ANU BiH: Suvremeni geopolitički izazovi i budućnost Europske unije

Okrugli stol ANU BiH „GEOPOLITIČKE PROMJENE U SVIJETU I EUROPI I POLOŽAJ BiH“, održan 08. prosinca 2016. u Sarajevu

 ___

D N E V N I   L I S T

(13. 12. 2016.)

___

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

Suvremeni geopolitički izazovi i budućnost Europske unije

___

  • Bojati se da su u EU zadovoljni s onim što su postigli u novonastalim zemljama i na prostorima „Zapadnog Balkana“, te da bi politika proširenja EU mogla biti ne samo stopirana na periodu od pet godina, kako se otvoreno govori među „eurokratama“, nego i srednjoročno zamrznuta, kako bi eventualno oživjela samo u slučaju očuvanja postojećeg modela i s acquisom koji takvo što i predviđa …

___

 

M O S T A R – U prošli četvrtak, 08. prosinca  2016., Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine organizirala je iznimno sadržajan okrugli stol na temu Geopolitičke promjene u svijetu i Europi i položaj Bosne i Hercegovine. Okrugli stol je organiziralo Odjeljenje društvenih nauka, odnosno pet njegovih radnih tijela: Odbor za ekonomske nauke, Odbor za pravne nauke, Odbor za sociološke nauke  i Odbor za političke nauke, pri čemu su upravo potonja dva u kojima sam i član od njihova osnutka ponajviše i doprinijela kako pripremi tako i radu  okruglog stola,  u prvom redu akademik Ivan Cvitković i dopisni član ANU BiH Mirko Pejanović. Skupu su inače nazočili i predsjednik i potpredsjednica ANU BiH – akademici Miloš Trifković i Adila Kreso, akademik Kemal Hanjalić i mnogi drugi.

Okrugli stol je igrom slučaja održan samo dan uoči dolaska povjerenika Europske komisije Johannesa Hahna u BiH s famoznim upitnicima s circa 3.000), na koja bi trebalo ozbiljno odgovoriti u narednih šest mjeseci, kako bi mišljenje (avis) Europske komisije potom vodilo preporuci nadležnim institucijama da i BiH konačno dobije status kandidata, te se pridruži drugim zemljama „Zapadnog Balkana“, a napusti žalosno društvo s Kosovom, koje još nije bilo post-moderno priznata država, kada je BiH uvjetno dobila SSP, 2008. godine.

U vezi s Hahnovim upitnicima odgovorio samo novinaru Deutsche Welle-a Samiru Huseinoviću da ne smijemo zapasti ni u euforiju ni u u nipodaštavanje ovog važnog tehničkog momentuma. Upitnici, naime, imaju funkciju rentgenske snimke zemlje pristupnice, pa ostaje veliko pitanje je li BiH i  njezina javna sposobnoa ispuniti ovu zadaću, te odgovorno doprinijeti formiranju “avisa” (mišljenja) Europske komisije, bez kojeg nema odluke o statusa kandidata, ni potonjih pregovora o pridruživanju EU. Uostalom, reforma javne uprave je šesti i najupitniji dio „Reformske agende“,  jer nije ni stručna dovoljna, niti depolitizirana, niti će se itko usuditi otpuštati „uhljebe“, stranačke i rodijačke, što bi sve bilo nužno. Posve različito gledanje političkih stranaka  i upravnih tijela  različitih administrativnih razina upravljanja u BiH na vlastitu zemlju bit će,  k tomu,  glavna smetnja  tijekom odgovaranja na pitanja iz upitnika, jer se ona tiču svekolikog političkog, pravnog i gospodarskog ustroja BiH, dakle nisu samo tehnička pa tehničkim ne mogu biti ni odgovori.

Otuda će biti – posve je izvjesno – na najvećoj mogućoj kušnji i s mukom usvojeni sustav koordinacije u procesu pristupanja EU, kojega svatko tumači i dalje kako mu pada na pamet.  Zbog svega toga bojati se da će odgovori na upitnik biti nerijetko nepotpuni ili nekompetentni, pa će  dorade i usuglašavanja biti mučna i trajati  predugo, zbog čega i neće biti moguće posao s upitnicima završi u kratkom roku, ma što o tomu govorili političari. O ovomu sam u petak govorio – zajedno s drugim „eurolozima“ –  i za FTV, jer je bilo nužno pojasniti javnosti ne samo komplikacije s upitnicima, nego i odgovoriti na „pitanje za milijun dolara“ – stižu li sve zemlje Zapadnog Balkana na „after party“ u EU, čime se pozabavio u biti i okrugli stol u ANU BiH.

