Michael Moore: “Stupid White Men”, iliti “Bijele gluperde”

Povodom inauguracije Donalda Trumpa za 45.og predsjednika SAD

___

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

Michael Moore: “Stupid White Men”, iliti “Bijele gluperde”

___

Uoči odlaska u Sarajevo na proslavu 238. Anniversary of the Indenpendency of the United States of America uzeo sam ponovno listati knjigu „Stupid White Men“ Michaela Moorea, čiji je naslov vjerojatno ponajbolje prevesti kao „Bijele gluperde“ na b-h-s-cg jezik(e). I Amerikancima se omakne, naime, takve ponekad birati za „vođe“, ali ih za razliku od nas smještaju u ropotarnice povijesti već tijekom mandata, ako tako zaslužuju. Doduše, uslijed velikosilničkog refleksa, ili jednostavno real-interesa nerijetko podržavaju diljem svijeta onakve kakve kod kuće više ne biraju, recimo ljude sumnjiva morala kao u BiH. Bilo ih je i ovaj put puno dvorište velebnog zdanja Veleposlanstva SAD u Sarajevu.

Inače, 238. obljetnica američke neovisnosti se obilježila dva dana uoči 04. srpnja, najvažnijeg državnog praznika u SAD. I ovaj put su nazočili, dakle, i oni koji se moraju zvati jer su na listama tzv. bh. uglednika, mada se nerijetko radi o ljudima ne samo iz politike s kojima se ne bi željeli sresti u mraku. Neki takvi i meni pružaju ruku, otpozdravljam zbunjen i s nelagodom. Posve logično je, zapravo, što se oni s najviše „putera na glavi“, ili s najviše „oraha u džepu“ najdublje klanjaju i najljubaznije smješkaju svima, uključivo i domaćinima svečanosti Mr. and Mrs. Nicholas M. Hill. Američki otpravnik poslova Nicholas Hill otprema, dakle, poslove već skoro godinu dana u iščekivanju nove veleposlanice SAD u našoj zemlji Maureen Elizabeth Cormackkoja nikako da dođe, unatoč tomu što ju je američki predsjednik Barack Obama nominirao krajem prošle godine. Pomislih da joj ona trojka „malih kapaciteta“ u Predsjedništvu BiH nije dala „agreman“, mada znam da se oni takvo što ne bi nikad usudili. I njih trojica su bili na prijemu, prevažni u njihovoj nevažnosti.

Promatrajući žalosnu gomilu podanički nastrojenih, licemjernih i iskvarenih domaćih političara i diplomata, raznih žbira i tobožnjih savjetnika u njihovim pratnjama, ovisno neovisnih intelektualaca i ljudi iz neslobodnih medija, i NGO-sektora, biva mi jasno da od tzv. „druge liberalne revolucije“ (Ernest Gellner) nema i ne može biti ništa, sve dok nismo u stanju najdublje prezreti „bijele gluperde“ među nama, upravo onako kako je Michael Moore prezreo Busha i „bushiste“ u njegovoj knjizi „Stupid White Men“. Odurno je, dakako, što nas domaći „kim ili um-ovi“, ti političari malih kapaciteta koji se dovoze u crnim limuzinama i u policijskim pratnjama, koji su umislili da su „vođe“, jer visoko sjede, ma koliko bili slijepi i ništa ne vide, koji su umislili da su „bogomdani“, drže svojim zarobljenicima, taocima njihovih polu-politika. Svima njima bi se moglo uputiti pitanje koje Michael Moore upućuje Bushu Junioru: „Čovječe, šta si napravio s mojom zemljom?“

