Hommage velikom Hercegovcu i Hercegnovljanu Zuki Džumhuru

D N E V N I   L I S T

(14.02.2017.)

___

Prof. dr. sc. Mile Lasić (uz pomoć Veseljka Koprivice i Danila Marića):

Hommage velikom Hercegovcu i Hercegnovljanu Zuki Džumhuru

___

Adio Zulfikare, meni se Tvoj teturavi dragi lik još uvijek tu i tamo vrzma po glavi, baš onakav kakvog nosim kad sam Te prvi put vidio u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća na hercegnovskoj kaldrmi, u blizini kavane “Hercegovina”. Pa mi se čini i da nisi nikud otišao, a ako slučajno i jesi tek da bi se pozabavio nekim malo drugačijim “hodoljubljima”!

___

 

M O S T A R – Moj bivši kolega iz beogradsko-novosadskog lista “Danas” Veseljko Koprivica znalački nas je podsjetio u reportaži za Al Jazeera od 17. prosinca prošle godine kako je Zulfikar Zuko Džumhur bio nekoć “ikona” u Herceg Novom, ali da danas u tom gradu ništa ne podsjeća na velikog putopisca, slikara i boema. Veseljka je na ovo podsjećanje inspirirala, pak, ideja da se Zuki Džumhuru konačno podigne spomenik u ovom primorskom gradiću kojeg su utemeljili upravo Bosanci i Hercegovci / Humljani.

Osnivač Herceg Novog bio je – piše i V. Koprivica – bosanski ban Tvrtko I Kotromanić (1353-1391), pa je nakon njegove smrti Novi ostao u posjedu vojvode Sandalja Hranića (1392-1435). A kad je i Hranić umro, Novi je pripao njegovom sinovcu, humskom knezu Stefanu, koji će u povijesti biti zapamćen kao herceg Stjepan Vukčić Kosača (1435-1466). Ovdje moram dometnuti kako je ovaj silnik i despot i umro u Novom, u mukama, poročan kakav je već bio, o čemu se uglavnom ne govori. Hercega svojataju, pak, do neukusa, jedni a drugi se odriču imena Hercegovine, koja bi mogla biti prvi zajednički imenitelj za sve u Hercegovoj zemlji, kako bi je i “Bosanci” prestali nijekati, ili “bosnijazirati”. Ali, sve će to proći, Hercegovina je neupitan pojam jer je „način života“ (D. Milas) i prirasla za srce velikom brojem ljudi, jer je inkluzivan toponim, pa ne priječi uz njega voljeti i “Bosnu” ili “Boku”, kako je – uz Hercegovinu – obje zemlje ili regije volio i Zuko. (A volio je i Beograd, u kojemu je stekao ime, što je komplicirana priča za sebe!) Ili, kako je Boku volio i tepao joj da je “nevjesta Jadrana”, ponajveći mostarski pjesnik Aleksa Šantić.

I meni su sve tri ove zemlje ili regije, uključujući i Boku, postale zavičajem (a i Beograd mi je u prije rata bio daleko više od mjesta službovanja). Uostalom, i Zuku sam znao u mladosti susresti upravo u Novom, kako Hercegnovljani zovu od milja svoj ubavi gradić, u blizini kavane “Hercegovina”, kako prosto pleše uličnom kaldrmom na drhtavim staračkim nogama. Bio mi je već tada  iznimno drag zbog znamenite karikature u „Politici“ (Marx za pisaćim stolom a Staljin na službenoj slici na zidu) i “Pisama iz Azije” i uopće hodoljublja, ali u nesigurnim zapamaćenjima pojavljuje se u pravilu drhtav i nemoćan na hercegnovskoj kaldrmi.

 Zuko Džumhur ponovo među Novljanima

Crnogorski primorski grad naredne će godine poznatom i omiljenom piscu, putopiscu slikaru, karikaturisti Zuki Džumhuru podići bistu na njegovom omiljenom mjestu, najavio je Veseljko Koprivica, citirajući u reportaži znakovitu Zukinu misao: “Možda u Herceg Novom i ima loših ljudi, ali ja do sada nijednog takvog tu nisam sreo”.

