O budućnosti Europske unije (VIII)

D N E V N I   L I S T

(09.05.2017.)

___

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

O budućnosti Europske unije (VIII)

Postmoderne (re)definicije nacionalnog suvereniteta

___

Već sedam desetljeća se u zapadno-europskom svijetu poduzimaju “radikalna redefiniranja” nacionalnog suvereniteta, to jest traga za smislenim odgovorima na pitanja djeljivog ili prenijetog suvereniteta, te višerazinskog upravljanja putem strpljive izgradnje transnacionalnih institucija i/ili europeizacijom javnih politika u svim zemljama-članicama

 

MOSTAR – Od samih njihovih modernih institucionalnih začetaka se unutar sociologije i politologije govorilo i o neuklopljenosti novonastalih industrijskih društava u čisto nacionalne granice. Od odlučujućeg značenja je za ovu spoznaju bilo što su krupni kapitalisti i njihovi ideolozi zagovarali prekoračenje granica u trgovini i prometu. Stotinjak godina poslije model nacije-države je doživio temeljite promjene, ili je ovaj model manjim dijelom doveden u pitanje putem formiranja sustava međunarodnih političkih i gospodarskih organizacija, te puno više putem neoliberalne izvedbe globalizacije, koja ima za posljedicu nove vrste nejednakosti i hegemoniju moćnih država i njihovih korporacija na uštrb siromašnih zemalja i regija “trećeg svijeta”. Pri tome se ne smije zaboraviti barem na elemente uljuđene alternative modelu “nacije-države”, model u povoju koji nastaje temeljem načela prenijetog i/ili djeljivog suvereniteta, supsidijariteta, solidarnosti, regionalizma, u konačnici temeljem tzv. višerazinskog upravljanja s onu stranu nacionalne države, upravo putem  procesa transnacionalnih pulsacija i socijalizacija unutar Europske unije.

Transatlantsko partnerstvo za trgovinu i investicije

Mnogi su se proteklih dana referirali na analizu izbjegličke krize popularnog slovenskog filozofa Slavoja Žižeka, objavljenu na portalu London Review of Books pod lepršavim naslovom: “The Non-Existence of Norway”, u kojoj je posebno intrigantna ocjena kako je u konačnici nužno “radikalno redefinirati nacionalni suverenitet i razvijati nove metode globalne suradnje i donošenja odluka”. Pri tome je riječ o nečemu što nije od jučer, što traje stotinu godina, pa je utoliko u pravu i Ivica Grčić u referiranju na Žižekov tekst, nacionalni suverenitet je nemoguće “radikalno redefinirati” ako praktično više ne postoji, s obzirom na to da je oživotvoren u 19. stoljeću, dok je u međuvremenu zapravo prevladan. “Nakon bankrota kolonijalizma u svijetu”, ukazuje s pravom Grčić, “već više od pola stoljeća intenzivno (se) provodi redistribucija dobiti od iskorištavanja nacionalnih dobara prezaduženih i nerazvijenih zemalja nakon prethodno praktično ukinutog (ekonomskog) nacionalnog suvereniteta”.

Time je dotaknuta sama bit neoliberalnog izvedbenog koncepta globalizacije, tog modernog pljačkaškog pohoda prema resursima nerazvijenih zemalja, koji koristi i golu i tzv. meku silu za ostvarenje svojih ambicija. Aktualni ratovi u formi golog nasilja, od Magreba do Afganistana, samo su ružno lice nimalo nevinog hegemonijalnog pohoda u formi raznih transatlantskih i transpacifičkih partnerstava, koji su u krajnjoj instanci pokušaj kontrole resursa nerazvijenih zemalja, odnosno resursa važnih partnera i potencijalnih kontrahenata. To što se iz njih izguravaju Kina i Ruska federacija je, dakle, sastavni dio globalizacijske utakmice za hegemonijalni primat, koji će sigurno izazvati protivničke odgovore, ako već nije. O naličju ovih partnerstava, primjerice, hardverski profesor ekonomije Dani Rodrick veli: “Transpacifičko partnerstvo (TPP) bliže je finalizaciji i uključuje jedanaest zemalja, osim SAD, na koje otpada oko 40 posto globalnog proizvoda; ipak, što je važno, Kina nije jedna od njih. Transatlantsko partnerstvo za trgovinu i investicije (TTIP) sa Europskom unijom još je ambiciozniji projekt koji treba da poveže dvije gigantska regije koji zajedno ostvaruju polovinu svjetske trgovine”. Problem i nije u ugovorima kao takvim, nego što promjene koje donose TTP i TTIP, uočava Rodrick, “više liče na korporativno preuzimanje nadležnosti države nego na učvršćivanje liberalnih vrijednosti”.

