‘Bošnjačka rana koja se otvara svakog 11. jula’

HERZEGOVINA.IN

(10.07.2017.)

__

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

‘Bošnjačka rana koja se otvara svakog 11. jula’

Sjajni banjalučki novinar Dragan Bursać se u kolumni pisanoj za portal Al Jazeera javno zgrozio povodom vijesti da će Ljiljana Bulatović – “Mladićeva heroina i neka vrsta personalne asistentice i bilježničarke”  – samo četiri dana uoči ovogodišnjeg obilježavanja genocida nad Srebreničanima u  Srebrenici održati izrazito nakaradni performans. U Narodnoj biblioteci u Srebrenici je ova notorna ekspertkinja za velike lagačine, za fake news, i prije nego što smo znali za tu sintagmu, planirala promovirati 7. srpnja o. g. njezinu knjigu “Srebrenica – Laž i podvala srpskom narodu”, sli je srećom promocija otkazana. Putem ove promocije u okviru manifestacije “Petrovdanski dani Srebrenice 2017. – 25 godina zločina bez kazne” (od 06. do 12. srpnja) srpske političke vođe u RS-u su namjeravale kontrirati službenoj komemoraciji u Potočarima, 11. srpnja, što je Dragana Bursaća i natjeralo na komentar kako od ovoga “gnusnije ne može”, jer sve ovo „ide sa one strane pameti, normalnosti i zdravog razuma“. Može, naravno, pitanje je samo kojeg će 11. srpnja i koje godine biti izveden još luđi kontra-happening u izvedbi Lj. B. i njoj sličnih, onih koji je podržavaju, primjerice, podizanje spomenika nedavno umrlom ruskom diplomati Vitaliju Čurkinu, jer se „proslavio“ za 20. obljetnicu genocida u Srebrenici  tako što je spriječio usvajanje tzv. britanske rezolucije u Vijeću sigurnosti UN o ovom i svakom drugom genocidu. Jer, kako vele u nevladinom sektoru u Beogradu, samo u glavnom gradu Srbije, zemlje koja nije oficijelno sudjelovala u tzv. jugoslavenskim ratovima iz posljednjeg desetljeća 20. stoljeća, živi 3.800 spodoba koje se sumnjiči za ratne zločine u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu. U RS-u je, k tomu, negiranje genocida u Srebrenici službena politika, ma koliko bila i nedostojanstvena i kontraproduktivna. Utoliko je proizvođačica velikih lagačina Lj. B. samo vrh ledenog brijega, svojevrsni frontmen protivu istine, propovjednica Zla. Uostalom, ona je i osnivačica Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću i predsjednica Skupštine Humanitarne organizacije Branioci otadžbine i počasna članica Boračke organizacije Srebrenice. Napisala je tri knjige kojima negira genocid u Srebrenici, kao i veliki broj oda srebreničkom krvniku Ratku Mladiću, te knjigu o Radovanu Karadžiću. U pravu je Milo Jukić, svašta se zove knjigom, žali bože posječenih stabala!

“Da ste posjekli 8372 stabla, napravili bi ekološku katastrofu”, prokomentirao je  Dragan Bursać na portalu Al Jazeera, pa bi bio red da zamolite za oprost, a ne da izvodite pakleni happening o trošku srebreničkih poreskih obveznika, uključivo potomaka žrtava. Odgovorni za ovu sramotu smo svi mi, poručuje Bursać, mi koji biramo one “koji dvije decenije ne mogu uvesti Zakon o zabrani negiranja genocida”, jer “svi mi smo prvi kotačić, koji je svojom nebrigom i odsustvom empatije ‘stvorio’ (načelnika) Grujičića i doveo nacionalističku ‘performerku’.” U Bursaćevom razumijevanju, sve „dok se u našim glavama ne očisti talog lične devijantne zapuštenosti, ovakve pojave će biti pravilo, a ne izuzetak“, a onda “će doći i taj dan, kad će preživjele i unižene žrtve genocida u Srebrenici morati još i da se izvinjavaju koljačima, što su im svojim vratovima i srcima tupili noževe”. Time je Dragan Bursać vrlo inteligentno asocirao onaj paradigmatski sarkazam u kritičkoj kulturi sjećanja, koji veli “Nijemci Židovima ne mogu oprostiti Auschwitz”, tj. “što su ih toliko mnogo morali pobiti”!