***

U rukama mi je, dakle, poslije dugog vremena ponovno 17. izdanje knjige “Stupid White Men” (Piper Verlag, München/Zürich, 2003, str. 329) američkog književnika, satiričara, filmskog i tv reditelja Michaela Moorea. O njoj su u međuvremenu izrečeni superlativi u najuglednijim listovima i magazinama i u Njemačkoj i u drugim dijelovima zemljine kugle. U mojim zabilješkama stoji kako je magazin „Der Spiegel“, oduševljen knjigom, njezina autora Michaela Moorea nazivao „posljednjim pobunjenikom Amerike…, koji govori istinu o ružnim stvarima, o kojima se u Bushovoj Americi šuti kao zaliven“. Bilo kako bilo, u moru knjiga o Americi izdvojila se ova Mooreova knjiga vica i šarma, koju su vrlo rijetki doživjeli i kao „antiamerikanizam jednog Amerikanca“, dok je većini odmah bilo jasno da se Moore satirom obračunava s onim što je bolesno u američkoj politici i američkom društvu.

O Mooreovoj knjizi „Stupid White Men“ se u najkraćem radi o „banana republici SAD“ i o „predsjedniku“ koji nije legalno izabran i koji „vlada s jednom huntom sastavljenom od poslovnih prijatelja njegovog tatice“. Michael Moore se, kako čitatelj već može pretpostaviti, bezmislosno obračunava s Bushom Juniorom, ne štedeći niti druge članove obitelji Bush, uključivo bivšeg predsjednika i njegova oca i djeda, znači pradjeda predsjednika Busha Juniora po imenu Prescot Bush, koji je „prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata napravio mudre poslove s nacistima“. Otuda u naslovu knjige se i radi „O glupim bijelim ljudima“, tj. Moore govori o mnoštvu a ne pojedincu, o Bushovima i ne samo o njima. Sukladno Mooreovoj tvrdnji, spomenuti pradjeda George W. Busha, prečasni Mr. Prescot Bush je bio jedan od sedmorice direktora Union Banking Corporation koja je njegovala poslovne veze s nacistima u SAD i nacističkom Njemačkom. Union Banking Corporation je „prala (nacistički) novac zajedno s jednom holandskom bankom“, a kada je američka vlada konačno  zaplijenila 1951. godine imovinu spomenute banke, preci Busha Seniora i Busha Juniora, Mr. Prescot Bush i njegov sin Sam dobili su 1,5 milijun dolara. I o ovomu i mnogo čemu drugome se može više saznati u „Otvorenom pismu…“ adresiranom za “predsjednika” George. W. Busha, pri čemu ovo “predsjednik” uvijek stoji pod navodima, ako ga Moore ne naslovljava ironično s “dragi George…”, ili  “dragi guverner Bush”. Jer, pola Mooreve knjige je i posvećeno tomu kako je Bush postao “predsjednikom”, mada je dobio manji broj glasova od nes(p)retnog Al Gorea. Najpikantnije u knjizi su, ipak, one stranice koje govore o Bushovim porocima. Ništa nije ostalo nepobrojano u ovoj knjizi od stvarnih ili izmišljenih grijehova George W. Busha. Ilustracije radi, jedan od podnaslova u spomenutom “otvorenom pismu” glasi: “George, možeš li da čitaš i pišeš kao jedan normalan odrasli čovjek?”. A drugi: “Jesi li alkoholičar, a ako jesi, koji uticaj to ima na tvoje ponašanje kao vrhovnog komandanta?”. Potom Moore postavlja pitanje: “Jesi li zločinac?” Moore potom, na kraju “otovorenog pisma” poručuje: “Ti si bio alkoholičar, lopov, možda i zločinac, jedan neosuđeni dezerter i mamin sinčić… Odstupi za ime Boga…”!

***

Na stranicama knjige koje se ne bave Bushovima govori se ništa nježnije  i o  samim Amerikancima. Jedan od dijelova knjige, naime, nosi naslov “Nacija glupaka” i njemu se autor Moore bavi tradicionalnim (ne)znanjem  prosječnih Amerikanaca. O samim vrhovima svjetske znanosti i umjetnosti ostvarenim na američkom tlu i od američkih umnih ljudi, u ovoj satiri i nije moglo biti riječi. U najsežitijoj formi iskazano, Michael Moore je  napravio drastičan obračun s “Bushovom kamarilom” i “nacijom glupaka”.