Dakako, poseban je problem što je “redistribucija dobiti od iskorištavanja nacionalnih dobara prezaduženih i nerazvijenih zemalja” opasna rabota koja “u pravilu završava ratom”, pa se ne bi smjelo zaboraviti da izvan obuhvata TPP-a i TTIP-a ostaje upitan “gospodarski razvoj prezaduženih i nerazvijenih zemalja”, koji bi se morao sagledavati u kontekstu suočavanja sa stvarnim uzrocima svjetske gospodarske i financijske, uključivo i izbjegličke krize, o čijim geopolitičkim aspektima se govori zasebno i u ovoj studiji. Tek u tom obzorju bi se mogli osvijetliti i sve dublji “gap” između siromašnih i bogatih i stvarne razmjere siromaštva u zemljama “trećeg svijeta”. U njega se, nažalost, ubrajaju nakon “obrnutih tranzicija” i BiH i druge zemlje bivše SFRJ. Sladunjavi govor prebogatih političara ne može prikriti bijedu koja se valja ulicama i naših pauperiziranih gradova. “TTIP je politički problem, a ne ekonomski”, veli i Jakob Augstein, komentator magazina “Der Spiegel”, jer “TTIP pati od bolesti ukorijenjene u birokraciji i ideologiji zvanoj neoliberalizam. To može da uništi demokraciju. Stručnjaci se bave efikasnošću, a demokracija se zasniva na pravdi. Tijekom financijske krize smo se uvjerili koliko su proturječni demokracija i kapitalizam. Kancelarka je svojom izjavom o ‘demokraciji prilagođenoj tržištima’ relativizirala demokratski proces. TTIP bi mogao da postane malj neoliberalizma koji će razoriti državu blagostanja u Europi”.

A komentator berlinskog dnevnika “Der Tagesspiegel” Harald Schumann glede TTIP-a poručuje: “Propaganda za ovaj projekt obrnuto je proporcionalna koristima od njega. To nas navodi na sumnju kako su u igri sasvim drugi interesi. Velike prihode obećava privatizacija usluga koje je do sada pružala država. Većina građana to ne želi. Ali ako bi to bilo obavezno po međunarodnom sporazumu, građani se više ništa ne bi pitali. Istoj svrsi služi i predviđeno uvođenje ‘procedure za rješavanje sporova’ između međunarodnih kompanija. One više ne bi morale da izlaze pred regularne sudove. Umjesto toga, ukoliko bi inozemni investitori smatrali kako su im zakonima neke države ugroženi prihodi, bilo bi im dozvoljeno da spor iznesu pred tajni tribunal u kome bi kao suci sjedili privatni odvjetnici. To je savršeni recept da se odštetnim zahtjevima od nekoliko milijardi eura anuliraju ekološki ili socijalni propisi. ‘Dodatni dohodak od 500 eura’ za obitelji u Europi je PR mjehur. U stvari, prijeti nam dalje razvlašćivanje demokratski izabranih parlamenata u korist transnacionalnih koncerna i njihove armije odvjetnika. To mora biti spriječeno. Parlamentarci svih zemalja, budite na oprezu”!