Europa u doba post-moderne geopolitike

Svi su se referenti i diskutanti na okruglom stolu u ANU BiH doticali i EU i njezine politike proširenja u novom geopolitičkom kontekstu, pa se rasprava nekako sama od sebe i skladno produbljivala i nadopunjavala, ulijevala u lijevak, kazao sam u mojemu obraćanju, pohvalivši organizatore i za izbor tema i referenata.

Počev od  smislenih uočavanja profesora Nerzuka Ćurka kako živimo u vremenu  „paradigmatskih transformacija za koje ne znamo kako će završiti“, pri čemu je samo izvjesno da se radi o konsittuiranju „post-američkog svijeta“, ali je neizvjesno pri tomu radi li se o „gramatici rata“ ili „gramatici trgovine“, govorilo se i stručno i transideologijski o „post truth“ situaciji u svijetu, u kojemu je sve dovedeno u pitanje. Ne mogu se ovdje pozabaviti svim referatima i diskusijama, mada zaslužuju, pa ću navesti kako su mi se dojmila izlaganja kolege Vlade Azinovića (objektivizirana analiza terorističkih nedjela – njih 9.928 u ovoj godini, te dekonstrukcije ISIL-a, koje bi trebalo nekako dostaviti na uvid „magistrici K.G.K.“ (ili njezinim savjetnicima), te dvojice izrazito mladih znanstvenika – Seada Turčala (FPN Un-Sa)i i Vedrana Džihića (Sveučilište Beč).

Slobodnije interpretirano, kolega Turčalo je izložio svojevrsni ko-referat izlaganju profesora Ćurka, a mladi Džihić ko-referat na meni zadanu temu, pri čemu smo se skladno dopunjavali, nerijetko se pozivajući i na iste izvore i autore. Postavljeni referenti na okruglom stolu su bili i akademik Miodrag Simović, i dopisni članovi ANU BiH Mirko Pejanović i Slavo Kukić, dok je raspravu moderirao gospodski i mudro akademik Ivo Cvitković.

Ambicija i organizatora i pojedinih referenata i sudionika u diskusiji (navest ću imena profesore iz Banja Luke, Sarajeva i Mostara redom javljanja, dakle Ivana Šijakovića, Melihe Povlakić, Milana Vege, Zlatiborke Popov-Momčinović, Brace Kovačevića, Damira Kukića i Adile Kreso) bila je osvijetliti geopolitičke promjene tijekom druge decenije 21. stoljeća, kao i budućnost EU  i perspektivu BiH i drugih zemalja „Zapadnog Balkana“ u EU. Rezultati rasprave bit će objavljeni u časopisu ANU BiH „Dijalog“, ili kao zasebna publikacija ANUBiH.

Neka nitko drugi ne zamjeri, ali  mogu ovdje samo dotaći neupitne ocjene docenta Seada Turčala kako je Europska unija – ili kako se češće čuje Europa –  „rodno mjesto geopolitike, svih njezinih uspona i padova“, ali nije ni njemu, niti je bilo komu moguće odgovoriti na pitanje – je li Europa sposobna ući u „epohu postmoderne geopolitike“ odnosno postati anti-geopolitička sila. Pri tomu se radi, naravno, o pitanjima „geopolitike vrijednosti“ i „geopolitike osjećanja“, kako ih je formulirao i hrvatski politolog Danko Plevnik, a koja su i Nerzukova i moja i ne samo naša pitanja. S njima se pozabavio i bečki profesor iz Prijedora Vedran Džihić, zapitavši se: „radi li se o kraju Europe kakvu poznajemo“ i „živimo li na početku nove historije“, u post-faktičkom vrijeme redukcija politike i političkog na spektakl, što ima za posljedicu pojave kulta ličnosti i straha od drugoga, te tzv. politike emocija, tj. porast ksenofobije i nacionalističkog.

