Case study „Jezik i nacionalizam“

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

Case study „Jezik i nacionalizam“

(dossier)

___

1. “Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku”:

       Intelektualni odron ili stručni i politički abortus?

 

Što u “Neretvanskoj deklaraciji o bosanskom jeziku” poručuju njezini autori, kako je na nju reagirao u ime nevladine udruge HAZU BiH i HKD Napredak Mostar fra Andrija Nikić, a kako, pak, na  Nikićevu reakciju Mostarsko muftijstvo IZ BiH? Što o svemu tomu misle književnik Muharem Bazdulj i sveučilišni profesori Enver Kazaz i Snježana Kordić?

Sugeriram pažljivo čitanje  mini dossiera u nastavku. Ne navijam, naravno, za ostrašćene hrvatske narative, ali se ne mogu načuditi jednodimenzionalnim, tobož probosanskim ili bošnjačkim interpretacijama, u kojima se čak i Humačka ploča “bosnizirala” kako bi se nametnulo jedno ime jeziku, kojeg se s razlogom i u Ustavu BiH nazvalo troimenim – bosanskim, srpskim i hrvatskim jezikom.

___

Zašto se uopće tako daleko odmaklo u stupidnom“bosniziranju” Humačke ploče i Huma koji se 16 puta spominje (Bosna samo jednom) u čuvenom spisu bizantskog cara Porfirogeneta De administrando imperio / O upravljanju carstvom? (Vidjeti o tomu u knjizi „Hijene ga nisu dirale“ fra Dalibora Milasa!) Da nije riječ o ambiciji “rahitično patuljastog nacionalizma” (E. Kazaz) potpunog potiranja  toponima Hercegovine, u čemu se među Bošnjacima skoro pa uspjelo, a u funkciji negiranja oformljenih nacionalnih identiteta i nasilne asimilacije pod jednim imenom za jednu naciju koja govori jednim jezikom? Sve su to prevaziđeni modeli “nacije države” iz 19. stoljeća o kojima iluziju imaju samo “zakašnjele nacije” (Helmut Plessner). Nevolja je s ovom vrstom nacionalizma  što podrazumijeva odustajanje i od transnacionalnih pulsacija i socijalizacija i od upravljanja identitarnim razlikama, te u konačnici i od strpljive izgradnje političke zajednice putem obzirnih interkulturalnih refleksija ostataka multikulturalne datosti u BiH?

O katastrofalnom nerazumijevanju svoje zemlje – višenacionalne i multikulturalne Bosne i Hercegovine u ovim političkim i kulturološkim krugovima je riječ, kao i manjkavoj izobrazbi i nikakvoj volji za konsenzualnom političkom kulturom. O tomu na apsurdan i ciničan način svjedoče i posebice točka dva i točka šest „Neretvanske deklaracije …“, u kojima se veli: „Počev od Humačke ploče iz 10/11. stoljeća kao najstarijeg bosanskog (sic!) pisanog spomenika na narodnom jeziku“, odnosno  „Ime jezika u Hercegovini jeste bosanski jezik“(sic!).

Je li stvarno autori “Neretvanske deklaracije…”  vjeruje kako je ime jezika u Bosni i Hercegovini, i posebice u Hercegovini, samo “bosanski jezik”? Vjeruju li da čine nešto dobro kad zemlju zove “Bosnom”, iako se takvom ne zove, a jezik – koji je srećom “policentrični jezik”, uostalom kakvi su i drugi jezici, da spomenemo samo engleski i njemački, temeljem sjajne knjige profesorice Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“ – zove „bosanskim“ usprkos što za takvo ime ne žele čuti ni Srbi ni Hrvati u BiH. Uostalom neka potpisnici ovog intelektualnog, stručnog i političkog abortusa prošetaju našom lijepom zemljom, od Banja Luke do Trebinja, ili od Neuma do Kupresa  i razgovaraju s građanima sviju nacionalnosti: možda bi im se kazalo samo od sebe?

Nisam posve siguran da je nacionalizam koji je proizveo „Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku“ danas “rahitično patuljasti” (E. Kazaz), ali  je stotinuprocentno u pravu profesorica Snježana Kordić kada u njezinoj reakciji veli da “autori Neretvanske deklaracije umjesto da razgrađuju nacionalističke mitove”, suprotstavljaju se “hrvatskom nacionalizmu tako što posežu za bošnjačkim nacionalizmom”, pa potom, posve logično  “plešu sa svojim protivnicima u zajedničkom nacionalističkom kolu…”?

Profesorica Kordić je svojom knjigom „Jezik i nacionalizam“, kojeg se može pronaći na internetu utemeljila modernistički pristup razumijevanju jezika i nacionalizma kod nas. K tomu, njezino razumijevanje manipulacijama jezikom, nacijom i državom pripada vrhu modernističkih pristupa ovim fenomenima i jednim je od oslonaca u nastavi na sveučilištima, ukoliko su oni koji obrazuju našu mladost i sami dovoljno obrazovani. Neki jesu, naravno, ali šute kao zaliveni o tomu, jer su svi naši akademski nacionalizmi u osnovi zadojeni primordijalističkim mitovima i perenijalističkim snovima.

Hoću reći kako nas profesorica Kordić implicite upozorava na pogubnu opasnost “metodološkog nacionalizma” u maniri pokojnog profesora Ulricha Becka, što je i moja opsesivna tema, kao što čitatelji znaju, o čemu govori i upravo otisnuta  nova knjiga „Uzaludni proeuropski pledoaje“ (Aulturacija, Opuzen, Synopsis, Sarajevo-Zagreb). U njoj sam temeljem Beckovih teorija o nužnosti kosmopolitizacije narativa, identiteta i i ambijenata polazeći od postojećih identiteta, samo posvjedočio kako su većinski i manjinski nacionalizmi u konačnici prokleto nalik jedni drugima, iako vole vjerovati da je većinski nacionalizam “patriotizam”, a  manjinski uvijek i posvuda “separatizam”.