Iz svih ovih razloga je nužno propitati sve transnacionalne politike i procese koji se naslućuju u sporazumima između SAD i EU i pacifičkih zemalja (TTIP i TPP), tih dalekosežno važnih ugovora o trgovinskim i investicijskim partnerstvima, jer neskriveno imaju hegemonijalne ambicije i na njima izrasle “svjetske poretke”, dok neskriveno ruše i izvorni “nacionalni suverenitet” i onaj prenijeti i djeljivi, uobličen putem međunarodnog prava u Povelji OUN. Također, nužno je “transnacionalizacije” i slične hegemonijalne naravi (u despotskim ruskim ili kineskim izvedbama, primjerice) odvojiti od transnacionalnih pulsacija i socijalizacija koje se odvijaju temeljem poštivanja međunarodnog prava i legalno i legitimno prenijetog suvereniteta, te na toj osnovi višerazinskog upravljanja i u sustavu UN-a i u pozajedničenim politikama u sui generis regionalnoj integraciji kakva je Europska unija.

Transnacionalne politike

U reaktualiziranom Eurojargonu na mojoj web stranici  je objašnjeno kako već sami pojmovi trans-nacionalnost i post-nacionalnost sugeriraju kako model nacija-država trpi u globaliziranom svijetu velike promjene, te posljedično postaje sve manje održiv i važan za kulturne, političke i gospodarske procese u svijetu. Pri tomu se ne radi unutar procesa europskih integracija o izvanjskom nasilju velikih hegemona (velikih sila i korporacija), nego o svjesnom pristanku sudionika – političkih subjekata: zemalja članica EU. S tim u vezi je posebno referentno što oxfordski udžbenik “Uvod u politologiju” definira pod pojmom regionalna integracija sljedeće: “Proces kojim se države u pojedinim regijama svijeta počinju povezivati pojedine aspekte svojih gospodarstava i politike. Mnogo se raspravlja o poticaju za takav tijek događaja, pri čemu neki misle kako je uzrok u manje ili više suverenim preferencijama samih država. Drugi tvrde da do integracije dolazi zbog djelovanja moćne dinamike koja je izvan nadzora nacija-država”.

Uostalom, to je sama priroda integrativnih procesa. Pa ipak, bilo koju integraciju, posebno onu koja se odnosi na EU, nije moguće posve precizno definirati, zbog čega je korisno osloniti se na jednostavnu ali logičnu definiciju integracije koju je ponudio R. Harrison: “Integracija je očito proces političke, ali dalekosežne, društvene preobrazbe…”, pa bi sljedbom ove definicije pod europskim integracijama bilo opravdano misliti, između ostalog, i stvaranje svojstava nekog političkog sustava od dvaju ili više prethodno odvojenih sustava, onoga što se i događa u EU. Takav proces podrazumijeva, naime, i stvaranje zajedničkih institucija, kao i razvoj odgovarajućih razina javne potpore kako bi se osiguralo da i novi sustav ima kakvu-takvu demokratsku legitimaciju. Politički sustav u cijelosti, i posebice fenomen posredovane  demokratske legitimacije institucija EU nije moguće razumjeti izvan koncepta djeljivog suvereniteta i višerazinskog upravljanja temeljem načela podijeljenih nadležnosti između institucija EU i zemalja-članica EU.

