Dr. Franck-Walter Steinmeier – njemački “anti Trump” u vremenima “Trumpzoika”

Dr. Franck-Walter Steinmeier: njemački “anti Trump” u vremenima “Trumpzoika”

___

D N E V N I   L I S T

(15.02.2017.)

___

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

Možda (socijal)demokracija i nije umrla

ako “tišlerov sin” može biti 12.ti njemački predsjednik?

 

U vremenima “Trumpzoika”, kako je ugledna profesorica Svetlana Slapšak smisleno označila posve neizvjesnu “Trumpovu eru” u svjetskoj geopolitici, moglo bi biti dobro što je njemački predsjednik, vrlo obrazovan čovjek, razborit političar, dokazani socijaldemokrata. Zlu ne trebalo.

___

 

M O S T A R – Dr. Franck-Walter Steinmeier je 12. veljače 2017. godine izabran za 12-og poslijeratnog njemačkog predsjednika. Savezna skupština (Bundesversammlung), gremij koji čine i zastupnici u Bundestagu i predstavnici svih 16 njemačkih saveznih pokrajina u Bundesratu, te ugledne javne osobe po pozivu, izabrale su dr. Steimeiera kao usuglašenog kandidata SPD-a i CDU-a, s očekivanim visokim procentom od 75 posto (s 931 od 1260 mogućih glasova). Novi njemački predsjednik Franck-Walter Steinmeier preuzet će dužnost od svog prethodnika, pastora Joachima Gaucka, 18. ožujka, kojemu se mora odati priznanje što se zbog visoke starosti, njegovih 77 godina života i nije nadmetao za mogući drugi petogodišnji predsjednički mandat i ostanak u predsjedničkom dvorcu Schloss Bellevue u Berlinu.

Razborit političar

U vremenima “Trumpzoika”, kako je ugledna profesorica Svetlana Slapšak smisleno označila posve neizvjesnu “Trumpovu eru” u svjetskoj geopolitici, moglo bi biti dobro što je njemački predsjednik, vrlo obrazovan čovjek, razborit političar, dokazani socijaldemokrata. Zlu ne trebalo. Treba, naime, znati da su teška vremena a ovlasti njemačkog predsjednika u miru male, međutim i iznimno važne u kriznim situacijama.

Dr. Frank-Walter Steinmeier – “Dr. Besprijekorni”!

Dan uoči saveznih parlamentarnih izbora, održanih 27. rujna 2009. godine, napisao sam za jedan portal politološko-kulturološki osvrt “Obračun Kohlove i Schröderove sjenke”, jer su dr. Angela Merkel i dr. Frank-Walter Steinmeier bili nositelji CDU/CSU i SPD-ovih izbornih lista na općenjemačkim saveznim parlamentarnim izborima za 17. sastav Bundestaga i time predestinirani i za poziciju “njemačkog kancelara”, pod određenim uvjetima, naravno, jer se njemački kancelar ne bira izravnim, nego posrednim putem. Takvo ovlaštenje dobija nositelj izborne liste, ili predestinirana osoba iz redova one političke stranke koja je na izborima osvojila najveći broj mandata, uz uvjet da je u stanju pronaći koalicionog partnera i osigurati parlamentarnu većinu u Bundestagu …

Ishod je poznat, tom prigodom dr. Frank-Walter Steinmeier nije uspio, pa su ovi savezni parlamentarni izbori ostali zapamćeni kao prvi veliki i izravni obračun između dugih Schröderovih i Kohlovih sjenki, jer su glavni rivali na ovim izborima bile nekadašnje osobe od povjerenja spomenute dvojice bivših kancelara. Ovi izbori su bili, dakle, mogućnost za definitivno izlaženje iz sjenki svojih političkih mentora, ali i opasnost za naprasno okončanje već do tada sjajnih političkih karijera i Merkelove i Steinmeiera. To se nije dogodilo, pa je Merkelova ponovila svoj uspjeh i na izborima 2013. godine, tako da već vlada u kontinuitetu 12 godina, od 2005., a i dr. Steinmeier je u međuvremenu bio izvrstan predsjednik SPD-ove frakcije i u čak dva mandata vrlo cijenjen i omiljen ministar vanjskih poslova.

 “Tišlerov sin” je 12. njemački predsjednik

Rođen je 5. siječnja 1956. u Detmoldu, gradiću 35 kilometara udaljenom od Bielefelda, u istočnoj Westfaliji, pa ga otuda i prati atribucija “stamenog Vestfalca”. Studirao je pravo, pa poslije i politologiju na Sveučilištu u Gießenu. Tamo je 1991. i doktorirao s temom bezazlenog naslova “Građani bez krova”, iako se iza krila ozbiljna rasprava o (problematičnom) policijskom tretmanu beskućnika. U Gießenu je i započeo kratku znanstvenu karijeru, tamo je kratko zajedno bio na istoj katedri sa suprugom Elke, ali je ubrzo tu vrst karijere žrtvovao za državnu karijeru u donjesaksonskoj vladi u Hannoveru.

U ovom gradu je prvo počeo raditi kao referent za medijsko pravo i medijsku politiku u “Državnoj kancelariji”, da bi 1993. postao šefom ureda tadašnjega donjesaksonskog premijera Gerharda Schrödera, neka vrsta šefa kabineta, a tri godine kasnije i šefom “Državne kancelarije” vlade Donje Saksonije, u rangu državnog tajnika.

Nakon pobjede na izborima 1998. i Schröderovog prelaska u Berlin, u hannoveranskom paketu bio je i dr. Steinmeier. Manje od godinu dana bio je “državni tajnik” u Kanzleramtu, da bi od 1. srpnja 1999. postao i šef Kanzleramta, pa time i koordinator rada njemačkih tajnih službi, zbog čega ga prate neki repovi, recimo slučaj zatvorenika u Guantanomou Murata Kurnaza. Poslije formiranja “velike koalicije” u Berlinu, 2005., postaje ministrom vanjskih poslova, da bi od 2007. obavljao i dužnost “vice-kancelara”. Potom će – kako je već dotaknuto – biti još jednom biran za njemačkog MIP-a, ali ne ponovno i za “vicekancelara”. Zovu ga s razlogom i “Dr. Besprijekorni” i “Izvršitelj”.

A na kraju ovog kratkog portraita novog njemačkog predsjednika i makar formalnog “suverena” primijetit ću kako nekako i priliči ovovremenoj njemačkoj uzoritoj demokraciji što je Frank-Walter Steinmeiera za 12-og predsjednika SR Njemačke izabran kao kandidat i lijevog i desnog političkog centra, dakle njegovih socijaldemokrata i Merkelinih demokršćana. Nekom logikom i kadrovskom križaljkom su, pak, oboje prvih ljudi njemačke politike barem do izbora zakazanih za 24. rujan ove godine i “Lutherani” – evangelistički kršćani, što su bili uostalom i Gauck i Merkelova u paru, pa nikomu nije previše, ako je uopće smetalo. Ipak, i ovo bi mogla biti dodatna šansa za socijaldemokratskog protukandidata Angeli Merkel – katolika Martina Schulza. U demokracijama se i o takvom čemu, naime, bez velike pompe itekako vodi računa!

Dnevni list, 15. veljače 2017. , str. 32 – 33.