‘Meta nacionalizam’ pod plaštom ‘liberalizma’ i ‘patriotizma’

HERZEGOVINA.IN

(14.08.2017.)

___

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

‘Meta nacionalizam’ pod plaštom ‘liberalizma’ i ‘patriotizma’

___

U knjigu „Avanti diletanti….“ uključeno je i moje obraćanje Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH, 24. lipnja 2013.,  u svojstvu člana Ekspertne skupine. Apelirao sam tada izrijekom na one koji su naoružani političkim legitimitetom da na „Preporuke…“ Ekspertne skupine gledaju kao na inicijalnu pomoć za pokretanje ustavne reforme koja bi Federaciju, a potom i cijelu zemlju zaputila ka Europskoj uniji, ka izvjesnijoj budućnosti unutar kruga zemalja razvijenije političke kulture (ili barem u starijim članicama EU je tako). Nažalost, na ovoj sjednici Zastupničkog doma je tek formalno prihvaćena ideja ustavne reforme.

„Posljednja politička šansa“

Mi smo kao Ekspertna skupina, inače, u potpunosti ispoštovali ugovornu obvezu s USAID-om da izradimo „Preporuke“ i da ih doradimo s onim što se čulo na Konferenciji od 14. i 15. svibnja 2013. godine u Sarajevu. Potom smo ih proslijedili Parlamentu Federacije, to jest njegovom Zastupničkom domu, koji je 24. lipnja 2013., usvojio zaključak da je službeno započet proces ustavne reforme Federacije BiH. Zastupnički dom je ovom prigodom službeno obvezao njegovu Ustavnu komisiju da pripremi nacrt Ustava FBIH, a ona je zamolila sve političke stranke zastupljene u Parlamentu FBiH da dostave svoje primjedbe na naše preporuke, a nas u ES-u da ih respektiramo i da pripremimo radnu verziju nacrta Ustava do 30. rujna 2013. godine. Mi smo kao Ekspertna skupina potom i održali tijekom lipnja i srpnja te godine niz javnih tribina u regionalnim centrima u Federaciji – u Bihaću, Tuzli, Zenici, Goraždu i Mostaru, pa smo izradili i dostavili radnu verziju „Ustava Federacije u BiH“ Zastupničkom domu FBiH tijekom rujna, kako se od nas i zatražilo. Zastupnički dom Parlamenta Federacije objavio je naše dokumente i u CD i u printanoj verziji pod skupnim naslovom „Reforma Ustava Federacije BiH: a) Kritička analiza opravdanosti ustavnih promjena; b) Preporuke Ekspertne skupine; c) Dostignuti stupanj priprema za promjenu Ustava“, Sarajevo, studeni 2013.)

Ponovit ću i ovdje da sam u ime Ekspertne skupine izravno apelirao u Parlamentu Federacije BiH, tog 24. lipnja 2013., na izabrane zastupnike da i na „Preporuke…“ i na Ekspertni tim kojeg je oformilo američko veleposlanstvo gledaju kao na posredovanje i posrednike: one koji u ime struke, pravne i politološke, akademske zajednice i NGO-sektora pružaju dobre usluge (engl. good services), govoreći jezikom međunarodnog (diplomatskog) prava. Nuđenje dobrih usluga je, naime, posebna metoda međunarodnog pregovaranja usmjerena na aktivno traženje rješenja nekog sukoba. U pravilu se pri angažmanu tzv. treće strane radi o intervenciji u momentu kad postaje očigledno da bez ove vrste posredovanja strane u konfliktu neće biti u stanju iznaći snage za kompromise koji su nužni. Treća strana mora zbog toga biti nepristrana i neutralna, jer se nalazi u ulozi facilitatora (engl. facilitator), tj. onoga koji pruža dobre usluge. U svakom slučaju, naše preporuke nisu zamišljene da nanesu štetu bilo komu, nego da od njih imaju koristi svi građani i narodi u Federaciji. Onima kojima se neke preporuke ne dopadaju imaju prilike iznijeti svoju kontra-argumentaciju. Ali već u dvorani na Skenderiji došlo je do izražaja silnog nerazumijevanja ovog pristupa među slabo obrazovanim zastupnicima, te gunđanje u stilu što Lasić ima njima da pametuje, profesorski, znaju oni …

