Jesu li Nobelovci „besmrtni“, ili samo rijetki među njima?

Povodom dodjeljivanja Nobelove nagrade za književnost Bobu Dylanu

 __

D N E V N I   L I S T

(06. 12. 2016.)

__

Prof. dr. sc. Mile Lasić

 

Čemu uzbuđenja okonagrade svih nagrada“: jesu li svi „Nobelovci“ uistinu „besmrtni“, ili samo rijetki među njima?

 __

„Simpatična mi je misao da će studenti književnosti konzumirati jednog književnog nobelovca uključujući Youtube“, poručuje Dedović, pa „ostaje da se ponadamo kako će Bob Dilan za 112 godina imati više publike nego Hose Ečegaraj i Eizagire danas. Ako bude tako, naši potomci će reći da je Bob Dilan bio potrebniji Nobelovoj nagradi nego ona njemu.“

__

M O S T A R – Priznajem, među onima sam koji se iznimno raduju što je jedna „pop ikona“ ili „rock zvijezda“, dakle jedan od najvećih kantautora 20. stoljeća, američki pjevač i pjesnik Bob Dylan dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 2016. godinu. U vezi s njom se ime Boba Dylana spominje redovito još od 1997., od kada je redovito bio među nominiranima.

Ne samo ljubitelji Dylanova pjevanja, nego i izvrsni poznavatelji poezije se ovaj put slažu s obrazloženjem Nobelova komiteta da je Dylan zaslužio ovu nagradu „zbog kreiranja novih poetskih izraza u američkim tradicionalnim pjesmama“, te da je Dylan kroz kantautroske pjesme izražavao „bunt protiv politike i društvenih dogmi“, bilo da je govorio o društvenim ili religijskim konfliktima, bilo da je pjevao o ljubavi, kako je nekako priopćeno i na službenoj stranici Nobel Prize Nobelova komiteta u Stockholmu.

Teško je i vrsnim poznavateljima, naravno, izabrati iz niza njegovih 37 muzičkih albuma koje su Dylanove pjesme najbolje: one koje mirišu na folk, ili one bliže čistom rocku, pa je ponajbolje ostaviti se ćorava posla i slušati ma  što Dylan pjevao ili svirao (a svirao je uz gitaru i usnu harmoniku i klavir i …).

Spisak prekrasnih Dylanovih pjesama je u mojemu razumijevanju točno onoliko dugačak koliko je dug put od Mostara do Njemačke, i nazad, jer znalo mi se već dogoditi u bezbroj navrata da slušam Dylanovo nazalno pjevušenje cijelim putom i tamo i ovamo.

Doduše, mogle su se poslije 13. listopada o.g., nakon što je obznanjena vijest o Dylanovom uključenju u „književne besmrtnike“, čuti i primjedbe kako je on autor samo dviju objavljenih knjiga (knjige pjesama i prozne, autobiografske knjige), ali taj rukavac bi bilo glupavo slijediti. Dylan piše cijeli život i njegove su knjige njegove pjesme i albumi, za koje nije lako ustvrditi koji je bolji od boljega.

Poneki kritičari se, ipak, usuđuju kazati, čak, da su mu ponajbolje pjesme – Blowin’ in The Wind, The Times They Are A-Changin’, Like a Rolling Stone, Just Like A Woman, All Along the Watchtower…

 

Na osmatračnici duž cele tvrđave duge

“Mora da postoji neki izlaz“ – reče pesnik razbojniku,
“Previše ima konfuzije, ne mogu da si olakšam muku
Tajkuni piju moje vino, moju zemlju kopaju seljaci,
I niko ne zna šta je vredno da se čuva, a šta treba da se baci.“

“Nema razloga da se nerviraš“, reče razbojnik sav ljubazan,
“Ima nas mnogo ovde što znamo da je život više vic nego san
Ali ti i ja smo već videli sve i to naša sudbina nije, jasno
Zato nemoj sad da se lažemo, ionako je već kasno.“

Na osmatračnici prinčevi drže stražu duž cele tvrđave duge
Dok sve žene dolaze i odlaze, a isto i bosonoge sluge

Napolju, u daljini, divlja mačka kreće da urliče
Dva jahače se bliže, vetar počinje da riče.

