“Post truth era” i “ledeno kihotanje”

D N E V N I   L I S T

(03.01.2017.)

___

 

Prof. dr. sc. Mile Lasić

(uz asistentciju mag. politologije Augustina Zonjića)

 

“Post truth era” i “ledeno kihotanje” u HNK-u Mostar

___

Kao politolog mogu samo konstatirati da se u vremenima “velikih lagačina” uopće ne cijene kritičko-racionalistički pristupi, koji bi morali biti u temelju svake ozbiljne znanosti, posebice politologije, znanosti o političkom, pa su na sve strane vidljiva “post truth” uljepšavanja beskrajno ružnih stvarnosti i u svijetu i kod nas

___

M O S T A R – Već sam se u prethodnim kolumnama doticao činjenice da su lingvisti koji sastavljaju britanski Oxfordski rječnik izabrali za međunarodnu riječ godine “post-truth” (koju je bolje koristiti kao atribuciju, nego kao imenicu “post-istina”). Ova atribucija i sintagme s njom u vezi – “post truth society” i “post truth era” objašnjavaju kao malo koje druge duh vremenu u kojemu živimo u kojem su činjenice postale manje važne od emocija. Dobra ilustracija ovomu su i zbivanja povezana s “Brexitom”, utemeljena na višegodišnjoj negativnoj kampanji Nigela Faragea i Borisa Johnsona, pa i neiskrena obrana EU sad već bivšeg britanskog premijera Davida Camerona, kao i izbor novog američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Uostalom, zar “post truth” nije doista idealna riječ i za objašnjenja politika i političkog kao spektakla ispražnjenog od vrijednosti i sadržaja, počevši od zemalja “Zapadnog Balkana” pa do SAD ili Ruske Federacije. Dakako,  sve više i u zemljama Europske unije od koje se očekuje “anti-geopolitika” ili “geopolitika vrijednosti”, a na sceni su i u njoj pojave ksenofobije i “autoritarnog populizma”, pa i u ovim zemljama postaje sve tjesnije za tradicionalne političke subjekte i desnog i lijevog političkog spektra.

Kuda će nas odvesti (geo)politike ispražnjene od vrijednosti, koje prosto ne trpe ideju “svjetskog ethosa”, odnosno ideju ćudorednosti u unutarnjim i vanjskim politikama ne znamo, ali možemo zamisliti kako to više i ne bi bio svijet demokracijskog pluralizma, nego autokratizma / despotije / diktatura različitih predznaka.

 Era “velike lagačine”

“Post-truth” se koristi, dakle, ponajčešće kao atribucija s enormnom objašnjavajućim potencijalom i odnosi se “na okolnosti u kojima objektivne činjenice imaju manji utjecaj na oblikovanje javnog mnijenja/mišljenja, nego emocije i reakcije u društvu, ili osobni i pojedinačni stavovi”. Igrom slučaja, sve ovo savršeno korespondira s duhom i sadržajem okruglog stola u ANU BiH o kojemu sam pisao u mojoj kolumni od prije tri tjedna, u kojoj su spominjane i “politike emocija” i objašnjavajuće sintagme “autoritarni populizam”, “porast ksenofobije”, “svođenja politike i političkog na spektakl”, što sve dovodi do rađanja “kulta ličnosti” i opravdava govor o kraju liberalnog projekta. Ali, pisao sam kako se nitko i ne usuđuje definirati ovu novu eru u povijesti čovječanstva, pa ju je posve opravdano pokušao označiti “post-američkom erom” kolega iz Sarajeva, profesor Nerzuk Ćurak, ali ona bi se – u mojemu razumijevanju – tek trebala dogoditi, pa ju je do tada bolje označiti tek “post truth erom” u kojoj cvjetaju “post truth licemjerstva”.

Zbog toga sam ovaj fenomen i izabrao – uz fenomen dekonstrukcije nasilja u našim školama (u izvedbi HNK u Mostaru) za sadržaj ove moje novogodišnje kolumne – poklona ili žalosne čestitke za Novu “post truth” 2017. godinu.

