Ivan Lovrenović: Rat za jezik

Ivan Lovrenović:

Rat za jezik

___

 

Jedan od slavnih naslova u historiji srpske i južnoslavenske filologije glasi: Rat za srpski jezik i pravopis, a nosi ga brošura Đure Daničića, tiskana 1847. „u Budimu u štampariji Peštanskoga universiteta.“ Kako stvari na jezičnoj fronti stoje, ratovi za jezik(e) ni danas, 168 godina poslije Daničića, ne samo da nisu završeni, nego će po svoj prilici potrajati na nedogledan rok.

Na srpsko-bošnjačkoj relaciji najnovija etapa otvorena je „Odlukom“ Odbora za standardizaciju jezika Instituta za srpski jezik Srpske akademije nauka i umetnosti o statusu bosanskog ili bošnjačkog jezika, te odgovorom Odjeljenja humanističkih nauka Akademije nauka i umjetnosti BiH pod naslovom „Lingvistički nacionalizam Srpske akademije nauka i umjetnosti“. U toj korespondenciji reflektiraju se problemi koji traju zapravo od osamostaljenja bivših jugoslavenskih republika i nove nacionalno-identitetne politike u njima. Jezik je u našim prilikama, to je notorno poznato, uvijek korišten kao vrhovni i glavni instrument tih politika.

U Bosni i Hercegovini to proizvodi apsurdnu situaciju, koja je zapravo nerješiva: tri politički emancipirane nacionalne zajednice imaju praktično isti jezik, ali pošto jezik neizostavno mora ispunjavati svoju posvećenu ulogu legitimatora nacionalnoga identiteta, prema toj činjenici jezične istovjetnosti zauzima se u političkoj praksi stav preziranja: utoliko gore po činjenice i po (jezičnu) stvarnost. Tako se došlo do bizarnoga stanja: taj jedan, isti jezik politički je kodiran kao tri jezika, s tri različita imena – hrvatski, srpski, bosanski, što se, potom, manično konzekventno provodi u svim sferama kojima upravljaju političke/nacionalne elite: obrazovni sistem, javna uprava, državni mediji itd.

Oko naziva „bosanski jezik“ puno je neslaganja i konfrontacija, ali i vrlo konkretnih i teških problema u svakodnevnici, osobito u Republici Srpskoj, gdje zbog nepopustljivosti vlasti da priznaju taj oblik imena jezika dolazi do odluke roditelja da ne šalju djecu u školu i do drugih ozbiljnih poremećaja normalnoga školovanja i odrastanja. Za srpske vlasti jedini je legitiman naziv „bošnjački jezik“, ili „jezik bošnjačkoga naroda“, kako je formulirano u ustavu Republike  Srpske. Zanimljivo je da se u aktualnim svađama nigdje ne spominje kako se i u ustavima svih „hrvatskih“ kantona u Federaciji BiH službeni jezici definiraju kao: „hrvatski i bošnjački“. Valjda zato što u tim kantonima bošnjačke djece i nema, ili ih ima tako malo, da su politički i kulturno „nevidljiva“, kao što su nevidljivi pripadnici svih etničkih grupa, svuda po Bosni i Hercegovini, koje su u izrazitoj manjini. Najizrazitiji primjer te vrste su škole u Sarajevu u kojima ne-bošnjačke djece gotovo i nema, a i o tome se uglavnom šuti.

Sve je ovo trebalo barem u najkraćim crtama kazati, da bi se shvatio motiv „odluke“ Instituta za srpski jezik. Zabrinuti zbog zahtjeva za priznanje imena „bosanski jezik“ u Republici Srpskoj, ali i u Srbiji – tamo gdje, kao na primjer u Sandžaku, živi veliki broj stanovnika koji se nacionalno izjašnjavaju kao Bošnjaci, autori odluke kažu: „Dva su pitanja na koje lingvistika mora dati odgovor. Postoji li ‘bosanski jezik’ kao jezik različit od ‘srpskog jezika’? Moraju li Srbi upotrebljavati naziv ‘bosanski jezik’, na kojem insistiraju Bošnjaci?“ Te odmah i odgovaraju, odsječno negativno na oba pitanja: ne, ne postoji bosanski jezik kao različit od srpskoga, i ne, ne moraju Srbi upotrebljavati naziv „bosanski jezik“, nego samo „bošnjački jezik“.

Za ono prvo pozivaju se upravo na najviđenije suvremene bošnjačke lingviste i pisce, koji redom ističu bliskost ili istost jezika ali taj argument koriste za afirmaciju bosanskoga jezika i njegovoga imena – sasvim logično u okviru ovakvoga zajedničkog sistema mišljenja. Za drugo autori odluke imaju argumentaciju identičnu onoj koju koriste i hrvatski lingvisti (i političari) koji osporavaju naziv „bosanski jezik“ i traže samo „bošnjački“. Prvo, svi oni u tom zahtjevu vide neizrečenu ali razvidnu političku namjeru Bošnjaka za „prisvajanjem“ prava na cijelu Bosnu (i Hercegovinu valjda, iako nje u toj varijanti naziva za jezik nema) za sebe. Drugo: „nijedan narod ne mora prihvatiti naziv za jezik koji je u običaju kod drugog naroda“. Tu se, onda, navodi primjer sa Slovencima: „Ne mogu Slovenci Srbima nametati da jezik kojim govore Srbi zovu ‘slovenski’ kad ga Srbi zovu ‘slovenački’“, a začudo, nisu naveli i druge primjere, poput našega zajedničkoga imena za njemački jezik (a ne izvorno: Deutsch), ili pak francuskoga imena za njemački (allemande), ili engleskoga naziva za nizozemski (Dutch) što zapravo znači – njemački, itd, itsl.