Licemjere i Srebrenica

Vjerojatno bi svakog 11. srpnja / jula u zemlji kakva je BiH ponajbolje bilo zašutjeti, ali ako se već nešto govori i piše tad  je naložen veliki obzir prema preživjelim srodnicima, posebice sestrama i majkama pobijenih Srebreničana. Iza svih bestijalno umorenih u Srebrenici, i u svim jugoslavenskim ratovima ostaju sestrine i majčine suze, što je Darku Cvijetiću, primjerice, uspjelo uhvatiti u bolni plač Sestre – Prijedorčanke, a Safetu Zecu u zgrčeni lik Majke – Srebreničanke. O ovomu sam pisao povodom prošlog 11. srpnja, u kontekstu tadašnjeg licemjerja oko Srebrenice, koje kao da je jedina konstanta uz ovaj pretužni datum.

„Zakopavanje sestre“ se zove pjesma u kojoj Darko Cvijetić veli: Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine / Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca / Imaju već velike kćerke/ Javili krajem godine da su joj identificirali / Brata u masovnoj / I ona pokopala nekoliko kostiju / Drugi puta sam je sreo 2005. / Opet joj našli brata / Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj / Još joj brata iskopali / Ove 2015. bila je mirna i puno starija / Našli ga opet, šapće i osvrće se / Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta? / Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu / Još brata? / A meni pun mezar”. Ovim se Cvijetić dotiče izravno posve odgurnutog u neopravdani zaborav prijedorskog užasa u kojemu se radilo o više od 3.000 pobijenih prijedorskih Bošnjaka i Hrvata, ali sve je to jedan bol, zar ne?

U Zecovoj „plastici“ može se maltene opipati bol Majke – Srebreničanke, dakako može to biti bilo koja srebrenička majka, a ne mora bezuvjetno biti ni Srebreničanka ni Bošnjakinja, ni muslimanka, što u Safetovoj plastici vjerojatno sve to jeste. Utoliko je riječ u Zecovoj plastici i o Azmirovoj  majci Nuri, čije je potresne riječi povodom video scena strijeljanja njezinog sina Azmira od „Škorpiona“ na Godinjskim Barama kod Trnova postavila 11. srpnja prošle godine na svoj FB zid i moja izvrsna studentkinja Ines Pušić:

„Spakovala mu komad kukuruznog hljeba, malo šećera i soli i jednu presvlaku. Idi, sine, velim, valjda ćemo se sresti u Tuzli. Plačem ja, gledam za njim kako zamiče ispod kuće. Sutradan ja u Potočarima, hiljade naroda, kad, odjednom, pojavi se moj Azmir. Sine, otkud tebe, pitam, a on se zaleti, zagrli me, izljubi, kaže, nisam te mati bio poljubio pa sam se zato vratio. Još mi na obrazu stoji onaj njegov dah. Bi malo sa mnom i ode prema šumi, da se pridruži koloni“.

Azmira nije bilo među preživjelima u dijelu kolone koja se probila na slobodnu teritoriju. Godinama se Nura nadala da će se pojaviti odnekud. Onda su joj javili da su identificirali njegove posmrtne ostatke. „Bila je to šaka kostiju. Pronašli su ih negdje kod Trnova, tako su mi objasnili. Preživjela sam to. Kako, ne znam ni sama“, ispričala je Nura. Godinama kasnije, pred ponoć, dok se spremala za počinak, čut će kako spiker spominje Den Haag i da će majka prepoznati sina, a sestra brata. „Okrenem se, na ekranu vidim kako četnici strijeljaju grupu muškaraca i među njima moj Azmir. Gledam, ne vjerujem svojim očima, srce mi stalo, ukočile se vilice. Jest’ moj Azmir, njemu pucaju u leđa. Pade moje dijete. Bos. Ni sedamnaest godina nije imao…“

Bolje je godinu dana pregovarati nego jedan dan ratovati

“Prije četiri nedjelje sam identifikovao mog oca Aliju. Zaveden je kao iskopina pod brojem 635 iz masovne grobnice u Zvorniku“, riječi su Rešada Mujića, koje sam zabilježio povodom desete obljetnice srebreničke tragedije, na pomenu mučki istrebljenim srebreničkim muškarcima u dobi od  sedam do sedamdeset i sedam, u jednom njemačkom gradu. Od tada redovito podsjećam uz „dan kada se iznova otvaraju bošnjačke rane“ na neku od ispovijesti preživjelih Srebreničana, Rešinu obvezno…

“Ja sam imao potrebu da sve to vidim, nabio sam rukavice na ruke i … Kako može onaj Mašović da radi ovaj posao? Hrpa kostiju i ostaci odjeće. Nema glave, nema ruku, nema ni svih pršljenova, ali neću da čekam, možda ostale kosti neće nikada biti pronađene. I moj daidža, brat od majke je sada identifikovan. Mnogi drugi još nisu, nažalost. U očevom zavežljaju je i jedna sintetička čarapa, donji veš, napravljen od padobrana, kojim su nam avioni iz Frankfurta spuštali hranu, njegov kaiš i hlače… Dao sam krv prije godinu dana u Düsseldorfu, pa su na osnovu DNK-analize utvrdili da su očeve kosti nađene“, tim je riječima započeo njegovu javnu ispovijest tada 47. godišnji Rešad Mujić, kojeg prijatelji zovu Rešo.