 _

Nobelovac s gitarom

Nobelova nagrada za Boba Dylana „osvežava sklerotični svetski književni establišment“, uočio je književnik i publicista Dragoslav Dedović, konstatiravši u crtici za DW „Nobelovac s gitarom“ kako je konačno „popkulturalna ikona u književnom Panteonu“, čemu se može dodati da joj je tamo bilo odavno i mjesto, prije mnogih drugih slavodobitnika, primjerice Elfriede Jelineck, ili pretendenata tipa Peter Handke.

Ali za takvo što su kompetentniji suditi sami književnici, pa ću u nastavku pokazati kako me je ovaj smisleni i krasni Dedovićev osvrt podsjetio na  vlastiti osvrt iz 2001., godine o peripetijama, uključivo velikim pogreškama Nobelova komiteta, pisan povodom 100. obljetnice prvih dodjela Nobelove nagrade, kojeg ću u reaktualiziranoj formi podijeliti i s čitateljima Dnevnog lista.

„Da li se neko seća Španca koji se zove Hose Ečegaraj i Eizagire? Ne? Ali čovek je dobio Nobelovu nagradu za književnost – pre 112 godina! No, ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost pamtiće svi – od konzervativne akademske književne kritike do kasirke u samoposluzi koja krijući od sebe da je već sredovečna dama kod kuće pušta muziku šezdesetih i sedamdesetih. U njenoj kolekciji je sigurno i Bob Dilan – ovogodišnji književni nobelovac“, lucidno uočava D. Dedović, zbog čega ćemo ga još malčice „pokrasti“, a on se neće ljutiti, dapače.

Zgodno za ovu Nobelovu nagradu jeste to, veli Dedović, što će baš svako imati mišljenje o njoj. „Prijatelji larpulartističkog elitizma će zarozati nozdrve“, konstatira Dedović, „a likovaće svi oni koji su Džima Morisona i Džonija Štulića oduvek smatrali boljim pesnicima od lokalnih nagrađivanih osrednjaka.

Globalne književno-političke posledice ovakvog izbora švedskog žirija vidljive su već sada: Prašnjavi sjaj na frakovima nobelovaca biće pomalo oduvan da bi na njegovo mesto stupio mušičavi ali konstantan sjaj jedne planetarne zvezde koja je svoj nesumnjivi književni talent od početka udenula u muziku. Možda je to i bila namera žirija. Osvežiti pomalo sklerotični svetski književni establišment integrisanjem popkulturalne ikone u sam književni Panteon. Pri tom je i ikona poprilično ostarela, ali na drugi način, idući uz nos vremenu, ali koračajući sa njim.“

U Dedovićevom osvrtu na  poeziju i muziku Boba Dylana, koja je već bila okićena nizom uglednih nagrada, od Pulicerove do „Legije časti“,  kao i nizom počasnih doktorskih titula, dotaknuta je čestito i tzv. lokalna ispolitizirana recepcija Dylana na hrvatskoj desnici, zbog one poznate i posve stupidne tužbe hrvatskih iseljenika u Francuskoj pred nekim sudom u Parizu zbog Dyalanove izjave „da zbog određeno istorijskog sećanja Srbi mogu da osete Hrvate kao crnci belce ili Jevreji Nemce“, kako je to uobličio jezgrovito Dedović. Netko je ovih dana već kazao kako je ta nemalo trapava Dylanova izjava mogla biti formulirana i s obrnutim nabojem, ali ostaje da je glupo tužakati se s pjesnikom i glazbenikom planetarnog značenja.

„Simpatična mi je misao da će studenti književnosti konzumirati jednog književnog nobelovca uključujući Youtube“, poručuje Dedović, pa „ostaje da se ponadamo kako će Bob Dilan za 112 godina imati više publike nego Hose Ečegaraj i Eizagire danas. Ako bude tako, naši potomci će reći da je Bob Dilan bio potrebniji Nobelovoj nagradi nego ona njemu.“

Krhko je znanje a pamćenje još krhkije!

