D N E V N I   L I S T

(21.03.2017.)

___

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

O budućnosti Europske unije (I)

 ___

Potvrđena perspektiva zemljama „Zapadnog Balkana“ u EU

___

 

M O S T A R – Vjerojatno iz razloga što se Europska unija nalazi u najdubljoj krizi od njezina osnivanja u Rimu prije 60 godina i rastu brojni zahtjevi za  njezinom revitalizacijom, pa čak i za posve novim početkom, kakav je primjerice zahtjev za osnivanjem “Prave Europske unije blagostanja, sigurnosti i demokracije” (www.marchforeurope2017.eu – A genuine European Union to ensure welfare, security and democracy)!

Čim sam saznao za ovu prosvjednu peticiju europskih intelektualaca, ponajviše talijanskih, su-potpisao sam je, jer me i samoga muče već duže vrijeme pitanja bez odgovora: kako izbjeći sunovrat EU u ništavilo upravo u “vječnom gradu”, u kojemu je i stvorena? Podsjećanja radi, u Rimu 25. ožujka 1957., poslije eksperimenta zvanog EZUČ (1951./1952.) oformljena je EEZ, kako bi se potom transformirala u EZ (1965./1967.), te konačno u EU (1992./1993.), šireći putem “četiri slobode” (slobode kretanja robe, ljudi, rada i kapitala i usluga) prostore mira na dobrobit njezinih članica i cijelog svijeta.

U osnovi europskih integracija je uvijek bila ideja mira i ujedinjenja Europe, a što se imalo postići strpljivim radom i putem gospodarske integracije odozdo i europskog prava odozgo, kako je i nastala ova sui generis tvorevina, privlačeći svojom gravitacijskom snagom sve veći broj europskih zemalja. Pri tom se upravo politika proširenja EU, počevši od prvog vala proširenja EZ (1973.), kad su pristupile “šestorki” Velika Britanija, Irska i Danska, pa sve do “Brexita”, kojim je najavljeno istupanje V. Britanije iz EU, pokazala jednom od najvažnijih pozajedničenih politika EU.

Dakako, sada je i ona pod upitnikom, pa je od iznimne važnosti što je Europsko vijeće, prvog dana summita EU u Bruxellesu, 9. i 10. ožujka, potvrdilo u tzv. predsjedničkom priopćenju politiku proširenja EU i perspektive u EU zemljama “Zapadnog Balkana”, čime se i bavimo u prvom dijelu mini feljtona “O budućnosti Europske unije”. U drugom dijelu će se detaljnije govoriti o pet scenarija za budućnost “EU dvadesetsedmorice”, o kojima se više saznalo početkom ožujka, kao i o upravo najavljenoj “Rimskoj deklaraciji” iz koje se može naslutiti kako bi u budućnosti bilo dozvoljeno formiranje dodatnih podsustava, poput već postojećih Eurozone i Schengena. U trećem nastavku  mini feljtona bi se detaljnije analizirale tri rezolucije EP-a o budućnosti EU, „Rimska deklaracija“ i eventualni drugi rezultati summita EU u Rimu od 25. ožujka 2017.

“Marš za Europu”

U Europskoj uniji su se, dakle, barem djelomično uvažili  pritisci odozdo, stručne apelacije i pledoajei, među kojima su i moji da se ne odustane suviše olako od dostignutog stupnja integracije i onog što zovemo pravnom stečevinom EU (acquis-om). U obrazloženju jedne od takvih inicijativa odozdo, koju sam su-potpisao, u peticiji “Marš za Europu” iz veljače ove godine, u mojem prijevodu, se i doslovce veli: “Mi europske građanke i građani smo i zabrinuti i uplašeni. Gospodarska i financijska kriza je osiromašila mnoge od nas. Visoka i stalno rastuća nezaposlenost mladih prijeti da generacije mladih postanu izgubljene generacije. Društvena nejednakost raste i time dovodi socijalnu koheziju u opasnost. Europska unija je okružena ratovima i nestabilnošću, od Ukrajine do Turske, Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Izbjeglički i migracijski pokret je postao strukturna značajka vremena… U mnogim zemljama uočavamo autoritarne tendencije i porast nacionalističkih i ksenofobičnih snaga. Demokracija i suštinske vrijednosti europske moderne civilizacije su napadnute. I sama EU je dovedena u pitanje, iako je upravo ona desetljećima garantirala mir, demokraciju i blagostanje… 25. ožujka 2017. obilježit će šefovi država i vlada Rimske ugovore, temeljem kojih su i osnovane 1957. Europska ekonomska zajednica i Euroatom. Mi zahtijevamo od njih da ostvare vizije očeva-osnivača. Oni bi trebali biti u stanju utrti put za ponovno osnivanje EU putem prijedloga Europskom parlamentu, te bezuvjetno iskoristiti instrumente Lisabonskog ugovora kako bi jačali institucije i političke oblasti EU, posebice specijalno oblasti vanjske i sigurnosne politike, gospodarske i socijalne politike. Zahtijevamo od europske omladine, civilnog društva, radnica i radnika, poduzetnica i poduzetnika, intelektualaca, lokalnih vlada i europskih građanki i građana da sudjeluju u ‘Maršu za Europu’, 25. ožujka u Rimu. Zajedno trebamo ohrabriti nositelje političkih odluka da usmjere Europsku uniju ka novom početku. Europsko ujedinjenje je ključno da bismo rješavali naše zajedničke probleme, da bi živjele naše vrijednosti,  da bismo osigurali blagostanje i unaprijedili našu sigurnost i demokraciju”.