Inače, da bi bile unesene u Oxfordski rječnik nove riječi ili sintagme moraju se koristiti najmanje 10 godina i u medijima i u književnosti, pa i znatno duže, tako je atribuciji “post truth“ (“post-istina” i/ili “post istinito”) trebalo cijelih 24 godine. Konačni kriterij njezina prihvaćanja je bilo “jačanje društvenih mreža kao izvora informacija i sve veće nepovjerenje prema činjenicama koje iznosi establishment”, priopćilo je uredništvo Oxord Dictionerys.

Zapravo je riječ “post-istina” i definitivno tek tijekom 2016. postala “glavna riječ u političkim komentarima”, pa je korištena čak 2.000 posto više nego prethodnih godina u  kontekstu “Brexita” i Trumpove pobjede, obrazložili su lingvisti. U njihovom obrazloženju se sugeriralo, također, da prefiks “post” nema uobičajeno značenje “poslije”, primjerice “post-war” / poslijeratni, jer u ovom slučaju označava “razdoblje u kojem je određeni koncept postao nevažan”.

Ovim se naputkom, dakle, htjelo i uspjelo snažno upozoriti kako je istina u vremenu u kojemu jesmo i definitivno postala nevažnom, da je nastupilo vrijeme “velike lagačine”, kako jedan moj mudri mostarski prijatelj enciklopedijske naobrazbe zove razna brendiranja sumnjivih proizvoda, lažljivih unutarnjih i vanjskih politika. Kao politolog mogu samo konstatirati da se u vremenima “velikih lagačina” uopće ne cijene kritičko-racionalistički pristupi, koji bi morali biti u temelju svake ozbiljne znanosti, posebice politologije, znanosti o političkom, pa su na sve strane vidljiva “post truth” uljepšavanja beskrajno ružnih stvarnosti i u svijetu i kod nas.

“Post truth society” u Oslu

Odgovor na pitanje o “duhu vremena” vodi nas na kraju 2017., pak,  izravno tribini na Nobelovom forumu za mir u Oslu, održanoj 11. prosinca Stare godine. Čim sam čuo za njezinu najavu, zamolio sam mojeg bivšeg vrsnog studenta, magistra politologije Augustina Zonjića iz Opuzena, koji upravo na Sveučilištu u Oslu nastavlja daljnje poslijediplomske studije, da se kritički osvrne na gostovanje dvojice najavljenih referenata na ovoj tribini  – američkih geopolitičkih stratega Henry Kissingera i Zbigniewa Brzezinskog.

O njima bi se posvuda u svijetu moralo govoriti prvo kao o stratezima američkih hegemonijalnih politika, koje su cijeli pojas od Magreba do Afganistana, cijeli Bliski istok i Euroazijsku ploču, kao i dijelove „crne Afrike“  i Južne Amerike zaveli u crno, pa tek potom kao o profesorima međunarodnih odnosa i geopolitike, ali u poremećenoj “post truth eri” ovo “post truth society” kao nijedno drugo društvance ne oslikava tako uvjerljivo sunovrat u “veliku lagačinu”.

Što se mene tiče, Nobelov komitet za mir u Oslu je ovom tribinom dodirnuo samo licemjerno dno u “post truth eri”, jer nije uopće normalno i pristojno što Nobelov komitet ustupa tribinu na Nobelovom forumu dvojici geopolitičkih stratega iza čijih surovih hegemonijalnih strategija i politika teče krv nevinih u svim dijelovima svijeta. Koje licemjerje Nobelovog foruma za mir što su se Kissinger i Brzezinski tretirali ovom prigodom, maltene, kao borci za ljudska prava i mirovni aktivisti.

Za mene je, pak, ovo bila i definitivna potvrda kako je ovovremena svjetska politika ispražnjena od sadržaja i postala puki spektakl, u kojemu je moguće i oličenja amoralnog posrnuća predstaviti uglednim državnicima zaslužnim za mir u svijetu, bacivši posve u zasjenak stvarnog dobitnika ovogodišnjeg “Nobela za mir”, kolumbijskog predsjednika Santosa, mudrog južnoameričkog predsjednika iz jedne iz niza  nesretnih latinoameričkih zemalja koje su unesrećile Kissingerove i ine američke politike.

