Geopolitičke promjene u svijetu i u Europi i položaj BiH

HERZEGOVINA.IN

(28.08.2017.)

___

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

Geopolitičke promjene u svijetu i u Europi i položaj BiH

Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine  (ANUBiH) organizirala je 08. prosinca 2016. okrugli stol na temu „Geopolitičke promjene u svijetu i Evropi i položaj Bosne i Hercegovine“. Okrugli stol organizirala su, zapravo, četiri odbora Odjeljenja društvenih nauka ANU BiH (Odbor za ekonomske nauke, Odbor za sociološke nauke, Odbor za pravne nauke i Odbor za političke nauke) i to iznimno odgovorno, pozvavši  kompetentne stručnjake, pa je bilo i očekivati da će se pojaviti i printano i online izdanje s pristojnim rezultatima, što se konačno i dogodilo u kolovozu ove godine. Osnovni cilj rasprave je bio da se znanstveno rasvijetle najbitniji aspekti geopolitičkih promjena u svijetu početkom 21. stoljeća, kako bi se  identificirale opasnosti po opstojnost i budućnost BiH. Osobno mislim da BiH najveća opasnost prijeti iznutra od njezina tri klero-etno nacionalizma, te onog četvrtog pod plaštom nadutog građanstva i patriotizma, koji se tobož bori protivu tzv. etničkog principa u višenacionalnoj zemlji BiH, jer nije sposoban artikulirati alternativu …

Obzirom da sam članom dvaju odbora u ANU BiH (i Odbora za sociologiju i Odbora za politologiju) povjerena mi je uloga jednog od uvodničara na temu: Hoće li zemlje Zapadnog Balkana ostati izvan Europske unije? Moram reći da su na ovom okruglom stolu izloženi i mnogo intrigantniji referati od mojega, počev od kolega Nerzuka Ćurka i Seada Turčala, do Vlade Azinovića i Vedrana Džihića (kojega nema nažalost u zborniku), kojima se ovdje ne mogu pozabaviti, pa preporučujem pažljivo čitanje ove nevelike publikacije ANUBiH u cijelosti, sve do posljednjeg referata u zborniku kolege Milana Vege, člana Odbora za politologiju ANUBiH. Zbornik ANUBiH se pojavio i u formi online i printane publikacije pod rimskim brojem CLXXI zapaženog niza Odjeljenja društvenih nauka, tj. kao knjiga 8 u ediciji „posebna izdanja“. Uredili su ga savjesno i odgovorno predsjednik Odbora za sociologiju, akademik Ivan Cvitković i predsjednik Odbora za politologiju, dopisni član ANUBiH Mirko Pejanović. U online formatu može se u cijelosti čitati putem linka: http://www.anubih.ba/images/publikacije/posebna_izdanja/ODN/08_posebna_izdanja_CLXXI_8/posebna_izdanja_CLXXI%20_8.pdf.

Europska unija na raskrižju!

U ovom se momentu ne može govoriti o izvjesnoj budućnosti Europske unije, dapače, suočeni smo s opasnim trendom odustajanja od EU kakva se oformila u njezinom 60. godišnjem maršu u nepoznato. O tim skepsama i neizvjesnostima, te potrebom za političkom utopijom i alternativom pisat ću u narednim kolumnama temeljem par intrigantnih knjiga o EU, posebice o knjizi – političkoj utopiji Ulrike Beate Guérot, no ovdje sam u obvezi tek lapidarno ustvrditi da je EU postala sui generis pravnim (i političkim) sustavom: ni federacija, ni konfederacija, nego „nešto između“, originalna polit-ekonomska integracija i subjekt međunarodnog prava, koja ne isključuje nego uključuje i revitalizira države-članice,  uvodeći ih u novi sustav upravljanja – temeljem prenijetog ili djeljivog suvereniteta i višerazinskog upravljanje. Problem je, pak, u tomu što je jednom broju zemalja EU potreban daljnji prodor  „s onu stranu nacionalne države“, ka produbljenim integracijama, ka federalističkim rješenjima i ka modelu „političke zajednice“, a drugima je i dostignuti stupanj integracije previše, suština je mojeg referata iskazana u sažetku (svi radovi imaju sažetke i na engleskom), pa se, doista, radi o nepoznanici kojim će putom poći EU u nadvladavanju njezinih brojnih kriza. Mada su brojne kolege eurolozi skeptični prema integracijskim procesima u EU, u mojemu razumijevanju još se jedino u nekim zemljama EU vjeruje u procese transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, one koji polaze od postojećih identiteta, pa inkluzijom rade u korist njihove kozmopolitizacije. Upravo zbog toga se ne bi smjelo olako dovoditi u pitanje komplicirani sustav EU, nego bi ga trebalo izučavati i unutar euroloških i politoloških studija, pa i svih drugih studija društvenih znanosti, te unaprjeđivati.