O aktualnom suodnosu EU i uklete regije Zapadnog Balkana

No, vratimo se ovdje već spomenutom “predsjedničkom priopćenju” Donalda Tuska o potvrđenim perspektivama zemalja “Zapadnog Balkana”. Pri tomu je više nego kuriozitet što su na ovom istom sastanku Europskog vijeća potvrdile Tuska za ponovnog predsjednika Europskog vijeća sve članice EU (inclusive V. Britanija), samo za njegov reizbor nije glasala premijerka Poljske Beata Maria Szydło. Tusku su, naime, uskratili povjerenje vladajući re-tradicionalisti i re-suverenisti u Poljskoj, jer upravo sprovode tzv. konzervativnu revoluciju, pa su maltene u kontinuiranom sukobu s “pravnom stečevinom” EU, koju bi najradije suspendirali iz poljskog zakonodavstva, a da ne napuste EU, jer je Poljska prosto procvjetala otkad je postala članicom EU (2004.). Iz kruga zemalja “Višegradske skupine” mogu se očekivati i dalje zahtjevi za “povratkom suvereniteta”, pa i “exita”, zbog čega se u “jezgri EU” i odlučilo za “EU dviju brzina”, kako “EU ne bi eksplodirala”.

S obzirom na važne zaključke Europskog vijeća o perspektivama zemalja “ZB” unutar EU, ovdje ću ciljno podsjetiti što im je prethodilo. Učinilo mi se da ne smijem izostaviti ni kako su uzaludno čekali 2. ožujka. u Rektoratu Univerziteta u Sarajevu rektori i zamjenici rektora, zajedno s profesorima i studentima svih osam javnih sveučilišta u BiH na Nj. E. Federice Mogherini, potpredsjednicu Europske komisije i visoku povjerenicu za vanjsku i sigurnosnu politiku EU. Tek poslije dva sata čekanja kazano nam je da je Mogherini zbog magle otkazala dolazak u Sarajevo, te odletjela iz Podgorice u Skopje. U međuvremenu je boravila i u Tirani i u Prištini i u Beogradu, pa se na kraju zapadnobalkanske turneje, ipak, susrela s bh. političarima, ali do susreta s bh. akademskom zajednicom više nije moglo doći.

“’Oće ta magla u (političkom) Sarajevu”, napisao sam već uoči odlaska  u Sarajevo na mojim online stranama, misleći na “političke magle” i u BiH i u drugim zemljama “Zapadnog Balkana”, posebice u Bivšoj Jugoslavenskoj Republici Makedoniji (FJRM), jer je u FJRM u tijeku “puzajući državni udar”, koji bi mogao imati ozbiljne posljedice po krhku geopolitičku arhitekturu “Zapadnog Balkana”. Svi se upućeniji promatrači slažu da su BiH i FRJM “failure states”, države sklone padu, odnosno “pred raspadom”, ali i da je makedonsko-albanski “zamrznuti konflikt” u FRMJ opasniji od bošnjačko-srpsko-hrvatskog “nedovršenog rata”, to jest “nadbijanja” i nadmudrivanja srpskih, hrvatskih i bošnjačkih salonskih nacionalizama.

