Martin Schulz: njemački kancelar ili tek slaba nada na socijaldemokratskom nebu?

Uoči izbora Martina Schulza za predsjednika SPD-a, najstarije socijaldemokratske stranke u svijetu

___

D N E V N I   L I S T

(28.02.2017.)

___

 

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

Martin Schulz – budući njemački kancelar,

ili tek slaba nada na njemačkom i europskom socijaldemokratskom nebu!

___

M O S T A R – Krajem siječnja ove godine je posve iznenađujuće obišla svijet vijest da je dotadašnji predsjednik SPD-a i očekivani SPD-ov kandidat za njemačkog kancelara Sigmar Gabriel „abdicirao“, te da će se u obje spomenute uloge uskoro naći donedavni predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz. Njega mora, doduše, početkom ožujka tek birati “Bundesparteitag“, to jest delegati svih pokrajinskih saveza, na svojevrsnom izvanrednom stranačkom kongresu, za predsjednika najstarije socijaldemokratske stranke u svijetu, Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD), utemeljene 1863.godine. Za kandidata za njemačkog kancelara Martin Schulz  je već proglašen od glavnog gremija SDP-a koji se zove „Bundesvorstand“, ili u slobodnom prijevodu „Savezno predsjedništvo”!

U stvarnosti se radi o tomu da će se budući predsjednik Socijaldemokratske stranke Njemačke biti savezni kancelar SR Njemačke (Bundeskanzler) tek pod uvjetom da SDP bude stožer neke buduće koalicije na saveznoj razini poslije parlamentarnih izbora zakazanih za 24. rujan o..g. Sve je u vezi s tim posve neizvjesno, ali već se pristupilo unutarstranačkim „rošadama“ i već je Martin Schulz krenuo s izbornom kampanjom, koja je donijela u anketama nevjerojatan porast ugleda SPD-u od čak 12%, pa su se njihove vrijednosti popele na preko 30% u uglednim anketama, što je posve iznenađujuće i za SPD i za CDU/CSU, sestrinske stranke demokršćanskog centra i glavne protivnike SPD-u na predstojećim izborima.

Glede spomenutih SPD-ovih kadrovskih rošada treba reći da je dosadašnji predsjednik SPD-a i vicekancelar Sigmar Gabriel ne samo odustao od kandidature za njemačkog kancelara, nego je napustio i poziciju prvog čovjeka u Saveznog ministarstvu za privredu (Bundeswirtschaftsministerium), kako bi preuzeo dužnost ministra njemačkih vanjskih poslova (Aussenminister), koju je, pak, dogovorno napustio dr. Frank-Walter Steinmeier, kako bi 12. veljače bio izabran za 12.og poslijeratnog predsjednika SR Njemačke, i to između petoro kandidata kao zajednički kandidat SPD-a i CDU-a (bez CSU-a), od gremija koji se zove „Savezna skupština“ (Bundesverdammlung) i to uvjerljivom većinom od 931 od mogućih 1260 zastupnika. O ovom zanimljivom izboru sam već pisao u zasebnom komentaru u Dnevnom listu, prisjetite se, molim, signifikantnih nadnaslova i naslova: Franck-Walter Steinmeier: njemački “anti Trump” u vremenima “Trumpzoika” i Možda (socijal)demokracija i nije umrla ako “tišlerov sin” može biti 12.ti njemački predsjednik?

Nevjerojatno visoki rast popularnosti SPD-a!

