D N E V N I    L  I S T

(04.04.2017.)

___

Prof. dr. sc. Mile Lasić

O BUDUĆNOSTI EUROPSKE UNIJE (III)

Mnoštvo rezolucija i scenarija: quo vadis, Europa?

___

Poruke i svih rezolucija EP-a i “Rimske deklaracije” daju se sažeti u sljedeće: ako Europska unija želi opstati mora povratiti povjerenje građana, te se dublje reformirati …

___

M O S T A R – U trećem nastavku mini feljtona o budućnosti Europske unije ne smiju se zaboraviti dotaći ni pravno neobvezujuće tri rezolucije Europskog parlamenta (EP), usvojene sredinom veljače u EP-u prostim većinama. Prema agencijskim izvješćima od 17. veljače 2017., sve tri rezolucije su zamišljene kao doprinos EP-a raspravama o budućnosti Europske unije povodom 60. obljetnice Rimskih ugovora, koja je 25. ožujka i obilježena u Rimu. Sve tri rezolucije EP-a preporučuju, zapravo, spašavanje EU temeljem reformskih mogućnosti koje pruža Lisabonski ugovor, pa su utoliko ponajbliže prvom od pet izloženih scenarija iz Bijele knjige EK o kojima smo govorili u drugom nastavku. Podsjećanja radi, prema prvom scenariju (1. Ne odustajemo) radi se  o reformama u duhu Plana za novi početak Europe iz 2014. i sukladno Deklaraciji o povratku povjerenja u EU, usvojenoj na izvanrednom summitu EU u Bratislavi. U neku ruku su  u međuvremenu svi ti prijedlozi i dobili neki zajednički imenitelj u formi “Rimske deklaracije”.  Jer, poruke i svih rezolucija EP-a i “Rimske deklaracije” daju se sažeti u sljedeće: ako Europska unija želi opstati mora povratiti povjerenje građana, te se dublje reformirati. U prošlosti su slične rezolucije i deklaracije vodile ka novom temeljnom ugovoru o funkcioniranju EU, ali se u ovomu momentu ne možemo tomu nadati.

O tomu  da se u „Rimskoj deklaraciji“ uopće ne govori o novom temeljenom ugovoru, ali da je Deklaracija iz Rima iznimno važna, jer je izravno potvrdila vjernost  preostalih 27 članica EU  postojećoj pravnoj stečevini EU, te implicite potvrdila budućnost i zemalja „ZB“ u EU, koja je inače obećana ponovno na pripremnom summitu EU 09. ožujka u Bruxellesu, govorio sam u međuvremenu i na uspješno organiziranom okruglom stolu „Europska integracija i zajednička budućnost“  Centra za politološka istraživanja Filozofskog fakulteta (CPIFF), održanom 29. ožujka u Mostaru, na kojemu su sudjelovali i Adnan Ćerimagić (ESI), Maja Rimac-Bjelobrk (DEI) i Nikola Lovrinović (Parlamentarna skupština BiH). Pojasnio sam da eventualno novog ugovora može biti uskoro samo za neki podsustav u EU, primjerice u oblastima pravosuđa i sigurnosti, ukoliko se formira po uzoru na Eurozonu ili Schengen, ali toga se i ne treba plašiti.

Podržao sam i ideju „Bijele knjige za BiH“, koju je prvi  obrazložio eurozastupnik Tonino Picula, dakako po uzoru na „Bijelu knjigu“ EK o pet scenarija o budućnosti EU. Upozorio sam i da je manja opasnost od bilo čijeg  „exita“ od stalnog  dovođenja u pitanje „acquisa“, kako to rade tzv. re-suverenisti i ne samo oni. Velikoj Britaniji sam poželio sretan put, jer je ona upravo tog 29. ožujka, četiri dana poslije rođendanskog summita u Rimu, oficijelno i pokrenula proceduru razdruživanja s EU, temeljem članka 50. Lisabonskog ugovora, s tim da bi komplicirani pregovori o razdruživanju mogli trajati i dvije godine.