Nema među njima suštinske razlike, nego ih povezuju pogubne posljedice po sve, uključivo i po one u čije ime provode svoje stupidarije.  Najgore je što i jedan i drugi nacionalizam odustaje od koncepta “političke zajednice” temeljem uvažavanja sviju identiteta – individualnih i skupnih prava i  putem funkcionalne pravne države.

U konačnici, putem „Neretvanske deklaracije…“ i reakcija na nju mogli  smo se samo uvjeriti u “zamrznuti konflikt” i “kulturu nadbijanja” u našoj zemlji, te i posebice kako nismo u stanju živjeti ljepotu zajedničkog jezika, kojega srećom dijelimo.

Ovo sam jedne prilike u Tuzli imao prilike kazati i profesorici Kordić. Slušala je, naime, moje predavanje o kritičkoj kulturi sjećanja, u kojemu sam ustvrdio da se ljudi na prostorima b-h-s-cg jezika dijele na one koji su zbog očiglednih bliskosti u jeziku sretni i one koji su zbog toga vrlo nesretni. Uvažena kolegica mi je poslije predavanja kazala: “Profesore, mi govorimo o istom …“

Mostar, 06. svibnja 2016. / M. Lasić

__

2. Republikainfo.com (04.05.2016.)

Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku

– integralan tekst –

 

Prostor bosanskohercegovačkog juga izrazito je važan za jezik, književnost i kulturu te historiju i tradiciju Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Zato je ovom prostoru nužno prilaziti s odgovarajućom sviješću, pažnjom i posvećenošću. Imajući ovo u vidu, a svjesni aktuelnog stanja u našem širem društvenom kontekstu, Bosanska lingvistička akademija u Stocu, Matični odbor Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” u Sarajevu i Odsjek za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru donose javni proglas:

Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku

  1. Okosnice naučnog rada u okviru lingvističke i književne bosnistike posebno su vezane za bosanskohercegovačko južno podneblje. U skladu sa svojim nazivom, Deklaracija govori o bosanskom jeziku u dolini Neretve i za cilj ima to da afirmira bosanskohercegovački jug kroz bosanski jezik, i obratno – bosanski jezik kroz bosanskohercegovački jug.
  2. Počev od Humačke ploče iz 10/11. stoljeća kao najstarijeg bosanskog pisanog spomenika na narodnom jeziku, a naročito s obzirom na raznovrsnost i brojnost starobosanskih natpisa na stećcima i drugih tragova naše pisane tradicije, bosanskohercegovački jug izvorište je i središte srednjovjekovne bosanske pismenosti.
  3. Kao simbol i bosanska prepoznatljivost u svjetskim okvirima, stoje bosanskohercegovački stećci, što je posebno slučaj u vezi s našim najočuvanijim, najukrašenijim, najvećim i najvažnijim nekropolama stećaka, koje su smještene upravo na bosanskohercegovačkom jugu, kao što su nekropole Radimlja i Boljuni.
  4. Svjetski poznata bošnjačka balada Hasanaginica (1774) vezuje se također za južno bosanskohercegovačko područje, kao i niz drugih važnih lirskih, lirsko-epskih i epskih ostvarenja naše usmene, narodne književne tradicije.
  5. Osnovica bosanskog standardnog jezika, ali i drugih srednjojužnoslavenskih jezičkih standarda jeste bosanski istočnohercegovački dijalekt, i zato ga valja posebno njegovati i čuvati na svim jezičkim nivoima, a naročito njegov akcenatsko-prozodijski sistem kao jezičko blago i prepoznatljivost.
  6. Ime jezika u Hercegovini jeste bosanski jezik. Čak i u vrijeme Bečkog književnog dogovora (1850), ali u kontinuitetu i prije i kasnije, na našem jugu u javnosti i društvu ne samo među muslimanima već i među pravoslavcima i katolicima u upotrebi je bilo bosansko ime jezika, koji je bio službeni jezik u školama u Mostaru i okolini, kako u vrijeme osmanske, tako i u vrijeme austrougarske uprave. U tom smislu, uz niz drugih, treba se sjetiti i Halila Hrle, Omera Hume ili Ibrahima Kapetanovića, ali i pravoslavnih i katoličkih prvaka našeg juga, poput Pere Tunguza i biskupa Pavla Dragičevića.
  7. Rodonačelnik novije bošnjačke književnosti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak jedan je od najangažiranijih proevropski usmjerenih intelektualaca u Bosni i Hercegovini krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a snagom svojeg kulturnog i društvenog pregalaštva stekao je i status “bošnjačkog Vuka Karadžića”. Zalažući se za uvođenje “zapadne pismenosti” među bosanskim muslimanima, pokrenuo je i list Bošnjak (1891), a njegov rad na sakupljanju i sistematiziranju književne tradicije rezultirao je i zbirkama Narodno blago (1887) i Istočno blago (1896–1897), prvim takvim ostvarenjima kod Bošnjaka.
  8. Pored toga što je bio naročito važan književni i kulturni centar osmanske Bosne, s piscima poput Hasana Zijaije, Derviš-paše Bajezidagića, Fevzije Mostarca, Mustafe Ejubovića Šejh-Juje, Habibe Rizvanbegović Stočević, Arifa Hikmet-bega Rizvanbegovića Stočevića i drugih, Mostar i bosanskohercegovačko južno podneblje i tokom cjelokupnog novijeg vremena jedno su od najvažnijih središta književnosti i kulture u Bosni i Hercegovini. Za ovaj prostor vežu se imena ličnosti kakve su Safvet‑beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić, Osman Đikić, Abdurezak Hifzi Bjelevac, Hamza Humo, Alija i Abdurahman Nametak, Hamid i Mehmedalija Mak Dizdar, Zuko Džumhur i brojni drugi, sve do Dževada Karahasana, koji je također pisac bosanskohercegovačkog juga u širem smislu, ali i Aleksa Šantić, Svetozar i Vladimir Ćorović, don Franjo i Ivan Milićević, Antun Branko Šimić i ostali.
  9. Ljubušak Riza-beg Kapetanović autor je prve pjesničke zbirke jednog Bošnjaka na “zapadnoj pismenosti” (1893), s dramskim fragmentom Ali-paša (1894) Nevesinjac Safvet-beg Bašagić začetnik je bošnjačke dramske književnosti, a Mostarci Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević autori su prvog bosanskohercegovačkog i bošnjačkog romana Bez nade (1895), čija se radnja i zbiva u Mostaru.
  10. U Mostaru je krajem 19. i početkom 20. stoljeća djelovalo više društava važnih za književnost i kulturu Bosne i Hercegovine, što je i vrijeme kad je Mostar bio i “grad opsjednut pozorištem”. U Mostaru je osnovana i Prva muslimanska nakladna knjižara i štamparija Muhameda Bekira Kalajdžića (1910), koja je izdavala i znameniti bošnjački književni časopis Biser (1912) pod uredništvom Muse Ćazima Ćatića. Kao i Ćatić, koji je u Mostaru objavio svoju jedinu zbirku pjesama (1914), književno posebno značajne godine u Mostaru je proveo i Skender Kulenović, koji je tu napisao neke od svojih najuspjelijih soneta te začeo svoj roman Ponornica (1977). U Mostaru je osnovana i Prva književna komuna Ihsana Ice Mutevelića (1970).
  11. Stočanin Mehmedalija Mak Dizdar autor je pjesničke zbirke Kameni spavač (1966), vjerovatno najznačajnije pjesničke knjige u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, ali i autor svojevremeno presudno važne knjige Stari bosanski tekstovi (1969), kojom kao i svojom poezijom afirmira bosanski srednji vijek, dok sam bosanski jezik afirmira u važnom tekstu Marginalije o jeziku i oko njega (1970).
  12. Prvi izbor iz bošnjačke književnosti – Biserje (1972) djelo je Stočanina Alije Isakovića, istaknutog bošnjačkog i bosanskohercegovačkog pisca i književnog istraživača, koji je i autor znamenitog teksta o bosanskom jeziku Varijante na popravnom ispitu (1970), kao i prvog savremenog rječnika bosanskog jezika Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku (1992).
  13. Bosanskohercegovačko južno podneblje dalo je i istaknutog lingvistu i filologa kakav je akademik prof. dr. Asim Peco, a čovjek našeg južnog podneblja jeste i dr. Muhamed Šator, koji će biti zapamćen između ostalog i po razrješenju misterija i afera u vezi s prvom Gramatikom bosanskoga jezika (1890), čime je doprinio rješavanju pitanja posebno o bosanskom jeziku u vremenu austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.
  14. Područje bosanskohercegovačkog juga iznjedrilo je i znamenite istraživače bošnjačke i bosanskohercegovačke književne i kulturne prošlosti, od Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka kao začetnika književne i kulturne historiografije kod Bošnjaka, preko dr. Safvet-bega Bašagića, prvog u punom smislu riječi modernog bošnjačkog historičara književnosti i kulture i utemeljitelja bošnjačke orijentalne filologije i uopće prvog bošnjačkog doktora nauka, pa do prof. dr. Muhsina Rizvića, najznačajnijeg historičara bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, ili istaknutog književnog tumača i estetičara prof. dr. Kasima Prohića te niz drugih. Uz proučavaoce šireg kulturnog naslijeđa, kakav je bio Hifzija Hasandedić, južni kraj dao je i istaknute sakupljače i proučavaoce usmene književnosti te folkloriste, kakvi su i Alija Nametak ili Hamid Dizdar, a posebno akademik prof. dr. Đenana Buturović.
  15. Južno podneblje ostvarilo je nemjerljiv značaj u konstituiranju, razvoju i očuvanju lingvističke i književne bosnistike, čemu je važan doprinos dalo i osnivanje studija maternjeg jezika i književnosti na nekadašnjoj mostarskoj Pedagoškoj akademiji (1950), a posebno osnivanje Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru (1999) zalaganjem prof. em. dr. Elbise Ustamujić, kao i rad Muzeja Hercegovine i Arhiva Hercegovine te drugih ustanova, odnosno rad brojnih drugih pojedinaca u oblasti lingvistike, nauke o književnosti i kulture.

 __

 

3. Dnevni avaz (04.05.2016.)

__

A) Reakcija na stavove saopćene u ime HAZU BiH i HKD “Napredak”

MOSTARSKO MUFTIJSTVO O REAKCIJI FRA ANDRIJE NIKIĆA:

I dalje postoje oni koji hoće da izbrišu Bošnjake u njihovom jeziku

 

Povodom reagovanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti BiH sa sjedištem u Mostaru i Hrvatskog kulturnog društva “Napredak” Mostar, koje u svojstvu predsjednika potpisuje fra Andrija Nikić, na Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku, Mostarsko muftijstvo objavljuje saopćenje za javnost u kojem se navodi:

“Nažalost, moramo konstatovati da nismo iznenađeni izrečenim stavovima prema Bošnjacima u reakciji povodom Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku, a koju u ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti BiH sa sjedištem u Mostaru i Hrvatskog kulturnog društva “Napredak” Mostar potpisuje fra Andrija Nikić.

