O nužnosti transformacije “etničke nacije” i „nacije države“ u „političku zajednicu“

Riječ na javnoj tribini Igg Socijaldemokrati „Put u EU vodi preko Mostara“, u Mostaru, 17.02.2017.

___

D N E V N I  L I S T

(21.02.2017.)

___

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

O nužnosti transformacije “etničke nacije”

i „nacije države“ u „političku zajednicu“

 

Zgađen razinom niskog novogovora o europskim integracijama, više i ne govorim često na ove teme, ali sam napravio izuzetak i sudjelovao u petak 17. veljače 2017., na javnoj tribini Igg Socijaldemokrati „Put u EU vodi preko Mostara“, u Mostaru, zajedno sa sarajevskim  kolegom politologom Adisom Arapovićem, te dvoje prvih ljudi spomenute udruge: Damirom Marjanovićem iz Sarajeva i Amnom Popovac iz Mostara.

Uostalom, čitatelji već znaju  da sam javno podržao Igg Socijaldemokrate, pa sam to bio u obvezi učiniti i u gradu u kojemu živim i radim, pokušavajući objasniti Beckovim i Habermasovim jezikom nužnost transformacije „etničkih nacija“ ili modela „nacije države“ u „političku zajednicu“, dakle svake od tri bh. nacije u svakom kutku BiH. Moja je javna podrška ovoj NGO uvjetovana, naravno, sposobnošću da se ovaj projekt razvije u alternativu i “Lijevima” i “Desnima”, te da bude i hrvatski i srpski i bošnjački, odnosno reformsski i kozmopolitski …

„Kozmopolitizam u osnovi znači priznavanje različitosti drugih“

U sociologiji i politologiji bi se morali razlikovati pojmovi i naroda i etnije i nacije, započeo sam  na tribini Igg Socijaldemokrati u Mostaru baš profesorski, stigavši pojasniti tek oosnovne ideje koncepta transformacije triju „etničkih nacija“ u BiH ili tri modela „nacije države“ u (post)modernistički projekt „političke nacije“ jednakopravnih građana bez obzira na narodnosno/etničko/nacionalno podrijetlo!

Najlakše je reći, u OUN je 22. svibnja 1992. godine primljena bosanskohercegovačka nacija, ili „bosanska nacija“, ergo BiH nije višenacionalna zemlja, pa nam i ne trebaju metode upravljanja razlikama iako su i definitivno početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća odnijele prevagu nad koncepcijom tzv. hegemonističke kontrole različitosti. Potom su i u Sjevernoj Americi i u Europi razvijene suptilne teorije upravljanja identitetima i teorije kozmopolitizacije, koje i vode konačno ka  postmodernističkom modelu „političke zajednice“. O njima se u BiH ne želi, nažalost, znati!

Pa ipak, i na samoj tribini u Mostaru bili su u publici i mladi i obrazovani ljudi koji su već malčice senzibilizirani u ovom pogledu, pa im nisu bile posve nepoznate ni  teorije „ustavnog patriotizma“ još uvijek duhovno vitalnog filozofa i sociologa svjetskog glasa Jürgena Habermasa, ni teorije kozmopolitizacije pokojnog profesora iz Münchena Ulricha Becka. Potonji profesor je i izrijekom neposredno pred smrt u siječnju 2015. godine, tijekom posjeta i Beogradu i Sarajevu upozorio kako se mora poći od postojećih identiteta i ambijenata, dakle od „etničke nacije“ kako bi se uopće stiglo do „političke nacije“ putem kozmopolitizacije i identiteta i ambijenata.

„Kozmopolitizam u osnovi znači“ – ustvrdio je Beck – „priznavanje različitosti drugih“. Za kozmopolitizam je, inače, ustvrdio kako je i „prednacionalan“ i „postnacionalan“, ali da je u svakom slučaju „poseban oblik društvenoga postupanja prema kulturnim različitostima“. (Vidjeti: Beck, Ulrich i Grande, Edgar: Kozmopolitska Europa. Društvo i politika u drugoj moderni, Zagreb, Školska knjiga, 2006., str 26.).

