Jahorinska deklaracija tzv. nove ljevice: šminkanje mrtvaca (?)

 D N E V N I   L I S T

(17.01.2017.)

___

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

Jahorinska deklaracija tzv. nove ljevice: šminkanje mrtvaca (?)

___

O „Jahorinskoj deklaraciji“ pisali su proteklih dana i tjedana veoma ostrvljeno i hrvatski i bošnjački i srpski „medijski ratnici“ (N. Ćurak) desne ideološko-političke provenijencije, jer su se bez muke i prepoznali u njezinom početnom stavu: „Političke stranke nacionalističke orijentacije načinom svoje vladavine, nekompetentnošću izabranih kadrova i sljepilom sopstvenih ideologija prave korake ka razaranju države i njenih institucija i bosanskohercegovačkog društva u cjelini.“ Ova je vrsta kritike „desnila“, dakako, opravdana, jer se u cijeloj regiji Jugoistoka Europe radi upravo o onomu što je nedavno lucidno detektirao ravnatelj Drame zagrebačkog HNK Ivica Buljan: “Umjerena desnica? U to ne vjerujem. Kod nas je i takva ekstremna, a ona ekstremna, e to je već zona ludila“.

U smušenom tekstu „Jahorinske deklaracije“ nema, nažalost, ni slova o samoskrivljenoj ništavnosti političkih stranaka tzv. lijeve provenijencije. Takvo slovo se i nije moglo očekivati od političkih prvaka SDP BiH, Demokratske fronte ili Građanskog saveza, stranaka zbog kojih se i organiziralo jahorinsko sijelo, ali se očekivalo od onih supotpisnika dokumenta koji o sebi misle kao uglednim profesorima, redateljima, novinarima i pripadnicima civilnog društva. Oni su, nažalost, na Jahorini potvrdili ono što je nedavno dijagnosticirao „posljednji ljevičar“, ugledni kazališni djelatnik Paola Magelli: „Ljevica ne postoji“! Grijeh je spomenutih profesora i drugih supotpisnika „Jahorinske deklaracije“, dakle, u tomu što nisu bili u stanju dijagnosticirati kako u BiH ne postoji ni istinski desni ni istinski lijevi politički centar ma koliko i jedan i drugi bili potrebni. Još im je veći grijeh što nisu prepoznali da je „Jahorinska deklaracija“ neojakobinska, dogmatska podvala tzv. antinacionalističkog nacionalizma, nesposobnog za autorefleksiju, pa vlastitom nacionalizmu tepa „patriotizam“.

Uostalom, u BiH i „lijevi“ i „desni“ zajedno tvore sustav izvitoperene demokracije (demokrature), u kojemu je iznimno dobro samo vrhovima političkih stranaka i njihovim  „uhljebima“ u državnim ustanovama. Pri tom i nema razlike među tzv desnim i tzv. lijevim „uhljebima“, izuzev što su dužni svoje karijere različitim političkim opcijama i prvacima. Još gore od svega toga je, ma koliko bilo logično, što se „Jahorinska deklaracija“ uopće ne bavi stvarnim životnim problemima u BiH, te što nema dodira s antidogmatskim i kozmopolitskim idejama, kako bi se mijenjala odurna bh. stvarnost. Otuda je nesuvisao i dogmatski sadržaj „Jahorinske deklaracije“ samo u službi političkog i pravnog nasilja u BiH. Stavljajući svoje potpise na tekst „Jahorinske deklaracije“ u kojemu se zarobljeno u logiku „mi-dobri“i „oni-loši“, „mi-antinacionalisti“ i „oni-nacionalisti“, mi „građani“ i oni, valjda, „seljaci“, ponajviše su se obrukali one kolege profesori koje bije glas da su demokrate i da poznaju senzibilne društvene teorije, jer su postali posljednjom linijom, ili dijelom obrane onih politika i političara koji i ne znaju ili neće da znaju da BiH potrebuje senzibilnu političku kulturu međusobnog uvažavanja i konsenzualnog dogovaranja.