Iz profesorskog kuta gledajući podsjetio sam, također, zastupnike da su pregovarači često u dvojbi da li da vode tvrde pregovore, ili trebaju izbjeći konflikte s drugom stranom, čineći koncesije i ustupke. Podsjetio sam ih kako je svojedobno na Harvardu razvijen model pregovaranja zasnovan na načelu da pregovaranje ne treba biti ni tvrdo ni meko, nego i tvrdo i meko, dakle usmjereno na traženje zajedničkih dobitaka, te da se zajednički utvrde fair standardi koji vode mogućnosti postizanja koristi ili dobitka za sve strane u pregovorima. I unutar tzv. unutarnjih pregovaranja moraju se koristiti metode koje koriste svima, jer omogućuju postizanje sporazuma. Da bi se u bilo kojim pregovorima postigao časni kompromis nužno je: a) uvažiti do moguće granice legitimne interese pregovaračkih strana; b) voditi pregovore tako da rezultiraju u pravednom i miroljubivom rješavanju konflikata; c) težiti rezultatima koji će ostvariti dugoročno dejstvo; i d) imati za posljedicu unapređenje odnosa između pregovaračkih strana. Ekskurzija u svijet međunarodnog pregovaranja nije bila profesorska egzibicija, nego je imala svrhu upozoriti da umijeće pregovaranja podrazumijeva da se ni tzv. unutarnji pregovori ne bojkotiraju unaprijed i na slijepo, te da se ne vode na osnovu čvrsto unaprijed zauzetih polaznih pozicija. Otuda je moja molba bila svima njima: ne ukopavajte se u tzv. zakovane pozicije, bile one političko-ideološke, ili nacionalne provenijencije, jer tako smanjujete prostor za prilagođavanje pregovaračkom procesu. Ne inzistirajte, kazao sam im, na nametanju vlastite volje drugome, jer tako smanjujete šanse da se suparnička strana mijenja. Umjesto ukopavanja u pregovore, potrebno je, dakle, težiti kompromisu i biti spreman na ustupke, kako bi se na kraju postigao prihvatljiv uspjeh za sve strane u pregovorima. Svaki demokratski političar zna, podsjetio sam i na riječi bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, da se mora upustiti u kompromise, jer bez principa kompromisa nisu mogući principi demokracije! U nas se na kompromis gleda kao na poraz!

„Zamrznuti konflikti“

Nažalost, sve je bilo uzaludno, jer se u BiH treba tek naučiti da bosanskohercegovačka neupitna kulturološka pluralnost i očigledna višenacionalnost nisu drugo do datost, činjenice prema kojima se svi moraju odnositi s poštovanjem. Nije bosanskohercegovačka poslijeratna drama u tomu što smo zemlja s brojnim identitetima, nego što se ne umijemo gospodski i razumno nositi s tom činjenicom, što patimo od sindroma jednosti ili od sindroma nijekanja bliskosti među nama, što ne razumijemo filozofiju i praksu novih identiteta i višestrukih identiteta, što smo eutanazirani i onesposobljeni za kulturu alteriteta. Umjesto potrage za kulturom življenja u obzoru paradigme nenasilja, u BiH se, nažalost, i dalje skoro svi utrkuju da u miru dovrše ratove, to jest ostvare nemoguće ratne ciljeve. Uzaludno je bilo i što sam na kraju mojega obraćanja u Parlamentu Federacije BiH zamolio zastupnike da se u odlučivanju ne vode ni emocijama ni predrasudama, ni željom za kontraproduktivnim nadbijanjem, ni majorizacijom ni diskriminacijom, usmjerenom ka ništenju ili ponižavanju bilo kojih identiteta – vjerskih i nacionalnih, ili novih poput rodnih. Uostalom, kazao sam im,  ukoliko ste u ma kojoj konstelaciji u većini, sukladno paradigmi nenasilja nemate veća prava, nego samo veću odgovornost prema onima koji su u manjini. Ukoliko budete tako radili tijekom predstojećih ustavnih promjena i druge biste poučili da je kompromis časna metoda političke borbe. Tako bismo se i mi u BiH počeli micati i ka kulturi međusobnog uvažavanja i konsenzusnoj političkoj kulturi, koja je ključna metoda za održivi društveni ugovor o opstojnosti bilo koje višenacionalne zajednice. Ove vrste zajednice, naime, opstaju na dužu stazu samo ako su izraz slobodne volje konstitutivnih sastavnica – slobodnih naroda, odnosno slobodnih građana tih naroda. Po uzoru na EU, ili Švicarsku, primjerice, nužno je zbog toga raditi na stvaranju (drago)voljne političke zajednice, ili voljne nacije, ne niječući niti jedan bosanskohercegovački identitet. Drugog puta nema, ili se radi o već viđenom nasilju u zloćudnim formama unitarističkih i secesionističkih tlapnji i iluzija…