„Nobelova nagrada je za znanost jednako toliko važna koliko su svjetska prvenstva važna za sport“, ustvrdila je prije 15 godina u intervju za hamburški magazin „Der Spiegel“ nobelovka Christiane Nuesslein-Volhard, direktorka „Max-Planck instituta“ iz  Tuebingena, ugledna biologinja i jedna od samo šest žena koje su do tada dobile Nobelovu nagradu za medicinu.

Naravno, o njezinom doprinosu znanosti obični smrtnici jedva imaju pojma, za razliku od znanstvenih krugova u kojima se „Nobelova nagrada“ respektira i s posebnom pažnjom prati svaki javni istup „besmrtne“, koja je nagradjena „Nobelom“ (1995.) zajedno s profesorom Ericom Wieschausom, jer je otkrila „kako geni utječu na razvoj embriona muhe“. Slavu će, kako to nerijetko biva, pobrati netko drugi, u ovom slučaju Craig Ventera i njegova „Celera“, pet godina poslije, s navodno potpuno „očitanim čovjekovim genomom“. U međuvremenu su se  ispostavile i mnoge greške pri „očitavanju“  a pogotovu se griješilo u interpretacijama.

Sličnu sudbinu glede ugleda u široj javnosti doživljavaju „nobelovci“ iz svijeta prirodnih znanosti iz godine u godinu. Ako neko ime i ostane bolje upamćeno, tada je to posljedica nekih izvan znanstvenih okolnosti. Poigrajmo se zbog toga malčice s našim pamćenjem, pisao sam prije 15 godina. Da li smo već zaboravili imena trojice istraživača koji su dobili Nobelovu nagradu za fiziku ove godine? Je li nam ostalo u sjećanju da su Nijemac Wolfgang Ketterle i dvojica Amerikanaca – Carl E. Wieman i Eric A. Cornell – dobili „Nobela“ jer su „stvorili jednu novu formu materije“?  Posve uzgred, Ketterle je prije 11 godina „odselio“ za SAD, a da se prije četiri godine odazvao pozivu iz Muenchena da preuzme poziciju direktora Max-Planck instituta za quantnu optiku vjerojatno ne bi bio među ovogodišnjim „besmrtnima“!

Za razliku od Njemačke, kazao je fizičar iz Stuttgarta Tilman Pfau, koji je radio zajedno sa Ketterlom u SAD, u Americi su odmah spoznali da je Ketterle genijalan čovjek, pa su mu osigurali optimalne uvjete u laboratoriji na Masachusetts Institute of Technology u Bostonu. A Ketterle je meni osobno u ovoj priči iznimno zanimljiv i zbog njegove izjave kako je „quantna mehanika kulturološki podjednako važna kao Goethe ili Beethoven, pa ne razumjeti ništa od toga znači imati pravu rupu u znanju“!

Da li je u našim „zapamćenjima“ ostala i vijest – pitao sam tada i druge i sebe –  da su Nobelovu nagradu za medicinu dobili 2001. godine i dva Britanca i jedan Amerikanac „za otkrića staničnog ciklusa, preko kojeg se umnaža život“? Ili da su Leland H. Hartwell, Paul M. Nurse i  Timothy Hunt s njihovim otkrićem omogućili „sticanje temeljnog znanja za istraživanje raka“, kako se  kazalo u obrazloženju! A u stručnim publikacijama se pojašnjava da su pomenuta gospoda odgovorili na fundamentalno biološko pitanje – kako pri diobi stanice oba njezina nova dijela dobijaju potpuno jednake naslijedne osobine! Pri tomu upućeni tvrde tko nešto razumije o diobi stanica znade ponešto i o stanicama raka, u kojima su „dijelovi naslijednog dobra uništeni, nedostaju ili, pak, su pogrešno poredani“. No, novopečeni nobelovci se ne usuđuju tvrditi da će rak konačno biti pobijeđen, ali su sigurni da će se razviti novi lijekovi koji bi trebali „otklizali diobni stanični ciklus kod stanica raka ponovo dovesti na pravu putanju“.