Tako je svojevremeno govorio čuveni hodoljubac Zuko, koji se posljednjih 20 godina života skrasio možda i ponajviše u Herceg Novom. Ipak, ovaj se crnogorski primorski grad još nije odužio svom omiljenom piscu, maltene sugrađaninu po stare dane. Ali, tako se ovaj grad nije odnosio u proteklih četvrt stoljeća samo prema Džumhuru, pojasnio je Koprivica, nego se ne zna odnositi ni prema Andriću koji je u Herceg Novom sagradio kuću još 1964. godine, kada se sa suprugom Milicom i doselio u Novi iz Beograda. Nakon Andrićeve smrti općina Herceg Novi otkupila je, doduše, kuću od njegovih nasljednika s namjerom da ubuduće služi kulturi i umjetnosti, ali to još nije ostvareno. Posljednjih dvadesetak godina kulturni poslenici su zaboravili da Andrićeva kuća i postoji, jer je bila pretvorena u kavanu.

“Ovih dana je najavljeno”, piše Veseljko Koprivica, “kako će ta nepravda biti ispravljena iduće godine postavljanjem spomen-biste, najvjerojatnije u blizini Zukine omiljene kavane ‘Hercegovina’”. Ta inicijativa stara je više godina. Posljednja datira od prije dvije godine. Nju je potpisalo 14 novinskih intelektualaca, književnika, slikara, novinara… Među njima su bili poznati crnogorski slikar Vojo Stanić i književnik Miraš Martinović, koji žive u Herceg Novom.

“Osjećajući respekt i poštovanje prema djelu Zuke Džumhura, sjećajući se gotovo dva desetljeća njegovog boravka u Herceg Novom, a posebno doprinosa koji je kroz svoje emisije Hodoljublja, kroz reportaže i tekstove objavljivane u ondašnjim prestižnim jugoslavenskim medijima, afirmirao naš grad, predlažemo da se ovom svestranom umjetniku, piscu i putopiscu u Novom, koji je mnogo volio – podigne spomen-bista”, navodi se u obrazloženju te inicijative.

I u gradskoj upravi kažu da je inicijativa za postavljanje spomen-obilježja Zuki Džumhuru poželjna i opravdana. “Džumhur je sigurno jedan od stvaralaca koji je zaslužio da mu se grad na ovaj način oduži. S tim u vezi, već su učinjeni određeni koraci”, priopćeno je prošlog tjedna iz ureda predsjednice Općine Herceg Novi Nataše Aćimović, navodi Koprivica. “Spomen-obilježje najbolje je podići kod stare kavane ‘Hercegovina’, gdje je Zuko često sjedio u jednom kutku. No, možda i nije toliko važno gdje će ono biti postavljeno, važnije je da se zna kako je on živio u ovom gradu. On je o Herceg Novom pisao u mnogim medijima bivše Jugoslavije, a u čuvenoj TV-emisiji Hodoljublja često je spominjao Novi i Praznik mimoze. Stari Novljani još pamte ‘Zukovu stolicu’ u kavani Hercegovina”.

Kada je Zuko došao u Herceg Novi da ostane onih nekoliko dana, koliko je planirao, padale su kiše. Četrdeset dana, neprestano, pričao mi je, bilježi Koprivica sjećanje na Zuku Miraša Martinovića, kao u Markesovom romanu Sto godina samoće. I taman su pomišljali supruga i on da napuste ovaj grad kiše su stale. Njegova magija ih je osvojila i ostavila, “Došao sam da u Herceg Novom proboravim nekoliko dana, a ostao sam mnoge godine!”, govorio je kasnije Zuko sjećajući se tih dana. Zuko je u Herceg Novom živio kao podstanar, kod sarajevskog inženjera Alije Kurtagića, u naselju Savina. “A mnogi su mislili da on ovdje ima vilu”, kaže Martinović. Koliko je Zuko bio omiljen i poštovan u Novom svjedoči i ponuda Novljana da, nakon odlaska Iva Andrića u Beograd, baš on živi u njegovoj kući u naselju Topla. Zuko je odbio ponudu: “Tko sam ja da živim u Andrićevoj vili?”. Također, javnosti je manje poznato kako je Džumhur jedini kome je predgovor za knjigu Nekrolog jednoj čaršiji napisao nobelovac Andrić. Bili su veliki prijatelji. Za Novljane je Zuko bio jedan od najvećih boema svoga vremena.