U post-Brexit okolnostima, dakle, bilo bi važno barem ne odustati od EU, pa se i prisjetiti da su EEZ / EZ / EU uvijek  – kad bi se suočavale s unutarnjim strukturnim krizama i geopolitičkim izvanjskim udarima – posezale za novim temeljnim ugovorom koji bi omogućio i dublje integracije i efikasnije odlučivanje, pa i daljnje širenje EU. Doduše, i u ranijim krizama se javljala ideja povratka EU ustroju tipa „saveza nacionalnih država“, ali se nitko nije usuđivao dovoditi u pitanje „pravnu stečevinu“ (acquis), što se sada čini vrlo agresivno iz redova članica „Višegradske skupine“. Bilo, pak, da se radi o modelu „jezgre Europe“ koja implicira „EU dviju brzina“ (postojanje „jezgre“ i „satelita“), ili o modelu „povratka prenijetog suvereniteta“ s europskih na institucije zemalja članica (Višegradska skupina), takvo što više ne bi omogućavalo zajednička budućnost „dvadesetsedmorice“. Ove vrste raspleta u EU bi se, naravno, najporaznije odrazili na zemlje „Zapadnog Balkana“, imale status kandidata ili bile potencijalni kandidat kakav je slučaj s BiH i Kosovom.

U mojemu referatu su se mogle samo rudimentarno dotaći autohtone strukturne krize unutar Europske unije, primjerice dužnička kriza, kriza eura i Eurozone, pa tek malo više i „Brexit“ i „izbjeglička kriza“, koje se ne smiju isključiti iz osnovanih sumnji da predstavljaju i geopolitički udar izvana protivu EU, protivu njezine pozicije „vodeće svjetske civilne sile“ i alternative geopolitikama nasilja putem “geopolitike vrijednosti” i „geopolitika osjećanja” (D. Plevnik). Ovim se želi i izrijekom reći da su i autohtone i izvanjske krize proizvele „krizu povjerenja“ u EU, mada bi bolje bilo govoriti o krizi izvedbenih formi u funkcioniranju EU a ne dovoditi cijeli projekt u pitanje. Bilo bi potrebno, zapravo, locirati sve  krize u pojedinim zemljama EU, pa i njihove izvanjske sponzore, kako bi se eventualno uvidjelo da se rješenja ne nalaze u olakom napuštanju postojeće modela europskih integracija, od kojeg se nije odustalo  samo u Velikoj Britaniji, nego se odustaje i u zemljama „Višegradske skupine“.