Upućeni europski i svjetski “eurolozi” upozoravaju, ipak, da je pitanje hoće li EU postati “država” i tako oduzeti nacionalnim državama i vladama njihov suverenitet “lažna dvojba”, jer ne mora svaki oblik koji se razvija iznad nacije-države poprimiti značajke i institucionalne forme nacionalne države. I doista, EU je sui generis tvorevina, ni federacija ni konfederacija, ni samo nadnacnionlana niti samo intergovernmentalna tvorevina, nego “nešto između” – mogući prostor nove paradigme nenasilja, transnacionalnih pulsacija i socijalizacija. A i to se mora reći: unutar EU se kontinuirano vode prijepori između tzv. inter-governmentalista i tzv. post nacionalista, onih koji u postnanacionalnom modelu vladanja vide šansu za nadilaženje “zle kobi nacionalne države” ili nadilaženje “rušilačkog etnokratskog principa” (Hagen Schulze). U ovom kontekstu vrijedi pokušati razumjeti i pet zahtijeva britanskog premijera Davida Camerona za posebnim sporazumom s EU kako bi se navodno izbjeglo da se EU razvija u “super državu”, ili da “Eurozona” (19 članica EU) kao podsustav nameće pravila (financijskog) ponašanja ne-članicama, njih devet članica i cijeloj EU. U osnovi diskusije ove vrste samo govore o “zavodljivoj snazi suvereniteta”, misle upućeni. Time dolazimo do potrebe definiranja transnacionalnih politika, koje je najjednostavnije razumjeti kao vođenje političkih aktivnosti izvan nacionalnih granica, bilo da to čine same države kao nositelji izvornog suvereniteta i time najvažniji subjekti međunarodnih političkih odnosa (i međunarodnog prava), bilo pak nevladine organizacije tipa Crvenog križa, Amnesty Internationala ili Greenpeacea, dakle NGO’s koji nisu vezani za određene teritorije, nacionalne povijesti, jezike ili nacionalne kulture.

Ovdje ćemo se pozvati s razlogom na prikaz transnacionalnog, “multicentričnog svijeta”, kako ga je opisao već 1990. godine iznimno respektabilan stručnjak za međunarodne odnose James Rosenau. Po njegovom mišljenju, osim glavnih subjekata međunarodnih odnosa (države, međunarodne političke i druge organizacije, integracije …) u suoblikovanju transnacionalnih politika sudjeluju i akteri koji su posve izvan nadzora država, kao što su: transnacionalne organizacije (velike korporacije), strukovna udruženja, i društveni pokreti, itd. U Rosenauovom prikazu “multicentričnog svijeta” važno mjesto zauzimaju i: a) transnacionalni problemi (političke izbjeglice, migracije općenito, klimatski problemi i zarazne bolesti); b) transnacionalni događaji; c) transnacionalne zajednice (u koje ubraja i religijske i ekološke, pa i „virtualne“ – internet zajednica);  d) transnacionalne strukture (uključivo proizvodne i financijske i dr.). Pojmovi trans-nacionalnost i post-nacionalnost posredno svjedoče da model nacija-država postaje sve manje ili isključivo važan za kulturne, političke i gospodarske procese u svijetu. Britanski povjesničar ekonomije Alan Milward  dokazuje da je čak EU najbolje razumjeti kao projekt spašavanja europske nacije-države. U njegovom razumijevanju, moderne nacije-države ne povezuju toliko nacionalni simboli ili prisila, koliko uspješna provedba nacionalnih političkih programa kojima je cilj osiguranje materijalnih koristi za pojedine grupe unutar nacionalnih teritorija. Iskustvo 20. stoljeća, po Milwardu, pokazalo je državama da su oblici međunarodne suradnje nužni, pa je utoliko integracija jednog broja zapadnoeuropskih država bila itekako racionalan odgovor. Time što su neke zapadnoeuropske zemlje nakon Drugog svjetskog rata i odlučile ustupiti određenu količinu suvereniteta nadnacionalnim institucijama, postigle su u konačnici to da te zemlje ostanu kohezivni etniteti koji i dalje uživaju lojalnost svojih građana. I po mišljenju drugih dobro upućenih eurologa, počev od stvaranja EZUČ i EEZ pa preko EZ-a i EU u biti dominira sljedeća integrativna logika: 1) stvaranjem stanja međuovisnosti među državama-članicama smanjuje se sklonost prema sukobima među njima; 2) jednom pokrenuta integrativna logika u nekom sektoru prisiljava na sličnu logiku i u drugim sektorima; 3) izgradnjom i konsolidacijom središnjih institucija stvaraju se najvažnije žarišne točke političke lojalnosti u novoj zajednici-integraciji; 4) integracija gospodarstva je odlučujući element za dugoročno važnije strategije, jer biva stupnjevito temeljem za političko jedinstvo unutar zajednice-integracije…