Jedina korist od ove vrste licemjernog spektakla je što mnogima diljem svijeta i definitivno postalo jasno kako je “post truth” temeljna objašnjavajuća sintagma užasa kojemu još ne znamo pravo ime. Kao profesor međunarodnih odnosa idealističke provenijencije mogao sam potom u tjednima pred božićno-novogodišnje praznike na svim godinama Studiju politologije i Studija socijalnog rada na Filozofskom fakultetu izvesti dekonstukciju ove “post truth sramote” u Oslu, dotičući se i izvikanih knjiga ovog “post truth society” iz Osla kakve su “Diplomacija” i “Velika šahovska ploča”. Ove se knjige, naravno, ne smije ni ignorirati niti ih je uputno podcjenjivati,  nego se s njima mora umjeti postupati, jer zahtijevaju i pogovore i predgovore, kako bi ih se situirale u vrijeme i pokazalo da u njima upravo nedostaje “pitanje krivnje” ili vlastitog doprinosa “organiziranom kaosu” u svijetu. Uzalud je u njima tražiti  i mrvice logike “svjetskog ethosa”, pa bi bile upravo zbog toga nužne kritičke opreme po uzoru kako Nijemci opremaju “Mein Kampf”. S tim što je lakše obrazložiti zloćudne ideje Adolfa Hitlera nego dekonstruirati tobožnju genijalnost i objektivnost H. Kissingera ili Z. Brzezinskog. Ali, ništa od svega toga, licemjerje je i definitivno postalo jedina izvjesnost u “post truth eri” i ono će nas nadživjeti.

Henry Kissinger i Zbigniew Brzezinski u Oslo su stigli na poziv Nobelovog instituta za mir i Sveučilišta u Oslu kako bi održali predavanje na temu: “O svjetskom miru i sigurnosti nakon predsjedničkih izbora u SAD-u”, izvijestio je magistar politologije Augustin Zonjić na svojemu fb profilu, te da je predavanje organizirano u sklopu Foruma Nobelove nagrade 11. prosinca 2016. u auli Sveučilišta u Oslu u kojoj se  u pravilu dodjeljuje i “Nobel za mir”.

Ako među mojim čitateljima ima i onih koji ne znaju o kome se radi, što je pretpostaviti, slijede jezgrovite, tek malčice kraćene informacije koje je pripremio A. Zonjić. Sukladno njima, Henry Kissinger (93) je američki političar i diplomat njemačko-židovskih korijena. Sredinom prošlog stoljeća (’60ih i ’70ih godina) bio je jedan od najutjecajnijih svjetskih političara koji je obnašao funkcije od savjetnika predsjednika SAD-a do državnog tajnika u Nixonovoj i Fordovoj administraciji. Godine 1973. bio je jedan od dobitnika Nobelove nagrade za mir zbog (bezuspješnih) pregovaračkih akcija koje je vodio s Vijetnamom, a koje su trebale rezultirati prekidom vatre s obje strane. Indikativno je, naravno, da je vijetnamski rat prekinut tek dvije godine kasnije, pa je dodjela Nobelove nagrade Kissingeru postala jedna od najkontroverznijih Nobelovih nagrada za mir. Studentima politologije, pak, ovaj je čovjek dobro poznat jer su svi morali grijati stolice čitajući 862. stranice “teške” knjige “Diplomacija”.

S druge strane Kissingera u Oslu 11. prosinca ove godine našao se Zbigniew Brzezinski (88), vjerojatno najpoznatiji svjetski geostrateg, američki političar poljsko-židovskih korijena i obnašatelj visokih funkcija u Johnsonovoj i Carterovoj administraciji. Pripada školi realizma u međunarodnim odnosima i u svom radu naslonjen je na Mackinderovu i Spykmanovu geopolitičku tradiciju. Pridaju mu se razne zasluge u međunarodnim odnosima, a moguće najvrjednija je ona za normalizaciju odnosa SAD-a i Kine. Trenutno predaje na John Hopkinsu na “naprednim međunarodnim studijima”. Vjerojatno ne postoji politolog koji nije pročitao, ili se bar jednom pozvao na njegovu “Veliku šahovsku ploču”, napisao je Zonjić u uvodu za njegovo izvješće iz Osla.

