„Elegija o unutrašnjem moru“, iliti „šta je nama danas Predrag Matvejević?“ (I)

Hommage Predragu Matvejeviću (1932-2017)

(I)

___

Prof. dr. Mile Lasić

(uz pomoć: Marka Tomaša, Nadažde Čačinovič, Velimira Viskovića, Borisa A. Novaka, Bore Ćosića,  Elvedina Nezirovića i Tonina Picule)

„Elegija o unutrašnjem moru“, iliti „šta je nama danas Predrag Matvejević?“

___

 

Matvejevića nema u ovdašnjem obrazovnom sustavu. Nema mu ni traga ni glasa. Ali, to je, na neki način, i logično. Ljude poput njega ovdašnji bi nacionalni dušobrižnici i njima podčinjeni akademski radnici najradije protjerali iz književnosti. Od njegovih bi knjiga, da se to ikako može, napravili isto ono što su rat i gradske vlasti napravile njegovoj kući – pretvorili bi ih u ruševinu i onda čekali da vrijeme i zaborav učine svoje …

 

M O S T A R – “Hoće li naši provincijalni kulturni korifeji išta naučiti iz tragedije koju smo proživjeli i koja još traje? – zapitao se Predrag Matvejević, na kraju iznimno važnog eseja enciklopedijske kakvoće “Kalamovi”, objavljenom u mostarskom časopisu “Most”, rahmetli Alije Kebe (188-189/2005.) – to jest “sagledati koliko su joj sami pridonijeli”. U ovom eseju je najprevođeniji intelektualac podrijetlom iz Mostara kazao veliku istinu, te naslutio i kako će se “službeni korifeji” ne samo u hrvatskoj nego i u drugim srodnim kulturama odnositi i prema njemu kada umre.

I dogodilo se, (polu)službeni ili lažni “korifeji” ga i u smrti ignoriraju, ili se koriste njegovim likom i djelom, svodeći ga na svoje majušne (političke i kulturološke) gabarite. Srećom je i u hrvatskoj i svim kulturama b-h-s-cg jezika veliki broj i onih koji s mjerom izražavaju pijetet i prema njegovoj osobnosti i književnosti i društvenom angažmanu.

Mada se ne želim baviti spomenutima kazat ću kako nisam iznenađen ni njihovom sljepoćom ni gluhoćom, ni bezočnom instrumentalizacijom Matvejevićevih političkih izjava u ratu i poraću, ni svođenjem Pokojnikove ličnosti i djela na njihove palanačke kriterije Dobra i Zla. Samo bih ovdje postavio hipotezu o Matvejevićevom nepripadanju samo jednoj kulturi, jer se radi o nevjerojatno kompleksnom i životu i djelu koje je utemeljeno na djelomičnom pripadanju svim kulturama s kojima je imao dodira, ali i distanciranju od silnika i njihovih politika, te solidarnosti sa slabijima i ugroženima.

No, znao je u svojoj dobroti i naivi i griješiti, o čemu nije u ovom momentu ni ukusno ni uputno govoriti. I iz osobnih iskustava znadem da se iz daljine i ne vidi uvijek sve u svojoj isprepletenosti, ružnoći i zloći, kao kad se vratite u Zavičaj. Iako s njim osjećam mnogostruku bliskost, i zavičajnu i svaku drugu, posebice mi je važan zbog opredjeljenja za život “između azila i egzila” u trajanju od 18 godina, točno koliko je trajao i moj boravak u drugom jeziku. Ali, sam  povodom njegove smrti izabrao da drugi govore o njemu, te tek uzdržano kazao: “Žao mi je iskreno. Godinama sam studentima posredovao njegovu lucidnu misao kako je identitet uvijek pitanje plurala a ne singulara, bio njegov nositelj tog svjestan ili ne! Kao i onu da je u SFRJ postojalo deset vrsta ‘jugoslavenstva’ i da su više-manje bila kompatibilna, izuzev s tzv. vojnim jugoslavenstvom oslonjenim na silu, koje je Zemlju u konačnici i zadavilo”! I, uistinu, već prije pojave njegove važne knjige “Jugoslavenstvo danas”, Matvejević je na jednom savjetovanju u Marksističkom centru Srbije, usred Beograda, upozorio da se ne smije ni nadnacionalni ni bio koji identitet braniti snagom oružja.