Odmah po obznanjenoj kandidaturi Martina Schulza počele su medijske spekulacije kako Schulz i nema nikakva iskustva u unutarnjoj politici, jer se njegov politički rad doista i veže od 1994. godine za Europski parlament. Prije toga je u stvari bio vijećnikom i počasnim gradonačelnikom Würselena, malenog gradića u blizini Aachena. Osobno smatram ovu vrstu primjedbi suvišnim, jer se više i ne mogu razdvajati unutarnji i europski poslovi u zemljama ćlanicama EU, posebice tzv. jezgre EU. Ali, pozitivni odjeci Schulzove kandidature su brzo i uvjerljivo nadmašili negativne komentare i primjedbe da je u sedamdesetim godinama bio alkoholičar, što je uostalom davno javno i priznao, pa je zavladala svojevrsna euforija, koja je rezulirala u onom porastu ugleda SPD-a od čak 12%, prema podacima ozbiljnog isntituta za istraživaje javnog mišljenja kakav je EMNID. I uz rezervu da je ovu anketu poručio tabloidni tjednik „Bild am Sonntag“, mora se reći da takav rast popuarnosti u samo četiri tjedna nije nikad zabilježen u njemačkoj povijesti. Ovaj me je podatak i odveo  do SPD-ova portala, na kojemu sam pročitao kako se jedna Martinova knjižica prodala u 2.000 primjeraka i prije nego što je ušla u knjižare, te što je važnije, kako upravo Martin Schulz  ispunjava kao malo tko temeljne pretpostavke za oživotvorenje SPD-ovih ideala u ovoj post-liberalnoj eri, u „Trumpzoku“ (Svetlana Slapšak).

Uz Schulzovu sliku odnedavna na SPD-ovim online stranama je, inače, precizno obrazloženo što podrazumijeva i angažman svakog člana i budućeg SPD-ovog predsjednika: „Mi smo uvjereni da je napredak moguć. S mnogo angažmana, dobrim idejama i istinskim timskim duhom moglo bi  nam uspjeti – i u našem često tako kompliciranom svijetu – učiniti ljudski život boljim. Ne samo za neke, nego za sve. Jer mi smo uvjereni da takvo što prosto pripada dobrom životu i opstojnosti zajednice. Biti za druge tu, one kojima je teško. Politika za nas znači da je život otvorena priča za svaku osobu,  nezavisno od podrijetla, bez prepreka, ali s mnogim šansama za vlastiti put. Često su to velika pitanja o pravičnosti, miru i borbi protiv siromaštva, na koja moramo odgovoriti. Ali, još češće pokreću nas napretci u svakodnevnom životu i mali, ali posve konkretni koraci. Mnogo je toga moguće, ako svi na tomu zajedno radimo. I to se isplati. Sloboda, pravda i solidarnost su najvažnije vrijednosti socijaldemokracije već preko 150 godina. Također i u svijetu koji se brzo mijenja i potrebuje sve novija i novija politička rješenja imaju ona svoje mjesto. Mi smo više od 450.000 žena i muškaraca svih generacija, svih društvenih skupina i svih regija naše zemlje. Mi smo uvjereni da može biti bolje. S pouzdanjem i realizmom. To je SPD.

Prevodeći ovu krasnu poruku meni se učinilo da bismo i mi u BiH morali početi promišljati socijaldemokratske alternative u ovom obzorju, te insistirati na ovim vrijednostima. U svakom slučaju bih poželio pobrojane SPD-ove vrijednosti nevladinoj organizaciji “Igg Socijaldemokrati“, ukoliko se uopće upusti kao stranka u tešku političku i mentalno-kodnu utakmicu s brojnim prevarantima koji se već „presaldumuju“ tobož u nove pokrete ili stranke za nove vrijednosti, nakon što su se proteklih godina i desetljeća temeljito obrukali.