Nije tako davno bilo kad su Bošnjaci ubijani između ostalog i zbog jedne riječi, pa reakcije poput spomenute siju strah pred mogućnošću da i dalje postoje oni koji hoće da izbrišu Bošnjake u njihovom jeziku i njihov jezik u njima samima, kao u vrijeme pokušaja instaliranja tzv. “Herceg-Bosne” i zločina počinjenih u tom cilju, a o kojima je svoje osuđujuće presude izrekao i sud u Hagu.

Iako se nadamo se da to nije zvanični stav spomenutih ustanova već samo pojedinačni ispad, reakcija je otkrila neke neprihvatljive stavove o Bošnjacima, posebno u Hercegovini, stavove za koje smo duboko i iskreno vjerovali da su u međuvremenu prevaziđeni i napušteni, što i jeste direktni povod ovog našeg obraćanja.

Sa žaljenjem, naime, ističemo da riječi fra Andrije Nikića podsjećaju na vrijeme kada je Bošnjacima uskraćivano pravo na fizički opstanak, a time i na njihovu kulturu, tradiciju i, naravno, jezik kojim govore, zbog čega su zatvarani u logore, protjerivani, zlostavljani, te ubijani. Smatramo neprihvatljivim istrajavanje na ovakvom odnosu prema Bošnjacima, čak i u retoričkom smislu, a posebno nas zabrinjava oživljavanje ovakvih ideja i stavova danas, kad bismo svi zajedno trebali snažno zagovarati i podupirati suživot naroda i vjera u Bosni i Hercegovini i punu toleranciju među njima, uz uvažavanje svih specifičnosti svakog od naroda i svake od vjera u našoj zajedničkoj državi.

Zato izražavamo zabrinutost za sudbinu Bošnjaka na području našeg mostarskog muftijstva koje se proteže na širokom geografskom prostoru čitave Hercegovine i dijela zapadne Bosne, s Mostarom kao sjedištem.

Istovremeno, apelujemo na predstavnike Katoličke crkve da se pridržavaju načela međureligijskog dijaloga za koje se zalaže njihov vrhovni vjerski autoritet papa Franjo, a javno podržava kardinal Vinko Puljić. Poslanje predstavnika vjere jeste da smiruju, a ne raspiruju, da spajaju, a ne razdvajaju, da uvažavaju i poštuju, a ne omalovažavaju one s kojima dijele životni prostor”, kaže se u saopštenju za javnost koji potpisuje muftija mostarski mr. Salem ef. Dedović.

___

B) Fra Andrija Nikić:

Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku udar na temelje BiH

 

U povodu donošenja Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku koja je prezentirana… na “Danima bosnista 2016” u Mostaru 29. travnja ove godine, priopćenjem za javnost reagirao je u ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u BiH i Hrvatskoga kulturnog društva Napredak Mostar predsjednik prof. dr. fra Andrija Nikić. U priopćenju, kako prenose hercegovački portali, stoji:

“U ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru, vjeran načelima hrvatske, katoličke i franjevačke tradicije, koji stoljećima i na naslovljenom području čuvaju i bogate hrvatski jezik, poštujući autentične demokratske zasade, dižem svoj glas u obranu temeljnih ljudskih prava i građanskih sloboda svakoga čovjeka i naroda da se suprotstavi napadu na jezik hrvatski, a preko jezika i na sve hrvatsko u Hercegovini.

Naime, Bosanska lingvistička akademija u Stocu, Matični odbor Bošnjačke zajednice kulture Preporod u Sarajevu i Odsjek za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru, 29. travnja 2016. donijeli su javni proglas: ‘Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku’.

Riječ je o političkom udaru u same temelje Ustava Bosne i Hercegovine. Pod tobožnjom skrbi za očuvanje imena bosanskoga jezika otvoreno je iskazano teritorijalno presezanje prema prostoru neretvanske doline, koji bi u budućem preustroju BiH imao postati teritorijalnom okosnicom trećega, hrvatskoga, entiteta, a na kojem većinom žive Hrvati kao ustavni konstitutivni narod s pravom na slobodnu uporabu hrvatskoga jezika. Sadržajno tekst je pamflet sastavljen od niza povijesnih neistina i lingvističkih netočnosti.

Povijesne činjenice:

Bosnu i Humsku zemlju, današnju Hercegovinu, od ranoga srednjega vijeka nastanjuju Hrvati, ona je kolijevka Bosanskoga Kraljevstva, koje je nakon osmanskoga pustošenja i konačnoga sloma 1463. bosanska kraljica Katarina Kotromanićka – podrijetlom iz Humske zemlje, ostavila u baštinu rimskomu Papi, a ne stambolskomu Sultanu. (A. Nikić, Događajnica, Mostar, 2003.).

Današnji su Bošnjaci islamizirani potomci pretežno hrvatskoga naroda (Mustafa sin Stipanov…) te potomci drugih balkanskih i azijskih naroda. U popisima stanovništva i službenim ispravama takvima su se i bilježili: H(o)rvati, H(o)rvaćani ili Bošnjani.

Današnji su Bošnjaci – za vrijeme turske okupacije sami se nazivali Turcima – postali samobitnim narodom koncem 19. stoljeća, a u 20. stoljeću političkom odlukom u komunističkoj Jugoslaviji narodnost su stekli temeljem vjeroispovijesti pod imenom Muslimana (Ustav, 1974.).

U velikosrpskoj četničkoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991.- 1995. Bosna je sačuvana kao samostalna država zahvaljujući u prvom redu obrambenoj, diplomatskoj i humanitarnoj potpori Republike Hrvatske.