Dakako da nije uputno podcjenjivati ni ove ni druge nacionalizme u regiji “ZB”, posebice antieuropsko raspoloženje u Srbiji, koje su Šešelj i njegovi demonstrirali tijekom obraćanja gospođe Mogherini u Skupštini Srbije, vičući cijelo vrijeme: “Srbija, Rusija, ne treba nam Unija”, ili bojkot govora Federice Mogherini u Podgorici od strane prosrpske oporbe. Ali, najopasnija bi po mir u regiji “ZB” mogla biti opiranja makedonskog predsjednika da dodijeli mandat za sastavljanje vlade gosp. Zaevu, koji je donio 67 potpisa zastupnika u Sobranju, koje broji 120 mjesta, ali mu makedonski predsjednik nije povjerio mandat za sastavljanje vlade, upuštajući se u “puzajući državni udar” u FJRM.

Ovu sam sintagmu “patentirao”, inače,  kada su PIC, OHR i Visoki predstavnik u BiH podržali Lagumdžijinu logiku nasilja nad višenacionalnim karakterom BiH i političkom voljom građana BiH hrvatske nacionalnosti, poslije općih izbora 2010., što je postdaytonsku krizu u BiH i učinilo permanentnom krizom!

Utoliko su bh. i zapadnobalkansku javnost još više začudile tvrdnje gospođe Mogherini – poslije razgovora s bh. političarima –  o impresivnom napretku i u BiH i u drugim zemljama u Regiji na putu ka EU. “Bosna i Hercegovina je u posljednje dvije godine zabilježila impresivne korake po pitanju europske perspektive”, kazala je F. Mogherini u Sarajevu, da bi samo dva dana kasnije priznala u Bruxellesu da se sa ZB-turneje vratila frustriranom.

Detalje o njezinoj frustraciji otkrio je bivši visoki predstavnik u BiH Miroslav Lajčak, preciziravši da su “dvije države ZB pred raspadom, a tri u  dubokoj krizi”. S obzirom kako je Mogherini posjetila i BiH i FJRM, za koje se procjenjuje da su “pred raspadom”, ali i Albaniju i Kosovo i Crnu Goru i Srbiju, ostalo je pretpostaviti da je Lajčak ispustio ubrojiti i Kosovo u nezavisne države, s obzirom da je njegova zemlja Slovačka među pet članica EU koje nisu priznale Kosovo.

Iz predsjedničkih zaključaka Europskog vijeća, kako je precizirao Donald Tusk 10. ožujka, jasno je proizašlo da EU nema iluzija o stabilnosti u regiji ZB, jer su sve zemlje izložene “unutarnjim napetostima i vanjskim pritiscima”. Par dana ranije, na onoj već spomenutoj zajedničkoj sjednici ministara vanjskih poslova i ministara obrane, 7. ožujka, visoka povjerenica Mogherini je ocijenila “frustrirajućom situacijom” ono što je vidjela  u svim zemljama ZB, što je značilo da je podnijela pošteno izvješće, koje je bilo osnovom i za zaključke u “predsjedničkom priopćenju” poslije rasprave na Europskom vijeću o “zabrinjavajućoj situaciji u zemljama ZB, koja može dovesti do nestabilnosti tog područja”.

Već uoči ovog summita EU je, inače, više lidera EU zatražilo da se razgovara o “tamošnjoj krhkoj situaciji”, s obzirom “da raste zabrinutost zbog posljednjih događaja u toj regiji”, kako je to i formulirao predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk u pismu šefovima država ili vlada. Tusk je unaprijed naveo da će “Europska unija ostati angažirana na Zapadnom Balkanu i držati se svojih obećanja”, što je potom bila i ključna poruka sa summita EU od 9. i 10. ožujka. Kako god ova neizvjesna odiseja s članstvom “ZB” u EU završila, mora se kazati otvoreno kako uspješnom ukotvljenju u luku zvanu EU ne mogu pomoći licemjerni,  tehnokratizirani pristupi, koje je i Federice Mogherini demonstrirala u zemljama ZB, govoreći  o “impresivnim koracima” u BiH, a u Bruxellesu o “frustrirajućoj situaciji”. Zar nije bilo nužno upravo u zemljama “ZB” posve otvoreno iskazati zabrinutost zbog izvanjskih pritisaka i unutarnjih političkih i međuetničkih napetosti, koje mogu pretvoriti Regiju u pravo “šahovsko polje” nadmetanja velikih sila izvan Europe, u čiju svrhu i jesu  ponovo raspaljene “krajnje opasne” napetosti kakve su devedesetih godina izazvale ratne sukobe i krvoproliće na području bivše Jugoslavije?