“Odoh ti ja Vezira…”

Kada je Zuko obolio, zabilježio je Koprivica, i kada bi ga prijatelji posjećivali i pitali što mu je, on bi odgovarao: “Ma ništa. Samo su me stigli alali”. Kako im nije bilo jasno o čemu govori, Zuko im je pojasnio u svom stilu: “Dok sam bio zdrav, svi su mi govorili te ‘alal ti vjera Zuko, koliko možeš da pojedeš’, te ‘alal ti vjera koliko možeš da popiješ’… I, eto, stigli me alali”. Često je provodio vrijeme i u kavani “Pod lozom”, gdje je imao svoj sto i stolicu i sjedio, u kariranom sakou, sa čašicom loze. Zuko, sjećaju se Novljani, najčešće nije nosio novčanik. Znao je reći u šali: “Što imam da se nadmećem s Crnogorcima, koji hoće da se biju, prepiru i utrkuju tko će platiti piće u kavani?”.

O plaćanju kavanskih računa brinula je njegova blagorodna supruga Vezira. Ona je nosila novčanik. Zuko je sa suprugom navraćao, naravno, i  u hercegnovski Arhiv, gdje je čitao knjige i često poklanjao one iz svoje biblioteke. Unatoč tomu svemu, sve do sada “u Herceg Novom nigdje znaka da je Džumhur u njemu živio. Ali, negdje u dubini duše ovoga grada, Zukova je duša!… To je najvažnije. A sve ostale nepravde su privremene… Mogu biti ispravljene, ali i ne moraju, ali nadam se kako će mu se ovaj grad konačno bar malo odužiti nekim spomen-obilježjem”, poručuje Miraš Martinović.

Nema nikakve sumnje: Zuko je bio zaljubljen u Herceg Novi. Govorio je: “Postoje gradovi koji vam drže dušu, jer imaju prošlost. Herceg Novi ima i dušu i povijest”. Umro je 27. studenog 1989. godine u hercegnovskom hotelu Plaža. “Odoh ti ja, Vezira”, rekao je svojoj ženi, uhvatio je za ruku i umro. Sahranjen je dva dana kasnije u rodnom Konjicu, na Dan SFRJ.

“Iz čitave Jugoslavije je na Zukinoj sahrani bilo svijeta, zaista mnogo, među njima eto i ja”, prokomentirao je u privatnoj poruci meni mostarski književnik s poslijeratnom američkom adresom Danilo Marić, što je bio odlučujući moment za nastanak ove moje kolumne – okašnjelog hommagea Zuki. U Marićevom prisjećanju Novi je Zuki stavio barem dvije godine apartman u hotelu Plaža na raspolaganju, što je i bila alternativa Andrićevoj kući. Danilovo javljanje meni najvažnije je, pak, zbog opravdanog skretanja pažnje na nepravedno zaboravljeni posljednji Zukin rukopis upravo o “mostarskim liskama”.

 Mostarske liske su (bili) šereti, mudraci, obješenjaci…

“Odoh ti ja Vezira” je post – inspiriran Koprivičinom reportažom – kojeg sam postavio na moje online stranice, koje su inspirirale mostarskog književnika Danila Marića na poruku da je Zukina recenzija njegove knjige “Vasa Kisa”, kako se i zvala jedna čuvena “mostarska liska”, “zadnje što je Zuko napisao”, jer se teško razbolio i umro godinu i pol dana kasnije. “Ova recenzija je napisana kako je Zuko i napisao na rukopisu NOVI I/1987, a objavljena u mom romanu VASA KISA, koji je 1989. objavio izdavač UNIVERZITETSKA RIJEČ Nikšić”, poručio mi je Danilo Marić, “šaljem recenziju…”.

