Ivan Lovrenović:

Promemorija o (hrvatskoj) jezičnoj politici u BiH

PROTIV POLITIKE SAMOOTUĐENJA

Svima kojih se tiče!

___

Rastavna ili sastavna jezična politika u BiH? Cijelo jezično naslijedstvo Bosne i Hercegovine, svi književni i vanknjiževni tekstovi napisani u njemu od samih početaka, sva današnja govorna praksa i komunikacijska vrijednost toga jezika posjeduje – uza sve nesumnjive etnokulturne različitosti – i visoki stupanj jedinstvenosti. Tu notornu činjenicu poznaju jednako dobro i najobičniji njegovi govornici, kao i najupućeniji stručnjaci. Dalibor Brozović, renomirani lingvist, koji je uz to bio specijalist za bosanske govore, tu je bosanskohercegovačku osobinu kratko i precizno definirao 1990. godine u članku o jeziku u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije, ustvrdivši da je “bosanskohercegovački izraz najizrazitiji nosilac varijantske neutralizacije” (varijante – onodobni znanstveno-politički eufemizam za hrvatski i srpski književni jezik, op. I. L.), te da je “bosanskohercegovački standardnojezični izraz (kojim se služe Hrvati, Muslimani, Srbi i drugi) čak izrazito nacionalno nehomogen“.

Od svih jednojezičnih zemalja slavenskoga juga (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Srbija), BiH je, dakle, u govorno-jezičnomu smislu najujednačenija. U usporedbi s time, na primjer, čakavski, kajkavski i štokavski u Hrvatskoj ponašaju se gotovo kao različiti jezici. Takvom stanju organskog jezika u Bosni i Hercegovini, očevidno, najmanje je prikladna politika striktne tronacionalne standardizacije i disjunktivne (rastavne) norme, koja pošto-poto nastoji odrediti i propisati “što je naše a što je tuđe”, po načelu isključivanja: ili-ili. Tako se uvodi grubi politički diktat nad živom stvarnošću jezika, kao i nad drugim aspektima sociokulturnoga ambijenta, što potiče međusobno udaljavanje, proizvodnju artificijelnih razlika, stvaranje triju odvojenih i latentno suprotstavljenih, ideologijski fabriciranih slika povijesti i kulture, veličanje etničkoga a njegovanje prijezira nad građanskim duhom.

Drukčija od te rastavne politike bila bi ona što se ne bi plašila traženja kompleksnog ali jezičnoj stvarnosti bližeg i adekvatnijeg rješenja. To je konjunktivna (sastavna) logika i politika, koja se ne bi vodila isključujućim principom ili-ili, nego inkluzivnim principom i-i. U tako postavljenom okviru bilo bi moguće doći do rješenja koja bi sačuvala funkcionalnu jedinstvenost jezičnoga prostora Bosne i Hercegovine a ne bi potiskivala ni potirala ništa od nacionalnih osobitosti.

Nacionalne posebnosti i zajednička baština. Kulturno-povijesne i literarno-tradicijske posebnosti i različitosti, koje se očituju i u jeziku i u njegovu povijesnom razvoju, nastale su stjecajem specifičnih povijesno-političkih i civilizacijsko-religijskih prilika i procesa, a danas se ponašaju i percipiraju kao nacionalno distinktne. No, savjestan jezikoslovac, dakle, znade, a običan čovjek nepogrešivo osjeća, da te kulturno-povijesne i literarno-tradicijske različitosti nemaju obilježje zasebnih nacionalnih jezika ni u strukturnom, još manje u komunikacijskom smislu. Ako se danas te razlike imenuju trima nacionalnim imenima, to ne dolazi iz jezika nego iz političkoga prava svakoga naroda, da jezik kojim se služi zove svojim nacionalnim imenom. Zato je jasno da kod nas nazivi jezika – hrvatski, bosanski, srpski – zapravo imaju funkciju političkoga razlikovanja, a da su u jezičnomu smislu u najvećoj mjeri sinonimni. Značenje tih naziva praktično se svodi na iskaz i znak nacionalne pripadnosti.

