Zašto ni jedna posthegomonijalna igra s jezikom, pa ni bosanskim, nije dobra?

Povodom “Deklaracije o zajedničkom jeziku”

Jedan jezik – jedna nacija – jedna država: mora li to biti baš tako?

___

I

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

Zašto ni jedna posthegomonijalna igra s jezikom, pa ni s bosanskim, nije dobra?

___

Priznajem, jednako sam se obradovao Mlakićevom povlačenju potpisa s “Deklaracije…”, kao i onom uvažene Alide Bremer, par dana ranije, povodom kojeg sam i napisao onaj moj kometar o bliskosti među nama u jeziku, objavljen i u Dnevnom listu, u kojemu sam se založio i za pažljiva iščitavanja vrijedne literature o jeziku u svrhu sprječavanja tzv. posthegemonijalnih manipulacija jezikom, uključivo bosanskim jezikom. Uostalom, i Mlakić i Bremerova su iznimno drage i čestite osobe: čast mi je ukoliko i oni mene smatraju prijateljem!

U reakciji jednog od najvažnijih pisaca našeg policentričnog jezika Josipa Mlakića, čiji sam nježni, poetski roman o starosti i bolesti, o izčeznuću sjećanja i uspomena (“Bezdan) upravo pročitao, radi se – istini za volju – o pomalo okašnjelom uočavanju onog što se moglo i ranije naslutiti: u igri su manipulacije i politizacija notornim činjenicama o zajedničkom nam jeziku, kojega s razlogom zovemo različitim imenima ali se, srećom, savršeno razumijemo. Ni u kojemu slučaju se ne radi, pak, o dovođenju u pitanje varijanti jezika i potrebe skrbi o njima, i to relaksirano baš kao u odgovornom postupanju policentričnom njemačkom u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj.

O manipulacijama s desna je, dakako, odavno već sve jasno, ali je manipulacija s lijeva, jednako ružna, jer hoće iskoristiti tobož tek otkrivenu “jednost” u policentričnom jeziku za ništenje oformljenih manjinskih nacionalnih identiteta u BiH. Šteta je samo što su se u redukcionističke pristupe u složenoj priči o našem zajedničkom jeziku upecali mnogi vrijedni i krasni, ali politički naivni ljudi i autori, o običnim, tzv. malim ljudima da se i ne govori …

Utoliko svi dugujemo zahvalnost FTV-oj emisiji “Pošteno” (od 04.04.o.g.) jer je pojavljivanjem Željka Komšića u ovoj emisiji, kojemu je kako veli osobno Vladimir Arsenijević uputio zahtijev da potpiše “Deklaraciju …”, a nije ni slučajno to mogla učiniti osoba iz Predsjedništva njegova DF-a, sve postalo ogoljelo jasno. U igri je ponovno stari igrokaz kako bi se Hrvatima birali predstavnici bošnjačkim glasovima, posve je svejedno pri tomu kako se oni zovu, njih se već traži i forsira, a lako ih je i naći: željnih lake zarade i nemoralnih je napretek na sve strane. Kako god bilo, iole upućeniji su se već osvjedočili u nadasve žalosnu tzv. posthegemonijalnu manipulaciju bosanskim jezikom, jer “bosnizacija” i jezika i politike u BiH se mnogima čini logičnim rješenjem sa stanovišta relativnih većina u BiH. Takve nije uopće briga što ove vrste manipulacije jezikom i identitetima nikomu ne mogu donijetii ništa dobro, izuzev onima ogrezlim u političkoj korupciji poput Ž.K., koji su spremni i na zatiranja oformljene višenacionalnosti u BiH u funkciji vlastitih probitaka i tobožnjeg idealnog rješenja: jedan jezik-jedna nacija-jedna država!

Nedavno je upravo sarajevski književnik Ahmed Burić s pravom upozorio na nužne rezerve prema posthegemijalnoj uporabi srpsko-hrvatskog, ustanovivši da je u ranijim izdanjima i knjige “Jezik i nacionalizam” Snježane Kordić korišćen samo termin srpsko-hrvatski za naš policentrični jezik, da bi u novijim izdanjima iste knjige bio zamijenjen obzirnijim formulacima, složenijim i prihvatljivim, pa pdf rasploživa izdanja na internetu sada uključuju i bosansko i crnogorsko ime. Problem je s ovom argumentacijom što ne vidi ppodjednaku opasnost od posthegemonijalnih igara i s bosanskim jezikom, vjerojatno zbog toga što se ona pričinjava manje malignom. Ukoliko bi samo Bošnjaci govorili bosanski jezik, on i ne bi imao mogućnosti daljnjeg razvoja ili veće recepcije u okviru evropske porodice jezika, veli Burić, debelo pogriješivši i prema zemlji BiH i njezinim varijantama zajedničkog jezika – bosanskoj, srpskoj i hrvatskoj.

