koje su u ratu kontrolirale Vojska RS, Armija BiH i HVO te početi uređivati izborne i druge zakone sukladno tim činjenicama, ma kako do njih došlo, a došlo je istini za volju na ružan način i pod iznudom. Sve ovo i ima za posljedicu da se o BiH više ne može govoriti kao o „leopardovoj koži“, jer su joj se „pjege“ jako smanjile ili se pretvorile u nekoliko jako koncentriranih ploha nejednake veličine.

I Nijemci i drugi su u ratu za nevoljnike iz BiH bili braća!

I sam sam poslije istupanja iz diplomatske službe bio dugo godina „izbjeglica“, pa ću ovdje iz aktualnog povoda podsjetiti na jedan moj stari zapis o bh. izbjeglicama u SR Njemačkoj, objavljen u mojoj u knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ (Tuzla, 2012.). Želim još jednom potvrditi kako je silno u pravu bila ministrica Borovac kad je kazala: “Solidarnost i humanost kakvu je svijet pokazao prema izbjeglicama iz naše zemlje, obavezuje nas da uzvratimo na isti način…“ I u SR Njemačkoj, o čemu slijedi svjedočenje i u drugim zemljama su bh. izbjeglice svih vjera i nacija tretirane u proteklom ratu ljudskim bićima, kad već nisu mogle takvima biti u svojoj zemlji. I to se nikada ne bi smjelo zaboraviti!

***

U SR Njemačku su se slijevale rijeke izbjeglica, njihov broj je svakim danom bivao sve veći. Na splavarskim naseljima u velikim lučkim gradovima, u napuštenim vojarnama, u domovima za azilante, u starim kućama i hotelima, u kontejnerskim naseljima – živjele su već desetine tisuća bh. izbjeglica kada sam u ožujku 1993. godine postao prvim tajnikom Ambasade RBiH u Bonnu. „Njemački praktični um“ je odmah zahtijevao da se ispoštuje Zakon o strancima, po komu svatko tko nije Nijemac mora imati važeću putnu ispravu njegove zemlje. Kod većine bh. nesretnika u prtljažniku i nije bilo ničega izuzev par maraka, ako kojim slučajem nisu bile oduzete od krvopija prilikom izgona iz zemlje, te eventualno „crveni pasoš“, osobna karta ili rodni list. I tako je započela trka s vremenom, besprimjerno krstarenje bh. konzularaca i diplomata njemačkim gradovima i selima, odazivajući se na poziv skupine očajnika i iz Flensburga, na njemačko-danskoj granici ili izbjeglicama u bodljikavoj žici, u azilantskim naseobinama u Brandenburgu. Bh. pasoši ili putovnice su značile automatski imati identitet, adresu, krov nad glavom i pristojnu socijalnu pomoć. Polovicu tih prvih putovnica platila je njemačka država, ali s time je ispoštovan propis, a Njemačka je „zemlja propisa.“ Prema službenim statistikama u SR Njemačkoj je boravilo tijekom rata preko 350.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, što je uvjerljivo više nego u svim drugim zapadnim zemljama zajedno, koje se tako vole praviti važne kada se radi o eksperimentima na Balkanu. Više nego u Njemačkoj bilo je naših izbjeglica samo u Srbiji i Hrvatskoj.

Ja sam  se – i prije nego što će me „podobni“ i „pravovjerni“ otjerati iz profesije –  osjećao kao Max L. iz Andrićeve čuvene novele „Pismo iz l920. godine“, tragičan junak koji se nakon onoga prvog velikog rata opraštao s BiH, zgađen mržnjom i divljaštvom, ne vjerujući da se tu bilo šta i bilo kada može promijeniti nabolje. Ali, kao i Andrićev Max, koji je bježao od Bosne, ali nikad nije stigao do Argentine, gdje je namjeravao stići, da bi kao liječnik po profesiji u Parisu među tadašnjom izbjegličkom kolonijom naših ljudi zaradio nadimak „naš Max“, ni ja se nisam umio rastati od naših ljudi i od Bosne i Hercegovine. I meni je ostala satisfakcija da sam pokušao pomoći, da su me u tom periodu od skoro dvije ratne godine tisuće i tisuće bh. ljudi u Njemačkoj smatrali, barem na trenutak, „svojim“, dijelom prošlih, normalnih vremena, dijelom izgubljene domovine, a zvučnom titulom „naš Mile“ podarena mi od jedne stare nene iz Bosanske Krajine, jedina titula koju sam u ovom ratu i mogao zaraditi.