Kao što su neistinite, opasne i neprihvatljive tendencije negiranja jezičnih i uopće kulturnih različitosti u ime ideološki pretpostavljene jedinstvenosti bosanskohercegovačkoga „bića“, jednako je, sa stanovišta kulturne povijesti i životne stvarnosti, neprihvatljivo ignoriranje činjenice da je baština bosanskohercegovačkoga jezičnog i civilizacijskog naslijedstva na  pluralan i interkultualan način cjelovita struktura, obuhvatnija od svih naših današnjih nacionaliteta. (U pogledu jezika to se, uostalom, odnosi i na širi južnoslavenski plan. Profesor Ivo Pranjković to nedvosmisleno formulira: „Na standardološkoj razini, hrvatski, srpski, bosanski, pa i crnogorski jezik različiti su varijeteti, ali istoga jezika. Dakle, na čisto lingvističkoj razini, odnosno na genetskoj razini i na tipološkoj razini, radi se o jednom jeziku.“)

Kada to ne znaju i za to ne mare političari, to je znak njihove društvene i kulturne nedozrelosti, neodgovornosti i neznanja, odnosno, pogrešnoga znanja. Kada se, pak, u ta kola uprežu jezikoslovci, književnici, intelektualci, duhovnici, onda je to svjesna prijevara, (samo)obmanjivanje. A rezultat je isti: unazađivanje kulture i naroda u čije se ime sve to radi.

Dvije funkcije jezika. Jedna od elementarnih sociolingvističkih postavki jest ona o dvjema različitim funkcijama jezika: simboličkoj i komunikacijskoj. Simbolička funkcija načelno je kognitivna, no ona u našem slučaju jezik povezuje i s političkim pitanjima kolektivnoga identiteta neke kulturne i nacionalne zajednice, dok se komunikacijska odnosi na ulogu jezika u međuljudskoj komunikaciji i razumijevanju.

U državama s više nacija a sa zajedničkom jezičnom supstancom, kakva je Bosna i Hercegovina, iz različitosti ovih dviju funkcija jezika proizlaze mnoge komplikacije, čak i sukobi, te je od izuzetne važnosti razumjeti da su obje funkcije jednako važne, i da je pogrešno zanemarivati jednu na račun druge.

U Bosni i Hercegovini kakva je ustanovljena nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine, ozakonjena su tri tzv. standardna jezika, s njihovim nacionalnim nazivima, sa svim konzekvencama u obrazovanju, u medijima, u službenoj upotrebi jezika, u čemu se ogleda simboličko-politička funkcija jezika. Ali to nimalo ne mijenja povijest i živu stvarnost, u kojoj tri službena jezika na raznim nivoima jezične prakse, u rasponu od govorne svakodnevnice do autorske produkcije, strukturno i komunikacijski predstavljaju jedan, zajednički jezik.

Standardizacija kao samootuđivanje. Sociolingvistika nas poučava i o tomu da svaka standardizacija i normiranje jezika, premda u određenoj mjeri nasilje, predstavlja važan i nezaobilazan proces u prevladavanju dijalektalno-lokalne heterogenosti i u stvaranju zajedničkog i ujednačenog, „službenog“ idioma kao sredstva komunikacije na višem civilizacijskom nivou unutar određene jezične i političke zajednice. Zasniva se na povijesnom razvoju književnog jezika, a tijesno je povezan s političkim odlukama i izborima na određenim stupnjevima povijesnoga razvoja jezika i književnojezične prakse.

To je proces u kojemu se u književnojezičnu normu „pripuštaju“ određeni elementi govornoga jezika, dok se drugi njegovi elementi ne normiraju, nego se odstranjuju, i pripisuje im se status stilske rezerve. Ali, ako se standardizacija i normiranje ostvaruju tako da se previše udaljuju od svoje govorne osnove, od tzv. organskog idioma, to je loše i opasno po jezik, po njegovo bogatstvo, po njegovu živu vezu s onim nepresušnim bunarom što ga predstavlja govorni, baštinjeni jezik, jedini koji je u pravom smislu riječi – materinski.