“Nismo umjeli slušati profesora”, ocijenio je vrlo smisleno u nekrologu Matvejeviću mladi mostarski književnik Marko Tomaš, čemu bi se mirne duše smjelo dodati: ni u prošlom sustavu, ni u ne-sustavima nastalim na razvalinama bivše SFRJ. Marko Tomaš se našao u ovom kompendiju Matvejeviću u čast iz razloga što je ukazao na nepobitnu činjenicu da je Predrag bio “korektor u društvima u kojima je živio. Prvo u jugoslavenskom a napose u hrvatskom društvu. Uvijek je ispravno skenirao neuralgične točke i probleme i o njima otvoreno govorio. Taj njegov intelektualni angažman bio je od velikog značaja svakome tko pokušava sačuvati zdrav razum u vremenima kojima najviše nedostaje upravo zdravog razuma, u vremenima ludim i bijesnim, punim mržnje, beznađa, vremenima koja kao da nemaju svoje sutra. Upoznali smo se nakon jednog nastupa u Zagrebu, kojim je otvoreno Goranovo proljeće. Profesor je za sve nas mostarske klince imao jedan isti kompliment. Uvijek bi prišao i rekao kako odavno nije čuo tako lijep mostarski, gradski govor. Mostar, moj jadni izgubljeni Mostar, umire, čini se svakih nekoliko decenija, ali uvijek se to događa na isti datum”.

Potom je Tomaš ukazao i na povijesnu koincidenciju da su istog datuma  (2. veljače, u razmaku od 93 godine), umrli i Aleksa Šantić i Predrag Matvejević. A u vezi sa Šantićevim sprovodom Tomaš veli: “Njegov je sprovod bio do tada a i zauvijek neviđen u Mostaru. Sa džamije se učila molitva za pokojnika, zvonila su zvona svih gradskih crkava i ljudi su ispraćajući Šantića zapravo odlučno počeli sanjati novi, bolji, sretniji Mostar u kojem će to jedinstvo biti pravilo, a ne incident. U tom snu, nikada do kraja dosanjanom, rodio se i odrastao Predrag Matvejević. Profesor je umro 2. veljače 2017. godine. A mi i dalje jedino možemo sanjati onakav Mostar kakav je ispratio Aleksu Šantića. Svaki grad je san. I Mediteran je san. Kada prestanemo sanjati tada se prestajemo odupirati zlu. Čovjek se mora boriti da bude dobar i da živi u dobrom svijetu. Puno je nekrologa napisano za profesora Matvejevića, ali mostarske crkve i džamije su šutjele”.

Iz sličnih razloga su se u kompendijskom hommageu pokojnom Predragu Matvejeviću našle, također, i dirljive reakcije predsjednice PEN centra Hrvatske Nadažde Čačinovič, hrvatskog književnika i enciklopediste Velimira Viskovića, potpredsjednika Međunarodnog PEN centra Borisa A. Novaka, “berlinskog apatrida” Bore Ćosića, čovjeka i književnika slične sudbine, a zbog neprijeporno važne mediteranske dimenzije Matvejevićeva života i djela i reakcija rođenog Šibenčanina Tonina Picule, kao i nekrolog Elvedina Nezirovića (s temeljnim pitanjem: što je nama danas Predrag M…), te mostarskog odvjetnika Nine Gvozdića i ravnatelja Hrvatskog leksikografskog instituta iz Mostara Ivana Anđelića. Otuda i dva nastavka u Dnevnom listu Matvejeviću u čast.