Polazeći od toga da su mogućnosti tzv. konstitucionalnog re-dizajna vrlo male, uputio sam u naprijed izloženom stilu u proljeće 2014. javni apel novoj američkoj veleposlanici u BiH, Her Excellency Elisabeth Maureen Cormack, za reanimaciju „ustavne reforme“, ali ni od nje ni od koga drugoga nije bilo odgovora, ma koliko je svima jasno da bez neke slične intervencije „treće strane“, kao u slučaju Ekspertne skupine za promjenu Ustava Federacije BiH, neće biti moguće bilo kakve „ustavne promjene“. Otuda je posve opravdano stanje međusobnih blokada u BiH označiti i pasivnim zamrznutim konfliktom (engl. dormant frozen conflict). „Zamrznuti konflikti“, primireni ili pasivizirani, pak, nemaju potencijal za (samo)nadilaženje, niti u pravcu nacije-države, niti u pravcu povratka na prvotno stanje, pa njihovo rasplitanje ovisi ponajviše od odnosa snaga među velikim silama i njihovih geostrategijskih dogovora. U bosanskohercegovačkom slučaju se poslije rata upustilo, pak, u kroćenje konflikata putem tzv. hladnog mira, ali načini na koji su ukroćeni, u prvom redu nesavršena rješenja u Općem okvirnom sporazumu o miru u BiH iz Daytona i Pariza, uključujući nespremnost na poštivanje svih XI aneksa tog mirovnog ugovora od domaćih aktera, pa potom i niz nepromišljenih intervencija međunarodne zajednice u postdaytonskoj BiH, stvorili su eksplozivnu kulturološku i političku podlogu da se pasivizirani zamrznuti konflikti u BiH ne mogu uopće razriješiti prijeko potrebnim kompromisima, ali mogu bez velikih napora transformirati u klasične zamrznute konflikte. Utoliko smo i 22 godine poslije Daytona tamo gdje smo već bili i u BiH i u Regiji, a ozdraviti bi se moglo samo uz kulturu „ustavnog patriotizma“, kojoj nismo dorasli. O tomu u sljedećoj kolumni …

„Sile gluposti“

U završnom dijelu knjige „Avanti diletanti…“ uključena je – pored iskustava u radu Ekspertne skupine – i nekolicina mojih odgovora na pitanja studenata iz cijele BiH za njihove završne, magistarske i doktorske radnje, kao i RSE razgovori s kolegama sociolozima i političkim filozofima (Šaćir Filandra, Esad Bajtal … ). Pri tomu se radilo o dekonstrukciji „sila gluposti“ (Dietrich Bonhoeffer),  koje priječe civilizirane rasplete i BiH drže u duhovnom i političkom zarobljeništvu. Pri tomu se ne smije štedjeti ni hrvatski ni srpski nacionalizam, kao ni bošnjački kojeg ogoljeno oličava Bakir Izetbegović, ili kojeg potpomažu tzv. nacionalistički antinacionalisti – vođe i sljedbenici tobožnje građansko-lijeve scene. Umjesto razvijanja alternativa oni su, zapravo, (su)krivci što se tzv. najmlađi nacionalizam u BiH razmahao, s ambicijom da nadmaši srpski i hrvatski nacionalizam, od kojih je imao što naučiti, nažalost!