Hrvat iz Bosne i Hercegovine u tom je pogledu, moglo bi se reći, sretnik: njegov materinski (štokavski) ujedno je i ona dijalekatska osnova na kojoj počiva suvremeni hrvatski standard. Međutim, od vremena kad je ta opcija definitivno usvojena (za Hrvate to se događa na početku 17. stoljeća, dvije stotine godina prije Vuka Karadžića, s velikim Bartulom Kašićem i njegovim izborom jezika bosanskoga, s fra Matijom Divkovićem i njegovim iezikom slovinskim kako se u Bosni govori) proces standardizacije išao je kojekakvim okolnim i uvijek umnogome artificijelnim putovima, u pravilu sve udaljenijim i sve “tuđijim” od njegove, bosanskohercegovačke hrvatske govorne matrice. Tim se procesom upravljalo iz “nacionalne matice”, Zagreba, i sve manje su se uzimale u obzir bosanskohercegovačke osobitosti i autohtonosti, kao i elementi specifičnoga jezičnog razvoja, a naročito se nisu uzimale u obzir one osobitosti toga razvoja, koje su Hrvati u Bosni i Hercegovini, po primarnoj logici životnoga i socijalnog ambijenta, posve prirodno dijelili s drugim svojim su-domovinskim etničkim zajednicama.

Tako je danas hrvatski jezični standard, kakav se nameće bosanskohercegovačkim Hrvatima kao nacionalna svetinja i glavni znak identiteta, u mnogim svojim elementima udaljen od njihove govorne matrice, od njihova stvarnog materinskog jezika. To destruktivno i otuđujuće djeluje na hrvatsku kulturu u Bosni i Hercegovini, o čemu u ovdašnjoj hrvatskoj politici i društvenoj eliti (intelektualnoj, akademskoj, vjersko-crkvenoj…) još uvijek ne postoji kritička svijest.

U svakodnevnom životu ta se pojava očituje na tragikomičan način. Čest je slučaj da govornik sam sebi pregriza jezik kad, posve hrvatski prirodno, zausti da izgovori hiljadu, kafa, izvještaj, obaveza, naročito, prisutan, gledalac, lično, pa se uz vidljivu unutarnju paniku popravlja: “hilj… tisuća”, “kaf… kava”, “izvješ… izviješće”, “obav… obveza”, “nar… osobito”, “pris… nazočan”, „gledal… gledatelj“, „lič… osobno“ itd. unedogled. U tu nepotrebnu, autokompromitirajuću situaciju dovode se svakodnevno intelektualci, političari, svećenici, novinari, televizijski urednici, studenti – sve u strahu od nacionalno „krive“ riječi.

Jezik – žrtva političkoga trvenja. O stanju hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini čuju se oprečne prosudbe, od katastrofičnih, koje govore o njegovoj ugroženosti i mogućem nestanku, do onih da je hrvatski jezik taj koji je agresivan, da on ugrožava opstojnost i „izvornost“ bosanskoga jezika, odnosno jezika Bošnjaka… To su dnevnopolitički motivirane prosudbe, a jasno je s kojih adresa dolaze: na ugroženost hrvatskoga jezika žale se hrvatski političari i nacionalno zažareni intelektualci, na agresivnost hrvatskoga jezika žale se njihovi bošnjački pandani.