Čovjek kontinuiteta i integrirane biografije!

Anđelićevim zrelim esejom o Matvejevićevoj knjizi “Kruh naš” pozabavit ćemo se u drugom dijelu hommagea Predragu Matvejeviću, ali treba reći već ovdje da njegov esej i “posljednje adio” savršeno korespondiraju i s razumijevanjem “Kruha” predsjednice Hrvatskog PEN centra, profesorice Nadežde Čačinovič.

“Mogućnosti zajedničkoga života Matvejeviću su se pokazivale na način kako je njegova knjiga o ‘Kruhu’ neodoljivo podsjećala na jedno od najsnažnijih iskustava pripadnika našega kulturnoga kruga: kruh i njegov miris, njegovu raznovrsnost, utjehu koju pruža” – ustvrdila je ugledna profesorica Čačinovič, kako bi poentirala:

“Možda je upravo ta blaga, mekana jezgra Predragovog pisanja i djelovanja izazivala govor mržnje, pa čak i pokušaje sudskoga progona … Mržnja je najžešća prema onima koje netko nikako ne može shvatiti”. Za nju nema dileme da je Matvejević bio jedan “od onih malobrojnih koji polaze od vlastitoga kontinuiteta, onih s integriranom autobiografijom” dok na “na našoj kulturnoj i političkoj sceni prevladava revizionizam”. U njezinom razumijevanju, Matvejević nije bio “čovjek dogme i nepokolebljivih uvjerenja”, nego “čovjek s nizom uloga, sveučilišni profesor u Zagrebu, Parizu i Rimu, književnik, publicist, a prije svega ono što se zove javni intelektualac… Ta svojstva su omogućila njegove najveće uspjehe, uvijek nova izdanja ‘Razgovora s Krležom’ i bezbroj prijevoda ‘Mediteranskoga brevijara’. ‘Razgovorima’ je umnogostručio Krležinu prisutnost u hrvatskoj kulturi, prekinuo neku vrstu sjajne izoliranosti koju je kanonizacija u suvremenog klasika samo povećala. ‘Mediteranski brevijar’ je, pak, već samim svojim naslovom osebujno obećanje sreće…”.

U istomu duhu i s velikim respektom se govori o Matvejeviću i u oproštajnom pismu potpredsjednika Međunarodnog PEN centra Borisa A. Novaka, kojeg je objavio PEN centar BiH, jer je Predrag Matvejević bio i počasni član PEN-a BiH, član Akademije nauka i umjetnosti BiH i doživotni počasni predsjednik Međunarodnog PEN-a. U Novakovom oproštaju se za Matvejevića veli da je jedan od najprevođenijih balkanskih pisaca, branilac razuma, umjetnosti i ljudskih prava, ali i da je “bio nevjerojatna osoba, pažljiva, hrabra i velikodušna. Pisac i intelektualac širokih shvaćanja i ogromnog znanja o različitim kulturama, osobno usidren u različitim tradicijama (od oca iz Ukrajine i majke iz Bosne i Hercegovine, na obalama Mediterana ovjekovječenim u njegovom ‘Mediteranskom brevijaru’)”, da je  bio “hrvatski pisac i kozmopolita, profesor u Parizu i Rimu, ekspert za Slavistiku, Romanistiku i srednjeeuropsku književnost”, te “da su ga isti oni oportunisti koji su šutjeli za vrijeme političke represije, kasnije proglasili izdajnikom nacije, što je, nažalost, zapečaćeno od strane hrvatskih sudova, zbog čega je Predrag bio u dugogodišnjem ‘komfornom egzilu’ (kako ga je samoironično definirao) u Francuskoj i Italiji. U vrijeme nacionalističkih tenzija i tragičnih sukoba izazvanih raspadom Jugoslavije, Predrag je bio jedan od rijetkih glasova razuma i humanosti u odbrani potrebe za očuvanjem kulturnih i ljudskih veza. U tom krvavom razdoblju, nas dvojica, pripadajući različitim generacijama, započeli smo suradnju; on je u potpunosti podržao humanitarnu pomoć za izbjeglice i pisce iz opkoljenog Sarajeva, koje sam organizirao u ime Međunarodnog PEN-a. Za mene je bila velika čast da se obratim sa ‘ti’ ličnostima kojima sam se divio još od svojih studentskih dana. Predrag je, na najbolji mogući način, otjelovio univerzalnu ulogu književnosti i duh Međunarodnog PEN-a”.