U situaciji kada i čelnici EU govore o „kraju EU“ (Juncker, Morgehrini…), kada se govori o „autoritarnom populizmu“, mora se govoriti i o otvorenoj krizi liberalne demokracije, odnosno liberalnog projekta, o žalosnoj pobjedi neoliberalnog koda. Otuda je smisleno postaviti i pitanje – u pravu je Džihić –  je li projekt proširenja EU još uopće živ. Uostalom, potpora daljnjem širenju EU u zemlji EU u kojoj on živi i radi je u ovom momentu svega 20 procenata.

Pri tomu, u Džihićevoj interpretaciji, EU primijenjuje u regiji „Zapadnog Balkana“ tek nedostatni tehnokratski pristup, pa je čak i odgovornost za projekt proširenja EU nekako prevaljen na zemlje pristupnice, dakle sa zemalja centra i sub centra na periferiju i sub-periferiju EU. Sve to prouzročuje i u zemljama pristupnicima pojavu kvazidemokracije, porast autoritarnih trendova, i tsl., dok se i definitivno urušava mit o konvergenciji manje razvijenih pristupnica EU, to jest sustizanju razvijenijih zemlja EU od strane zemalja s periferije, upravo takvih kakve su zemlje „Zapadnog Balkana“.

Najintrigantnija poruka Džihićeve dekonstrukcije je, barem za mene, da je BiH vrlo vjerojatno osuđena na „bitisanje u međuprostoru, koji prijeti da postane vječnost“, čime se i približio izrijekom mojim vlastitim sumnjama, koje sam izložio malo prije njega na ovom skupu. “Zapadni Balkan“ je – i u njegovoj i u mojoj re-interpretaciji  – već integriran u globalizacijske procese, pa su naši protektori i iz zemalja EU, i izvan nje, zadovoljni „pacifikacijom“ Regije, sviđalo nam se to ili ne.

U svakom slučaju nas se i ne dotiče budućnost EU u „jezgri Europe“, ma koliko se i ugledni profesor Wolfgang Merkel zalagao za aktivniju ulogu Europske unije u zemljama „Zapadnog Balkana“. I na njega i na Haberamsa smo se obojica pozivali, s tim što je Džihić imao priliku s njim i nastupati u Berlinu. Mladi znanstvenik iz Prijedora je od sebe već učinio uglednog „eurologa“ u EU, iako je u Austriju došao kao izbjeglica tek prije 20 i nešto više godina. Založio se  i za „buđenje političkog“; „prihvatanje drugoga“, za promišljanje razvojnih i socijalnih pitanja na nov način, za „realnu utopiju“ (Z. Bauman), čime se implicite dotako – i ne spomenuvši ga – Blochova „principa nade“, te za „Europski liberalni projekt“, ma koliko mu mora biti beskrajno jasno kakve su grube geopolitičke upravo igraju protiv EU.

Hoće li zemlje „Zapadnog Balkana“ ostati izvan EU?

U unaprijed pripremljenom referatu, kako su tražili organizatori, morao sam prvo progovoriti o posve neizvjesnoj budućnosti Europske unije, odnosno zapitati se: ostaje li li EU u sastavu i na temeljima kakva se oformila u njezinom 60. godišnjem maršu u nepoznato, tijekom kojega je postala sui generis pravnim (i političkim) sustavom: ni federacija, ni konfederacija, nego „nešto između“ – originalna polit-ekonomska integracija i subjekt međunarodnog prava, koja ne isključuje nego uključuje i revitalizira države-članice, uvodeći ih u novi sustav upravljanja – temeljem prenijetog ili dijeljivog suvereniteta i višerazinskog upravljanje – u prostore „s onu stranu nacionalne države“, bliske i modelu „političke zajednice“ unutar zemalja članica?

U referatu sam naglasio, također, kako svi nebrojeni impulsi i interakcije transnacionalnih pulsacija i socijalizacija polaze  od postojećih identiteta i subjektiviteta, da bi potom inkluzijom radili u korist njihove kozmopolitizacije, što bi opet za posljedice trebalo imati tzv. europeizacije i narativa i javnih politika, mada u praksi i nije uvijek ili nije sve ćešće tako, nego posve obrnuto.