Ogledni primjer za to predstavlja situacija s Televizijom Federacije BiH kao javnim medijskim servisom koji bi trebao jednako podmirivati oba nacionalna područja, u svim relevantnim vidovima programa, a ponajprije u jeziku. Hrvatska strana tvrdi da je hrvatski jezik na toj televiziji zastupljen nedopustivo malo i nekompetentno, te da je FTV praktično bošnjačka televizija, bošnjačka se strana užasava od hrvatskoga jezika koji je po njoj preplavio FTV, te se govori o pogubnoj jezičnoj „kroatizaciji“. Potpuno je jasno da ni jedno od navedenih gledišta ne može biti ispravno, pogotovo ne može biti da je jedno savršeno ispravno a drugo posve ništavno. Indikativno je da se nitko ni ne osvrće na opću jezičnu neizgrađenost, govornu (ortoepsku) i pravopisnu, na neznanje i nekulturu na toj kao i na svim ostalim našim televizijskim stanicama. To znači da sukobljenost tih gledišta odražava političke odnose između dvaju nacionalnih kolektiva kojima je dano da dijele isti politički prostor i institucije, a način na koji treba da ga dijele nije uređen jasno i na zadovoljstvo obiju strana. Uslijed takvoga stanja javlja se nepovjerenje, strah od zakinutosti, i sve dublje povlačenje u oklop vlastitoga stava i mišljenja, neovisno o stvarnom stanju stvari. Potpuno se gubi osjećaj za ono što je u razlozima, prigovorima i interesima onoga drugoga razumno i opravdano. A na  samomu tijelu jezika, onda, to se manifestira kao gorljivo nastojanje da se pronađe i ozakoni, standardizira i normira, što više upečatljivih razlika spram drugog jezika, kako bi se što jasnije međusobno razgraničili. Ta se pojava najviše pripisuje hrvatskoj strani, kao nekritičan uvoz jezičnih elemenata iz tzv. hrvatskog novogovora. Toga doista ima (srećom, mnogo manje nego prije), i jest za osudu jer je samorazarajuće za vlastitu jezičnu kulturu i osjećaj. No, isti se odnos, samo u drukčijem obličju, prakticira s bošnjačke strane kada se autohtoni jezični elementi (koji su nekada u govornoj i književno-jezičnoj praksi bili posve prirođeni i muslimanima-Bošnjacima) proskribiraju i izvrgavaju ruglu kao „tuđi“, kao znak „kroatizacije“…

Da ovo trvenje proizlazi iz nejasno riješenoga političkog odnosa između Bošnjaka i Hrvata kao nacija, jasno govori i činjenica da se nigdje ne problematizira pitanje trećega – srpskog jezika u Bosni i Hercegovini. Naime, kao da su već svi prešutno prihvatili stav da Srbi imaju „svoj“ entitet i u njemu sve stvari, pa i pitanja jezika, mogu uređivati po kriteriju srpske kulturne i političke dominacije, makar su po ustavu i tamo sva tri naroda „konstitutivna“ i svi bi morali imati jednaka prava.

Odricanje od vlastitoga. Kao i sve drugo u društvenom životu, ni jezik ne može da ne bude predmetom politike. A kao i svaka politika (ekonomska, kulturna, socijalna…), i jezična politika u jednoj zajednici može biti loša i štetna, najprije po samu tu zajednicu, a može biti mudra i razvojna. Hoće li biti prvo ili će biti drugo, nema mnogo veze s jezikom samim, nego ovisi o kvaliteti političkih koncepcija i o ljudima – političarima, jezičnim stručnjacima, nastavnicima, javnim intelektualcima – koji te koncepcije provode u život.

Nije naodmet podsjetiti na grandiozne datume u povijesti civilizacije, koji svjedoče o sretnim trenucima sprege između politike i jezika. Takav jedan je kroz hiljadu godina sudbonosno odredio kulturu i pismenost Slavena, osobito Južnih, a na poseban način Hrvata. Bila je to ćirilometodska akcija u 9. stoljeću, kada je vizionarska politika Carstva (Bizantskoga) i Crkve angažirala solunskoga erudita Ćirila (Konstantina) i brata mu Metoda da za potrebe efikasnije kristijanizacije slavenskoga svijeta (eo ipso, i privlačenja toga svijeta u političku orbitu Carstva) naprave za njihov jezik pismo i na njega prevedu Bibliju, što je bila prva naša jezična „standardizacija“. Tadašnja razina općeslavenske jezične bliskosti omogućila je da se ćirilometodski prijevodi svetih tekstova podjednako čitaju i razumijevaju na ogromnome prostoru od Soluna do Moravske i od Jadrana do Kijeva. U sličnoj povezanosti političke akcije i jezične politike, odvijala se i golema akcija Rimokatoličke crkve u vremenima nakon luterovskoga raskola, kada se ona intenzivno okrenula Iliriku i uopće Istoku, ne bi li tamo nadoknadila dramatične gubitke što joj ih je u Evropi prouzročila Reformacija, i kada je valjalo iznova „standardizirati“ jezik svetih knjiga za potrebe slavenskoga svijeta tako da bude prihvatljiv što većem broju korisnika.