Martin Schulz je, dakle, u ovom momentu samo predestinirani protukandidat aktualnoj njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, ali nju će biti iz mnoštva razloga skoro nemoguće pobijediti: u prvom redu što SPD ne može zadržati ovu razinu popularnosti do na jesen, ali još više iz razloga što su se Angela Merkel i njezina CDU „socijaldemokratizirale“, to jest kosmopolitizirale, demonstrirajući – unatoč osipanju u svojim redovima – obzir prema slabijima i novopridošlima. Još uvijek aktualnoj njemačkoj kancelarki se mora, naime, priznati da je u proteklih 12 godina bravurozno vodila skoro sve javne politike, te da se ne samo mjereno rastom BDP-a ili izvoza, to jest suficitom u proračunu, nego angažmanom u korist mira, posebice njezinom dobrodošlicom izbjeglicama „Willkommen“ i humanom porukom „Wir schafen es“ – uspjet ćemo, pobrinula da vjera u mirne rasplete nije i definitivno umrla. U najkraćem, profilirala se upravo kao kontrapunkt geopolitikama Wall Streeta i Pentagona i Trumpovim najavljenim politikama zabrana, aparthejda i diskriminacija. Samo zbrinuti 1,5 milijuna nezvanih gostiju nije podrazumijevalo samo  troškove od više od 50 milijardi eura, nego i gubitak dijelova glasačkog tijela, pa i ne znači samo porast ugleda u svijetu za Merkelovu, nego je povezano i s gubitkom dijela njezinih pristaša „ulijevo“, u pravcu SPD-a, što i nije velik problem, ali pomjerenja „udesno“, u pravcu AfD-a su već unijela  totalnu neizvjesnost glede stabilnosti zemlje i rezultata ovojesenjih izbora!

Sve će ostati posve neizvjesno do 24. rujna ove godine, a i tu večer bi moglo takvim ostati, jer neće biti jednostavno sastaviti buduću njemačku „saveznu vladu“. Smije se samo pretpostaviti da će biti koalicijska, ali je vrlo moguće da neće moći biti „velika koalicija“, pod čim se podrazumijeva samo zajednička vlast SPD-a i CDU/CSU. Vjerojatnost je velika da će je morati činiti još neke stranke, pa bi u toj konstelaciji pitanje budućeg „njemačkog kancelara“ bilo posve otvoreno. Pri tomu se u ovom momentu ne može znati kako će proći na izborima izrazito ksenofobična, populistička stranka Alternativa za Njemačku (AfD), jer već sedam mjeseci pred njezine prve savezne izbore može računati s potporom između 10% i 15% , a u slučaju pobjede njezinih srodnika i istomišljenika u Francuskoj i Nizozemskoj, Le Pen-ovih i Wildersovih pristaša, popularnost AfD-a bi mogla drastično porasti. Izvjesno je, dakle, samo da je sve neizvjesno i glede izbora budućeg njemačkog kancelara ili kancelarke.

Reforme, umjerenost i kozmopolitizam kao nužne socijaldemokratske odlike!

Ovo što se upravo događa Martinu Schulzu u SPD-u, prepoznatljivom europskom političaru, već se događalo poslije nominacije čak trojici SPD-ovih političara, ali je u konačnici završilo neuspjelim suprotstavljanjem Angeli Merkel. Tako je bilo, naime, i s pokušajem obrane pozicije saveznog kancelara koju je obnašao Gerhard Schröder (2005.), s pokušajem osvajanja iste pozicije od strane dr. Frank-Walter Steinmeiera (2009.) i Peera Steinbrücka (2013.).

Kako je odmah po „abdikaciji“ Sigmara Gabriela ocijenio utjecajni konzervativni list „Frankfurter Allgeimeine Zetung“ (FAZ) „Gabriel i Schulz djeluju već duže vrijeme u istom pravcu“ tako što su okupili oko sebe krug socijaldemokrata koji bi htjeli nadvladati desno-lijeve razlike u SPD-u“, što je i logično s obzirom na potrebe SPD-a, ali i  prošlost njihovih roditelja. I dok se s Gabrielovim ocem, koji je bio nepopravljivi „nacista“, pa njegov sin nije ni komunicirao s njim, i nije potrebno barem ovdje posebno baviti, više je nego zanimljivo kako su Schulzovi roditelji ljudi političkog centra – otac socijaldemokratskog a majka kršćansko-demokratskog, pa su oboje i utjecali na Martinovu ontološku potrebu za umjerenošću, što bi i morala biti suštinska odlika moderne, reformske i kozmopolitske socijaldemokracije. Usput kazano, oni koji i kod nas umiju čitati, mogli bi prepoznati zašto je naša „Ljevica“ tako prokleto dogmatska, zašto je nužna alternativa upravo na „Ljevici“. Onima koji nisu već, sugeriram čitanje na ovu temu moje nedavne DL-kolumne „Na lijevo ravnajs…“