Veliko je, k tomu, i pitanje jesu li valuta euro i Eurozona uistinu promašene ideje i projekti, pa kako takvo nešto tvrdi i ugledni intelektualac kakav je Joseph Stiglitz, ili je riječ o tomu što Europsku monetarnu uniju (EMU), odnosno pretvaranje ideje i prakse „zajedničkog tržišta“ u ideju i praksu „unutarnjeg tržišta“ nije pratila potrebna sinergija za nastajanje tzv. političke unije, o kojoj se zborilo u Maastrichtu, pa se na taj „drugi par rukava“ posve zaboravilo. Ili bi, možda, bilo korektnije reći da se nije uspjelo pretvoriti ideju „političke unije“ u političku praksu, pa niti putem propalog projekta „Europskog ustavnog ugovora“, čiji su elementi, doduše, dijelom spašeni u „Lisabonskom ugovoru“. Ne pretendirajući na konačne odgovore, ovim se sugerira kritičko promišljanje kriza unutar EU, odnosno pojedinih zemalja EU, jer nisu središnje zemlje EU u istoj situaciji kao njezine južne članice, ili članice EU iz istočne i jugoistočne Europe. Posebice u ovim tzv. zemljama neiživljenog suvereniteta se mnogima čini da je rješenje u povratku konceptu „nacije države“, pri čemu se previđa da on podrazumijeva i zatvorene ekonomije i zatvorena društva, što sve nije stvar 21. stoljeća. Krize koje se pripisuju Europskoj uniji nisu uvijek, dakle, krize EU, pa ni krize njezinih članica, nisu ni autohtone, ni najvećim dijelom samoiskrivljene poput „dužničke krize“ tzv. južnih članica EU, nego su sve češće izvanjske i/ili posljedice globalnih gospodarskih i financijskih potresa poput onog iz 2008. godine. Bilo kako da su nastajale, krize su proizvele sinergijski učinak koji dovodi u pitanje projekt mira i europskog ujedinjenja koje simbolizira upravo EU.

Iz mnoštva razloga bi bilo potrebno, pak, pozabaviti se odvojeno „izbjegličkom krizom“, jer je ona opetovano uvezena kriza i posljedica grubih geopolitičkih igara na „Euroazijskoj ploči“ a za posljedice ima rast ksenofobije, krizu vrijednosti i krizu povjerenja, pa implicira čak i krizu temeljenih načela kakvo je načelo solidarnosti, ili pravo prvenstva „europskih zakona“ u odnosu na nacionalne u oblastima pozajedničenih politika. Sve se to ogleda, između ostalog, i u neprovedivosti „Dublinskih regula“ (I, II, III), koje podrazumijevaju uredne registracije izbjeglica i pravične azilantske postupke u zemljama EU prvog prijema,  pa potom solidarnost svih članica EU, uključivo i solidarnost članica EU sa zemljama izvan EU koje ponajviše trpe posljedice enormnog vala izbjeglica iz ratovima zahvaćenih područja. Najgore je, dakako, što se u globalnim centrima moći s hegemonijalnim ambicijama uopće ne razmišlja o zaustavljanju hegemonijalnih ratova u pojasu od Magreba do Afganistana, pa i nisu za očekivati skorašnja cjelovitija rješenja „izbjegličke krize“. Moguća su zbog toga samo palijativna rješenja, te nejednak teret prihvata izbjeglica, što izaziva enormni porast ksenofobije u zemljama EU. A dok ratovi i „ksenos“ (strah od drugoga) caruju, miroljubiva i pravična rješenja za izbjeglice i zemlje njihova podrijetla nisu na vidiku …

Habermasove „produbljene i obvezujuće kooperacije“?

Povodom “Smjernica iz Bratislave za  obnovu povjerenja u Europsku uniju“, tehničkog dokumenta usvojenog na izvanrednom summitu čelnika zemalja EU u Bratislavi, 16. rujna 2016. godine, postalo je i posljednjem optimisti glede budućnosti EU jasno da ne postoji u ovom momentu ni minimum suglasnosti oko budućeg smjera razvoja EU, napisao sam u mojem referatu za ANUBIH, pa se, u skladu s tim, ne smije isključiti ni da se planirano obilježavanje 60. obljetnice Rimskih ugovora (Ugovora o osnivanju EEZ i Ugovora o EUROATOM-u, što se smatra „rodnim mjestom“ EU) pretvori u summit razdruživanja, ili komemorativni summit EU, umjesto summita revitalizacije EU. Srećom, ova su se moja crna strahovanja pokazala neopravdanim, pa moram kao eurolog – realist biti zadovoljan što je u Rimu 25. ožujka o.g. usvojena pomirljiva „Rimska deklaracija“, koju sam prizivao i u referatu u ANUBiH početkom prosinca 2016. Apelirao sam tada, zapravo, za dogovor strategijske prirode o smjeru i o dubini europskih integracija, kao u načelnom dokumentu poput “Berlinske deklaracije” (iz 2007.), poslije tadašnje velike “ustavne i financijske krize” u EU, jer je i dovela step by step do “Lisabonskog ugovora”, u kojemu je spašeno niz elemenata “Ustavnog ugovora za Europu”. Ovom prigodom sam ukazao također da nije riječ o protivljenju EU „onakvoj kakva jest“ samo “Višegradske skupine”, koja favorizira model “saveza nacionalnih država”, što podrazumijeva i povraćaj dijelova prenijetog suvereniteta s institucije EU u okrilje nacionalnih institucija, nego da  skoro podjednaku prijetnju opstanku EU  predstavlja i model spašavanja EU putem „jezgre Europe“, po kojemu bi „jezgru EU“ činile samo one članice koje žele produbljivanje, dok bi je one druge mogle samo nijemo promatrati s margine. Srećom, u Rimu se 25. ožujka imalo dovoljno razboritosti da se u „Rimsku deklaraciju“ ugradi obveza poštovanja „acquisa“ od strane svih članica EU, s tim da one zemlje koje žele još dublje integracije njih mogu razvijati u formi podsustava, otvorenog za pristupanje svih ako su u stanju pridržavati se kriterija, kao u slučaju „Eurozone“!