U ratnom razdoblju 1991.- 1995. muslimansko političko vodstvo je zlorabilo hrvatsko povjerenje i djelovalo protiv interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, provodilo politiku etničkoga čišćenja i pokušalo vojno zauzeti neretvansku dolinu.

Protuhrvatski muslimanski rat u Federaciji BiH vodi se i nakon 1995. uz potporu dijela međunarodne zajednice izbornim inženjeringom, političkim atentatima, uništavanjem hrvatskoga gospodarstva i bankarskoga sustava, što je uzrokovalo nezapamćeno iseljavanje čitavih obitelji s hrvatskih područja.

Neretvanska deklaracija nastavak je rata na kulturno-jezičnom planu.

Lingvističke činjenice o “bosanskom” jeziku:

U razdoblju srednjovjekovne i novovjekovne povijesti “bosanski” je prema dostupnim dokumentima jedan od hijerarhijski nižih idioma hrvatskoga jezika, istorazinski je dubrovačkomu i dalmatinskomu, a ne srpskomu ili bugarskomu. Tako ga interpretira i Bartul Kašić u Ritualu rimskom, 1640.

U crkvenoj povijesti hrvatski se jezik, a ne bosanski, uz latinski, hebrejski, grčki, arapski i kaldejski, od 1623. predaje na svim europskim visokim crkvenim školama i sveučilištima koji su se bavili odgojem i pripremama misionara za njihov rad u različitim dijelovima svijeta (S. Krasić, Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću, 2004. i Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskog jezika u XVII. st. 2009.)

Hrvatski je jezik i jedan od jezika turske Porte (Vlade).

Hrvatskim je jezikom u XVI. st. Muhamed iz Erdelja arebicom zapisao Hrvatsku pjesmu – Chirvat Türkisi (Hrvatska enciklopedija, sv. 1, Zagreb, 1999., str. 319.), koju potpisnici deklaracije prešućuju.

U Bečkom se književnom dogovoru 1850. ne spominju ni Bosanci, ni Bošnjaci niti bosanski jezik. Spominje se jedan narod, jedan jezik i jedna književnost. Taj je narod, književnost i jezik srpski, jer druge štokavske narode Karadžić nije priznavao. Po tom između njega i potpisnika Neretvanske deklaracije iz 2016. nema nikakve razlike: oni ne priznaju druge narode i jezike osim svoga.

U jezikoslovnoj povijesti bosanski se jezik kao službeni idiom jezične razine javlja istom potkraj 19. stoljeća u okviru protuhrvatske austro-ugarske politike, a nestaje već 1918. u karađorđevićevskoj Jugoslaviji.

Autori Deklaracije u neveliku su tekstu čak osam puta upotrijebili zamjenicu “naš”: za širi društveni kontekst, za pisanu tradiciju, za stećke, za usmenu narodnu književnu tradiciju, za jug (dva puta), za suvremenike, ponovo za južno podneblje. Tolika čestotnost “našega” kazuje da autori baš i nisu sigurni da je sve njihovo („naše”) kako pišu. Kad bi bili sigurni u istinitost onoga što navode, ne bi im ni trebala Deklaracija.

Među “našim” književnicima pobrojenim u deklaraciji ima i onih koji su se javno deklarirali Hrvatima islamske vjere. Oni su mrtvi pa danas ne mogu ponovo svjedočiti o svom osjećaju nacionalne pripadnosti, ali obvezuju žive da podsjete na njihov izbor. Također se svojataju i veliki hrvatski pjesnici, kao što je A. B. Šimić.

Zaključno:

Hrvatski je jezik ustavna kategorija bosanskohercegovačke države i kao takav neodvojiva sastavnica nacionalnoga identiteta ne samo Hrvata u neretvanskoj dolini i na čitavom području BiH, nego i onih bosanskih građana koji se osjećaju Hrvatima islamske vjere.

Hrvatski je narod tijekom svoje povijesti više stoljeća živio razdvojen u trima međusobno sukobljenim državama: Austriji na sjeveru, Turskoj u Bosni i Hercegovini i širem okolju, Mletačkoj Republici u Dalmaciji te u slobodnoj Dubrovačkoj Republici. U franjevcima Bosne Srebrene imao je jedinu postojanu snagu koja ga je sjedinjavala i učvršćivala. U Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji djelovali su i hrvatski svećenici s latinskim obrednim jezikom, koji su propovijedali i dijelili sakramente na hrvatskom, a u pojedinim dijelovima BiH hrvatski popovi glagoljaši, kao i u susjednoj Dalmaciji.

Svim je okupacijskim vlastima u ljudskoj povijesti, pa tako i turskoj, zajedničko nastojanje odnaroditi i raseliti autohtono stanovništvo. U takvim se okolnostima franjevci ne samo u Bosni, Dalmaciji i Slavoniji nego i na širem području do Budima i Crnog mora, svjedočanstvom vlastitih života, a često i mučeničkom krvlju, najtješnje povezuju s narodom: propovijedaju mu Evanđelje i dijele sakramente na hrvatskom jeziku, predvode ga u oslobodilačkim borbama, upućuju u hrvatsku pismenost, promiču znanost i književnost te donose plodove svetosti.

Hrvatski je narod sačuvao identitet, vjeru i kulturu svojih otaca uz goleme žrtve, a danas ih nastavlja izgrađivati i usavršavati u sasvim drugom okružju: u modernoj, demokratskoj i pluralnoj Bosni i Hercegovini, koja mu Ustavom jamči dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u medijima, školama, novinstvu, javnom i političkom životu.

Državni službenici, nastavnici i javni djelatnici u uljuđenom svijetu, bez obzira otkuda potjecali, s ponosom rabe književni jezik sredine u kojoj djeluju, pa se to očekuje i u suvremenoj Bosni”.