Pitam sve, zašto bi bila prihvatljiva post-hegmonija bosanskog, ako nije srpsko-hrvatskog, odnosno čemu sve to ako je riječ o zajedničkom jeziku s ravnopravnim standardiziranim varijantama, naravno. Ovaj je pristup posve pogrešan i zbog toga što već danas praktički bosanskim jezikom govore samo Bošnjaci i k tomu veoma mali broj Hrvata i Srba, uglavnom oni koji su pristali na govor tzv. poželjnim glasom u većinskim bošnjačkim sredinama, te ljudi tzv složenih identiteta, ili novih identiteta, koje ne umijemo, a morali bimo poštovati, također.

Čini mi se da je trenutno – uz očigledne zadrtosti i među Srbima i Hrvatima – u BiH glavni problem u sarajevskoj političkoj (i kulturološkoj) sceni koja se boji prihvatiti istinu da je BiH višenacionalna zemlja s neupitnim policentričnim jezikom i oformljena tri standarda, koji se ne mogu više nametati jedni drugima. A da bi se bilo što promijenilo u ovoj zemlji nabolje, morale bi se prihvatiti notorne istine o pluralnome karakteru zemlje, pa potom promisliti metode upravljanja razlikama, koje isključuju manipulacije i jezikom i nacijom i državom, kako s desna tako i s lijeva. U konačnici bi naš zajednički jezik s tri standarda trebao biti i definitivno oslobođen politike.

Nažalost, i poslije svih uzbuđenja s “Deklaracijom…” malom je broju ljudi jasno kako tzv. jednost jezika nije uopće pretpostavka ni za naciju ni za državu, ni za jednonacionalnu ni za višenacionalnu. U tom pogledu, karusel ide dalje, sve brže i luđe …

Mostar, 05. travnja 2017. godine

 

II

Mlakićevo pismo Arsenijeviću

„Prije svega Deklaraciju sam shvatio kao jedno područje slobode, zaštićeno od bilo kakvog upliva dnevne politike. Odluku sam donio nakon emisije “Pošteno” u kojoj si i ti sudjelovao, a u kojoj sam i ja bio pozvan, ali sam odbio kada sam vidio da je, primjerice, jedan od potpisnika Željko Komšić, simbol svega onoga što ova Deklaracija ne bi smjela predstavljati. Čekao sam s odlukom do kraja emisije, jer sam se htio uvjeriti, a što sam unaprijed pretpostavio, s obzirom na uređivačku politiku Federalne televizije, hoće li u emisiji kao jedan od sugovornika biti pozvan Željko Komšić.  Na žalost, to se i dogodilo. Ne bih želio ulaziti u iskrenost motiva koji su naveli gospodina Komšića da potpiše Deklaraciju, ali nikada u životu nisam stavio svoj potpis na nešto što bi bilo koji od političara mogao na bilo koji način zloupotrijebiti. Pogotovo ne rigidni političari poput Željka Komšića, čije sudjelovanje u emisiji “Pošteno” već smatram  jednim vidom zloupotrebe.

Također, osvrnut ću se na jedan dio Deklaracije s kojim se u potpunosti ne slažem, bez obzira što sam stavio svoj potpis na nju. To je onaj dio o “segregaciji djece”. Smatram da se tu već godinama miješaju uzroci i posljedice i stavlja stigma na djecu koja su pohađala (ili pohađaju) slične škole. Jezik, koji se isključivo navodi kao “krivac” za takvo stanje, po mojemu mišljenju, samo je posljedica, odnosno “dvije škole pod jednim krovom” samo su jedna od posljedica jednog potpuno obesmišljenog društva. Ovaj dio izravno me se tiče, a Željko Komšić, kao paradigma, simbol je  i jedan od uzroka takvog stanja. Ovo je, naravno, moj osobni stav proizišao iz vlastitog iskustva življenja u BiH, odnosno ono što književni kritičari često vole nazvati “tetoviranjem vlastite kože”.

Primjer kako se etični političari odnose prema Deklaraciji na najbolji način je pokazao Milorad Pupovac koji je izjavio kako se slaže s njenim tekstom, ali ipak nije želio staviti svoj potpis na nju, jer nije želio svojim političkim backgroundom na bilo koji način našteti dokumentu. Mi ovdje u BiH o takvim standardima političara možemo, na žalost, samo sanjati. I nije samo ova Deklaracija jedini dokument koji će, iskreno se nadam da neću biti u pravu, završiti u političkom Sarajevu, kao na slijepom kolosijeku. To je onaj fenomen o kojem je prije desetak godina pisao Ivan Lovrenović u jednom od svojih antologijskih tekstova, fenomen “mlaćenja gloginja tuđim Feralom”. To neko “pragmatično Sarajevo” sklono je biti poklopac svakom loncu koji dolazi iz Srbije, Hrvatske ili Crne Gore, dok o vlastitoj ustajaloj baruštini “mudro” šuti, naveo je Mlakić u pismu.

Dnevnik.ba , 05. travnja 2017. godine