Model „jezgre Europe“ je ideja njemačkih konzervativaca iz 1994., oformljena u čuvenom Schäuble-Lamers-papiru, na kojemu je radila i već spomenuta eurologinja Ulrike Beate Guérot. Sukladno njemu, zemlje koje bi pripadale «jezgri EU» morale bi sudjelovati u svim oblastima i procesima europskih integracija, dok bi se u ovisnosti od stupnja voljnosti ka integracijama formirali koncentracijski krugovi oko ove «jezgre». Nešto od ovih ideja je, dakako, ugrađeno već u model Eurozone, ili u koncept tzv. pozajedničenih politika u EU, sukladno Lisabonskom ugovoru. Ono, pak, što danas, bez ikakvog ustezanja zagovara ultra konzervativni mađarski premijer Viktor Orban, dakle „savez nacionalnih država“ i u biti znači samo klasičnu „međudržavnu suradnju“, jer podrazumijeva da svaka članica EU ima po svakom pitanju prava veta. Time bi se, pak, poništilo mnogo od onoga što se postiglo unutar EU u proteklih šest desetljeća, de facto sve ono što se podrazumijeva pod supranacionalnim ili nadnacionalnim razvitkom EU i „europskim pravom“ (ili „komunitarnim pravom“), pa bi u konačnici značilo i suspenziju „acquisa“, postojećeg pravnog nasljeđa EU.