Njihov je grijeh tim veći što bi upravo ovi profesori mogli znati da je BiH višenacionalna zajednica a da se od zajedničkog života mora napraviti vrlina, što sve isključuje načelo većinske demokracije „jedan čovjek–jedan glas“ kao jedino načelo odlučivanja u zemlji „zamrznutog konflikta“, „podijeljenom društvu i nestabilnoj državi“ kakva je BiH. Pretpostavljam da je za njihovu podršku strankama tobožnje „Ljevice“, za neodgovorno sudjelovanje u cirkusu zvanom „šminkanje mrtvaca“ odlučujući bio strah od raspada zemlje, mada se kod većine sudionika ne smije isključiti kalkulanstvo, šićarstvo i sitničarenje nauštrb etičnosti. Ma što bilo, strašno je što nisu bili, ili ne žele biti u stanju razumjeti da su konsocijacijske i druge metode upravljanja razlikama poput federalizacije i kantonizacije, zapravo, metode u funkciji mirnog razrješenja konflikata, te k tomu, opetovano, demokratske metode u funkciji integracije zemlje, a ne cijepanja kako se neodgovorno mantra u  redovima stranaka koje podržavaju.

Otuda se, ma koliko bio uzaludan, ovdje u prvom radi o mojemu apelu onim kolegama koji imaju pretpostavke za kompleksnije promišljanje, onima koji nisu jeftini stranački ideolozi i bornirani umovi, da prestanu stigmatizirati metode federalizacije/kantonizacije i druge koje vode očuvanju zemlje temeljem uvažavanja institucionalne jednakopravnosti sviju njezinih građana svih nacionalnih i drugih identiteta. Lijevi intelektualci, u mojemu razumijevanju, ne smiju olako prepuštati teorije i prakse upravljanja razlikama „desnima“, čak bi morali pokazati da su nadmoćniji tako što će detabuizirati neupitne dogme, uključivo strah od „trećeg entiteta“, kojeg ne zagovaram, ali nema nijednog validnog dokaza da su dva bolja od tri ili od četiri ili od pet, kako bi u konačnici i osigurali tzv. institucionalnu jednakopravnost građana svih ko-nacija i drugih identiteta.

U protivnom majorizacija ostaje vrhunskim principom naše političke (ne)kulture. Takvo što se može izbjeći, dakako, samo putem koncepta „političke zajednice“ jednakopravnih građana u šansama u svim administrativnim dijelovima zemlje, pa i u onim u kojima su Hrvati većina. A ne može se uopće izaći iz kulture političkog nasilja ukoliko se neupitnim većinama u Federaciji i u RS-u prepusti da dominiraju nad manjinama, ma koje bile.

Ne želim se ovdje baviti onim čega se već uoči Nove godine dotaknuo književnik Elvis Bektaš na njegov cinično-komični način, spominjući poimence niz lažnih boraca za ljudska prava, još lažnijih pluralista i demokrata među potpisnicima „Jahorinske deklaracije“, tim niškoristima, ideolozima i medijskim ratnicima bili na fakultetima ili dijelom tobože nevladinog, a zapravo „vladinog  nevladinog sektora“, među kojima se možda samo njih stotinjak (od 12.000 NGOs) ozbiljno bavi svojim poslom, dok se ostali bave raspodjelom grantova. Jedino se ne slažem s Bektaševom ocjenom kako je „Jahorinska deklaracija“ dokument kojim se stimulira osnivanje „Nove Ljevice“ u BiH, jer jednostavno to nije točno, nego je u funkciji oživljavanja „političkog leša“, koji nema više nikakva dodira ni s klasnim ni nacionalnim, a ne razumije ni socijalno-tržišni model privređivanja.

Ovo, pak, znači, da itekako ima potrebe za „Novom Ljevicom“, ali do nje se mora doći s posve drugim političkim subjektima, posve drugim metodama i sadržajima.

Četrnaest puta nula jednako je ništa!