U vezi s važnim pojmom Dietricha Bonhoeffera (lutheranski teolog, rođen 1906. u Breslau,  umoren u jednom nacističkom logoru 1945.) izabrat ću iz eseja „Sila gluposti“ ključnu misao: „Glupost je opasniji neprijatelj dobroga nego zloba. Protiv zla se može protestirati, zlo se može demaskirati, može se u slučaju potrebe silom spriječiti, ono nosi uvijek u sebi klicu vlastitog raspada… Protiv gluposti smo bespomoćni …“ U Bosni i Hercegovini politička i kulturološka glupost ima tisuću lica i zajednički nazivnik: „sile gluposti“ su se udružile protiv europske budućnosti BiH, tako što je direktno osporavaju, ili tako što ništa ne poduzimaju kako bismo se imali čemu nadati. Uostalom, i u svim mojim ranijim knjigama svjedočio sam potrebu kompleksnih rješenja za kompleksne situacije u BiH, čineći tako otklon spram dominantnih akademskih i političkih narativa, zamjerajući se i „lijevo“ i „desno“. Zbog toga sam i stigmatiziran u interpretacijama nadutih lažnih ljevičara i još lažnijih multikulturalista u „čovjeka s dva lica“, kako napisa netko na online stranicama Igg Socijaldemokrati, unatoč tomu što sam ovu udrugu javno podržao, odnosno u Čovićevog umivenog „nacional-socijalistu“, kako napisa jedan politički polupismeni funkcioner SDP BiH iz Mostara, do toga da se na online stranama „SB“ nekima pričinjavaju čak tri slova „U“ na mojim slikama. Ta se „mantra“ inače stalno ponavljaju od kad sam se vratio u BiH.

Kriv sam, doista, što sam u bezbroj analiza, pa i u izravnoj polemici s prvim čovjekom SDP BiH ismijavao ovu vrst politike, jer se iscrpljuje u borbi protivu „etničkog principa“, čime se sama dovodi u pitanje kao nedorasla za očuvanje višenacionalne BiH, ne stideći se što je postala i antihrvatskom  u njezinoj silnoj sarajevocentričnosti i sljepoći. Tomu bih mogao dometnuti da bi ona morala biti suštinski uvredljiva i za prosvijećene Bošnjake, one koji preziru tip „građanstva“ koji se razvio u njihovim sredinama. U svakom slučaju ova se vrsta „ljevičarenja“ i „građanstva“ osjeća kod velikog broja Hrvata u BiH prijetećom pojavom, koja ih gura u okrilje HDZ BiH i koja priječi formiranje lijevih i građanskih opcija i kod Hrvata. Potonji ne mogu i neće zaboraviti da su Lagumdžijine i Nerminove, Željkove i ine politike nadomještale manjkavi politički legitimitet ove vrste ideologija i politika kod bh. Hrvata uz pomoć proustaških HSP-ovaca i tzv. velikih biznismena s Visoke Glavice, te onih pojedinaca bez ikakva ugleda kod Hrvata jer govore tzv. poželjnim glasom, da ne kažem izvan sebe, po potrebi prounitarističkih koncepcija u Sarajevu. Takvi se, naravno, revnosno nagrađuju, pa se, primjerice, postavilo na čelo nekakvog Federalnog ureda za europske integracije baš jednog HSP-ovog junoša, koji nema blagog pojma o poslu kojim bi se trebao baviti, čime se posve upotpunila lepeza karikaturalnog antieuropjestva u BiH!