U diskusiji u ANU BiH sam potom dodatno objasnio kako se EU ne definira niti se samorazumijeva „nadnacionalnom“ nego sui generis tvorevinom, jer se „nacionalno“ uopće ne isključuje nego kozmopolitizira na putu ka „poltitičkoj zajednici“.

“Nacionalno“ ne može ostati samo „etničko“, nego se transformira europeizacijom i narativa i javnih politika, dakako putem europskih zakona u oblastima pozajedničenih politika i sukladno dodijeljenim  ovlastima europskim razinama odlučivanja, te obvezom nacionalnih institucija zemalja članica da bespogovorno provode „europske zakone“ (uredbe, direktive, odluke…). Objasnio sam i zašto se EU ne smije dovoditi u pitanje kao međunarodnopravni subjekt, pa i kad kad nije članica u Ujedinjenim nacijama.

Ne smijem navoditi, naravno, ključne dijelove mojega referata s obzirom na predviđene objave u „Dijalogu“ ili u zasebnoj publikaciji ANU BiH, ali ne mogu se uzdržati da ne navedem da sam u referatu ukazao i izrijekom da se i u ovim „post truth“ situacijama i post-Brexit okolnostima ne bi smjelo zaboraviti na vrijednosti postojećeg modela  EU, zbog čega bi i bilo potrebno prisjetiti se da su EEZ / EZ / EU uvijek u prošlosti kad bi se suočavale s unutarnjim strukturnim krizama  (i geopolitičkim izvanjskim udarima) posezale za novim temeljnim ugovorom, koji bi značio i dublje integracije i efikasnije odlučivanje i daljnje širenje EU.

U referatu sam posve svrhovito objsnio, također, da za zemlje „Zapadnog Balkana“ podjednako veliku opasnost predstavlja i stara ideja njemačkih konzervativaca o modelu „jezgre Europe“, jer implicira „EU dviju brzina“ (postojanje „jezgre“ i „satelita“) i Orbanova ambicija „povratka prenijetog suvereniteta“ s europskih razina odlučivanja na institucije zemalja članica, za što se ne zalažu, nažalost, samo zemlje „Višegradske skupine“.

Smijem ovdje izdvojiti, pak,  da  sam i u referatu za ANU BiH razlikovao autohtone strukturne krize unutar Europske unije (dužnička kriza, kriza eura i Eurozone…) od onih izvanjski unijetih („Brexit“ i „izbjeglička kriza“), koje su dokazivo geopolitički udar protivu EU, protivu njezine pozicije „vodeće svjetske civilne sile“ i alternative geopolitikama nasilja putem “geopolitike vrijednosti” i „geopolitika osjećanja” (D. Plevnik), koje nadilaze uske okvire modela „nacije države“ i transformira tendencijski i članice EU i EU u cijelosti u model „političke zajednice“ jednakih šansi za sve građane, bez obzira na podrijetlo.

Ovim se ne niječe, naravno, da su i autohtone i izvanjske krize sinergijski proizvele „krizu povjerenja“ u EU, ali sam inzistirao na tomu da bi bilo potrebno propitati sve krize i u svijetlu političke odgovornosti političkih klasa u pojedinim zemljama, ne isključjući ni njihove izvanjske sponzore. Možda bi se upravo tim putom uvidjelo da se rješenja ne nalaze u olakom napuštanju postojećeg modela europskih integracija, na način kako se od EU odustalo u Velikoj Britaniji, ili se s takvim čim spekulira i u zemljama „Višegradske skupine“. Uostalom, da nije liberalni političar Alexander van der Bellen pobijedio na ponovljenim predsjedničkim izborima u Austriji, vjerojatno bismo uskoro razgovarali i o „Au-exitu“ …

O mnogim od ovih kriza čitatelji Dnevnog lista su već imali priliku čitati moje analize i prognoze, primjerice o „izbjegličkoj krizi“, putem mojih prijevoda sjajnih Engdahlovih analiza, ili pak o neizvjesnoj budućnosti EU, temeljem prijevoda i komentara sjajnog ljetošnjeg Habermasovog intervjua za tjednik „Die Zeit“. Suštinska novost u mom referatu u ANU BiH u odnosu na prethodne prijevode i komentare jeste sugestija pojedinačnog razlaganja i kritičkog promišljanja kriza u zemljama istočne i jugoistočne Europe, tim zemljama tzv. neiživljenog suvereniteta, kojima se  – nakon vrlo kratkog boravka u EU – učinilo da je rješenje njihovih problema u povratku konceptu „nacije države“, ma koliko on podrazumijeva i zatvorene ekonomije i zatvorena društva, što sve nije više stvar 21., jer je bila praksa 19. i prve polovice 20. stoljeća.