Dakako, supotpisnici „Jahorinske deklaracije“ imaju pravo o sebi misliti kao o idealtipskim građanima, ali je prosto skandalozno što niječu građanstvo ljudima svoje zemlje drugih političkih svjetonazora. Otuda je tragikomična polurečenica u preambuli „Jahorinske deklaracije“ da su građani kako ih oni zamišljaju „u mogućnosti i sposobni (su) preurediti odnose u Bosni i Hercegovini stvarajući političke i socijalne uvjete za bolje društvo“. Ova floskula prisvaja građanstvo za „lijevo“, kako bi se i dalje lovilo u mutnom, ali i totalno razotkriva da se na ovoj dogmatskoj sceni ne razumiju ni koncept „političke zajednice“ ni dijalektičke prožetosti individualnih i kolektivnih prava i sloboda. Pa se zbog toga i izbjegava samo spominjanje oformljenih nacionalnih identiteta, kako se ne bi moralo priznati koliko je bila pogrešna ona politološka i državnopravna teorija koja već četvrt stoljeća na silu i kontraproduktivno svodi nacije na etnije, zbog čega i nema suvisle odgovore na pitanje kako se početi kretati u pravcu političke zajednice.  Samo proklamirati takvo što podrazumijevalo bi priznati i da se u BiH ne može ništa popraviti samo putem tzv. većinske/predstavničke demokracije, na kojoj „Jahorinska deklaracija“ tvrdoglavo inzistira.

Dogmatsko ljevičarsko negiranje čvrsto oformljenih nacionalnih identiteta u BiH je sjajna vijest, zapravo, za nacionalne ili nacionalističke stranke, čega i nisu svjesni supotpisnici i članovi vodstva triju stranaka na Jahorini, barem nisu ti ekstremni „antinacionalistički nacionalisti“ koji redovito sudjeluju i na bošnjačkim desničarskim sijelima, ili sjede u visokim gremijima jedne od triju političkih stranaka, ali naduto drže lekcije svima iz patriotizma po njihovom ukusu. Šteta je, ponavljam, što se nekolicina profesora nije odlučila na Jahorini za dekonstrukciju i narativa i politika lijeve provenijencije, kako bi ih obvezali da se ubuduće drugačije ponašaju, što su u 14 točaka „Jahorinske deklaracije“ u osnovi „omuhurili“ da sve ostane kako je i sada. Uvjerite se i sami, uostalom, jer se u nastavku nude sižei svih 14 točaka.

U četrnaest točaka se, naime, dosljedno propovijeda kako se trebaju ujediniti „nenacionalisti“, ili barem „zajednički nastupati“ (točka 1); da bi se postigle promjene „Izbornog zakona u smislu jačanja predstavničke demokratije…“, te da bi se izvršile i „promjene Ustava na različitim nivoima kojima bi se omogućio kvalitetniji život svih građana i građanki BiH na cijelom teritoriju države“ (točka 2); osiguralo „uvođenje zajedničkog obrazovnog sistema nakon sveobuhvatnih javnih rasprava u svim dijelovima zemlje“ (točka 3); stvorili uvjeti „za izgradnju otvorenog, pluralnog društva“, ali uz „nepristajanje građanske opcije na bilo kakve nacionalističke principe i koncept vladavine na bilo kojem nivou vlasti“ (točka 4). Ma koliko ova vrsta kritike podrazumijeva izložiti se silnim napadima stranačkih vođa i ideologa, mora se izrijekom kazati da političke stranke-supotpisnice „Jahorinske deklaracije“ skoro ništa i skoro nikomu ne znače izvan prostora kantona s bošnjačkom većinom, te da su posve nevažne i bh. Hrvatima i bh. Srbima, te da na ovaj način im i ne mogu postati važne. Unatoč tomu, SDP BiH, DF i GS se ponašaju kao da imaju ekskluzivno pravo urediti sve javne politike u BiH, uključivo razvojne i identitarne, što je nonsens bez presedana!

Dakako, među 14 točaka su i zahtjevi koje svatko etičan i odgovoran može potpisati, poput zahtjeva za „temeljno preispitivanje procesa privatizacije društvene i državne imovine u prošlosti i krivičnopravno sankcioniranje svih dokazivih slučajeva nezakonitog bogaćenja tokom ovog procesa“ (točka 5.); ili  „priznavanje i poštivanje prava svih žrtava ratnih zločina…“ (točka 6.); ili formulacije koje lijepo zvuče poput „kreiranje društva i države 21. vijeka baziranih na socijalnoj pravdi, jednakosti svih žitelja, modelu društvenih odnosa najrazvijenih evropskih demokracija…“ (točka 7); ili zalaganja za izgradnju „nezavisnog i efikasnog pravosuđa i pravne države čija je praksa rukovođena nultim stepenom tolerancije prema korupciji (točka 8); kao i zalaganja za odgovorniji odnos “prema prirodnim resursima, obnovljivim izvorima energije i općenito prema prirodi“ (točka 9).