Zapravo su umjerenost i kozmopolitizam i došli do izražaja u Schulzovom radu u Europskom parlamentu, u kojemu je „postao ključnom figurom, prvo u socijaldemokratskoj frakciji, pa potom i u cijelom Parlamentu“, priznaje mu, čak, i FAZ. U tomu su mu mu pomagala i njegovo „poznavanje više jezika i dobro razumijevanje s političarima drugih stranaka, prije svega s kršćanskim demokratom Jean-Claude Junckerom“, u međuvremenu izabranim i za prvog čovjeka Europske komisije. Svi ovi momenti i jesu bili odlučujući razlog što je SPD odlučio suprotstaviti Angeli Merkel upravo „protukandidata bez unutarnje-poilitičkog iskustva u izbornoj kampanji za savezne izbore“, koji nikad nije bio ni zastupnik u Bundestagu, ni član  pokrajinske ili savezne vlade, ali jeste neupitno „iskonski Europljanin“, kako su mu tepali kad su ga odlikovali „Karlovom nagradom“. Uostalom, ako bi postao njemački kancelar, plodovi njegovih europskih veza i prijateljstava bi brzo došli do izražaja“!

U intervju za vodeći njemački politički tjednik „Der Spiegel“ (sveska 6/2017) pokazalo se, naravno, već kako je Martinu Schulzu jasno da se izbori dobijaju ili gube na domaćim temama, pa je u tom cilju i izložio tzv. težišne točke svog izbornog programa, poantirajući mudrim zalaganjem „da  se SR Njemačka učini pravičnijom zemljom“. Po njegovim riječima radi se o tomu da „milijuni ljudi osjećaju kao da se države pravičnost i ne tiče“ kako oni žive, to jest da „dobici poduzeća i bonus isplate su upravo toliko porasle koliko i broj očajnih radnih odnosa“. Otuda je pitanje društvene pravičnosti „trajna tema“, pa bi se vlasnici kapitala morali prilagoditi višim porezima,  naravno u slučaju sudjelovanja u vlasti SPD-a, na što su već reagirali „Liberali“ (FDP), koji i jesu dijelom glasnogovornici krupnog kapitala.

„Posve sigurno moramo se dotaći oprezivanja velikih imovina“, poučio je u ovom intervju Schulz, jer „ljudi koji teškim radom zarađuju svoj novac ne smiju slabije prolaziti od onih za koje radi samo njihov novac.“ Progovorio je hrabro i o nužnosti reforme u oblasti izgradnje stanova i prometa nekretninama, jer se i ta oblast prepustila špekulantima, kako je ukazao Schulz. No, najvažnije je ono što je rekao u vezi reformi tržišta rada. „Mi moramo potisnuti očajna zapošljavanja“, poručuje Schulz, pri čemu misli  na zapošljavanja na određeno vrijeme i uz manje zarade, koja su uvedena „kako bi se premostila uska grla u proizvodnji“, što su neki poslodavci iskoristili da bi „snizili zarade“ i ovu vrst upošljavanja pretvorili u svoju poslovnu politiku. Time se novi SPD-ov prvak izravno suprotstavio dokumentu nazvanom Agenda 2010  a koji se veže uz bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera, sina samohrane majke čistačice, kojeg su s razlogom u kuloarima prozvali „gazdom od drugova i drugom od gazda“ („Boss der Genossen und Genosse von den Bossen“). Doduše, Schulz je u intervju Spiegelu kazao da je taj reformski paket iz 2003., ta „Agenda 2010“ bila svojedobno „pravi odgovor na fazu stagnacije“, ali „mi smo napravili i grešku, jer smo morali istovremeno uvesti najmanju zaradu (Mindestlohn) i dodatno opteretiti super bogataše“.