Otuda i zastupam uporno da se u potrazi za konceptom „političke zajednice“ slobodnih i po ustavu i pred zakonima jednakih građana svih identiteta mora poći od uvažavanja „etničkih nacija“  u višenacinalnim zajednicama, kako bi se uopće stiglo do „države građana“, to jest do višenacionalne države jednakopravnih građana svih bh. identiteta. Koncept „političke zajednice“ prosto ne žele razumjeti ni u politici ni u akademskoj zajednici, pa zbog toga i dominiraju narativi i politike u koje je ukotvljena opsesija „većinskom demokracijom“ ili teritorijalnim autonomijama. Tako je lakše i udobnije onima koji su zasjeli građanima sviju identiteta na grbaču, jer u protivnom bi morali prihvatiti kako je broj teritorijalno-administrativnih cjelina manje važan od institucionalne jednakopravnosti sviju na svakom pedlju i u svakom kutku BiH, pa je utoliko i fama o „trećem entitetu“ tek podvala, kazao sam u Kosači.

U osnovi radi se, pak, o  potrebi promjene paradigme političkog nasilja i „većinske demokracije“ u suptilnu paradigmu o većim obvezama umjesto većim pravima na svim prostorima na kojima su, ili bi bile  oformljene bilo koje identitarne većine. Uostalom, samo zbog toga se osobno i zalažem za načela upravljanja razlikama, posebice za konsocijacijske instrumente jednakopravnosti svih, a ne samo Hrvata u BiH, pa i za „druge domove“ i veta i zaštite vitalnih nacionalnih interesa, kao i za načela federalizacije/kantonizacije, koji imaju puni smisao ukoliko su u funkciji institucionalne jednakopravnosti i Hrvata i svih u BiH.

Pledoaje za upravljanje identiranim razlikama!

U mojemu razumijevanju, biti i Hrvat iz BiH, i Bosanac i Hercegovac, i „lijevo“ i „Europljanin“, prosto podrazumijeva poći od jednakosti svih identiteta u BiH, ne samo identiteta tzv. konstitutivnih naroda, koje je krajnje vrijeme zvati ko-nacijama, ali ne razbijati, nego poštivati BiH kao zemlju i državu, unatoč njezinim slabostima, zbog kojih je i zovu „failure state“, pa joj pomoći da razumije i sebe i svijet oko sebe, kako bi postala dijelom europske obitelji naroda i država.

Na put ka sveobuhvatnom „Europejstvu“ mora se poći uz respekt čvrsto oformljenih nacionalnih identiteta, mada su svi od reda još uvijek zarobljeni u koncept „etničke nacije“, koji podrazumijeva nemoguće preklapanje teritorija i identiteta, a isključuju „političku zajednicu“ jednakopravnih građana sve tri konstitutivne nacije i svih drugih identiteta. Ovu aporiju bi se, možda, moglo nadići putem koncepta „političke zajednice“, jer se pod tom sintagmom podrazumijeva institucionalna jednakopravnost i unutar manjih i unutar većih teritorijalnih i administrativnih cjelina. Radi se pritom o nužnosti skrbi i zaštiti individualnih i skupnih  prava i sloboda, inače bi dvije većinske nacije u BiH zauvijek odlučivale o onoj trećoj, majušnoj i o svim manjim identitetima.

U konačnici je  riječ o nužnosti transformacije oformljenih „etničkih nacija“, odnosno tri „nacije države“ u BiH u „političke zajednice“ jednakopravnih građana svih identiteta na svakom dijelu teritorija BiH, što se može postići samo temeljem uvažavanja već  spomenutih načela i jamstava za zaštitu i individualnih i prava naroda i narodnosnih manjina. U višenacionalnoj zemlji kakva je BiH nije, pak, uopće moguće nadići zamrznuti konflikti i razriješiti i sva nacionalna pitanja i bh. državno-političko pitanje ukoliko bi se slijedila logika da se manjinski identiteti utapaju u većinskim, zbog čega se i jedni i drugi moraju kozmopolitizirati putem metoda respekta tzv. kulturološke osjetljivosti. Ova metoda ne prezire samo metode golog nasilja zvanog genocid i prisilno premještanje stanovništva, nego sve koje vode tzv. ništenju identiteta. A to znači i odbacivanje metoda majorizacije i tzv. hegemonističke kontrole.