U dragocjenom Marićevom svjedočenju piše, također, “Zuko je tada imao velik šećer i vid u zamiranju. Zadnjim snagama je pročitao roman i pola svojom rukom napisao a pola izdiktirao supruzi Veziri (tako je Danilu rekla Vezira dok mu je pričala o Zukinom teškom stanju). Zadnje što je napisao svojom rukom bilo je ovo. Umro je baš kad je štampan roman i ta recenzija u njemu i bio sam mu na dženazi u Konjicu. Prije dvije godine bio sam u Konjicu na haremu i obišao grob, koji je, usput da kažem, u veoma skromnom izgledu u odnosu na okolne. Kako u romanu ima i Hitlera koji je služio vojsku oko Mostara i bio i u Mostaru i po kazivanju Marka Popovića (velikog germanofila) farbao je nešto oko pravoslavne crkve, red je ovdje da se prisjetimo i mog prijatelja Vlade Puljića koji je, po mojoj ideji, ilustrirao naslovnu koricu romana: Hitler moler sa kantom i četkom…  (1987.)…”.

Ovu prepisku s Marićem nisam, naravno, mogao uskratiti čitateljima već iz obzira  prema ovom mostarskom književniku s poslijeratnom američkom adresom (Charlotte, North Carolina, USA), ali i iz obzira prema onima koji ponešto još uvijek znaju o “liskama”, makoliko se  u Mostaru poslije posljednjeg rata i nema velikog razloga smijati. Ako je, doista, riječ o posljednjem Zukinom rukopisu, onda i ja i mostarska tiskovina Dnevni list i svi koji poštujemo Zukino djelo dugujemo književniku Danilu Mariću, autoru petnaest knjiga i brojnih književnih tekstova, veliku zahvalnost.

***

Zuko Džumhur: “STARE MOSTARSKE LISKE”

(Danilo Marić, roman Vasa Kisa)

Dugo sam očekivao pisca koji će svojim tekstom sačuvati od zaborava Život i priključenija starih mostarskih lisaka i njihove šale, kalambure i kenjčiluke.

I, evo, dočekali smo rukopis romana Danila Marića, koji je to očekivanje sjajno ispunio i odužio jedan veliki dug prema Mostaru i njegovim jedinstvenim ljudima – liskama.

Gradove čine podneblje, klima, trgovi, ulice, kuće i žitelji. Ima u svijetu mnogo gradova i sa ljepšim podnebljem, i sa većim i raskošnijim trgovima, i sa bogatijim ulicama, i sa interesantnijim kućama, ali malo je gradova koji su imali, i još uvijek imaju, jednu tako izuzetnu sortu ljudi kakve su – mostarske liske.

Mostarske liske su šereti, veseljaci, mudraci, obješenjaci i ljudi vedrog i visprenog duha, u isto vrijeme. Samo Mostar, oduvijek slobodarski grad, u svojim njedrima, na svojim sokacima, Tepi i kafanama, mogao je biti kolijevka i boravište te izuzetne i rijetke fele. Čuven je i po svojoj Neretvi, i po svojoj staroj ćupriji, i po svojoj Banji, i po svojoj Radobolji, i po svojim alejama krošnjastih platana, i po još čemu, ali čini mi se, jedinstven je po svojim izuzetnim žiteljima – liskama, koje su se ko zna kada pojavile, možda i od dalekog nastanka ovog šehera na sjenovitim obalama Neretve. Liske su nastale u ovome gradu; one nijesu mogle doći odnekud sa strane. Jer liska nije ni Stočanin, ni Konjičanin, ni Nevesinjac, ni Trebinjac – nego samo onaj koji je odrastao ovdje i napio se Radobolje, kupao u Neretvi, tumarao po Tepi, akšamlučio na Balinovcu, ašikovao po Brankovcu i kahvenisao u hotel “Neretvi”.