Krize koje se pripisuju Europskoj uniji nisu uvijek, dakle, ni krize EU, ni autohtone, pa ni samoskrivljene poput „dužničke krize“ tzv. južnih članica EU, nego su izvanjske i/ili posljedice globalnih gospodarskih i financijskih potresa, poput onog iz 2008. godine. Nažalost, bilo kako da su nastajale i tko ih uzročio, krize su proizvele sinergijski učinak koji dovodi u pitanje i samu opstojnost europskih integracija i time  i projekte mira i europskog ujedinjenja. Najgore je, dakako, što se u centrima moći s hegemonijalnim ambicijama još uvijek ne razmišlja o zaustavljanju ratova na prostorima Bliskog istoka i u cijelom pojasu od Magreba do Afganistana, pa i nisu očekivati skorašnja cjelovitija rješenja „izbjegličke krize“, zbog čega je posve neizvjesna i operacija povratka povjerenja u EU.

Konačno bi bio red u ovoj re-interpretaciji i izrijekom kazati kako bi jedna od prvih žrtvovanih pozajedničenih politika EU u slučaju nadilaženja aktualne krize EU i putem modela „jezgre Europe“  i putem „povratka suvereniteta“ s razina EU na nacionalne razine, bila politika proširenja, odnosno privođenja novih članica u EU, mada se s razlogom smatrala jednom od najuspješnijih politika EU i značila je desetljećima dobrobiti i za novoprimljene i tzv. stare članice EU.

K tomu, bojati se da su u EU zadovoljni s onim što su postigli u novonastalim zemljama i na prostorima „Zapadnog Balkana“, te da bi politika proširenja EU mogla biti ne samo stopirana na periodu od pet godina, kako se otvoreno govori među „eurokratama“, nego i srednjoročno zamrznuta, kako bi eventualno oživjela samo u slučaju očuvanja postojećeg modela i s acquisom koji takvo što i predviđa.

Sve bi zemlje „Zapadnog Balkana“ bile pogođene ovim scenarijem, ali ponajviše Bosna i Hercegovina (i Kosovo), jer i nemaju još uvijek status kandidata u partnerskim odnosima s EU. Uzaludno bi bilo što i BiH i Kosovo u EU vide spasonosni kišobran za vlastite unutarnje tragične podijeljenosti u EU, predvorje EU i „ne-pripadanje“ bili bi njihova jedina (ne)izvjesnost. Pogođene bi bile i  Srbija i Crna Gora i Makedonija i Turska, jer su – kao i BiH – „duboko podijeljena društva i nestabilne države“ (M. Kasapović), pa ako i jesu oboružane „kandidatskim statusom“ i/ili su započele proces otvaranja pregovaračkih poglavlja. Turska je, naravno, iz mnoštva razloga specifičan slučaj.

Očekivati je, unatoč svemu, da će se EU – poslije konsolidacije na proljetnom summitu EU u Rimu, na kojemu će biti ne samo dostojanstveno obilježena 60. obljetnica dugog marša ka „ujedinjenoj Europi“ – prisjetiti i preuzetih ugovornih obveza sa zemljama regije „Zapadnog Balkana“ iz strateškog dokumenta EU  koji se zove „Solunska agenda“ (iz 2003.), pa potom i obveza iz pojedinačnih sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s zemljama ovog geopolitičkog i kulturološkog kruga. Zemlje Regije se trebaju, dakako, pripremati i dalje i za prilagodbu i za ulazak u EU i u ovim okolnostima. Sebe radi …

Dnevni list, 13. prosinca 2016., str. 38-39.