Razgovarali par dana potom i u mojoj kući, u miru. Rešo smireno savija cigaretu, prinosi je usnama, oliže je lagano prije nego što je zapali, da dulje traje, valjda, a meni se učini da prekoputa mene sjedi i sa mnom razgovora Marinkovićev junak iz pripovijetke „Ruke“. Tvoje zavijanje cigarete odaje Tvoj karakter, Tvoju mirnoću, otkuda to, poslije svega, kažem tek da probijem led. A Rešo govori tiho, tek da se može čuti: “Nisam ja miran, ponekad buknem, ali dao bih svakom pola litra krvi komu treba, bez obzira ko je!“ Potom je uslijedilo njegovo kazivanje: “Bio sam od rata 30 puta u Bosni, ali ne mogu da poželim da odem tamo gdje sam rođen. Ovo će biti prvi put od 11. jula 1995. godine da idem tamo, u svoj rodni kraj u kojem više nikada neću živjeti. Kad se jednom izgubi povjerenje teško ga je povratiti. Kakva je moja budućnost tamo? Najteže je onome ko je izgubio nekoga svoga. Sve se drugo može nadoknaditi, zemlje ćemo ponijeti koliko se zalijepi za cipele. Ali, kad majka plače za sinom, sestra za bratom, to su teške stvari, teške… šta ću ja tamo, moji su svi pobijeni. Pobijeno je samo 13 mojih Mujića, otac, tri amidže, dva njihova sina… Pobijeni su i četiri sina od Zukić Huseina i on peti, četiri sina Zaima Porobića i on peti… Ponekad mi svi pobijeni dolaze pred oči, s onog spiska od 8.000 makar njih 4.000 sam morao poznavati. Trajalo je dva sata da se polijepe ovi spiskovi sa imenima i prezimenima osam hiljada ljudi, koliko li je trajalo da se svi oni pobiju? Namjeravam ići u Srebrenicu 06. jula iz Njemačke, a 08. jula kreće kolona od Crnog vrha kod Kalesije, sve pješice preko šume, kako bi 11. jula stigli u Potočare na dženazu… Jedanestog jula 1995. godine sam se rastao sa mojim ocem, on je otišao u Potočare da zatraži zaštitu od UNPROFOR-a. Sahranit ću ga ovog 11. jula u Potočarima, zajedno s drugim u međuvremenu identifikovanim tijelima. Nisam bio tamo, ne znam koliko je ljudi već sahranjeno, ali sad ću kamerom bilježiti sve. Pokušat ću izdržati ta tri dana bez hrane, tri dana nisu ništa… Kad sam izlazio na slobodu u julu 1995. godine izdržao sam 24 dana bez mrvice kruha. Tri dana nisu ništa…,“ zaustavi se Rešo na trenutak, umorio se, ali i da bi pripalio novu cigaretu. “Bio sam jedino dijete mojih roditelja, morao sam ostati u Srebrenici. Srećom su žena i sin i kćerka zadnjim autobusom izbjegli u Sloveniju, pa potom u Njemačku. I majka se spasila, sada je bolesna i sama. Kada sam poslije dvadesetsedmodnevnog marša stigao na slobodnu teritoriju i malo se oporavio krenuo sam za njima. S crvenim pasošom, dakle ilegalno, švercerskim kanalima preko Bosne i Hercegovine, Hrvatske do Slovenije, pa pješice preko Alpa u Austriju… Kada sam stigao u B. nisam mogao podnijeti normalnost, da se svaki dan ima jesti, da ljudi normalno žive…“, kratko i jezgrovito je sažeo Rešo dramu ilegalnog dolaska traumatiziranog čovjeka u nepoznatu zemlju. Pa se, nakon male stanke, vrati u ono vrijeme ranije i strašno: “Djecu su otimali od majki, djecu od 13, 14 godina. Kazna će ih stići kad-tad. Kriv je svijet koji je sve to dozvolio. Hvala Bogu da nisam isti kao ubice. Iako sam pripadao vojsci nisam činio zločin i ne bih nikada. To je bio stvarno zločin, u jednom danu pobiti tolike ljude. Ona slika sa šest ubijenih mladića je samo kap u moru. Gdje su ostali? I oni su ubijeni na isti način, najružniji mogući način. Teške stvari…“ Već se zamorio Rešo, ali nastavlja, “po meni je zločin zaboraviti zločin. Moraju se oprostiti neke stvari, ljudi se povezuju, ali zaboraviti se ne smije! Gledajte kako ovdje ljudi žive, različite boje kože, niko nikoga ne dira, a kod nas? Bolje je godinu dana pregovarati nego jedan dan ratovati!“