Već sedam desetljeća se u zapadno-europskom svijetu poduzimaju “radikalna redefiniranja” nacionalnog suvereniteta (otuda su žižekovske infektive zaista odocnjele), to jest traga za smislenim odgovorima na pitanja djeljivog ili prenijetog suvereniteta, te višerazinskog upravljanja putem strpljive izgradnje transnacionalnih institucija i/ili europeizacijom javnih politika u svim zemljama-članicama. Utoliko ostaju proeuropske trans-nacionalizacije, to jest pozajedničene transnacionalne politike EU, koliko god bile nesavršene, kontrapunktom geopolitici nasilja, koje se posvuda u svijetu uporno ponovno hipostaziraju. Unutar EU se barem nastoje instalirati “geopolitike vrijednosti” ili “geopolitike osjećanja”, govoreći jezikom vrlo zanimljive knjige Danka Plevnika na koju smo se referirali i u proslovu.

Otuda je i potrebno pokušati obzirno promotriti ambicije i dostignuća transnacionalnih politika i procesa unutar EU, te povući paralele s drugim primjerima transnacionalnih politika, ili ih izdvojiti ukoliko zaslužuju u odnosu na geopolitike golog, pravnog i političkog nasilja koje u ovom vremenu dovršavaju svoje hegemonijalne ambicije i zaokružuju koncepte tobože novog svjetskog poretka, pri tomu ne nudeći ništa novo izuzev još veće surovosti nego u prošlosti. Nužno bi bilo, govoreći izrijekom, umjeti u uvjetima teških kriza s kojima se suočava EU razlikovati njezine transnacionalizacije od nekih drugih transnacionalnih politika i ambicija. U vremenu velikih radikalnih preispitivanja, možda bi se pažljivijim dekonstrukcijama dalo uvidjeti kako model “nacije-države”, ili koncept nacionalne suverenosti i nije nigdje tako temeljito respektiran kao unutar transnacionalnih procesa i politika unutar institucija Europske unije. A možda bi takva vrsta dekonstrukcija pomogla i okončanju kontraproduktivno-besplodnih akademskih i političkih rasprava o jednonacionalnosti/višenacionalnosti u BiH, te ih usmjerila u pravcu konsensualnih politika unutar zemlje koje vode ka transnacionalnim politikama unutar europskih i euroatlantskih integracija.

U svakom slučaju, krajnje je vrijeme da se s uvažavanjem referiramo na paradigmu nenasilnih transnacionalnih politika, pulsacija i socijalizacija u unutar Europske unije, ili unutar jedne tako respektabilne zemlje u svakom, pa i u ovom pogledu kakva je SR Njemačke. Ili da barem za početak prestanu neupućeni akademici i političari izmišljati objede na račun njemačke kancelarke Angele Merkel, jer tobože zagovara “smrt multikulturalizma”. Koliko smo duboko provincijalizirani govori i činjenica da se to događa upravo u momentu dok je svijet prepoznao njezin pristup “velikoj seobi naroda” kao najvažniji znak razuma u ovoj godini u konkurenciji s  takvim “vanzemaljcem” kakav je papa Franjo, čovjek kojeg se voli i cijeni u liberalnim krugovima diljem svijeta. Posve je OK što je Nobelovu nagradu za mir za 2015. godinu na kraju dobio Tuniski nacionalni kvartet za dijalog, jer je doista jedina svjetla točka u tobožnjem “arapskom proljeću”, koje se ružnim geopolitičkim igrama pretvorilo u “arapsku jesen” i prijeti da i prostor istinskih transnacionalnih pulsacija i socijalizacija kakva je EU pretvori u “europsku jesen”.

Dnevni list, 09. svibnja 2017., str. 38-39.