Bivalo je u novijim vremenima i u nas primjera političke mudrosti u jezičnim pitanjima. Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća bio je u Bosni i Hercegovini pokrenut projekt nove jezične politike, kao odgovor na dogmu Novosadskoga dogovora i pravopisa, u sklopu širih nastojanja da se spriječi kulturna i jezična kolonizacija i unitarizacija. Ukratko, intencija nove jezične politike bila je uspostavljanje bosanskohercegovačkoga književnojezičnog standarda na premisi integralnosti i autohtonosti bosanskohercegovačke jezične tradicije i žive prakse, ne potirući nacionalno-kulturne razlike i specifičnosti, ali i ne postavljajući ih u varijantni odnos ili – ili, nego, naprotiv, uključujući ih u jezičnu normu naporedo, sinonimijski, uz načelo pune individualne slobode izbora.

U vremenu poslije političke prekretnice 1990. godine, kod nas su se i političari i stručnjaci, uz malobrojne izuzetke, takmičili, nažalost, u nemudrosti. Hrvatski osobito, nalegnuvši u svemu, pa i u jeziku, na ideologiju svehrvatstva, u korist koje se trebalo odreći onoga što je u Bosni i Hercegovini izvorno hrvatsko kao da je manje vrijedno, zato što se tijesno prepliće s kulturnim i jezičnim osobinama drugih, tvoreći zajednički bosanskohercegovački kulturni i jezični kontekst.

Protiv vlastitoga interesa. Hrvatska komponenta u bosanskohercegovačkom kulturno-jezičnom procesu stoljećima je, od Humačke ploče do fra Matije Divkovića i do Ivana Frane Jukića, od Jukića do Andrića, od Andrića i Šopa do Vitomira Lukića, Vuletića, Koromana, Ladina i Jergovića, uvijek bila njegova važna supstancijalna i dinamička snaga, jedan od bitnih temelja tog procesa i identiteta toga jezika u rasponu od srednjega vijeka do danas. O tomu doajen hrvatske filologije Radoslav Katičić piše: „Pripadnost hrvatskoj i pripadnost bosanskoj kulturnoj i jezičnoj povijesti međusobno se niukoliko ne isključuju. Na osebujnom bosanskom tlu našlo se više nacionalnih kultura povezano u svojevrsnu zajednicu, pa tamo svaka kulturna pojava pripada i toj zajednici i svojoj nacionalnoj kulturi. Što se dakle jedan, i to važan dio povijesti hrvatskog jezika odvija i u Bosni, ne mijenja ništa na posebnu položaju što ga bosanskohercegovačko područje ima u jezičnom i u svakom drugom pogledu.“

Osnovni problem s hrvatskim književnim jezikom, kakav se mehanički preslikava iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, jest dakle to, što taj model sadrži tendenciju brisanja autentične i žive jezične memorije bosanskohercegovačkih Hrvata, koji suoblikuju i nastanjuju ovu zemlju kao svoj integralni povijesni, kulturni i socijalni ambijent stoljećima. Paradoksalno, na taj se način kroz jezičnu standardizaciju, u deklariranoj borbi za identitet, baš u ime “realizacije neotuđivih prava na svoj jezik, svoju kulturu, svoje obrazovanje i svoje medije”, iznevjeruje i napušta vlastiti primarni i stvarno-konkretni – bosanskohercegovački hrvatski identitet.

Primjera ima bezbroj, ali brisanje o kojemu je riječ dobro ilustrira fobija od “srbizama” i orijentalizama, koja je  strukturalno ugrađena u aktualni model hrvatskoga standarda. Po nekomu proizvoljnom kriteriju, posve nejasnom iz bosanskohercegovačkoga iskustva, tu se za srbizme proglašavaju, i zato odstranjuju iz hrvatskoga standarda, cijeli grozdovi najnormalnijega (i) hrvatskog vokabulara u Bosni i Hercegovini. Odnos prema orijentalizmima, pak, eminentni leksikograf Tomislav Ladan pokušao je lapidarno objasniti ovako: „Ono što se naziva bosanskim jezikom ustvari je hrvatski, kad mu se oduzmu orijentalizmi.” Ostaje, međutim, posve nejasno: zašto oduzimati! Pogotovo je to nelogično i kontraproduktivno iz perspektive hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, koji je u svojoj govornoj praksi i svojoj kulturi izražavanja s „orijentalizmima“ familijaran oduvijek.