Tri rezolucije Europskog parlamenta

No, da prvo pobliže vidimo o čemu uopće govore tri rezolucije EP-a od 17. veljače 2017. godine, uz napomenu da su dvije od njih proizvod suradnje socijaldemokrata i europskih pučana (njemačkih i talijanskih, njemačkih i francuskih), dok je jedna izraz raspoloženja Liberalne frakcije u EP-u (ALDI skupina) i bivšeg belgijskog premijera Guy Verofstadta. Prvu neobvezujuću rezoluciju EP-a su pripremili, dakle, talijanska zastupnica Mercedes Bresso (S&D) i njemački zastupnik Elmar Heinrich Brok (EPP), a podržalo ju je 329 zastupnika, dok je njih 223 bilo protiv a 83 suzdržanih. Pri tomu se treba imati na umu da EP broji 750 zastupnika, plus predsjednik, te da i da ovakvo prostovećinsko usvajanje ima izvjesnu političku i simboličku vrijednost, ali ne i prevelike reformske potencijale. Zapravo je primarni cilj svih EP-ovih rezolucija bio uputiti poruku građanima EU da će institucije EU “štititi svoje građane” od najezde populista, kako je kazala Mercedes Bresso. “Europska unija ne treba populističku revoluciju. Treba mir i treba se prilagoditi potrebama našeg vremena. To znači nositi se s demokratskim izazovima, pružiti građanima socijalnu, fiskalnu i ekološku zaštitu, osigurati njihovo pravo na sigurnost u jako lošem međunarodnom kontekstu i ispuniti naše moralne obveze prema našim susjedima”, poručila je Bresso putem portala Europskog parlamenta. Slično je građanima EU poručio i ko-autor ove rezolucije, njemački eurozastupnik Elmar Brok: “Građani od Europe očekuju rješenja i ljuti su jer ih ne vide. U vremenu punom izazova to je očito, ali puno problema može se riješiti samo zajednički. Lisabonski ugovor pruža jako puno mogućnosti da Europska unija bude učinkovitija, odgovornija i transparentnija, koje još nisu iskorištene”. I doista, kad se pažljivije pogleda što stoji u Bresso-Brok rezoluciji, postaje vidljivo da se zagovara supstancijalna institucionalna reforma Vijeće EU-a, koje danas u svim njegovim sastavima predstavlja države članice EU, a trebalo bi ga – prema ovim planovima – pretvoriti u drugi zakonodavni dom, dok bi njegove razne konfiguracije (za vanjske poslove, za poljoprivredu, za financije, za unutarnje poslove i pravosuđe, itd.) bile u buduće samo pripremna tijela poput parlamentarnih odbora. Vijeće EU bi – prema ovim planovima –  posve prešlo na glasovanje kvalificiranom većinom, kad god to dopuštaju europski ugovori, kako bi se izbjegle blokade važnih zakona i ubrzao zakonodavni proces. Predlaže se i uspostava stalnog Vijeća ministara za obranu koje bi koordiniralo obrambene politike država članica. A kako bi se povećala neovisnost predsjednika Europske komisije, predlaže se da svaka članica predloži po troje kandidata koje bi predsjednik Komisije mogao uzeti u obzir prilikom formiranja EK.

U drugoj neobvezujućoj rezoluciji EP-a, koju su ponovno pokrenuli dvoje zastupnika iz redova europskih pučana i socijaldemokrata, samo ovaj put njemački zastupnik Reimer Boege (EPP) i francuska zastupnica Pervenche Beres (S&D), sugerira se čvršće povezivanje gospodarstava Eurozone, koja bi trebala imati fiskalni kapacitet a koji bi činili glavni protukrizni instrument Eurozone (Europski stabilizacijski mehanizam, ESM) i posebni dodatni proračun Eurozone. Ova rezolucija EP-a usvojena je s 304 glasa za, 255 protiv i 68 suzdržanih. Najintrigantnijom u rezoluciji je ideja da se Europski stabilizacijski mehanizam dodatno razvija i pretvori u Europski monetarni fond (EMF) s dovoljno velikim kapacitetom kreditiranja i zaduživanja i jasno definiranim ovlastima, kako bi apsorbirao asimetrične i simetrične šokove. K tome se predlaže usvajanje tzv. kodeksa konvergencije, koji bi uzimao u obzir preporuke za pojedine zemlje, a koji bi se tijekom petogodišnjeg razdoblja trebao usmjeriti na konvergencijske kriterije u smislu oporezivanja, tržišta rada, ulaganja, produktivnosti i socijalne kohezije. U ekonomskom upravljanju u Eurozoni trebala bi prevladati metoda zajednice a ne međuvladina metoda. Europski parlament i nacionalni parlamenti trebali bi na tom području imati veću ulogu. Dužnost predsjednika “Euroskupine” i dužnost povjerenika za ekonomska i financijska pitanja mogle bi se sjediniti, a u sklopu Europske komisije trebalo bi uvesti dužnost ministra financija i sektor ministarstva financija.