Ni u jednoj se zemlji, a posebice ne u višenacionalnim zemljama ne smiju više  primjenjivati metode nasilne integracije, nego se preporučuju metode koje rade u korist „političke zajednice“, a to su upravo metode konsocijacijske institucionalne zaštite i metode kantonizacije i federalizacije, koje su put ka dragovoljnoj integraciji tzv subkulturnih identiteta. Otuda i nije  uopće broj teritorijalno-administrativnih jedinica ključno pitanje za opstojnost bilo koje višenacinalne zemlje, inclusive BiH, nego institucionalna jednakopravnost koja podrazumijeva da se svatko navikne da je u nekom okruženju tzv. manjinac, ali da je pred zakonima izjednačen i u pravima i obvezama. Pri tomu će mnogima biti vrlo teško prihvatiti da biti pripadnik neke većine i nije nikakav privilegij, dapače.

Bojim se, naravno, da ovako postavljeno tronacionalno i državno pitanje u BiH ne žele razumjeti tobožnje političke elite u BiH, ali ne mogu tek tako razumjeti ni mnogi pristojni ljudi i ovdje u Mostaru i u cijeloj BiH. Preporučam takvima da za početak priznaju da su u potrazi za vjerodostojnim pripadanjem i svojoj naciji i BiH i EU, te da prestanu slijediti jeftine populističke priče ili birati političare koji ih forsiraju. Tako bi se konačno podvukla crta ispod izgubljenog vremena za BiH u trajanju od najmanje četvrt stoljeća, u kojemu se unatoč enormnoj pomoći iz svijeta od circa 80 milijardi dolara nismo odmakli ni za pedalj od ratnih logika i proratničkih igara. Za toliko vremena su Nijemci – poslije posrnuća u Drugom svjetskom ratu –  napravili u njihovom poraću i „privredno čudo“ i pripremili se i za „političko čudo“ mirnog ujedinjenja BRD-a i DDR-a!

„Red je da se Mostarci prvo dogovore da su Hercegovci“

U BiH, nažalost, uopće ne postoji tzv.  socijaldemokratski centar, kojega se potrebuje jednako žurno kao i desni demokratski centar, jer ono što se sad smatra u BiH jednim ili drugim i nije do nus-produkt demokrature pod plaštom demokracije, te svojevrsne imitacije demokratske i pravne države u funkciji pljačke proračuna, u konačnici obijesna diktatura čiji prvaci žive kao pijani milijuneri, kao i njihove pristaše, dok njihovi podanici gladuju ili iseljavaju. Otuda i nisam bio siguran da je naslov tribine Igg Socijaldemokrati „Put u EU vodi preko Mostara“ bilo što više od duhovite dosjetke. Jer, zapravo BiH ne korača ka EU, nego putuje u duboku prošlost, kazao sam i za novinsku agenciju FENA.

Ali, kazao sam odgovarajući na jedno pitanje na tribini Igg Socijaldemokrati u Mostaru, možda je očajna situacija glede neodržavanja izbora i uopće podijeljenost u Mostaru ujedno i šansa za kozmoplitizaciju ovog grada putem kulture, obrazovanja i znanosti, čega je nažalost mali broj ljudi svjestan. No, prva pretpostavka za „kozmopoliitizaciju grada“ (U. Beck) bi bila da mi koji „volimo Mostar – taman vaki“ prihvatimo lucidnu nam poruku Dragana Bursaća: „Red je da se Mostarci prvo dogovore da su Hercegovci! Opet se ne radi o drugome do o prihvatanju inkluzivnog, zajedničko nam identiteta, kako bismo osujetili „nepodnošljivu lakoću“ nebrižnog odnosa naših političara i prema Mostaru i BiH i Europskoj uniji.

Vrhunac nebrižnog i neukusnog odnosa prema vlastitoj budućnosti bilo je, uostalom, vrlo izravno prepucavanja ovih dana s Europskom unijom, maltene kao da će BiH primati EU u svoje redove, čim ispuni uvjete, a ne obrnuto. Jedino poželjno racionalno ponašanje zemlje koja još nema ni status kandidata u odnosima s EU bi bilo, naravno, slušati pozorno poruke iz Bruxellesa i Strasbourga, iz Berlina iz…, a ne trošiti i vrijeme i novac na  kontraproduktivna lobiranja protiv dobronamjernih rezolucija Europskog parlamenta povodom „country report-a“ EK za BiH. Svoditi dvotrećinske većine u EP-u kojim se preporučuju koraci koji vode ka EU na lobiranja hrvatskih parlamentaraca u EP-u je, naravno, i politički i kulturološki nezrelo. Pogotovu što smo ovih dana gledali u Europskom parlamentu samo puki kontinuitet s rezolucijama Europskog parlamenta od 06.  veljače 2014., koja se smatra političkom zaostavštinom Doris Pack. I u osnovi se ne razlikuje ni od Rezolucije EP-a iz 2015. u kojoj se inzistiralo na načelima „federalizacije“, decentralizacije i supsidijarnosti, inclusive nebiranja političkih predstavnika Hrvatima u BiH, te na govoru „jednim glasom“ prema EU.