I hrvatskom enciklopedisti i književniku Velimiru Viskoviću uspjelo je ispisati dirljive oproštajne redove čim je i do njega stigla 2. veljače vijest o Matvejevićevoj smrti: “Umro je moj drug Peđa, Predrag Matvejević. Intelektualac europskog formata, čije su knjige prevođene od Španjolske do Japana. Samo Mediteranski brevijar preveden je na 25 jezika; u Italiji i Francuskoj osvojio je brojne prestižne nagrade; objavljivan je u stotinama tisuća primjeraka… Peđa je bio angažirani ljevičar sartreovskog tipa; da, bio je i sentimentalni Jugoslaven. Nikad pritom nije negirao Hrvatsku i hrvatstvo, ali smatrao je da se hrvatstvo ne određuje nužno u isključivosti i mržnji prema drugim južnoslavenskim nacijama, da je moguć skladan suživot u kojem se nitko neće odricati svojeg identiteta i baštine, prihvaćajući zajedništvo kao obogaćenje. Ah, iluzija, ali što je ljudski život bez takvih plemenitih iluzija?! Često je navodio primjer svojega Mostara, u kojemu je odrastao, kao primjer tog skladnog zajedništva. Kad me potkraj devedesetih vodio u taj razrušeni grad, melankolično je pričao o svim tim ruševinama, ne samo grada, o ljudskim sudbinama njegovih žitelja, već i o ruševinama ideje da mogu skladno živjeti ljudi različitih vjeroispovijesti i nacionalnih identiteta. Zbog njegova prezira prema nacionalističkoj isključivosti, nacionalisti ni u Hrvatskoj ni u Srbiji nisu ga podnosili; nisu mogli otrpjeti njegovo uvjerenje kako mržnja nije prirodno stanje duha na ovom prostoru. Peđa je bio ljevičar i demokrat…”.

Svojevremeno sam se na stranicama beogradskog “Danasa” znao susresti u istom broju i s pokojnim Matvejevićem (kojeg sam jedne prilike i upoznao u Ljubljani) i “berlinskim apatridom” Borom Ćosićem (kojeg sam imao prilike bolje upoznati u zajedničkom nam “apatridstvu”, u njegovom domu u Berlinu), pa mi je zadovoljstvo navesti u cijelosti i Borin iznimno dirljiv oproštaj s Predragom, upravo u mojemu i njihovom “Danasu”, od 4. veljače.