Treća neobvezujuća rezolucija EP-a, ona koju je pripremio čelnik belgijskih i europskih liberala Guy Verhofstadt (ALDE), isti onaj koji je prije desetak godina – zaajedno s Danielom Kohn Benditom – bio i ko-autor Manifesta za federalističku Europu, sugerira niz dubljih i supstancijalnijih reformi na području ekonomskog upravljanja, vanjske politike, temeljnih prava i transparentnosti. I Verhofstadtova rezolucija predlaže, kao i prethodna, da EU dobije ministra financija i da se Europskoj komisiji da ovlast da formulira i provodi zajedničku ekonomsku politiku EU-a, uz potporu proračuna Eurozone. Europska komisija bi trebala biti bitno manja i imati samo dvoje potpredsjednika – ministra financija i ministra vanjskih poslova. Zastupnici ove skupine sugeriraju da bi europski građani u svim državama članicama trebali izravno glasovati za službene kandidate europskih političkih stranaka za predsjednika Europske komisije. Ističu također da bi Europski parlament trebao imati samo jedno sjedište, jer se sada radi o povremenim skupim zasjedanjima i u Strasbourgu i u Bruxellesu. Za Verhofstadtovu rezoluciju su se izjasnila 283 zastupnika, dok ih je 269 bilo protiv, uz  83 suzdržana, što znači da je jedva osigurala prostu većinu onih koji su pristupili glasovanju.

Habermasova ljetošnja pitanja: je li moguća “jedna EU s dvije brzine”?

Uz reformske prijedloge iz EP-a ovdje se nužno prisjetiti i na ono što je vodeći živući svjetski filozof i sociolog, te veoma respektabilni eurolog Jürgen Habermas kazao ljetos za njemački tjednik za kulturu i društvena pitanja “Die Zeit” iz Hamburga. Razgovor urednika tjednika “Die Zeit” Thomasa Assheuera s Jürgenom Habermasom o Brexitu i krizi EU, te budućnosti EU  (Die Zeit, 29/2016 ) odmah sam preveo, pa potom i komentirao u mini feljtonu o Habermasovom liku i djelu, objavljenom u Dnevnom u tri nastavka, 20. i  27. rujna, te 4. listopada 2016. U ovom iznimnom intervjuu se Habermas osvrnuo i na “besperspektivnu šeprtljavost” i mirenje “nepomirljivog” u politici Angele Merkel i Vlade SR Njemačke, koja želi provesti EU politike po njemačkoj mjeri, ili mjerama “jezgre EU”. Pri tomu je najinteresantnije što je Habermas preporučio model “jezgre Europe” za budućnost EU, mada su mu kontroverze oko ovog koncepta dobro poznate.  Habermas se, čak, explicite založio za “produbljivanja Eurozone” odnosno formiranja “jezgre Europe” uz tihu podršku onih zemalja koje ne bi bile unutar te “jezgre”, ili bi iz nje privremeno bile isključene. Iznenađenje je u tomu što ovaj koncept implicira i “EU dviju brzina”, pa i vrlo moguće osipanje EU. U međuvremenu se pokazalo kako je Habermas naslutio i sadržaj i pravac rasprave unutar EU, jer se žestoki prijepori i vrte unutar ovih obzora!