Na samom predavanju u Oslu ovih velikih svjetskih malverzatora nije se čulo ništa novo, ali predavanje nije ni služilo da bi se neka događanja kritički propitivala. Ovo je bio samo medijski show kako bi se teško pokretnom devedesettrogodišnjem Kissingeru omogućilo da, prije smrti, održi “pristupni govor” u istoj auli Sveučilišta u Oslu u kojoj je to trebao napraviti ’73 kada je dobio Nobela za mir. Brzezinski je pored Kissingera izgledao tek kao “ukras” kako bi ovaj događaj koji se po prvi put održavao u Oslu mogao dobiti predznak “foruma” ili čega već…

Ovdje je zanimljivo napomenuti, kako je Le Duc Tho, s kojim je Kissinger 1973. dijelio Nobelovu nagradu istu odbio prihvatiti jer nije bilo dogovora o trajnom miru, a time nije ni nagrada bila zaslužena. Kissinger je kao “ministar vanjskih poslova” SAD-a poslao američkog veleposlanika da u njegovo ime prihvati nagradu. Ispred sveučilišne zgrade u Oslu 43 godine poslije okupilo se stotinjak prosvjednika s transparentima: “Kissinger je ratni zločinac”, “Kisingera na suđenje” i “Uhitite ga”…

Još nekoliko dana prije nego je spomenuti stigao u Oslo, Pablo Sepulveda, unuk bivšeg predsjednika Čilea Salvadora Allende uputio je javno pismo u kojem je izrazio svoju žalost što je Nobelov odbor pozvao Kissingera na “forum” te nekome tko je, kako kaže, bio uključen u bombardiranje civila u Vijetnamu 1973., kao i u masovna ubojstva u Latinskoj Americi i u državni udar u socijalističkom Čileu, dao na važnosti da govori u auli najvećeg svjetskog mirovnog instituta. Ovi prosvjedi snažno su bili poduprijeti od strane Norveško-Čileanske zajednice, jer je i sama Norveška nakon državnog udara u Čileu primila brojne izbjeglice iz ove zemlje.

I organizator prosvjeda u Oslu po imenu Herman Rojas smatra kako Kissingera treba izvesti pred lice pravde, te mu suditi za zločin protiv čovječnosti, jer je izravno bio odgovoran za operacije “Condor” u sedam zemalja Latinske Amerike koje su rezultirale smrću desetina tisuća ljudi. Sam Rojas došao je kao izbjeglica iz Čilea u Norvešku 1978. Kissingeru se stavlja na teret, dakle, da je kao savjetnik za nacionalnu sigurnost i državni tajnik SAD-a u Nixonovoj administraciji vodio i osmislio operacije u Latinskoj Americi, posebice u Čileu u kojem je svrgnuta vlast, jer se “bojao” da Salvador Allende ne bi postao južnoamerička verzija nedavno umrlog Fidela Castra te od Čilea napravio Kubu.

“Vijest da sam dobio Nobelovu nagradu zatekla me u situacijskoj sobi u Bijeloj kući u kojoj sam gledao rat između Egipta, Sirije i Izraela, te mi je ova vijest bila inspiracija za traženje rješenja za prekid rata”, kazao je 43 godine kasnije Kissinger u Oslu, priznavši da je: “nevoljko odbio putovati u Oslo i primiti nagradu”. Kissinger se, naravno, zahvalio i Nobelovom komitetu što mu je “…mnogo godina kasnije dao priliku govoriti ovdje (u auli sveučilišta)”.

Kina, Rusija i SAD dominirali su inače u govorima obojice starih “akademaca” pa je tako Brzezinski, naslonjen na Kissingera, govorio o “stvaranju naglaska na potrebe radnog partnerstva između tri najveće svjetske nuklearne sile u kontekstu očuvanja svjetskog mira i sigurnosti”, a Kissinger je govorio o četiri trenda u međunarodnim odnosima koji bi mogli dovesti do destabilizacije mira: 1) pogoršanje odnosa SAD-a i Kine, 2) slom odnosa Rusije i Zapada, 3) slabljenje strateške važnosti Europe u međunarodnim odnosima, i 4) eskalacije sukoba na Bliskom Istoku. Zanimljivo je kako su ova Kissingerova “četiri trenda” postavljena tako da upravo SAD, koji igra glavnu ulogu u održavanju nemira u svakom od “trendova”, u očima javnosti bude prikazan kao “najmanji krivac” surove geopolitičke igre koja se danas igra na svim kontinentima.