Ali, potom se u točci 10 traži „zaustavljanje konzervativne kontrarevolucije i diskriminacije internacionalne kulture koju je sistemski provela aktuelna vlast s ciljem da iz nje isključi sve koji ne dijele isključivi nacionalistički i klerikalni svjetonazor“, što razotkriva naduti dogmatizam i ideologijski novogovor, ma koliko se u nastavku iste točke veli „otvoriti kulturni prostor alternativnoj i kritičkoj misli koja će razvijati pluralno i demokratsko društvo“. I ovo bi se, ipak, moglo potpisati kad bi se pod tim mislilo i na uvažavanje svih identiteta i demokratskih svjetonazora, izuzev onih koji niječu BiH kakva već jest, dakle višenacionalna zemlja, i onih koji niječu vanjske granice BiH. Mnoštvo je razloga za sumnju, pak, da se iza zahtijeva za „zaustavljanjem konzervativne kontrarevolucije“ krije implicitan zahtjev za forsiranje samo svojeg svjetonazora, pa i potcjenjivanje činjenica da se tu i tamo ponešto vrijedno događa u kulturi i u znanosti i u drugim kulturnim centrima u BiH.

Potom slijedi eksplicitno zalaganje za „jednakost svih građanki i građana bez obzira na grupna i individualna opredjeljenja, u skladu sa presudama Evropskog suda za ljudska prava“, za dokidanje „diskriminacije na etničkom principu u ustavima i zakonima na svim nivoima u BiH“ (točka 11), ali se opet ne uvažava dijalektiku suodnosa individualnih i kolektivnih prava i sloboda, koja podrazumijeva da država štititi i jedna i druga prava. U protivnom stradaju svi manjinci, pa i konstitutivni narodi, u prvom redu Hrvati, ali i sve tzv. konstitutivne manjine, ma koje bile, kao i sve druge manjine. Prosto je nevjerojatna sljepoća tvoraca dokumentu prema činjenici da su u BiH tijekom i poslije rata nastale pretežito nacionalno homogenizirane regije, u kojima nije stasala, nažalost, svijest da većine ne smiju imati veća prava, nego samo veću odgovornost i obvezu skrbiti prema pravima građana i „konstitutivnih manjina“ i građana pripadnika „nacionalnih manjina“ i građana tzv. novih identiteta.

Sve ovo podrazumijeva, naravno, da se jednoj političkoj stranci ili jednom političkom centru, posebice ne jednom dogmatskom i antipluralnom subjektu, ne smije prepustiti monopol upravljanja pluralnom bh. identitarnom, razvojnom, kulturološkom i obrazovnom situacijom! Bez ikakvih ograda podržavam, naravno, i „principijelnu sekularizaciju svih državnih institucija, na svim nivoima vlasti i u svim granama vlasti kroz sve ustave, zakone i ostale akte u kojima se država potvrđuje kao suvereno i odgovorno sredstvo za ostvarenje prava i zaštitu sloboda svojih građanki i građana“ (točka 12), kao i „uvođenje principa i modela dobrog upravljanja“ (točka 13), mada su ovo visoki zahtjevi četvrte generacije ljudskih prava, s kojima se muče javne politike i u demokratskim zemljama. Kad ne bih znao koji se silni autokratizam krije u rukovodstvima Socijaldemokratske partije, Demokratske fronte i Građanskog saveza, podržao bih i završnu točku 14 „Jahorinske deklaracije“, posebice zaključni stav: „Obaveza i odgovornost građanskih partija je da se uvažavaju kritički i angažovani intelektualci u BiH koji stvaraju i pišu, ali i obrazuju i prosvećuju, kako bi se sačuvalo samosvijesno i autonomno mišljenje“.

Ali, kao i sve druge političke stranke u BiH i ove tri stranke angažiraju poslušne i podobne, dakle one koji govore „poželjnim glasom“, a protiv slobodnomislećih intelektualaca organiziraju hajke putem podložnih glasila i tobožnjih javnih servisa i agencija!