Ne znam jesu li autori „Odluke“ iz SANU ikada čitali esej Bosanski jezik, govor, stil velike Isidore Sekulić, ili su ga čitali pa zaboravili. Ono o čemu ona piše (prije sedamdeset i pet godina) odnosi se na samu supstancu, a ne na politički aspekt jezika kao glavnoga nacionalnog atributa, ali svejedno valja poslušati. Ni iz Bosne nitko nikada nije tako čudesno o vlastitome jeziku govorio: „Svi Bosanci sobom lože onu tamnu vatru koja u njihovu jeziku i stilu nikad ne dogoreva. Četiri bosanske vere gledaju se kao iza puškarnica, svaka vera se prilagođuje skrivenim idealima, ali sva muka duha i tela Bosne cedi svoju vrednost u jedan jedini jezički izraz. Jezik i stil Bosne, to je jedna kolektivna umetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego i čudo sadašnjosti.“

Bošnjaci – koji su se za oblik „bosanski jezik“, i to valja imati na umu, gotovo plebiscitarno izjasnili još na popisu 1991, za još postojeće SFR Jugoslavije! – u svojoj argumentaciji pozivaju se na dugu, neprekinutu, općeprihvaćenu tradiciju toga imena u govornoj i pisanoj praksi. To jest neosporivo, ali uz važnu distinkciju: u toj tradiciji „bosanski“ kao naziv za jezik (najzasvjedočeniji u spisateljstvu bosanskih franjevaca, od Divkovića u 17. do Kneževića na pragu 20. stoljeća) nije bio etnički partikularan, nego je označavao jezik svih stanovnika Bosne i Hercegovine, kao, uostalom, i naziv Bošnjak/Bošnjaci.

U bošnjačkoj argumentaciji često se, kao za krunskim dokazom, poseže i za podatkom da je „još“ 1890. objavljena „Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole“ (autora Franje Vuletića). Pri tome se potpuno ignorira ili prešućuje kontekst: ni ta gramatka ni taj službeno propisani naziv za jezik nisu nastali kao izraz i rezultat izvorne „bosanske“ tradicije i samosvijesti, nego samo kao jedan od instrumenata klasične kolonijalne politike austrougarske Zemaljske vlade. Uostalom, ni to nije izdržalo – već 1907. ista uprava odbacuje naziv „bosanski“ i uvodi „srpsko-hrvatski“.

Odgovor bosanskohercegovačke Akademije nažalost praznjikavo je dociranje. Tu se iznosi aksiomatska tvrdnja da „svaki narod ima pravo da svome jeziku odredi ime“, što se u odluci Instituta SANU i ne osporava, nego se ustrajava na stajalištu da „nijedan narod ne mora prihvatiti naziv za jezik koji je u običaju kod drugog naroda“, te se kaže da bosanski akademici neće objašnjavati „ono što je očito, postojanje bosanskog jezika“, niti će „dokazivati historijski kontinuitet imena bosanskog jezika“. Sve ostalo samo je načelna retorička osuda „vulgarnih pokušaja instrumentalizacije jezika u svrhu politizacije i manipulacije nacionalnim identitetom“, te podsjećanje  na istovjetnost sadržaja i namjene koju je imala i Deklaracija Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti o položaju hrvatskoga jezika 2005. godine.

Nasuprot tome, među širokim nestručnjačkim slojevima ova tema ima nepotrošiv potencijal za „kreativno“ iskazivanje. Tako je, recimo, voditelj jedne privatne bošnjačke televizije ispjevao cijelu gnjevno-posprdnu a polupismenu pjesmu adresiranu srpskim akademicima. A stanoviti zastupnik u Parlamentu Bosne i Hercegovine (član Bosanske patriotske stranke Sefera Halilovića) jako se uzbudio nad svojim otkrićem Vuletićeve Gramatike iz 1890. čiji se – uzvikuje on – „original, zamislite, čuva u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, u sred Zagreba se čuva gramatika bosanskog jezika“! Te ju je, patriotski uspaljen, na svoj trošak umnožio, razdijelio svim kolegama u Parlamentu, i najavio: „Na svakoj narednoj sjednici za svaku riječ koja nije iz bosanskog jezika tražit ću oficijelnog prevodioca da mi je prevede.“ (Valjda će morati angažirati i „oficijelnog“ šaptača – da mu na uho određuje koja riječ jest „iz bosanskoga jezika“, a koja nije. Ili će to raditi sam, „po osjećaju“?)

Eto, to je kraj smisla. Ali, ne i kraj ove vrste divljega nacional-patriotizma, lišenog osnovnih znanja i elementarne naobrazbe, kakvoga smo se u svim našim istojezičnim a raznonacionalnim varijantama nagledali i naslušali. I još ćemo, bez brige. Vječan je taj.

Telegram, br. 18, 17-18. 10. 15.