U Bijeloj kući sjede “Baby Bush i njegova kamarila”, a američka vanjska politika je bila katastrofalna i prije “11. rujna”i strašnog rata koji je potom uslijedio. Ona je, po Mooreovom razumijevanju, ionako sastavljena od niza strateških grešaka, pa se na burzama događaju čudesne stvari –  mali i veliki ulagači su ruinirani,  privreda je u gubicima a varalice slave i uživaju. Sve je ovo kazano, dakako, prije izbijanja svjetske financijske i gospodarske krize 2008. godine i prije najnovijih događanja u Iraku i na Bliskom istoku, od kojih već strahuje cijeli svijet.

Michaele Moore se knjigom “Glupi, bijeli ljudi”, u doslovnom prijevodu, nije obračunao satiričnim sredstvima samo s Bushom i njegovom kamarilom, nego s neoliberalnom verzijom kapitalizma i globalizacije čiji su Amerikanci bili najgorljiviji zagovornici. Knjiga “Stupid White Men” je, zapravo, bilo i ostalo veliko upozorenje kako i “kolijevke demokracije” mogu otkliznuti u tiranije. Iz politološkog kuta gledano, naravoučenije je da se takvo što može dogoditi svakomu tko se osloni na silu umjesto na razum.

Dakako, nužno je povodom ove knjige upozoriti na uzdržavanje  od antiameričke histerije ili okrivljavanje SAD za sva zla u svijetu i u našoj zemlji, kako se to sračunato čini u izvjesnim krugovima. Američka administracija pravi greške i u BiH, nerijetko ispoljavajući “kallayevski sindrom” u tretmanu bosanskohercegovačke komplicirane stvarnosti, ali nije neprijatelj ni jednom ovdašnjem narodu, ni BiH u cijelosti. Dapače, radi se u pravilu o pokušajima pružanja tzv. dobrih usluga “treće strane”, što mogu posvjedočiti i kao jedan od članova Ekspertnog tima kojeg je oformio prethodni američki veleposlanik u BiH, gosp. Patrick Moon. Nacrt Ustava Federacije u BiH, kojega smo savjesno pripremili je nažalost završio – umjesto u procedurama – u ladicama Parlamenta Federacije BiH. Trebalo bi ih odmah poslije izbora pažljivo pretražiti. …

***

„Ja sam jedan od malog broja ljevičara koji su uspjeli probiti medijsku blokadu oko George W. Busha“, objašnjavao je europskoj zainteresiranoj publici oskarovac Michael Moore („Columbine Bowling“), kada je prije 11 godina prosto protutnjao kroz Englesku i Irsku, Njemačku i Austriju, promoviravši pred prepunim dvoranama svoju novu knjigu „Dude, Where’s my country?“, koju su Nijemci pomalo neinventivno objavili pod ironičnim naslovom „Puno pokriće, Mr. Bush“. Smisao originalnog  naslova, naime, bilo je direktno pitanje Bushu – čovječe, šta si napravio s mojom zemljom?! Širom svijeta je bilo već unaprijed poručeno milijun primjeraka ove knjige, a samo u Njemačkoj 200.000 primjeraka. Knjiga je ni manje ni više nego nastavak dosadašnjih  Mooreovih pisanija – posebice bestselera „Bijele gluperde“ („White stupid men“), koji se širom svijeta prodao u prvih par godina u pet milijuna primjeraka – u SAD u 1,1 milijun,   a u  Njemačkoj čak 1,3 milijuna primjeraka.