U ružnoj igri ignoriranja preporuka EP-a brukali su se, pak, godinama svi, pa i posebice politički Bošnjaci i Srbi, te k tomu i nezreli upravitelji BiH u ime tzv. međunarodne zajednice: čuveni „matematičar“ Inzko i ekipe ispred Vijeća Europe i OESS-a, da ne zaboravimo i američko veleposlanstvo u BiH, koji su sinergijski i proizveli logiku novogovora tzv. poželjnim glasom, da ne kažem „izvan sebe“, tobož „političkom Sarajevu“, a zapravo njima – upraviteljima poluprotektoratom zvanim BiH. Svatko postaje „politički neprijatelj“, pak, ukoliko ne slijedi „sarajevski kanon“, pa ako je i dokazani prijatelj BiH, te k tomu i uvjereni Europljanin i socijaldemokrat kakav je primjerice moj politički prijatelj Tonino Picula. Ali zato su u tim krugovima omiljeni tzv. jeftini prijatelji Bosne, kako je jednu skupinu političara i inetelektualaca iz Hrvatske nazvao Ivan Lovrenović. Čim se, dakle, usudite govoriti o „konstitutivnosti naroda“, ili  o „federalizaciji“ kao oprobanoj metodi koja doprinosi srastanju a ne razbijanju zemlje, te kako nije preporučljivo u zemlji kakva je BiH birati političke predstavnike najmalobrojnijoj naciji, stigmatizirani ste u neprijatelja. Sve se na groteskan način ponovilo i ovih dana u „hibridnm ratu“ protivu EU iz ovih centara moći!

Totalni poraz  prounitarističkih narativa i politika: 

„Mašala, antieuropski mamlazi“!

U raspravi u Europskom parlamentu prije neki dan, baš uoči glasovanja o Rezoluciji o BiH, gospodin Tonino Piculo je – u mojemu razumijevanju – govorio maltene kao bh. ustavni patriot, preciziravši: „Principi konstitutivnosti i federalizma vrlo su važni za funkcioniranje Bosne i Hercegovine. Njihovo daljnje kršenje izložilo bi stabilnost zemlje većim rizicima od bilo kakvih vanjskih pritisaka…“ Istinski prijatelj BiH Tonino Picula je i poslije glasovanja u EP-u poručio u istom duhu: “S uvjerljivom većinom od 496 glasova na današnjoj plenarnoj sjednici Europskog parlamenta usvojeno je Izvješće o Bosni i Hercegovini u 2016. godini. Zahvaljujem izvjestitelju Predi i hrvatskim zastupnicima na odličnoj suradnji. Izvješće predstavlja dobar okvir za daljnje rasprave kako bi se BiH razvila u funkcionalnu državu ravnopravnih konstitutivnih naroda i građana, te uspješno nastavila put prema članstvu u EU.” Uostalom, gosp. Tonino Picula je upravo tako govorio i na promociji moje knjige „Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije Europske unije“, prije 20 dana u Zagrebu, ali su se sarajevski spin majstori žurno dali na posao, proizvodeći nevjerojatnu količinu lažiranih informacija („fake news“) protiv Picule i zastupnika u EP-u iz Hrvatske.