SONY DSC

O svom putu iz pakla Srebrenice do slobodne teritorije, dugom 100 kilometara, za koji mu je bilo potrebno 27 dana, dobri čovjek Rešad Mujić nerado govori, samo ako baš mora, ili kada se previše rastuži. Uz mnogo muke je nagovoren i da javno svjedoči na izložbi o srebreničkoj tragediji u B. U najkraćem, Rešo je posvjedočio kako su očajni Srebreničani, njih 13 do 14.000, tih sudbonosnih srpanjskih dana 1995. godine, krenuli u kolonama, sluteći smrt ovako ili onako: “Iz moje kolone su preživjeli samo još dvojica…, ja sam imao sreću da preživim, ovo je garderoba moga oca…“ I, uistinu, na panoima na ovoj komemoraciji nalazile su se – pored bezdušnih Benetovih improvizacija i manipulacija – i fotografije krvavih ostataka odjeće njegova oca (hlače, kaiš, jedna sintetička čarapa, donji veš), ono što se našlo uz zemaljske ostake oca Alije, kojeg je Rešo nedavno identificirao “bez glave i bez ruku”. Na putu smrti Rešo i njegovi rođaci su vidjeli na svakom koraku raznijeta tijela, ranjenike, izbezumljene ljude. “Jedan iz kolone je prišao nepomičnom tijelu“, priča Rešo, “i uzeo glavu mrtvaca u ruke, iako smo ga upozoravali da ispod tijela može ležati mina. No, on je samo kazao: ‘Ovo je moj sin…’ Gazili smo po leševima, na sve strane mrtvi i ranjeni, još živi, a u stanju raspadanja… Iz raznih pravaca su pristizali očajni ljudi, formirala se kolona, neko je naredio da nosimo ranjenike sa sobom. Bilo je 50 do 60 ranjenika. Upali smo u četničku zasjedu. Razbježali smo se, ranjenici su ostali, prepušteni četnicima. Četnici su nas potpuno opkolili. Očajni ljudi su se spremali na predaju. Formirali smo grupu za pregovore od četiri, pet ljudi. Jedan od nas, Nazif Brkić, je prepoznat od strane nekog četnika iz Bratunca, koji mu je rekao: ‘Otkuda ti ovdje, jebo te Alija…’ Nemojte da nas dirate, nismo ništa krivi, govorili smo, a oni su uzvraćali – a ko je pucao oko Srebrenice? Postrojili su nas. Prvo su odvojili jedan dio bliže šumi za streljanje… Usne su mi se zaljepile, brada je počela da još jače podrhtava. Čuli smo komandu da se puca po nama. Od straha sam se umokrio. Osuo se rafal, počeli smo bježati, sletio sam niz neku strminu, pa potom u šumu. U njenom podnožju smo našli veliki broj izbezumljenih ljudi. Posvuda mrtvi i ranjeni, koji jauču. ‘Muslimani, balije, do jučer ste bili Srbi, a sada ste srpska otpad, predajte se, dovoljno je da podignete samo komad platna’, čulo se u našoj blizini. Ljudi se počeli meškoljiti, pa su se na kraju predali. Svi su pobijeni. Ja sam odlučio da se nikada neću predati. Ostao sam sam. Hrabrio sam se, sve će biti dobro. Nakon dugog lutanja sreo sam čovjeka, koji nije imao ništa, morao je biti naš, krenuli smo zajedno i lutali cijelu noć. Ujutro smo prešli Kravičku rijeku i sreli grupu ljudi, jedan od njih je bio 10 puta izboden nožem, pa tako pušten. 15. jula smo ušli u selo Burnice. Živjeli smo od šumskog voća, pekli divlju svinju, malo smo se opustili. Pojavila se grupa vojnika, koja je s razdaljine od 70 do 80 metara tvrdila da su naši iz Tuzle, da su došli da nam pomognu, ali bili su četnici. Razbježali smo se. Nakon silnih lutanja smo krenuli u pravcu Kasabe. Opet smo bili u njihovom okruženju, čuli smo i njihovu motorolu. Našli smo na rijeci starca cijelog izranjavanog od bombe, raspadao se. Ostavili smo mu pištolj da sam sebi presudi…Između Kasabe i Konjević polja, kod Kaldrmice, konačno smo prešli asfalt i ušli na komadić slobodne teritorije. Bio je to 15. dan našeg probijanja. Tu smo ostali sedam dana. 22. ili 23. dana smo krenuli dalje. Ja sam bio u grupi sa još četvoricom i niko nije znao kuda idemo. 04. augusta smo se obreli kod jednog potoka i tu nas je zatekla grupa naših momaka iz Žepe. Konačno slobodni… Braći i sestrama bi poručio da ne zaborave. Allah će nas za to nagraditi … Nikad se neće vratiti živjeti u Srebrenicu, možda negdje drugdje u Bosnu“, privodi kraju njegovu ispovijest Rešo, “u tuđini vodim smiren život, radim puno i odem ponekad u ribolov. Zarađujem skromno, ali dao bih – kad bih imao – firmi u kojoj radim još toliko samo da me i dalje pusti da radim. Dok radim, ne mislim na ono što sam proživio…“