Ovako piše o Matvejeviću i sam veliki južnoslavenski i antiratni pisac Bora Ćosić: “Ne prestajem da gubim najbliže prijatelje, umro je Predrag Matvejević… Umro je onaj moj blijedi princ, kako Krleža zvao je Marka Ristića, fragilni, drhtavi europski intelektualac, koji toliko je nad tom Europom strahovao, a malo mu je pomoglo, kao ni bilo kome od nas. Desetine pisama uputio je najvišim glavama europskim, bez uspjeha i bez odgovora. Pa mi je sam rekao kako time nije trebalo da se bavi. Nego je bilo bolje da se više bavio onim svojim temama, kakve su, dragocjene za sve nas, bile Mediteran, Venecija i kruh svagdanji. Pa i njemu najbliži ljudi govorili su mu o tome. Zar pisati Brežnjevu? Poručuje Bulat Predragu kao bratu, suborcu i supatniku da ‘Rusija nikad nije imala niti je poznavala instituciju demokracije. Rusija nikad nije imala instituciju slobode. U Rusiji nikad nisu poštovali ličnost. U Rusiji nikad nisu poštovali zakon’. Kao da u Srbiji jesu? Kao da u Hrvatskoj jesu? Onaj isti mračni element koji je pisao skaredne poruke po beogradskom domu Bogdana Bogdanovića, ispalio je metke u poštansko sanduče Predragovo. A ipak on je nastavio svoj neravnopravni boj sa silama nemjerljivim našeg svijeta. ‘Te vjetrenjače’, zvala se jedna njegova knjiga. A svejedno, makar razumio da je o vjetrenjačama riječ, nastavio je Predrag da juriša na njih, i tu je izgubio svoje godine, svoju dušu i srce. A taj je svijet takav da za njega nije vrijedio ni najmanji njegov nokat. Možda su njegovi vapaji pomogli nekoj nejači, možda su nekog nedužnog stvora i pustili iz tamnice, ali sumnjam. Kao što sumnjam u svaku našu akciju i kao što sumnjam da će ova koja moja riječ u čas Predragovu, nekoga posebno dirnuti. To je doživio i Krleža, naš mrtvi, oblaćeni Krleža, s kojim Predrag utrošio je najdragocjenije sate svog duhovnog sazrijevanja. U Krleže naučio se on svojoj nepomirljivosti i svojoj veri u mogućnost ljudskog razumijevanja. Nije nikad usvojio gorčinu Okudžavinu, sve misleći kako će se stvari u našoj povijesti promijeniti nabolje. A neće. Umro je čovjek čiji posljednji mjeseci tragično označavaju okolnosti toga grada, te zemlje, topeći se u onom mutnom staračkom domu, među ljudima obespravljenim, ne samo fizičkim tegobama, nego i inače. Neko će mi reći da uvijek međutim ima ljudi, čuvara naše nade. Bio sam i sam toliko puta u prilici da, hodajući s njim zagrebačkim ulicama, srećem ljude koji su mu prilazili samo kako bi mu stisnuli ruku. Imao sam sreću da ne vidim one koji su ga povremeno, po tim istim ulicama ružili i pljuvali”.

Što je nama, Mostarcima, danas Predrag Matvejević?

Mladom mostarskom književniku Elvedinu Neziroviću se posrećilo – u mojemu razumijevanju –  i najdirljivije i najsmislenije pitanje povodom smrti najutjecajnijeg mostarskog intelektualca svih vremena: “Što je nama, Mostarcima, danas Predrag Matvejević?”, pa sam ga s razlogom postavio u naslov i prvog i drugog dijela hommagea najintelektualnijem Mostarcu svih vremena, u svakom slučaju jednom od najčestitijih koji su ikada rođeni u jednom mostarskom sokaku, da bi životom i djelom stekao svjetsku slavu. Kao da se takvo što u Mostaru ne prašta nikomu, ako mu nije od nekakve koristi, prokomentirao bih vrlo uzdržano razne neukusne (samo)inscenacije povodom  Matvejevićeve smrti.

“Prošao sam jutros Bulevarom i zaustavio se pored mjesta na kojem se nekada nalazila kuća Predraga Matvejevića”, piše Elvedin bolno pošteno, kao i u romanu o odrastanju u ratu (“Boja zemlje”), jer drugačije i ne umije, “kameni zidovi zarasli u travu savršeno opisuju odnos gradskih vlasti prema ovom velikanu. Odbačen od svih – i od onih koje je, u posljednjem ratu, branio, i od onih koje je napadao – nije dočekao da se useli u kuću u kojoj je rođen. Prvi mu, valjda, nikada nisu oprostili to što se zvao Predrag i što mu je otac Ukrajinac, a mati Hrvatica, katolkinja, a potonji to što je digao glas protiv njihove politike rušenja i protjerivanja s početka devedesetih. Takve greške se u ovom novom, postratnom Mostaru nikome ne praštaju. I kako to već obično biva u pričama o velikim ljudima i malim, zaostalim sredinama, tamo, u toj dalekoj Europi, Predrag Matvejević bio je i prihvaćen i cijenjen više od bilo kog drugog intelektualca s ovih prostora. Što je nama, Mostarcima, danas Predrag Matvejević?