Ovim je Martin Schulz zaigrao definitivno na povratak klasičnim vrijednostima socijaldemokracije, na socijalnu osjetljivost i zaštitu najslabijih slojeva – „prekarijata“, sloja očajnika, jer su ti slojevi podložni manipulacijama i dogmatske „Ljevice“ i desničarskih populista. Putom ksenofobije, pak, SPD ne smije, pa se mora obračunati i s jednima i s drugima!

Okićen i „europskim političkim Nobelom“!

Igrom slučaja poznajem Martina Schulza i osobno, neki čitatelji se vjerojarno sjećaju da smo se susreli  na Starom Mostu u Mostaru prije par godina, na njegovo traženje, što je izazvalo žalosni bijes u SDP-ovoj centrali u Sarajevu. Ali, posljednji put sam pisao o njemu kad je u svibnju 2015. godine primao ”Karlovu nagradu grada Aachena” (Der Internationale Karlspreis zu Aachen), koja se u upućenim krugovima smatra ”europskim političkim Nobelom”. Potom se u mojoj knjizi tzv. zagrebačkih kolumni („Uzaludni proeuropski pledoaje“, Akulturacija, Opuzen, Synopis, Sarajevo, 2016.) našla i kolumna o ”Karlovoj nagradi” mojemu političkom prijatelju.

Ovu su nagradu u prošlosti u pravilu dobivali ”arhitekti europskog ujedinjenja”, oni koji su i izgradili ”Kuću Europe”, kako je kazao prije dvije godine i laureat Martin Schulz, dodavši kako je neizmjerno zahvalan što je ”kao poslijeratno dijete imao sreću odrastati i živjeti” u toj kući. Međunarodna ”Karlova nagrada” je, inače, ustanovljena 1949. godine kao znak sjećanja na Karla Velikog (747./748. – 814.), franačkog vladara koji je u svoje vrijeme ujedinio velike dijelove zapadne Europe, uveo jedinstvenu valutu i zakone. No time prestaju sličnosti između Europe Karla Velikog i Europske unije danas. Nagrada se dodjeljuje onima koji su se ”učinili zaslužnima za Europu i europsko ujedinjenje” zapisano je u njezinom statutu.

Kako je već rečeno, Martin Schulz je 23 godine proveo u Europskom parlamentu, idealnom radnom mjestu za nekog tko govori njemački, engleski, francuski, nizozemski i talijanski jezik, pa je ovu nagradu svojom stručnošću i čestitošču itekako zaslužio. Pristojan je čovjek i političar, koji ima iza sebe nadvladanu jednu ljudsku ovisnost, istovremeno je i sanjar i realist. Schulz nije zanijekao, naime, ni kad je primao „političkog Nobela“ u Aachenu kako mnogi građani EU danas institucije EU osjećaju apstraktnim, pa se otuđuju od EU, ili se u njoj ne osjećaju dobro, ili čak strahuju od ”birokracijskog monstruma” u Bruxellesu. Po njemu, pogrešno je isuviše olako tvrditi kako EU nema alternative, jer se ona ogleda upravo u opasnostima ”re-nacionalizacije, koja bi našu demokraciju dovela u pitanje”, a iza takve opcije su snage ”koje su spremne razrušiti EU”. A ako bi se EU ”rastavila na pojedine dijelove, tada bi Europa potonula u beznačajnost”, zbog čega EU i mora biti ”jaka zajednica država i naroda koja svojim građanima garantira sva moguća prava, uključivo i angažirati se za one koji trebaju pomoć u drugim dijelovima svijeta”.

U skladu sa Schulzovom političkom filozofijom, ideja europskih integracija podrazumijeva dovršenje započetih integracijskih procesa: ”U našoj europskoj kući žive brojne različite obitelji, neke su tek uselile. Ponekad je sve i suviše turbulentno, pa i preglasno, ali je uvijek miroljubivo. Ovu smo veličanstvenu kuću naslijedili od naših roditelja, zbog toga je dajmo obnoviti da sja ponovo u punom sjaju”!

Dnevni list, 28. veljače 2017., str. 38-39.