Bolestima ima lijeka, ali praznoj duši nema!

Na pomenu pobijenim Srebreničanima prije točno 12 godina u B. zabilježio sam i riječi drugih preživjelih Srebreničana, ali ću izdvojiti ovdje još samo riječi Sabahete K, onako kako je ostalo zabilježeno u mojoj tadašnjoj novinarskoj bilježnici:

„Bože dragi, zašto sam se uopšte skrivala od granata? U ratu sam izgubila i muža i brata i djevera, jednu tetku, nenu su mi zapalili. Samo ljudi koji su bili u Srebrenici znaju kako je to bilo. Moj život je puko preživljavanje, bolestima ima lijeka, ali praznoj duši nema… Moj otac je odmah završio u logoru u Bajinoj Bašti, pa su moj muž i ostali muškarci iz sela krenuli kroz šumu u pravcu Srebrenice. Među njima je bio i moj brat od 12 godina. Svi su nestali, Srbi su ih ubili. Zašto je morao biti ubijen dječak od 12 godina? Rastanak sa suprugom je bio pretežak. Rekao je djeci: ‘Slušajte majku, možda se posljednji put vidimo!’Muža su uhvatili, vratili ga u Skelane, gdje tragično završava. U izbjeglištvu u Sloveniji sam saznala da su mi ubili i amidžu i strinu. Ne smijemo ih zaboraviti. Nakon svih mojih patnji, nakon što sam saznala da su mi muž i dva brata ubijena, da je najmanje 20 članova moje familije stradalo, nakon sve te tragedije, obolijeva mi sin u izbjeglištvu u Sloveniji. Dva puta mu je visio život o koncu. Nakon toga dolazimo u B. Ovdje nikog nije interesovalo ko sam i odakle sam došla, ili šta sam proživjela. Ipak, dali su nam osnovne, ljudske uslove za život. Teško je, jako teško i neopisivo. Ja znam da sam ja psihički bolesna i da mi je potrebna pomoć. Moja djeca ne pričaju sa mnom na tu temu, jer me vide kako patim i jer misle da bi mi bilo još teže kad bi me nešto pitali. Moj stariji sin je nedavno dobio izvještaj od Crvenog križa, u kojem je opisano kako je moj muž stradao. On je uspio da prebjegne u Srbiju, ali su ga tamo uhvatili, vratili u Skelane i mučenički ubili. Sin je na to samo rekao da ima vremena i da on neće zaboraviti kako su mu ubili oca…“

***

Potpisnik ovih redova je, naravno, posve svjestan kako je aktualnim negatorima srebreničke tragedije uzaludno objašnjavati kako genocid nad 8.372 muškarca sredinom srpnja 1995. nije samo bošnjačka, nego je i srpska, ili u prvom redu srpska tragedija, te da bi upravo počinitelji i u ovom slučaju, kao i u svim drugima, a mnogo ih je takvih bilo i u ovomu ratu i u povijesti, morali moliti žrtve za oprost. „Samo žrtve i mogu oprostiti“, tvrdi moj mladi veoma obrazovani i etični prijatelj Branislav Rajković, đakon SPC-a i tajnik vladike Eparhije ZHiP, kojemu su u proteklom ratu upravo neljudi u uniformi HVO-a ubili i oca i majku u selu Jasenje u blizini Mostara. „Teško je, ali oprostiti se mora kako bi se normalno nastavilo živjeti,“ sukus je  Rajkovićeva nauka, do kojeg je došao i teološkim i teškim životnim putom!


prof. dr. sc. Mile Lasić, 10. srpnja 2017.
herzegovina.In