Vrijeme je za antidogmatsku i kozmopolitsku „Novu Ljevicu“ u BiH

„Jahorinska deklaracija“ je – upravo s antidogmatskog, reformskog i kozmopolitskog stajališta promatrana – čisti politički i kulturološki promašaj, pri čemu je sjajno u cijeloj ovoj priči što je i definitivno postalo jasno da se od ovog kulturološkog i političkog kruga, kojeg oličavaju SDP BiH, DF i GS, a mirne duše im se mogu dodati i SNSD i SDS, nema ama baš ništa dobro i produktivno očekivati. Njihovi su prvaci, više ili manji, ogrezli i u nacionalizmu, dobrim dijelom i u korupciji i nepotizmu, kao i stranke „desnila“ protiv kojih se tobože bore. Nažalost, u ovom se kontekstu i ne može spominjati nijedna hrvatska politička stranka, jer se  iluzija o elementima socijaldemokratskog i alternativnog u vidu HDZ 1990 raspršila sama od sebe kada je ova stranka stala iza nacionalističkog ridikula kakav je Željko Glasnović u izbornoj kampanji za Hrvatski sabor (čije spominjanje traži kompleksnu ekspertizu izbornog zakonodavstva u Hrvatskoj, posebice trpanje autohtone bh. nacije, kakvi su bh. Hrvati, u isti koš s hrvatskom dijasporom u XI. izbornoj jedinici, ali tomu ovdje nije mjesto).

Nažalost, ni političke stranke desne provenijencije, ni one koje sebi tepaju da su „lijevo“ više i ne skrivaju totalno ravnodušju prema prekarijatu u svojoj zemlji, a više je od 900.000 ljudi koji preživljavaju s tri do pet KM, pa se i ne mogu više zvati građanima, jer tuđom krivnjom i ne mogu ispunjavati građanske obveze. Pri čemu se od stranaka tobože lijeve provenijencije uzaludno očekivala bilo kakva socijalna osjetljivost prema najviše ugroženim slojevima stanovništva. K tomu je njihovo ravnodušje prema društvenoj zbilji u BiH – demonstrirano i u „Jahorinskoj deklaraciji“ – izravna potpora upravo nacionalnim strankama poput SDA i HDZ BiH i njihovim vođama Bakiru Izetbegoviću i Draganu Čoviću.

U ovom kontekstu, vrlo je upitno i proklamirano načelo ne-koaliranja s nacionalistima u „Jahorinskoj deklaraciji“, koje bi barem trebalo dopuniti da se ne može koalirati s bošnjačkim a isključivati hrvatske i srpske na razini entiteta ili državnoj razini, ili pak probirati stranke koje nisu osvojile većinski legitimitet kod jednog od tri konstitutivna naroda za partnere, kako se ne bi ponovio politički cirkus s „Lijanovićima“ ili HSP-ovcima, te kako bi uopće izbori imali neki ograničeni smisao.

Upravo iz niza neodrživih stavova „Jahorinske deklaracije“ postaje vidljivo da se koncepti „zatvorenih društava“, bilo im rodno mjesto u ideologijama nacije-države, ili u tzv. antinacionalističkom nacionalizma, mogu nadići samo konsenzualnim javnim politikama, za koje je potrebno pridobiti građanske većine svih ko-nacija, nacionalnih manjina i tzv. novih identiteta i u cijeloj BiH.

Zbog svega propuštenog, pak, „Jahorinska deklaracija“ i nije drugo doli velika iluzija dogmatske „Ljevice“, koja prosto nameće pitanje: nije li nužno žurno osnivati „Novu ljevicu“ antidogmatskog naboja i kozmopolitskog obzora, koja bi respektirala višenacionalni karakter svoje zemlje a za cilj imala „političku zajednicu“ jednakopravnih građana svih identiteta u šansama i u svim administrativnim dijelovima BiH. Takvo što podrazumijeva, dakako, krenuti na put dugačak od nule i bez lažnih ljevičara, bez čitave bulumente „ublehaša“ ove vrste!

Preporučam za sada imaginarnoj „Socijal-demokratskoj ljevici“ da razmišlja o vlastitome osnivačkom kongresu koji bi iznjedrio naš domaći i zreo reformski „Bad-Godesberški program“. Naravno, radi se o programu u kojemu se njemačka socijaldemokracija (SPD), prije pedeset i osam godina odrekla i revolucionarnog i pravnog i političkog nasilja. Ma koliko bilo i mučno i neizvjesno, možda bi se ovim putom konačno pokrenulo u pravcu paradigme nenasilja i međusobnog uvažavanja u cijeloj BiH!

Dnevni list, 17. siječnja 2017., str. 38-39.