No, vjerojatno je najvažnije što je na pritisak iz Bruxellesa u međuvremenu, 16. ožujka o.g.,  u Sarajevu održan sastanak predsjednika vlada šest zemalja “ZB”, na kojemu se tobož razgovaralo o regionalnoj suradnji, o umreženjima u zajedničke projekte, jer se uistinu samo kurtoazno susrelo kako bi se potrvdili ranije utvrđeni projekti umreženja, koje je pripremilo Vijeće za regionalnu suradnju, a na kojima se nije ništa uradilo. Ispred EU na ovom sastanku bili su i povjerenik EK za dobrosusjedsku suradnju i proširenje Johannes Hahn i predstavnik Vlade Republike Italije, jer je Italija domaćin summita zemalja ZB, koji se treba održati u srpnju u Trstu! Radi se, dakle, o nastavku suradnje unutar „Berlinskog procesa“, kojeg diktiraju interesi EU. A oni bi mogli biti korisni za zemlje“ZB“, kako bi se smanjio disbalans u robnoj razmjeni zemalja „ZB“ s EU od 90 milijardi eura!

Kako su rektori, profesori i studenti  uzaludno čekali NJ. E. Mogherini?

Veleposlanik Lars-Gunnar Wigemark, šef Delegacije EU u BiH i specijalni predstavnik EU u BiH je 2. ožujka u Rektoratu Univerziteta u Sarajevu prvo pročitao rektorima, profesorima i studentima sa osam javnih sveučilišta pripremljeno predavanje Nj. E. Federice Mogherini, pa je potom vrlo razborito odgovarao na studentska pitanja, koja su nažalost dijelom odrazila i politički i kulturološki autizam koji vlada “u zemlji zarobljenog uma”, kako sam već naslovom jedne moje knjige upro prstom u srž antieuropejstva u BiH brojnih profesora, medijskih djelatnika i političara.

Potom je Wigemark održao i sastanak s desetak studentkinja i studenata iz BiH koji su sudjelovali u programu ERASMUS PLUS, među kojima su i dvije studentkinje sa Sveučilišta u Mostaru: Irena Pinjušić sa Studija politologije na FF-u i Renata Matošević sa Studija biologije na FPMOZ-u, koji su priopćili svoja iskustva iz studijske razmjene u Austriji i Latviji.

Pripremljeno izlaganje Nj. E. Federice Mogherini je bilo dijelom suviše sladunjavo, ali nije imalo smisla pitati “speekera” Wigemarka: je li njegova šefica uistinu misli kako se u zemlji kakva je BiH smije ispustiti izrijekom spomenuti identitete kakvi su vjerski i nacionalni, ako se već upustila u tumačenje krasne teorije višestrukih identiteta. Implicite sugerirati da bi mladi ljudi u BiH mogli biti, maltene, kao ona koja dolazi iz jednonacionalne Italije, dakle “i Rimljanka i Europljanka”, se moglo dopasti samo onima kojima je EU u istom rangu vrijednosti kao i Edoganova Turska; neupućenima u teorije kozmopolitizacije, koje podrazumijevaju kulturološku osjetljivost i uvažavanje oformljenih nacionalnih (i drugih) identiteta, kako bi se bilo moguće pomjeriti ka “političkoj zajednici”.

Šef Delegacije Europske unije u BiH i specijalni predstavnik EU u BiH, veleposlanik Lars Gunar Wigemark je, dakle, prenio studentima svih osam javnih sveučilišta u BiH poruku Federice Mogherini kako se imaju sami izboriti za svoju europsku budućnost, u čemu će ih institucije EU i njezini visoki čelnici podržavati, pri čemu je poruka gospođe Mogherini da baš oni treba da pokažu energiju potrebnu za promjene imala okus cinizma i tehnokratiziranog razumijevanja zamrznutog konflikta u BiH, pa i elemente nadutosti.

“Kada govorimo o putu ka EU, naravno da ima jako puno kriterija, poglavlja, mjerila, ali ono što ne smijemo zaboraviti je da svaki od tih parametara ima izravan utjecaj na život, na stvarne ljude”, poručila je Nj. E. Mogherini, priznavši da “cijeli taj proces, koji mi nazivamo putem ka EU, može zvučati tehnički, pa možda nekada i apstraktan, ali on je itekako konkretan, itekako stvaran i odvija se upravo u ovom trenutku”.