“Meta rasizam“

Hoću i izrijekom reći kako je u BiH nužno podjednako odmicanje i od lažno-lijevih, tobož građanskih narativa, i od njihovih desnih, etnoklerikalnih inačica, ma koliko u unutarnje nepriznatoj zemlji BiH nema mjesta za intelektualna i politička nepripadanja, jer ako se tako ponašate dobijete silne objede i nimalo suptilno organizirane hajke i „s desna“ i „s lijeva“. U tomu se jednako ružno ponašaju i hrvatski „monokulturalisti“ i njihovi bošnjački pandani „multikulturalisti“. Pri tomu je najžalosnije što se u svijetu bh. autizma svaka kompleksnija potraga za rješenjima apriori dekodira „neprijateljskom“, te kozmopolite, ma koliko ih bilo malo, stigmatiziraju u „nacionaliste“ a oni koji ih stigmatiziraju u „patriote“.  U stvarnosti loše klero-etno politike su komplementarne lošim tzv. građanskim i lijevim politikama, pa u konačnici sinergijski proizvode kulturološko i političko-pravno nasilje,  koje i jest u temeljima odnjegovanog „meta-rasizma“ (Irris Marion Young). Takvi se zgrožavaju nad mojom metaforom o „crnom Ciganinu“ i istovremeno pričaju bajke o BiH dok niječu višenacionalni karakter BiH i načelo konstitutivnosti uopće. Posve usputno kazano, ja sam, veoma ponosan na kontakte i prijateljstva s Romima, koje mi je omogućio vodeći poetski glas Roma u Europi, dragi Jovan Nikolić, ali nisam licemjer. Uostalom, ubrzo po povratku u BiH i postalo  mi je jasno da se u BiH uopće ne razlikuje multikulturalnost kao datost i interkulturalnost kao susretanje kultura temeljem njihova uvažavanja i prožimanja. Zbog toga i jesu udruženi nevidljivim vezama i notorni ignoranti drugih kultura (monokulturalisti-rasisti, govoreći jezikom Alaina Finkelkrauta) i lažni multikulturalisti, koji nijekaju oformljene identitete u BiH, kako sami priznaju, pri čemu još sebi umišljaju da su patriote. Otuda se i smije – sociološki gledano – zaključiti da se u našim zapuštenim političkim, kulturološkim i akademskim krugovima producira kao na traci „meta-rasizam“ (Irris Marion Young) ili pod plaštom primordijalnih nacionalističkih koncepata, ili u ime „liberalizma“ i „patriotizma“!

Prethodni niz kolumni pisanih za Herzegovina IN izazvao je očekivane ružne reakcije onih koji ne priznaju višenacionalnost svoje zemlje kao datost, od koje treba poći kako bi se stiglo u „političku zajednicu“ jednakopravnih građanskih identiteta svih bh. ko-nacija. Utoliko su  takvi „neprijatelji otvorenog društva“, govoreći popperovski, ma koliko se pozivali na liberalizam i ljudska prava. U konačnici oni su prokleto nalik onima koji samo u „kolektivnim pravima“ i u konceptu „nacija država“ vide početak i kraj povijesti. U par pisama koje je proslijedio i meni i medijima i „Draganu, Andreju i Kolindi“, kako im tepa, izvjesni Marko S., zamjera mi, primjerice, što ne zagovaram trećeentitetska rješenja, dakle ona koja mi pripisuju otvoreni ili  prikriveni velebošnjački nacionalisti, lažni ljevičari i još lažniji građani, čiji naduti „patriotizam“ i nije drugo do nacionalizam većinske nacije. „Jebala vas nacija, kao što vas je i jebala“, napisao mi je ovih dana jedan „građanin“, dok su se fašizirane „komentatorske zajednice“ vježbale u „meta rasizmu“ na mojim tekstovima u prilog bh. ustavnom patriotizmu.

Poslije silnih objeda kojima sam izložen od strane tzv. komentatorskih zajednica u sarajevskim medijima,  pitam se zar je baš tako teško razumjeti da je „građanstvo“ nužno utemeljiti unutar svih bh. nacija, te da „građanstvo“ sarajevsko-goraždanskog, dobojsko-zeničkog ili tuzlanskog kantona nije poželjno i moguće „građanstvo“ i u sredinama u kojima su dominantne većine Srbi i Hrvati. Pitam se, naravno, kako se osjećaju i oni koji su „konstitutivne manjine“ (Ugo Vlaisavljević) i sve druge manjine i u sredinama u kojima su dominantne većine Hrvati skloni trećeentitetskim rješenjima. Strahujem, zapravo, da ni u jednom dijelu unesrećene BiH nema zrelih političkih, kulturoloških i akademskih elita koje bi se zamajavale institucionalnom jednakopravnošću i pravnom državom, jer im je upravo u ovom autarkičnom i anarhičnom (ne)sustavu dobro!


prof. dr. sc. Mile Lasić │ herzegovina.IN

14.08.2017.