Neupitno je da je Jürgen Habermas ne samo vodeći živući politički filozof i sociolog u svijetu, te da je i „uvjereni Europljanin“ kantovskog senzibiliteta i federalističkog razumijevanja budućnosti Europe, koji u pravilu za krize EU “propisuje“ recept ozdravljenja u formi demokratskog produbljenja EU. Habermas se otuda založio posve očekivano i u iznimno sadržajnom intervju za najvažniji njemački tjednik za kulturu i društvena pitanja “Die Zeit” iz Hamburga, u ljeto 2016., za  “jezgru Europe” i za “produbljivanja Eurozone” uz tihu podršku onih zemalja koje ne bi bile unutar te “jezgre”, ili bi iz nje privremeno bile isključene. Habermasov intervju „Igrači vješaju kopačke o klin”  (“Die Spieler treten ab”, Die Zeit, No 29/2016 .) odmah sam u cijelosti preveo i već koristio u nizu prigoda. Na ključno pitanje o budućnosti “Europe s dvije brzine”, dakle o “jezgri Europe” i „satelitima“, Habermas se založio za “sazivanje jednog konventa, koji bi morao voditi do izmjena ugovora”, priznajući da i takvo što dolazi na dnevni red tek kada EU njezine najžurnije probleme ozbiljno uzme u obzir i razmotri na uvjerljiv način. U njegovom razumijevanju, u najažurnije probleme unutar EU moraju se ubrajati neriješena “euro-kriza”, dugoročni problem s izbjeglicama i aktualna sigurnosna situacija. Ali, već za opisivanje situacije nije konsensualno sposobna kakofonična skupina od 27 članica EU, jer su kompromisi mogući samo među partnerima spremnim na njih, čega nema, pa je naložena skepsa. Ova se, tzv. najmanja mjera interesne konvergencije može u najboljem slučaju očekivati među članicama valutne zajednice – Eurozone, cijeni Habermas, zbog čega je Eurozona u Habermasovom potpuno suprotnom razumijevanju od Stiglitzovog (po kojemu  su euro i Eurozona glavni uzročnici krize EU) “prirodna definicija zadatog obima i buduće jezgre Europe”. Kad bi ove zemlje imale političku volju, u ugovorima bi bilo predviđeno temeljno načelo “uže suradnje” koje bi dozvolilo izdifirenciranja takve jezgre…, veli Habermas,  jer “tek bi funkcionirajuća jezgra Europe mogla u svim članicama EU uvjeriti polarizirano stanovništvo u smisao projekta”, a pod ovom pretpostavkom bi se moglo za projekt pridobiti i ono stanovništvo koje je nekoć ranije radije optiralo za suverenitet nacionalnih država. Otuda Habermas i preporučuje alternativu produbljene i obvezujuće kooperacije u jednom manjem krugu država trajno voljnih za kooperaciju: „Jedna takva unija ne treba probleme kao dokaze vlastite sposobnosti djelovanja… Već na putu ka njoj morali bi građani biti u stanju spoznati da se socijalni i gospodarski problemi mogu riješiti. Socijalna država i demokracija obrazuju unutarnji sklad, kojega u jednoj valutnoj zajednici ne mogu više osigurati pojedine nacionalne države”.

Hoće li zemlje „Zapadnog Balkana“ ostati izvan Europske unije?

Konačno bi  bio red da i u ovoj kraćenoj re-interpretaciji mojega referata u ANUBiH  upozorim kako bi jedna od prvih žrtvovanih pozajedničenih politika i u slučaju nadilaženja aktualne krize EU putem modela „jezgre Europe“ a pogotovu putem modela povratka suvereniteta na nacionalne razine, bila politika privođenja novih članica u EU, mada se s razlogom i desetljećima smatrala jednom od najuspješnijih politika EU i značila je dobrobiti i za novoprimljene i tzv. stare članice EU. Sve bi zemlje „Zapadnog Balkana“, koje se nalaze u procesu pristupanja bile pogođene ovim scenarijem, ali ponajviše Bosna i Hercegovina (i Kosovo), jer i nemaju još uvijek status kandidata u partnerskim odnosima s EU. Pogođene bi bile i  Srbija i Crna Gora i Makedonija (i Turska), jer su „duboko podijeljena društva i nestabilne države“ (M. Kasapović), iako su oboružane „kandidatskim statusom“ i poodmakle su u pregovorima s EU putem pregovaračkih poglavlja. Turska je, naravno, iz mnoštva razloga specifičan slučaj, ali ovdje je moguće samo podsjetiti na Erdoganove političke obračune s političkim neprijateljima na način koji su nespojivi s članstvom i u Vijeću Europe i članstvom u EU, te da Europski parlament razmatra preporuku nadležnim institucijama EU prekida pristupnih pregovora EU i Turske. Pitanje europske budućnosti Turske postaje dodatno neizvjesno zbog toga što sve veći broj članica EU nije uopće uvjereno u smisao pridruživanja ovakve Turske EU, nakon post-pučističkih čistki i posvemašnje Erdoganove de-sekularizacije i de-ataturkizacije zemlje. A za iole upućene nije nikakva tajna ni duboka umiješanost Turske u bliskoistočnu ratnu dramu koja ima posljedice u vidu enormnog broja izbjeglica u kampovima na njezinom tlu, kao i u zemljama EU.