Drugi njegov „stari hit“ -„Unakrsna vatra jednog nenaoružanog Amerikanca“ – je, također, prodat  u milijunskom tiražu, a u središtu  i ove knjižice su Bush Junior i njegovi ortaci, „koncern-drugari“, kako ih uobičajeno zove Michael Moore. Uzgred rečeno, Michael Moore je samo od „Columbine Bowling“ zaradio 30 milijuna dolara, što je apsolutni rekord koji je ikada u povijesti zaradio jedan dokumentarni film, a nije loše prošao kod publike  ni Mooreov  dokumentarac „Farenheit 911“, u kojemu se radi o pokušaju osvjetljenja pozadina znamenitog „11. rujna“. Kritičari mu, pak, prebacuju u svezi s filmovima da sve baš i nije „dokumentarno“, da  je, primjerice, ključnu scenu u filmu „Columbine Bowling“, onu kada za otvaranje konta dobija pušku na poklon, falsificirao. Pušku je, tvrde upućeni, na osnovu potvrde o otvaranju konta kupio u oružarskoj radnji preko puta. On, pak, tvrdi i dalje da je sve nepatvorena istina kako u njegovim filmovima tako i u knjigama.

Prema ocjeni američkog magazina “Publishers Weekly”, zahvaljujući knjizi “White stupid men” Michael Moore je u očima mnogih Nijemaca postao najbolji Amerikanac, skoro s jednakim statusom koji ovdje još uvijek uživa John F. Kenneedy. I, zaista, jeste tako, posebno među mladim Nijemcima, koji Michael Moorea slave kao “pop zvijezdu”, otkačenog tipa koji govori istinu, koji strpljivo satima čekaju u redu za ulaznicu od 12 eura da bi ga vidjeli i čuli izbliza, koji su pokupovali sve njegove knjige i knjižice i odgledali sve njegove dokumentarce. Ali, ne obožavaju Moorea samo oni, nego i mnogi ozbiljniji ljudi kojima je bilo dosta pljuvanja Nijemaca od strane “neo-konzervativaca” u Bijeloj kući, primjerice Rumsfelda, Wolfowitza i Busha. Pa nije nikakvo čudo što su mu mediji tijekom njemačkog dijela europske turneje non-stop bili na vratu. Gostovao je na najuglednijim tv-kanalima, dao intervju “Spiegelu”, objavio predgovor iz nove knjige u “Die Zeitu”…

Prva stanica njegove njemačko-austrijske turneje bila je u Berlinu  u “Columbia-Halle”, čak dva puta zaredom pred rasprodanom salom, potom je uslijedilo gostovanje u  Hamburgu, Kölnu,  Augsburgu i Münchenu, pa konačno u Beču. U šest dana 10 nastupa pred prepunim dvoranama, pravi “leteći cirkus” Monty Paytona,  u kojem se M.M. pažljivo slušao poput propovjednika. U prvih 40 minuta “one man show” M.M u pravilu drži anti-bushovsku tiradu, duhovito-ironičnu inventuru Bushovih (ne)djela, “unakrsnu vatru” o  ratu u Iraku i svjetsko-političkoj situaciji. “Dobro došli u staru Europu” – galami M.M. iza pulta u mikrofon, obučen šlampavo, u tenisicama, neobrijan, s naočalama i zelenom kapom na ogromnoj glavi – “Bogu hvala što vas uopće ima takvi kakvi jeste”! Potom nastavlja, kako je “ovaj rat pogrešan” jednako kako je “Bush pogreška”, te završava s zavodljivim ulaganjem publici – “Hvala vam što i vi kažete to isto”, “Thank you, Berlin”, hvala dobrim ljudima u Njemačkoj za sve što čine za svjetski mir! Jedanaest godina poslije, kad Busha Juniora više nitko i ne pominje, rezultati njegove avanturističke vanjske politike ubiru krvavi danak u rastakanju Iraka, uz prijetnju da se sukobi prenesu u cijeli svijet.