Takvom jezičnom politikom postiže se kontraefekt: umanjuje se i oslabljuje komunikacijska sposobnost u vlastitoj društvenoj i državnoj zajednici, što je protiv naloga vlastitoga političkog, socijalnog, kulturnog interesa. A, da paradoks bude potpun, ne postiže se ni žuđeno stapanje u zamišljeni homogeni svehrvatski identitet. Ne može se ni postići, jer nije izraslo životno, „odozdo“, nego je ideologijski zadano, „odozgor“. Između ostaloga, i zato što u jeziku, u govornoj praksi, postoji još jedan važan aspekt – izgovor. On je mnogo izvorniji i „prirodniji“ od pravila pisanja, i teško ga je ukloniti. A kod bosanskohercegovačkih Hrvata izgovor je ono što ih uvijek „odaje“ kao Bosance i Hercegovce, nimalo različite od Srba i Bošnjaka. Pa, ako to moraju skrivati i nekako zabašurivati, da bi bili „bolji“, „veći“ i „čišći“ Hrvati, to je psihološki teror nad samim  sobom, a ne nikakva slast hrvatstva.

Deficit autokritičnosti. Od vitalne je važnosti da se cijeli ovaj problem promatra najprije s autokritičkoga stanovišta u širem povijesno-političkom kontekstu, imajući u vidu sve promjene koje su se dogodile na našemu nacionalno-jezičnom reljefu. Povijesno gledano, prvi put u posljednjih nekoliko stoljeća Hrvati u Bosni i Hercegovini od početka devedesetih  godina XX vijeka vladaju sobom. Hrvatska demokratska zajednica BiH, koja se deklarira kao politička snaga što artikulira i ostvaruje hrvatske nacionalne ciljeve i interese, i koja je na dosadašnjim izborima nadmoćno pobjeđivala, uvijek je na vlasti – na entitetskom i na državnom nivou uz neznatnu pauzu 2001/2002, a u “svojim” kantonima stalno. U trajnom savezu s drugim nacionalnim strankama, srpskim i bošnjačkim, ona je uvijek, u svim vladama i državnim organima, davala ministre i visoke činovnike, zadužene za kreiranje i ostvarivanje kulturne i obrazovne politike. A tamo gdje je HDZ bio i ostao sam i svemoćan (u tzv. hrvatskim županijama, osobito u zapadnoj Hercegovini), imali su priliku i mogućnost raditi potpuno sami, bez ičijega uplitanja i smetanja, ruku pod ruku sa Crkvom, akademskom zajednicom, nacionalnim kulturnim društvima, intelektualcima… Na čiju bi, onda, adresu prvenstveno trebala biti upućena kritička analiza stanja u jeziku, ali i u svim drugim važnim oblastima – u obrazovanju, u medijima, u kulturnoj politici općenito? Ima, naravno, ozbiljnih prigovora što se moraju adresirati tzv. partnerskoj strani u vlasti, te i međunarodnoj zajednici, koja se doista često ponaša kao poslovični slon u staklariji, ali zdravi razum nalaže da se najprije potraži ogledalo. No, toj provjereno spasonosnoj metodi autokritičnosti na putu stoje dva udružena motiva: politička neodgovornost i nekompetentnost, te stara navada moralno-intelektualnoga komoditeta – najlakše je da za sve bude kriv netko drugi.