Tražeći odgovor na ovo pitanje, kontaktirao sam jutros neke profesore književnosti na Sveučilištu i u srednjim školama. Htio sam, zapravo, da se uvjerim u ono što sam već odavno znao: Predraga Matvejevića nema u ovdašnjem obrazovnom sustavu. Nema mu ni traga ni glasa. Ali, to je, na neki način, i logično. Ljude poput njega ovdašnji bi nacionalni dušobrižnici i njima podčinjeni akademski radnici najradije protjerali iz književnosti. Od njegovih bi knjiga, da se to ikako može, napravili isto ono što su rat i gradske vlasti napravile njegovoj kući – pretvorili bi ih u ruševinu i onda čekali da vrijeme i zaborav učine svoje. Ali, zašto? Da, zašto. Zato što je Matvejevićev i književni i intelektualni pogled na svijet izvannacionalni, opće etički, univerzalan. Cijeloga svog života on u svojim knjigama traga za dodirnim tačkama između različitih kultura (‘Mediteranski brevijar’, ‘Kruh naš’, itd.), tražeći prostor koji im je zajednički, naglašavajući uvijek i u svemu načela ljudskosti i pravednosti, kojima bi trebalo da teži svaki kulturološki identitet. U svom intelektualnom djelovanju, s druge strane, on se opire bilo kakvoj političkoj i društvenoj retrogradnosti, jednoumlju, nazadnosti, nepravdi… Matvejević nas, između ostalog, uči i tome da se odupremo svakom obliku diskriminacije, bez obzira otkuda i od koga on dolazio, pa čak i onda kada vrijeme i društvene okolnosti nisu povoljne po takav stav. Ima ih još, ali to su, mislim, ključni razlozi što u ovom gradu odrastaju generacije ljudi koji za Matvejevića nikada nisu čuli. I, ujedno, to je i jedan od razloga zašto među njima ima tako malo intelektualaca. Onih ljudi, koji se, baš kao što je to uradio Matvejević, mogu izdići iznad ove žabokrečine i postati zvijezde vodilje u tmini koja se nad nas nadvila”.

Imao sam potrebu izravno zahvaliti Elvedinu, ali uz njegov post-nekrolog i dometnuti: “Možda mu je književni pogled i bio ‘izvannacionalni’, kako bi bio ‘opće etički, univerzalan’, kako s pravom poentira Elvedin, ali nisu mu svjetonazor i život u cijelosti bili drugo do uvažavanje svih kultura kojima je pripadao životom i rođenjem. Znao je i izrijekom reći kako identitet nije pitanje singulara, nego plurala, jer je dostojanstveno živio taj ‘plural’. Ovo posredujem mojim studentima i u mojim knjigama, za što treba imati samo malo prkosa i mrvicu časti…”.

A u danu smrti ponajvećeg Mostarca i jednog od najvećih intelektualca cijelog Mediterana, zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula je, također, “pogodio u sridu” kazavši: “Danas nas je napustio Predrag Matvejević. Čovjek osobitog integriteta, erudicije i intelektualne prodornosti. Pamtim njegove ‘Razgovore sa Krležom’ i otvorena pisma u kojima je zagovarao pravo progonjenih na slobodnu riječ. Izuzetni ‘Mediteranski brevijar’ ostaje, ipak, djelo koje nas je i osobno povezalo. Ta jedinstvena elegija o ‘unutrašnjem moru’, kolijevci civilizacija, ali i prostoru velikih prijepora … Hvala Vam, gospodine Matvejević.

(nastavlja se …)

Dnevni list, 07. ožujka 2017., str. 38-39.