___

 

4. Večernji list (06.05.2016.)

Oliver Cvitković:

 Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku izazvala žučne reakcije

 

Buru u javnosti ovih je dana izazvala Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku koju su u Mostaru na “Susretima bosnista 2016.” donijeli Bosanska lingvistička akademija u Stocu, Matični odbor Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” u Sarajevu i Odsjek za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih znanosti Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru.

Dokument sastavljen od petnaest točaka, s posebnim naglaskom na bosanskom jeziku koji se govori u dolini Neretve, što znači u Hercegovini, naišao je na kritiku nekolicine intelektualaca, među kojima je i poznata lingvistica prof. dr. Snježana Kordić, pisac Muharem Bazdulj, prof. dr. Enver Kazaz te predsjednik mostarskog ogranka HKD Napredak fra Anrija Nikić, čiji je odgovor također naišao na reakcije bošnjačke strane, odnosno Islamske zajednice.

Po bosanski u Hercegovini

“Iako se ne zove hercegovački, bosanski jezik je više hercegovački nego bosanski, i nemoj da netko u to slučajno posumnja”, objašnjava u svome tekstu u “Oslobođenju” Muharem Bazdulj, prema kome zaista ima nečeg tugaljivog u tome bošnjačkom zakašnjelom ponavljanju nacionalističkih zabluda drugih južnoslavenskih naroda, aludirajući na hrvatski jezični puritanizam iz 90-ih godina prošlog stoljeća i srpske jezičare koji su skladali čuvene kovanice “pričaj bre srpski da te ceo svet razume”.

Lingvistica prof. dr. Snježana Kordić, autorica knjige “Jezik i nacionalizam”, kazala je kako se “autori Neretvanske deklaracije umjesto razgrađivanja nacionalističkih mitova, suprotstavljaju hrvatskom nacionalizmu tako što posežu za bošnjačkim nacionalizmom te plešu sa svojim protivnicima u zajedničkom nacionalističkom kolu.” Prof. Kordić postavlja pitanje zašto bosnisti, kroatisti, serbisti i montenegristi ne donesu deklaraciju u kojoj bi stajalo:

“Svjesni smo da Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija imaju zajednički jezik. Ne možemo se složiti glede njegova imenovanja jer svatko od nas želi da se jezik zove po njegovoj državi. No ta četiri različita imena šire zabludu da su to četiri jezika. Predlažemo da se zato posegne za privremenim rješenjem primjenjivanim u svijetu kada je u nekim sredinama vladala velika netrpeljivost prema drugom narodu, što se prelilo i u imenovanje zajedničkog jezika. Tada se predmet materinskog jezika u školama nazvao jednostavno ‘jezik nastave’, npr. u Austriji u doba netrpeljivosti prema Nijemcima nakon 2. svjetskog rata. Taj naziv se koristio sedam godina dok se netrpeljivost nije smirila i postalo moguće izgovoriti ime druge nacije u nazivu svog jezika. Svjesni dominacije nacionalizma kod nas, predlažemo da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji predmet materinskog jezika u školama naziva ‘jezik nastave’ ili ‘jezik i književnost’. Taj naziv bi se koristio sve dok ne nadvladamo vlastite nacionalizme i dogovorimo se glede zajedničkog imena za naš zajednički jezik…”

Prof. dr. Enver Kazaz navedenu deklaraciju naziva “marifetlukom bez presedana”.

“Neretvanska deklaracija pokazuje u kojoj mjeri je rahitičan i patuljast bošnjački akademski nacionalizam koji svoj formativni obrazac prepisuje od velikosrpskog i velikohrvatskog, a zbog svog mediokritetstva i poluobrazovanosti, nesposoban je proizvesti autentičnu interpretaciju bošnjačke kulture.

“Marifetluk bez presedana”

Nadalje, on čezne da bude ofenzivan, a stalno se poziva na ugroženost i viktimizacijske ideologeme, pa zato i cvijeta u obrazovnim institucijama i širi se isključivo unutar bošnjačkog akademskog prostora, bez izgleda da bude zamijećen u regionalnim, a kamoli međunarodnim okvirima. On arhaizira, getoizira i fobizira bošnjački identitet kako bi prikrio

vlastitu nesposobnost suočiti se s iskušenjima budućnosti, zato što ga zastupaju poluostvareni i neostvareni akademski djelatnici koji se udružuju na osnovi osobne koristi i grade kadrovsku bazu za Izetbegovićev SDA. Taj rahitični i patuljasti nacionalizam suštinski je autodestruktivan u svojoj zakašnjeloj etnoromantičarskoj osnovi te zbog toga stalno tvrdi da je na nekakvom svom početku, baš kao da prije njega nije bilo ni Bošnjaka, ni bošnjačke povijesti, nikakve bošnjačke znanosti i politike. A iza njega ostaje akademsko smeće iz kojeg zaudara lešina znanosti”, piše prof. dr. Enver Kazaz, a prenosi portal Tačno.net.

Sve ove rasprave o jeziku dođu kao kec na desetku onima koji žive od nacionalističkih podjela. A jezik, kao jedan od identiteta naroda, s vremenom izvuku, kao as iz rukava. Ali, što netko reče, ako su nam jezici i različiti, sudbina nam je ista – sirotinjska.

___

5. Oslobođenje  (03.05.2016.)

Muharem Bazdulj: Deklaracija o jeziku

Historijsko iskustvo nas uči: Treba biti oprezan kada se sastavljaju deklaracije o jeziku

 

Početkom iduće godine navršiće se tačno pola stoljeća od objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Naime, 17. marta 1967. godine, na naslovnoj stranici nedjeljnika Telegram objavljena je deklaracija iza koje je stao niz institucija od Društva književnika Hrvatske preko nekoliko univerzitetskih katedri pa sve do pojedinih odjela i instituta Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, a kojom je traženo da se iz ustava briše odredba o “srpskohrvatskom, odnosno hrvatskosrpskom jeziku” te da se ubuduće srpski i hrvatski tretiraju kao različiti književni i službeni jezici. Ima ozbiljnih ljudi koji smatraju da sa ovom Deklaracijom počinju zapravo procesi koji će četvrt vijeka kasnije dovesti do raspada Jugoslavije.