Tri moguća puta. Ono, što se u Bosni i Hercegovini predstavlja kao kanonizirani hrvatski književni jezik nije standardizacijski i normativno dovršen proces ni u samoj „nacionalnoj matici“, niti oko toga vlada potpuna suglasnost. I među zagrebačkim lingvistima ima onih, koji se slažu s našom tezom da se standardizacija i jezična norma ne moraju utvrđivati prema disjunktivnom ili-ili obrascu, te da bosanskohercegovački slučaj traži i zaslužuje drukčiji pristup i model, upravo prema uvidu akademika Katičića o „posebnu položaju što ga bosanskohercegovačko područje ima u jezičnom i u svakom drugom pogledu“.

Danas hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini stoji pred nekoliko otvorenih mogućnosti. Jedna je da se inercijski nastavi dosadašnjim putem, nekritički i nekreativno usvajajući normativna rješenja koja dolaze iz Zagreba. Posljedice smo već opisali: sve veće produbljivanje jaza između materinskoga idioma i nacionalnog standarda, što ne može da se ne odražava i na općem kulturnom i političkom planu, kao svojevrsna raspolućenost, stanje trajne krize identiteta.

Druga je mogućnost da se vlastitim snagama poradi na specifičnoj, bosanskohercegovačkoj standardizaciji hrvatskoga jezika, što bi bilo najpribližnije stvarnim potrebama kako ih postavlja današnje političko ustrojstvo Bosne i Hercegovine. To je model koji omogućuje da se u jezični standard i normu unesu autohtone jezične osobine, a istovremeno uspostavi otvoren odnos spram ukupnosti bosanskohercegovačke jezične zbilje. Taj posao, doduše, traži mnogo nove mudrosti, rada, istinite predanosti, no on bi približavao bi Hrvate u BiH samima sebi, vlastitim korijenima, vlastitoj sudbini, dubljem i sigurnijem osjećaju identiteta. Ne bi značio nikakvo prekidanje povezanosti sa cjelinom hrvatske kulture i jezika, ali, što je jednako tako važno,  ne bi ih ni antagonizirao s drugima u Bosni i Hercegovini, nego bi ih na jedan inovirani i konačno neideologiziran način povezivao. Profesor Josip Baotić o tomu piše: „Dobrim i osmišljenim konceptom jezične politike jezik ne bi služio ciljevima suprotnim svojoj prirodi, onemogućavanju ili otežavanju komuniciranja, na jednoj strani, a mogao bi biti iskorišten za produbljivanje svijesti o jezičkom zajedništvu u prošlosti, sadašnjosti, pa i takvim perspektivama u budućnosti sva tri bosanska naroda.“

U principu, bio bi to model sličan onome u kojem, recimo, Austrijanci na svoj način standardiziraju njemački jezik, ili onome s trinaest (sada vjerojatno već i više) različitih standarda engleskoga jezika u svijetu.

Treća mogućnost, civilizacijski optimalna, danas se čini utopijskom jer za nju nema  minimuma volje ni na hrvatskoj ni na bošnjačkoj ni na srpskoj strani: da se, prihvaćajući notornu činjenicu jedinstvenosti govornog jezika, postigne dogovor o zajedničkoj bosanskohercegovačkoj standardizaciji, s konjunktivnom normom koja bi priznavala i izražavala sve nacionalno-jezične specifičnosti tamo gdje ih ima.

Više je nego jasno da će o svim pobrojanim mogućnostima odlučivati – politika. Zato valja ponoviti: jezična politika u jednoj zajednici može biti loša i štetna, najprije po samu tu zajednicu, a može biti mudra i razvojna. Hoće li biti prvo ili će biti drugo, nema mnogo veze s jezikom samim, nego ovisi o kvaliteti političkih koncepcija i o ljudima – političarima,  jezičnim stručnjacima, nastavnicima, javnim intelektualcima – koji te koncepcije provode u život. Ako se je već hrvatska nacionalna politika u Bosni i Hercegovini – kakva god ona bila – emancipirala od patronata iz Zagreba, bilo bi krajnje vrijeme da se i jezična, odnosno općenito hrvatska obrazovna i kulturna politika u Bosni i Hercegovini emancipira i počne kreirati autonomno, vlastitom pameću i u najboljem skladu s vlastitim potrebama i interesima.

U Sarajevu, srpnja 2012. godine