“Quijotanje” iliti “ledeni kihot” u HNK-u Mostar

“Quijotanje” (čitati “Kihotanje”) je nova kazališna predstava HNK u Mostaru, nastala po predlošku Dragana Komadine i u režiji Jelene Kordić Kuret, te u kreativnoj ko-produkciji cijele glumačke ekipe – Miro Barnjak, Velimir Pšćeničnik Njirić, Ivan Skoko, Nikolina Marić, Angela Bulum, Bojan Beribak, Igor Vidačković i samom redateljkom Jelenom Kordić Kuret, koja igra možda i najtežu ulogu (Su)Zanu – oličenje “Zla”, razmaženu kćerku tate “tajkuna” i polu-obrazovanog konzula (sjajno ga je „skinuo“ Miro Barnjak), koji govori slabo književni hrvatski („htjeo“ umjesto „htio“) i tek srica njemački, ali u polusvijetu političke ucjene i amoralnog ponašanja na domaćem parketu kreće se kao riba u vodi: kakav otac takvo i njegovo čedo!

Učinilo mi se da skretanje pažnje na njezinu kvalitetu idealno dopunjuje započetu dekonstrukciju o “duhu vremena”, o post truth lažima i prostakluku. Ovom kazališnom predstavom se, inače,  implicite i na umjetnički način odgovorilo na val nasilja u našim školama i školskim dvorištima, na rođendanskim slavljima naše djece. Dakako, nisu sva djeca loša kao u ovoj predstavi, ne frljaju se sva djeca pomodnim izrazima, niti nose oružje u školu, niti konzumiraju drogu, ali nemali broj djece jeste izgubljen u tranzicijskim sunovratima njihovih očeva i majki, upravo kao u ovoj predstavi, počevši od Sarajeva pa do Širokog Brijega.

Mladom i već priznatom, uspješnom kazališnom redatelju Draganu Komadini uspjelo je, dakle, napraviti bolnu sliku poremećenih društvenih odnosa u tranzicijskim društvima putem dekonstrukcije obijesnog, vulgarno-surovog ponašanja maloljetnika među sobom, kao i u odnosima s njihovim profesorima, te posebice putem sličica s novopridošlom učenicom Irom. Ona je izložena i emocionalnom i fizičkom nasilju, samo zbog tog što je oličenje onog “drugoga”, stranog, što jedina u razredu zrcali normalnost, što uči, što joj je majka čistačica, što nema oca. Pa je prema njoj tako ranjivoj i dozvoljeno nekažnjeno nasilje. “Iru” sjajno oličava Angelina Bulum, pa sam joj morao čestitati poslije pred-premijerne predstave i zapitati – je li ono bila njezina prava suza u završnoj sceni “Kihotanja”, na što mi je odgovorila da se takvo što događa kad se do kraja uživite u igru.

Čestitke svim akterima “Kihotanja” jer govori o nama danas i ovdje kakvi jesmo: nesposobni za empatiju prema slabijima i drugačijima: u biti jadni i žalosni. Primjedbe da je predstava previše moderna, da se bespotrebno mnogo puta scenski intervenira tijekom trajanja predstave, ili da je muzika preglasna, treba ignorirati kao zakeranja nešto starije gospode. Mnogo je važnija ocjena da je riječ o avangardnoj predstavi koja podsjeća na Ionescove “Stolice”, (franc. Les Chaises). Riječ je o apsurdnoj farsi koju je napisao Eugène Ionesco i na koju mostarsko “Quijotanje” podsjeća u prvom redu tako što dostiže visoke umjetničke razine i šalje univerzalne poruke, mada nisu ispisane klasičnim kazališnim jezikom.

Uostalom, za mene je u “post truh eri” sjajno već i to što je  (samo)ironično “kihotanje” uopće moguće u Mostaru. Zato sam posve siguran kako će biti još “ledenog kihotanja” u Zemlji i Regiji čim mostarski HNK ansambl s “Quijotanjem” krene na nužna festivalska i druga gostovanja! A sve mi se nešto čini i da je u sluđenoj zemlji i regiji jugoistoka Europe jedino još umjetnost ono što nas povezuje kao ljude sličnog ili istog senzibiliteta. Ili barem ostavlja u životu iluziju da i nije sve u “post truth eri” i definitivno otišlo u Honduras!

Glede i unatoč: sretna vam “post truth” Nova godina!

Dnevni list, 03. siječnja 2017., str. 38-39.