Iz promatračkog fokusa se ne smije izostaviti ni cijeli set pitanja koja se otvaraju povodom utemeljenja Euroazijske unije u Putinovoj režiji, što se u eurološkoj literaturi naziva „istočno partnerstvo“, koje se tiče eventualne budućnosti Ukrajine, Moldavije i Gruzije u EU, zemalja s kojima je EU doduše već potpisala tzv. novu generaciju ugovora o pristupanju, ali kao i da nije u datoj geopolitičkoj situaciji. Dakako, model „dobrosusjedske suradnje“ i „istočnog partnerstva“ se dijelom dotiče i odnosa EU i Bjelorusije, pri čemu Bjelorusija nema partnerske odnose s EU. A nužno je barem lapidarno ukazati i na dramatičnost odnosa EU s Ruskom federacijom, jer i ona kao i EU smatra sve četiri pobrojane zemlje prostorima vlastita legitimna geopolitičkog interesa, partnerstva  i odgovornosti. Otuda je i rat u istočnim dijelovima Ukrajine i ruska re-okupacija Krima pokazatelj teško narušenog povjerenja između EU i Ruske federacije.  Zapravo se prljavim geopolitičkim igrama u Ukrajini i definitivno uplovilo u zaoštrenu fazu obnovljenog, tobož okončanog  „Hladnog rata“ (1948-1991), jer se u međuvremenu pokazalo da su pad „Berlinskog zida“ i „željezne zavjese“ (1989-1991) doveli samo prividno do smirivanja geopolitičkih napetosti uslijed raspuštanja „Varšavskog ugovora“ i formalne disolucije bivšeg SSSR-a. Brojni su problemi potom nastali i zbog toga što se pobjednik „Hladnog rata“ ponašao sukladno izloženim ambicijama u studiji Zbigniewa Brzezinskog „Velika šahovska ploča“ (Brzezinski, Z., The Grand Chessboard, Washington, D. C., April. 1997.). Govoreći jezikom „Nekrologa“ američko-francuskog povjesničara i politologa Emmanuela Todda, SAD su pobijedile u „Hladnom ratu“ i potom se s tom činjenicom nisu umjele ophoditi, postavši de facto veliki svjetski pljačkaš i glavni proizvođač „organiziranog kaosa“ u cijelom svijetu (Todd, E, 2003., Weltmacht USA – Ein Nachruf, Pieper, Muenchen, Zurich). Sve je to u konačnici i proizvelo tzv. postmodernu suspenziju međunarodnog prava, uključivo „arapsko proljeće“ i ratove na Bliskom istoku i u Ukrajini, pa potom i re-okupaciju Krima, čime smo se približili na tri minuta do ponoći na „Satu sudnjega dana“ kako je upozorio nedavno i Noam Chomski.

Poslije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (01. srpnja 2013.)  pod regijom „Zapadnog Balkana“ se podrazumijevaju: Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Srbija i Crna Gora. Krugu zemalja kandidata i potencijalnih kandidata pripada, pak, i Turska, ali je posve bespredmetno raspredati veliku priču o tomu koja od ovih zemalja bliža EU, jer  nije ni jedna blizu EU ukoliko EU ne sačuva svoj sui generis pravni (i politički) sustav, koji podrazumijeva i politike proširenja EU. No, ostaje od iznimne važnosti pratiti i promotriti koliko se svaka od zemalja kandidata ili potencijalnih kandidata samoreformira u procesu nametnutih transformacija od strane EU, s ciljem kretanja iz pretpolitičkih, isključivo etničko/nacionalno shvaćenih zajednica ka političkim zajednicama jednakopravnih građana svih nacija, pa ako nijedna od ovih zemalja ne bi postala punopravnom članicom EU. Očekivati je, ipak, da će se EU – poslije konsolidacije na proljetnom summitu EU u Rimu – pridržavati preuzetih ugovornih obveza prema zemljama „Zapadnog Balkana“ putem strateškog dokumenta koji se zove „Solunska agenda“ (2003.), pa potom i obveza iz pojedinačnih sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa zemljama ovog geopolitičkog kruga. Zemlje Regije se trebaju, pak, i dalje pripremati intenzivno i za prilagodbu i za ulazak u EU i u ovim neizvjesnim okolnostima. Sebe radi, naravno …


prof. dr. sc. Mile Lasić
28. kolovoza 2017.

herzegovina.IN