Samo sam prvi put bio primljen s nepovjerenjem u bh. klubovima i udruženjima, među bošnjačkim, muslimanskim svijetom. I najopterećeniji predrasudama bi popuštali pred spremnošću da ostanem toliko dugo, i do najsitnijih sati, sve dok svaki „zemljak“ ne dođe na red za putovnicu-pasoš, za nešto što mu je tada bilo životno važno. Mojoj sujeti su godila neka tiha i manje tiha priznanja koja su počela stizati s raznih strana. Ona neće ništa izmijeniti u mojoj sudbini, ali su ostala zapamćena. U Hamburgu mi je, nakon što me je satima posmatrao kako sa svakim našim čovjekom prozborim po koju riječ, otpozdravim starim nenama na njihov pozdrav na njihov način, svakomu pružim ruku na dolasku i odlasku, prišao poznati sarajevski psiholog, predstavio se i kazao: „Čast mi je da upravo vi predstavljate moju zemlju u ovom trenutku.“

***

Teške i krvave bh. sudbine tutnjale su mojom dušom. Masakri, silovane i osakaćene žene. Poluživi roditelji nakon gubitka svoje djece. Siročad, razbacana po svijetu. Preživjeli, a kao da nisu živi. Osvetnici koji jedino žive za dan kada će se „namiriti“ s komšijama ili susjedima za ono što su im učinili ili za ono što nisu spriječili da im se učini. Ili, tek onako, iz obijesti. Žrtve koje će možda već sutra biti podjednako okrutne ne samo prema svojim krvnicima nego i prema nevinima, prema djeci. Radikalni vjernici, a dojučerašnji ateisti. Poniženi i uvrijeđeni, teška bh. sirotinja s „mekom dušom“, koja bi sve oprostila samo da opet može živjeti u svojoj kući, u miru i slobodi, kao nekada…

Suhoparni rad na konzularno-pravnim poslovima u Ambasadi RBiH u Bonnu sam  – upravo zbog izbjegličkih sudbina koje smo preživljavali svaki dan – uspoređivao s radom psihijatra-amatera, koji pažljivo slušaju, a pomažu  koliko se može i ako se može. Neke od tih stvarnih izbjegličkih sudbina ugrađivat ću potom s izvjesnim osjećanjem nelagode i stida, u mnogobrojne žalbe njemačkim vlastima na odluke o povratku bh. ljudi kućama, kada je vrijeme povratka stiglo. Mojim sunarodnjacima svih vjera i nacija tako sam godinama „uljepšavao“ životopise, dodajući, ako je bilo potrebno, njihovim stradanjima i fiktivne detalje iz susreta s ljudima koji su napuštali mučilišta, logore i zatvore. Ako su imali sreće! Mrkonjićanima koji su čekali u B. dozvolu za useljenje u SAD, ugradio sam dijelove potresne priče dvoje Prijedorčana, mladoga bračnog para, koji su na moje konzulsko pitanje kako su izašli iz logora, odgovorili da su imali sreće, jer su žene u neko doba odlučili pustiti kućama, a mladića je noću s puno rizika kroz žicu izveo stari školski drug iz djetinjstva, Srbin u uniformi Karadžićeve i Mladićeve paravojske. Amerikanci su povjerovali u priču. Ljudi koji nisu bili u logoru su iselili za Ameriku, zahvaljujući onim mučenicima koje ne poznaju, a oni neka oproste. Malo komu je ta moja pisanija stvarno pomagala da ostane zauvijek u SR Njemačkoj, što je većina izbjeglica poželjela, ali su moje odnosno njihove žalbe njemačkim vlastima pomjerale odluku o povratku, ostavljale nadu da će se u međuvremenu tamo u BiH promijeniti nešto nabolje. Nesretni izbjeglički narod je na kraju prihvaćao da se ništa više ne može učiniti. Domaćinima, strpljivim u njihovom dugogodišnjem „trpljenju“, u toleranciji nezvanaca je dozlogrdilo. Sve što je bilo povezano s ratom na Balkanu, predugo je trajalo i previše koštalo, a Nijemci imaju i vlastite brige, a Bosanci i Hercegovci – nesretnici, koji kao rijetko tko govore s ljubavlju o svojoj zemlji ili zavičaju, nakon svega najradije se u BiH ne bi ni vraćali.

Zahvaljujući pažljivom slušanju tijekom toga mog konzularno-psihijatrijskog rada u Ambasadi BiH u Bonnu i danas mi se čini kako bolje od drugih poznajem fenomen prijema bh. izbjeglica u SR Njemačku tijekom ratnih godina, odnosno interakcije koje je rat uspostavljao između bh. nejačih i osjećajnih Nijemaca. Baš tako, osjećajnih ljudi spremnih na samožrtvovanje. Tko će napisati, primjerice, novelu o motivima gimnazijske profesorice u Bonnu koja je u svoju kuću primila osakaćenog bh. dječaka, koja je uzela godinu dana neplaćenoga godišnjega odmora kako bi se posvetila dječakovim tjelesnim i duševnim ranama? Nebrojeni su primjeri samopožrtvovanja, spremnosti za pomoći tih navodno sebičnih i hladnih Germana, o kojima se kod nas ne znade ili ne želi znati. SR Njemačka je htjela pomoći i pomogla je kao nijedna druga zemlja. U priči o ovoj vrsti pomoći vjerojatno i nisu najimpresivniji brojevi, iako se troškovi prijema i boravka bh. izbjeglica u Njemačkoj  kreću u milijardskim iznosima. Impresivniji su primjeri poput gimnazijske profesorice iz Bonna od svih mogućih brojeva. Ogroman novac što ga je njemačka država uložila u skrb oko bh. izbjeglica je, vjerojatno, u direktnoj korelaciji s osjećanjem krivnje za zlo naneseno drugima u Drugome svjetskom ratu. Možda su se Nijemci i definitivno emancipirali u  političkom i moralnome smislu upravo na bosansko-hercegovačkoj nevolji?


Za Herzegovina.in: prof. dr. sc. Mile Lasić, 26. lipnja 2017.