Iz više razloga nužno je ovdje samo podsjetiti i na nekolicinu važnih Habermasovih infektiva iz njegova razgovora za “Süddeutsche Zeitung”, povodom 75.og  rođendana.  Habermas je, naime, već u ovom rođendanskom intervju za “SZ”, prije 13 godina, upozorio da se već dugo u EU sukobljavaju koncepcije “integralista”, koji žele “produbljivanje EU” i “intergovernmentalista”, koji zagovaraju “proširenje EU”, ali ostaju zarobljeni u matricu mišljenja i djelovanja nacionalnih država. Ne treba ni reći, ovim je naslućena i aktualna podjela na zagovornike “jezgre Europe” i tzv. re-suvereniste, koji i ne kriju da traže povratak suvereniteta, ali ne žele reći da bi to bio i kraj Europske unije, kakvu poznajemo. Podsjetimo iz svih ovih razloga i kako poznavatelji europskih integracija inzistiraju na razumijevanju EU kao sui generis tvorevine, nečega između konfederacije i federacije, te da ju ni u kojemu slučaju ne treba razumjeti kao “super državu”, nego kao nešto posve novo u europskoj i svjetskoj političkoj povijesti, zbog čega je potrebno i od enormne važnosti razumjeti i teoriju prenijetog i/ili djeljivog suvereniteta i procese transnacionalnih pulsacija i socijalizacija tim putom. Ali, ovdje je riječ u prvom redu o Habermasovom odgovoru na pitanja tjednika “Die Zeit” tipa “je li propala transformacija nacionalne u transnacionalnu demokraciju?”. Jer to je, uistinu ključno pitanje za razumijevanje “Eurokriza” i budućnosti EU, pri čemu je upravo za “eurologe” iznimno važno što je Habermas odgovorio kako slijedi: “Ne može propasti pokušaj koji se uopće ne poduzima”. I time je veliki Proeuropljanin upozorio na olako povlače komparacije između institucija EU i zemalja-članica, jer se jednostavno ne mogu izvoditi zaključci o uspjeloj ili neuspjeloj demokraciji u EU temeljem klasičnih načela o demokraciji, koja u članicama EU podrazumijevaju i podjelu vlasti na legislativu, egzekutivu i judikativu, dok se u institucijama EU u najboljem slučaju demonstrira posredovani demokratski legitimitet.

Habermas se u važnom razgovoru za “Die Zeit” dotakao i iluzija tzv. post-demokracije, primjerice da građani mogu ponovno zadobiti šansu “suodlučivati  o važnim uvjetima njihove društvene egzistencije”. Po njemu, upravo je britanski referendum pružio dokaze kako se “raspala infrastruktura, bez koje politička javnost ne može funkcionirati”, te već prve analize pokazuju kako mediji i političke stranke nisu uopće “informirale stanovništvo o relevantnim pitanjima i elementarnim činjenicama, dakle o osnovama za formiranje prosudbe”. Između ostalog problem je i u tomu što je u raspodjeli moći između nacionalnih i europskih razina odlučivanja – moć EU tamo koncentrirana gdje se nacionalno-državni interesi međusobno mogu ili smiju blokirati. Zbog toga bi, misli Habermas, “trans-nacionalizacija demokracije bila pravi odgovor za to”,  a ne povratak na “format malih nacionalnih država”.

Na pitanje znači li to da je kriza EU posljedica “nedostajućeg produbljivanja”, pri čemu, doduše, postoji “euro, ali nema europske vlade, nema gospodarske i socijalne politike”, Habermas je kritizirao što se EU koncentrirala na očuvanje preostalih 27 članica umjesto da se pokuša “rekonstruirati iz svoje jezgre”. Posebno je oštro kritizirao zbog ovog smjera razvoja njemačku kancelarku Angelu Merkel, koja se, unatoč tomu što dobro znade da je “nemoguće konstruktivno ujedinjenje u ovom krugu s autoritarnim nacionalistima kakvi su Orbán ili Kaszyński”, odlučila “ugušiti u zametku svaku pomisao ma daljnju integraciju”, što je i dovelo do toga da se u Bruxellesu prihvatio kurs očuvanja što se dade očuvati. Ovim je Habermas samo ponovio svoju već poznatu kritiku europske politike Angele Merkel, koja se svodi “samo dalje tako” i “ne nudi perspektivu”. Ne radi se o realizmu u politici, poručuje Habermas, ako se političko vodstvo prepusti olovnom tijeku povijesti.

Na ključno pitanje ovog razgovora o budućnosti “Europe s dvije brzine”, dakle o “jezgri Europe”, koju su već prije nekolicinu godina predlagali njemački konzervativni političari Wolfgang Schäuble i Karl Lamers, Habermas se izrijekom založio za “sazivanje jednog konventa, koji bi morao voditi do izmjena ugovora”, ali je priznao da takvo što dolazi na dnevni red tek kada EU njezine najžurnije probleme ozbiljno uzme u obzir i razmotri na uvjerljiv način. Jednako kao i prije se u najažurnije probleme moraju ubrajati neriješena “euro-kriza”, dugoročni problem s izbjeglicama i aktualna sigurnosna situacija. Ali, već za opisivanje situacije nije konsensualno sposobna kakofonična skupina od 27 članica EU, dok bi kompromisi bili mogući samo među partnerima koji su spremni na njih, te utoliko se interesne situacije ne smiju suviše razmimoilaziti. Ova se najmanja mjera interesne konvergencije može u najboljem slučaju očekivati među članicama valutne zajednice – Eurozone, cijeni Habermas, zbog čega je Eurozona, u Habermasovom potpuno suprotnom razumijevanju od Stiglitzovog (po kojemu su euro i Eurozona glavni uzročnici krize EU), “prirodna definicija zadatog obima i buduće jezgre Europe”.