Posebice su žalosno izgledala uniženja tzv. javnih servisa (BHRT-a i FTV-a), koji su slijedili nevidljive naputke tobožnjih probosanskih i bošnjačkih političara. Zapravo su se i oni i iznimno brojni sarajevski javni djelatnici samounizili proteklih dana do dna, upuštajući se u svojevrsno  prosipanja „kanti fekalija“ i na EP i EU, čast izuzecima. Dakako, ti nesretni protagonisti politike zgađivanja EU („containment policy“) i nisu govorili doli o sebi i svom žalosnom razumijevanju i BiH i  EU! Posebice je karikaturalno bilo relativiziranje u Sarajevu nadmoćnih većina u EP-u, kojima je konačno usvojena „Rezolucija Europskog parlamenta od 15. veljače 2017. o izvješću Komisije o Bosni i Hercegovini za 2016. (2016/2313/INI).“ Takvima su njihove poželjne „manjine“ bile daleko važnije od stvarnih većina u EP-u. S obzirom na uvrnutu logiku političkog i medijskog Sarajeva, koje često izvrće „kante fekalija“ na sve nas, a nije da svi mi nemamo i vlastitih „fekalija“ za izvoz., potrebno je izrijekom reći skrivenu ili relativiziranu istinu:  bh. prounitaristički narativi i politike doživjele su ovih dana totalni poraz u EP-u. Oni nisu, čak, postigle ni „Pirovu pobjedu“, mada su uspjeli „nahvatati“ 264 od 750 zastupnika u EP–u za svoju koncepciju brisanja „konstitutivnih naroda“ u tekstu izvješća, jer se tomu izravno suprotstavilo 428 zastupnika, dok ih je sedmero bilo suzdržano. Bh. zagovornici brisanja konstitutivnosti naroda su dobili i 106 zastupnika EP-a za podršku brisanju načela “federalizacije” iz „country reporta“ za BiH, ali se i toj vrsti kulturološke i političke suludosti suprotstavilo još više, čak 549 zastupnika u EP-u, uz 35 suzdržanih. Apsurd je savršen, umjesto da se u cijeloj zemlji, pa i u tzv. političkom Sarajevu radujemo što u EP-u konačno bolje razumiju našu zemlju kao višenacionalnu zajednicu, na sceni je neskriveni žal, koji podsjeća na (pred)ratnu formulu: „Ili građanska, ili rat“!

Inače, samo su rijetki promatrači zabilježili da je postignuta skoro apsolutnu suglasnost EP-a  oko nužnosti dopune usvojenog teksta Rezolucije o BiH, u dijelu kojim EP „poziva sve političke vođe da rade na uvođenju nužnih promjena, uključujući reformu izbornog prava, uzimajući pritom u obzir načela iznesena u ranijim rezolucijama, kao što su načela federalizma, decentralizacije i legitimnog zastupanja“. Dopuna je, u osnovi,  prijeko potrebno obrazloženje „kako bi se zajamčilo da se svi građani mogu kandidirati, da mogu biti izabrani i da mogu obnašati funkcije na svim političkim razinama pod jednakim uvjetima.” Unošenje ove dopune je podržalo čak 649 zastupnika EP-a, dok ih je samo 29 bilo protiv, uz 15 suzdržanih. U stvarnosti ovo znači da bi političari u BiH morali žurno početi raditi na implementacijama svih odluka Europskog suda za ljudska prava, uključivo i „Sejdić-Finci“, „Pilav“ i drugih, što u konačnici znači i respekt individualnih prava i prava konstitutivnih naroda i svih drugih identiteta, koji moraju biti izjednačeni u šansama, čime je posredno podržan i koncept „političke zajednice“!

O Europskoj uniji pišem intenzivno već četvrt stoljeća, pa temeljem „minulog rada“ imam pravo reći kako malo tko od slatkorječivih neznalica u bh. politici i u medijima uopće razumije da je EU prostor sui generis pravnog i političkog sustava, pa time i sui generis političke kulture, svojevrsne kombinacije većinske i konzensualne demokracije, utemeljene na načelima prenijetog i djeljivog suvereniteta, koja potom logično proizvodi i kulturu alteriteta, odnosno višestrukih identiteta, pa time i geopolitiku mira i „geopolitiku vrijednosti“. Ubrajam sebe među one „eurologe“ koji se nadaju da će EU  preživjeti i autohtone i uvezene krize, te da na kraju velikih preispitivanja neće pobijediti ni „federalisti“ ni „suverenisti“, jer je to ključna pretpostavka da bi u njoj moglo biti mjesta i za sve zemlje “Zapadnog Balkana“!

Bojim se samo kako bh. kvazi-elite ne samo da nisu sposobne razumjeti i prihvatiti EU-paradigmu nenasilja nad identitetima, nego da su se odlučile zadržati BiH u njihovom trajnom  zarobljeništvu kao prostor  zamrznuta konflikta, u involutivnom sunovratu u vlastitu lošu prošlost. Otuda i nisam siguran da put u EU ide što se tiče BiH preko Mostara: priej će biti da vodi u bespuće!

Dnevni list, 21. veljače 2017., str. 38-39.