Liska nije ni zavidljiv, ni samoživ. Liska je pravi jaran; bistar kao suza, častan i hrabar. Lisku je teško nadmudriti, izigrati, prevariti i, nedajbože, namagarčiti. I silni Hitlerov Treći Rajh, pored svih sijaset neprijatelja u Mostaru, imao je svoje ljute dušmane – mostarske liske.

Liske se šegače i sa Hitlerovom policijom i sa ustaškom bagrom i ubojicama. Njihovo oružje nijesu ni topovi, ni mitraljezi, ni kame, ni puške – njihovo oružje je još ubojitije; artiljerija, avijacija i laka konjica – to je njihov duh. Njime su davali snagu porobljenim i razarali porobljivače. Vodili su po mostarskim sokacima, kafanama i mejhanama svakodnevnu bitku u kojoj nije bilo baruta i dima, ali je bilo visprenosti i smijeha koji je neprijatelja razarao poput najubojitijih rafala.

Ljudski duh je strahovito oružje.

Ova knjiga je istovremeno velika i darovito napravljena izložba mostarskog liskaluka, tog nepotvorenog oružja koje treba sačuvati da se ne zaboravi i ne pomiješa sa nečim što nije autentično, što nije mostarsko.

U mirno doba liskana je bezazlena, uspješno se nadmeće i nosi sa sarajevskom jalijom u svemu i svačemu – od fudbala do svakojega rivalstva između glavnog grada Bosne, šeher Sarajeva i glavnoga grada Hercegovine Mostara, šeher Mostara, kako ga je, između ostalih, zvao i njegov pripovjedač Svetozar Ćorović. Međutim, mostarske liske i njihovi liskaluci nisu samo bezazleno mirnodopsko cvijeće. Liske nastavljaju da žive i da se šegače i u veoma opasnim ratnim vremenima kada su se mnogi prepali i kada samo rijetkim, hrabrim i duhovitim pada na pamet da se i sa okupatorom i njegovim hizmićarima može, da najblaže kažem, nadmudrivati, zafrkavati, što bi Mostarci rekli – trehati.

Pored hrabrih ratnika, junačina čuvenog Mostarskog bataljona, ovaj grad na Neretvi imao je još jedan front koji se nikada nije smirivao – front mostarskog duha. Njihovo bojište nije u hercegovačkim planinama i vrletima, po čukama i potočinama; oni svoje svakodnevne megdane sa dušmanima i izdajnicima vode na Musali, po sokacima, kafanama i birtijama. Liske nemaju ni pušaka, ni pištolja, ni strojnica. Nisu ni gladne ni žedne – jedu meso ovnujsko i piju vino žilavku; preko ruke nose mantile a u rukama kišobrane.

Velikim mostarskim pjesnicima, velikim mostarskim junacima pridružile su se i mostarske liske, po narodnosti i Srbi, i Muslimani, i Hrvati, jednostavnije – Mostarci.

Prvostoličnik tih duhovitih ljudi je Vasa Kisa, Mostarac koji je na svoj način zaslužio da se o njemu priče pričaju, pjesme pjevaju i knjige pišu.

Ova Marićeva knjiga pisana je divnim jezikom kakav se govori u Mostaru i u Hercegovini sa mnogim sočnim i žestokim začinima i mirođijama kojima taj jezik obiluje.

 Adio Zulfikare!

Adio Zulfikare, meni se Tvoj teturavi dragi lik još uvijek tu i tamo vrzma po glavi, baš onakav kakvog nosim kad sam Te prvi put vidio u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća na hercegnovskoj kaldrmi, u blizini kavane “Hercegovina”. Pa mi se čini i da nisi nikud otišao, a ako slučajno i jesi tek da bi se pozabavio nekim malo drugačijim “hodoljubljima”! Posebno Ti  hvala na recenziji Marićeve knjige posvećene mostarskim liskama, mada ni one više ne stanuju ovdje, na tom posljednjem poklonu Mostarcima, maltenu post mortem daru onima koji Te još uvijek vole, upravo za 14. veljače …

Mostar, 14. veljače 2017., str. 38-39.