Jedna od najčuvenijih, najcitiranijih, najparafraziranijih i naj(zlo)upotrebljivanijih rečenica Karla Marxa jest ona o historiji koja se ponavlja, odvijajući se prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Teško je ne sjetiti se Marxa čitajući medijske izvještaje o skorašnjem usvajanju Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku. Saznali smo da je na ovoproljetnim “Susretima bosnista 2016.“ (a ova manifestacija je, vrijedi naglasiti jer se time potencira njena naučna ozbiljnost, zapravo dio programa 41. Dana mevluda i zikra) na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru predstavljena Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku. Deklaraciju su donijeli “Bosanska lingvistička akademija u Stocu, Matični odbor Bošnjačke zajednice kulture Preporod u Sarajevu i Odsjek za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru”.

Ovaj bizarni dokument ima petnaest tačaka, a sastavljen u poznatom birokratskom maniru “više pažnje raznim pitanjima“. Već prva tačka je, recimo, vrlo zanimljiva: “Okosnice naučnog rada u okviru lingvističke i književne bosnistike posebno su vezane za bosanskohercegovačko južno podneblje. U skladu sa svojim nazivom, Deklaracija govori o bosanskom jeziku u dolini Neretve i za cilj ima to da afirmira bosanskohercegovački jug kroz bosanski jezik, i obratno – bosanski jezik kroz bosanskohercegovački jug.“ U idućih četrnaest tačaka se uglavnom nabrajaju različiti Hercegovci značajni za bosanski jezik: od Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka preko Maka Dizdara do Asima Pece i Elbise Ustamujić. Kad bismo, uz trunku zlobe, svodili ovu Deklaraciju na format SMS poruke, to bi izgledalo otprilike ovako: Iako se ne zove hercegovački, bosanski jezik je više hercegovački, nego bosanski, i nemoj da neko u to slučajno posumnja.

Srećom, na ovu Deklaraciju je vrlo brzo stigla reakcija, i to od najpozvanije osobe. Svjetski uvažena lingvistica Snježana Kordić, autorka knjige “Jezik i nacionalizam“ koja je najdirektnije raskrinkala politikantske motive kojim se jedan jezik pokušava “podijeliti“ na četiri različita, vispreno je primijetila kako se “autori Neretvanske deklaracije umjesto razgrađivanja nacionalističkih mitova, suprotstavljaju hrvatskom nacionalizmu tako što posežu za bošnjačkim nacionalizmom te plešu sa svojim protivnicima u zajedničkom nacionalističkom kolu.” Ona takođe postavlja racionalno pitanje zašto bošnjački, crnogorski, hrvatski i srpski lingvisti ne donesu deklaraciju kojom bi pokazali da su svjesni notorne istine da je jezik koji danas u četiri države ima četiri različita imena zapravo jedan jezik, a da se različita nominacija tog jezika, naročito u etnički mješovitim sredinama, koristi da bi djeca bivala “razdvojena po nacionalnoj osnovi u školama pod izgovorom da govore različitim jezicima uslijed postojanja četiri različita naziva.”

Ideja profesorice Kordić je, naravno, kako sada stvari stoje, potpuno utopijska. Da su ovdašnji lingvisti i intelektualci generalno, naročito oni što djeluju po institutima, univerzitetskim katedrama i sličnim institucijama, imali profesionalne etike makar i u tragovima, ne bismo danas bili tu gdje jesmo. Ako je nešto u svemu ovome utješno, onda je to baš činjenica farsičnosti cijele situacije. Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku, usprkos svom pompeznom nazivu neće i ne može imati nikakve posljedice na društvo i na stvarnost. To je kratkotrajna razbibriga za malu skupinu ljudi koji su odlučili da se igraju nacionalno svjesnih intelektualaca i kvaziozbiljan sadržaj za njihovu otužnu medijsku logistiku. Ima zaista nečeg tugaljivog u tom bošnjačkom zakasnjelom ponavljanju nacionalističkih zabluda drugih južnoslovenskih naroda.

To je kao kod onih štrebera koji u pubertetu ne piju pivo s društvom i ne rade slične tinejdžerske gluposti, pa se pod stare dane ludiraju kao da su klinci.

Njima je to vjerovatno zabavno, ali gledano sa strane više je nekako kukavno. Smiješne su već na nivou jezika te pseudouzvišene formulacije kao što je ona u Deklaraciji često ponovljena o “bosanskohercegovačkom južnom podneblju”.

Više je dostojanstva, autentičnosti i brige za jezik u svakoj usputnoj dosjetci ili šali nekog lokalnog mangupa, neke “mostarske liske” nego u ovakvim parainstitucionalnim deklarativnim intelektualnim abortusima.

___

6. Tačno.net (30.04.2016.)

 

Reakcija prof. dr. Snježane Kordić

na “Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku”

 

Autori Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku umjesto da razgrađuju nacionalističke mitove, oni se suprotstavljaju hrvatskom nacionalizmu tako što posežu za bošnjačkim nacionalizmom. Plešu sa svojim protivnicima u zajedničkom nacionalističkom kolu.

Predstavljanje “Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku” bio je središnji događaj Manifestacije “Susreti bosnista 2016.” na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru, a na kojoj je prisustvovalo oko 200 sudionika i predstavnika pet bosanskohercegovačkih univerziteta i univerziteta iz regije. Manifestaciju su, zajedno sa partnerima, organizirali Bosanska lingvistička akademija iz Stoca te Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”.