Potom je – kako je već spomenuto – i u naknadnom posjetu BiH, prvom poslije osam godina, Mogherini počastila bh. javnost jednakom dozom ignorancije kao i akademsku zajednicu, kada je pozvala studente da iskažu nestrpljivost i zahtijevaju promjene što prije. No, evo tog dijela njezine poruke, pa prosudite sami: “Možda će vas iznenaditi što vam danas neću reći da budete strpljivi. Ne, neću to govoriti. Moja poruka danas je: dajte da napravimo da se to zaista i desi. Dajte da BiH zaista uvedemo u Europsku uniju, jer to je moguće. Ako želite da ostvarite taj cilj, onda ćete ga i postići”. Doduše, poručila je da mladi ne smiju postati cinici, ili još gore, ne smiju postati agresivni, pa ih je pozvala da se angažiraju na konstruktivan način: “Pokažite ono što je najbolje u vama. Vi ste studenti, vi ćete inspirirati druge. Promjena nikada nije jednostavna, ali svakako je vrijedna”.

Dio studenata je potom u pitanjima Nj. E. Wigemarku posvjedočio kako su im loši profesori europskih integracija i/ili političkog sustava BiH, ili kako slijepo slijede dominantne antieuropske narative i politike u njihovim sveučilišnim centrima. Ma koliko bi mi bilo drago da su moji studenti (Marko Lucović, Marija Barbarić …) ili nazočni asistenti (Ivan Kraljević …) demonstrirali senzibilnije pristupe i EU i BiH, bilo mi je istovremeno i drago što se nisu brukali  kao njihove kolege koje su tražile centralizaciju obrazovanja i unitarizaciju BiH, državno ministarstvo za obrazovanje i državno ministarstvo za mlade. Na to je s mjerom reagirao Wigemark: “Ali, u okviru tog zajedničkog obrazovnog prostora treba nam i različitost. Nije ništa pogrešno da imate različite univerzitete, da imate različite škole. Ono što mi ne želimo je segregacija. Dakle, ne želimo npr. dvije škole pod jednim krovom, kao što imate u BiH. To je ono što mi stvarno ne želimo. To ne bi preuzimali, uvozili u Europsku uniju”. Ne vrijedi ni komentirati, pak, studentske nebuloze kako je EU dužna primiti BiH preko reda u svoje redove, jer se i ovdje radi o prounitarističkom narativu profesora i studenata koji ne razumiju ni BiH ni EU.

U ovom podsjećanju na zapadnobalkansku turneju Nj. E. Federice Mogherini, vrijedi izdvojiti i ono što je poručila u autorskom prilogu u nizu bh. listova 2. ožujka  pod naslovom “Uvesti Zapadni Balkan u EU”. Takvo što je u njezinom razumijevanju “zadatak naše, a ne naredne političke generacije”, jer “Balkan je dio Europe i uvijek je to bio: nijedna politička granica ne može promijeniti ovu geografsku, povijesnu i kulturnu stvarnost. Narodi na Balkanu su Europljani: oni zaslužuju iste prilike, istu zaštitu i prava kao i svi drugi građani ovog kontinenta. Europska unija neće biti cijela dok god ova regija u srcu Europe ne bude ujedinjen, kao dio naše zajednice”.

Ova vrsta slatkorječivosti se i mogla podnijeti, ali je krajnje vrijeme da se u EU definitivno odustane od retorike tipa kako su se “tijekom  protekle godine, zemlje ‘zapadnobalkanske šestorke’ i Europska unija približile jedna drugoj”, te i posebice da je BiH protekle godine “iskoristila novu inicijativu Europske unije”, pa je “dva desetljeća nakon posljednjih ratova, ova regija više stabilna i demokratski nego ikada prije…”.  Nije, nažalost, pa nas nemojte, molimo vas, podcjenjivati više nesuvislim retorikama.

Završit ću prvi nastavak željom i nadom da bi EU mogla u Rimu usvojiti “Rimsku deklaraciju” i izabrati model re-vitalizacije koji bi očuvao ideju mira u Europi i usmjerio EU ponovno ka snovima svojih osnivača i onih koji je vole unatoč njezinim manama!

(nastavlja se…)

Dnevni list, 21. ožujka 2017., str. 38-39.