Ljudima boljeg ukusa i sam M.M. izgleda kao ljudi o kojima piše, jer on i ne govori niti jedan drugi jezik osim maternjeg, pogotovu kad počinje čitati dijelove knjiga koje su pune parola, koje su, ustvari, propagandni politički  leci! Najneuvjerljiviji je Moore, zapravo, kada počinje pričati o tomu kako su Amerikanci glupi i primitivni. To je dobra roba za masovnu upotrebu, ali se time klizi na vrlo osjetljiv teren rasprostranjenih predrasuda prema Americi posvuda u svijetu. Na direktno pitanje iz publike o njegovom “antiamerikanizmu” odgovara da nije protivu Amerike, nego Busha Juniora, lažnog, nelegitimnog američkog predsjednika. Njemu nije stalo do stila i znanstvene aparature, niti se trudi da bude temeljit i dubokouman. Njemu je stalo da posreduje što je više moguće razornih anti-bushovskih slogana!

Doduše, M.M tvrdi da je američka nacionalna politika, generalno uzevši, ta koja drži ili čini ljude stupidnim, ali time se već udaljio od Busha Juniora, time je podcijenjena velika kultura koja svake godine iznjedri polovinu svjetskih pronalazaka i ogroman broj vrhunskih umjetničkih djela u različitim oblastima ljudskog duha. Inače, Mooreovi brojevi su šokantni. On tvrdi, naime, da 85% Amerikanaca ne zna gdje je, ustvari, Irak, da 65% njih ne može naći na karti niti svog najvjernijega saveznika u Europi – Veliku Britaniju, pa čak da 11% ne može na globusu locirati niti vlastitu zemlju. Potom slijedi urnebes, jer Moore u polit-klovnovskoj maniri poantira kako bi se “smjele bombardirati samo one zemlje za koje se zna gdje se nalaze”! Potom M.M  hvali njemački socijalni sustav, tu “nježnu socijalnu mrežu”, savjetujući ljudima da se za nju bore i da ne idu “američkim putem”! M.M se potom ponovo vraća  “predsjedniku” G.W.B-u, uspoređujući njegova  aktualna (ne)djela s onim što je Hitler činio u njegovim “early days”. U svezi “jedanaestoga rujna” kaže  kako to nije bio “teroristički akt” nego “vojni akt”, ostavljajući prostor ionako raširenim spekulacijama o ovom nemilom događaju koji je promijenio tijek moderne povijesti.

U Mooreovoj verziji “terorizam jeste realna opasnost”, ali  samo “ako dolazi od Wall Street i Republikanske partije”! A Osama bin Ladin nije terorist – opet je klovnovski vickast M.M.  –  nego “multi-milijuner”! Time  ponovo aludira na “naftne sveze”  obitelji Bush i Bin Laden, u detalje opisane u “White stupid men”!

***

Ozbiljni listovi u Njemačkoj su “fenomenu M.M” posvetili ozbiljne studije, a neki su ih opremili s  naslovom “Pametni Amerikanac”, misleći pri tomu na Mooreovu nevjerojatnu sposobnost da od svega  čega se lati napravi gomilu novca. Silni su novci koje je već  zaradio M.M., ali na pitanje što će uraditi s tim novcem odgovara da će s njima financirati pisanje novih knjiga. Koje, naravno, ponovo treba da kupe njegovi američki i njemački i ini obožavatelji širom svijeta. U intervju  za magazin “Der Spiegel” je publici ipak mudro poručio: “Prestanite s tim da Busha i SAD stavljate u istu ravan. Ja sam protivu Busha, jer je on loš za našu zemlju. A on je loš i za čitav svijet. Zbog toga ga i ne vole mnogi Europljani”! To je, naravno, posve točno, ali o ovomu bi upravo on morao razmisliti prije nego što krene na sljedeću turneju!. Jer, njih će biti, bez sumnje. M.M. se, naime, već tada pripremao za vrijeme poslije Busha – “Ja imam još jednoga, mnogo boljeg neprijatelja, koji se zove “Corporate America”, a to su velike firme i Wall Street…”!  O “letećem cirkusu” Michael Moorea čut će se, naravno, još…!

08. srpnja 2014.

 (Iz knjige: Lasić M., Avanti diletanti …, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2016., str. 453-461.)