Potpisnici “Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku” su predsjednik Matičnoga odbora BZK “Preporod” dr. Sanjin Kodrić, predsjednik Bosanske lingvističke zajednice iz Stoca mr. Jasmin Hodžić, te šefica Odsjeka za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru dr. Dijana Hadžizukić. Istaknuto je, između ostaloga, kako “u skladu sa svojim nazivom, Deklaracija govori o bosanskom jeziku u dolini Neretve i za cilj ima to da afirmira bosanskohercegovački jug kroz bosanski jezik, i obratno – bosanski jezik kroz bosanskohercegovački jug”, te kako “ime jezika u Hercegovini jeste bosanski jezik”.

PLES U NACIONALISTIČKOM KOLU

“Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku” koja sadrži 15 tačaka izazvala je kritičke reakcije od strane ugledne lingvistice, dr. sc. habil. Snježane Kordić, autorice brojnih znanstvenih radova i knjiga, među kojima je posebnu pažnju kod šire javnosti izazvala njezina znanstvena monografija “Jezik i nacionalizam”.

Snježana Kordić, lingvistica sa dvodecenijskim iskustvom znanstvenice, istraživačice i profesorice na evropskim univerzitetima, za portal Tačno.net komentira kako se autori “Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku” pridružuju kolu jezičnih nacionalista s hrvatske, srpske i crnogorske strane te da serviraju istu priču samo iz druge nacionalne perspektive. Ističe kako autori Deklaracije prešućuju osnovnu istinu da četiri države, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija imaju zajednički jezik:

“Ta istina se sasvim ciljano zamagljuje od 1990-ih godina službenim uvođenjem nekoliko različitih imena za jezik koja sugeriraju da iza svakog imena stoji drugi jezik”, komentira dr. sc. habil. Snježana Kordić, postavljajući pitanje zašto bosnisti, kroatisti, serbisti i montenegristi ne donesu ovakvu Deklaraciju:

Svjesni smo da Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija imaju zajednički jezik. Ne možemo se složiti oko njegovog imenovanja jer svatko od nas želi da se jezik zove po njegovoj državi. No ta četiri različita imena šire zabludu da su to četiri jezika. Predlažemo da se zato posegne za privremenim rješenjem primjenjivanim u svijetu kada je u nekim sredinama vladala velika netrpeljivost prema drugom narodu, što se prelilo i u imenovanje zajedničkog jezika. Tada se predmet materinskog jezika u školama nazvao jednostavno “jezik nastave”, npr. u Austriji u doba netrpeljivosti prema Nijemcima nakon 2. svjetskog rata. Taj naziv se koristio sedam godina dok se netrpeljivost nije smirila i postalo moguće izgovoriti ime druge nacije u nazivu svog jezika. Svjesni dominacije nacionalizma kod nas, predlažemo da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji predmet materinskog jezika u školama naziva “jezik nastave” ili “jezik i književnost”. Taj naziv bi se koristio sve dok ne nadvladamo vlastite nacionalizme i dogovorimo se oko zajedničkog imena za naš zajednički jezik. A uvođenjem privremenog rješenja bi odmah moglo doći do ukidanja jezičnog apartheida jer sada su djeca razdvojena po nacionalnoj osnovi u školama pod izgovorom da govore različitim jezicima uslijed postojanja četiri različita naziva.

Lingvistica Kordić zaključuje kako bi potpisivanje ove Deklaracije od strane bosnista, kroatista, serbista i montenegrista značilo da su napravili iskorak iz jezičnoga nacionalizma:

“Ovako, autori Neretvanske deklaracije umjesto da razgrađuju nacionalističke mitove, oni se suprotstavljaju hrvatskom nacionalizmu tako što posežu za bošnjačkim nacionalizmom. Plešu sa svojim protivnicima u zajedničkom nacionalističkom kolu”, dodaje dr. sc. habil. Snježana Kordić.

JEZIK I NACIONALIZAM

Podsjećamo kako je lingvistica Snježana Kordić prošle godine u okviru “Omladinskog foruma: dijalogom do razumijevanja” bila jedna od predavačica mostarskim studentima sa Univerziteta “Džemal Bijedić”i Sveučilišta u Mostaru, a njezinome predavanju ne temu “Jezik i nacionalizam: jezik kao izgovor za segregaciju u obrazovanju” prisustvovali su brojni studenti, koji su s pažnjom i oduševljenjem ispratili predavanje te razgovarali o problemima s kojima se i sami susreću unutar bosanskohercegovačkog obrazovnog sistema.

Tom prilikom je lingvistica Kordić posebnu kritiku uputila domaćim jezikoslovcima i fakultetskim profesorima jezika, ali i političarima te medijima ističući kako prešućuju sociolingvistički opis naše jezične situacije, i prave atmosferu u kojoj razumna i smirena diskusija o jeziku kao da nije moguća:

“Usadili su uvjerenje u sve slojeve društva da je jezik ugrožen od strane onog drugog naroda. I da je time doveden u pitanje opstanak vlastitog naroda i svakog pojedinca. Također su proširili uvjerenje da nacija ne može postojati ako nema zaseban jezik koji ne dijeli ni s jednom drugom nacijom. Što nije točno, kako nam svjedoče primjeri brojnih nacija koje postoje a imaju zajednički jezik s drugim nacijama. Tu činjenicu potpuno zanemaruju domaći političari i profesori jezika, i uzgajaju mit o podudarnosti nacije i jezika”, kazala je tada na predavanju mostarskim studentima Snježana Kordić.

Mostar, 06. svibnja 2016. / 30. ožujka 2017.