Kad bi ove zemlje imale političku volju, u ugovorima bi bilo predviđeno temeljno načelo “uže suradnje” koje bi dozvolilo i prvi korak izdiferenciranja jedne takve jezgre, kao i obrazovanje jednog već dugo vremena potrebitog pandana “Euro-skupini” Vijeća unutar Europskog parlamenta. Habermasu je jasno, da će se protiv ovog prijedloga odmah formirati prigovor “podjele EU”, ali “ako se uopće želi europsko ujedinjenje, taj prigovor je neosnovan”, poručuje on, jer “tek bi funkcionirajuća jezgra Europe mogla u svim članicama EU uvjeriti polarizirano stanovništvo u smisao projekta”, a samo pod ovom pretpostavkom bi se moglo za projekt pridobiti i ono stanovništvo koje je nekoć ranije radije optiralo za suverenitet nacionalnih država. U ovoj perspektivi se moraju prvo pridobiti one vlade koje iščekuju ishode, jer bi one morale u početku tolerirati ove namjere, poručuje Habermas, što mu ostaje i najnerealniji dio zamisli. No, Habermas vjeruje kako je prvi korak ka kompromisu unutar valutne zajednice pri ruci, sukladno kojemu bi njemačka vlada morala odustati od njezina otpora prema bliskoj financijskoj, gospodarskoj i socijalno-političkoj kooperaciji, dok bi Francuska morala odustati od određenih zahtijeva za suverenitetom.

U vezi teze da bi Brexit mogao pogodovati osjećaju kod onih koji su i do sada osjećali Njemačku kao hegemona unutar EU o još “jačem njemačkom utjecaju”, Habermas je kritizirao “promjenu mentaliteta” u zemlji do koje je došlo nakon tzv. povraćaja državne “normalnosti” poslije ponovnog ujedinjenja Njemačke. Radi se o sve samosvjesnijem stilu i sve naglašenijem “realističnom” usmjerenju politike “Berlinske Republike” prema vani, misli Habermas, što ima za posljedicu da “od 2010. njemačka vlada prihvaća nevoljno vodeću ulogu u Europi i to manje u zajedničkom, a više u vlastitom interesu”. Protivno svojoj volji, misli Habermas, “Njemačka je istodobno postala i nesenzibilni i nesposobni hegemon, koji narušenu europsku ravnotežu snaga istodobno i koristi i poriče”, što “budi resantimane naročito u zemljama Eurozone”. Kako se mora osjećati jedan Španjolac, Portugalac ili Grk, pita se on, koji je izgubio svoje radno mjesto zbog politike štednje Europskog vijeća? Takav ne može simpatizirati članove njemačke vlade koji su se u Bruxellesu izborili za ovu politiku. Takav ne može njemačke članove vlade ni birati ni opozvati, jer se odluke u europskim institucijama donose u pravilu temeljem tzv. posredovanog legitimiteta stečenog na izborima u zemljama članicama.

Zbog ovih “nedemokratskih manjkavih konstrukcija” i tako dugo dok se one ne otklone, cijeni Habermas, ne smije se ni čuditi antieuropskom raspoloženju. On je, inače, posve siguran da se “demokracija u Europi ne može dostići na drugi način nego putem produbljivanja europskih kooperacija. Otuda Habermas i preporuča alternativu produbljene i obvezujuće kooperacije u jednom manjem krugu država trajno voljnih za kooperaciju. Jedna takva unija ne treba probleme kao dokaze vlastite sposobnosti djelovanja, već na putu ka njoj morali bi građani biti u stanju spoznati da se socijalni i gospodarski problemi mogu riješiti. Socijalna država i demokracija obrazuju unutarnji sklad, kojega u jednoj valutnoj zajednici ne mogu više osigurati pojedine nacionalne države.

Dnevni list, 04. travnja 2017., str. 38-39.