                                   Stogodišnjica „nagrade svih nagrada“

S dodjelama Nobelove nagrade započelo se početkom 20. stoljeća, kada je ispoštovana volja iz testamenta bogatog industrijalca Alfreda Nobela, koji je bogatstvo ostavio i  nećacima i nećakinjama, pa čak i  vlastitoj posluzi i nekadašnjem vrtlaru, ali se odlučio da od silnog bogatstva, stečenog pronalaskom dinamita, „mrvice“ i neke koristi imaju i oni „koji su u istekloj godini donijeli čovječanstvu veliku korist“.

O samom pojmu „koristi“ znanstvenici, pak, nerado govore, ali je uobičajena formulacija s kojom prihvataju uvažavanje Nobelove nagrade:  „ako je nešto korisno za znanost dobro je i za čovječanstvo“! Bilo kako bilo, voljom čovjeka koji se obogatio „pronalaskom dinamita“ već više od stotinu godina stimulira se kreativnost u sferi medicine ili psihologije, fizike i kemije, te literature. K tomu, uspostavljene su tijekom vremena i “Nobelova nagrada za mir”, koja se dodjeljuje izvan Stockholma, u Oslu, i “Nobelova nagrada za ekonomsku znanost” …

Unatoč svih mogućih moralističkih, političkih, pa i stručnih prigovora, “Nobelova nagrada“ se u proteklih 115 godina etablirala kao „nagrada svih nagrada“, a mnogi su skloni obrazloženje za takav prestižni ugled ove nagrade tražiti u ozbiljnosti rada Nobelova komiteta, te u oreolu ozbiljnosti kojeg Nobelovoj nagradi osiguravaju i švedska i norveška kraljevska kuća.

Pa ipak, Nobelovom komitetu su se u prošlosti potkradale i velike pogreške dvojake prirode. Prvo, nagrađivani su i neki koji se nisu smjeli nagraditi, a drugo mnogi koji su zaslužili Nobelovu nagradu ostali su „kratkih rukava“. Najdrastičniji promašaj Nobelova komiteta je, vjerojatno, dodjeljivanje Nobelove nagrade „istraživaču ponašanja“ po imenu Konrad Lorenz, strastvenom obožavatelju nacističkih ideja i prakse, koji je svojim učenjem o „naslijednom zdravlju“ ponudio Hitlerovim dželatima opravdanje za „milostivu smrt“ stotine tisuća ljudi, koji su bili krivi samo zato što su bili naslijedno neizliječivo bolesni.

„Visoko sporno“ je i dodjeljivanje „Nobela“ Fritzu Haberu 1918. godine. U trenutku kada je primao Nobelovu nagradu za otkrića koja su omogućila proizvodnju „umjetnih đubriva“ bio je više no sporan u velikom dijelu svijeta, jer je i pronalazač „otrovnog plina“ kojim je u Prvom svjetskom ratu ubijeno više milijuna ljudi.

A priča iz 1926. godine kada je Johannes Fiebinger dobio Nobelovu nagradu, uz obrazloženje da je „otkrio uzroke raku“, zvuči prosto nevjerojatno. Po Fiebingeru, uzrok raku je trebao biti obični crv, što – kako je poznato – nije točno. No, ostala mu je Nobelova nagrada, usprkos šarlatanstvu.

I mnogim šarlatanima u politici  je, naravno, dodjeljivana “Nobelova nagrada za mir”, ili im je data na predujam, kako se učinilo preuranjeno dodjelom “Nobela” aktualnom američkom predsjedniku Baracku Obami na početku njegova predsjednikovanja. Osam godina kasnije vidi se kako po pitanju mira u SAD i u svijetu nije učinio što se od njega očekivalo. Pogriješilo se, također, prebrzom dodjelom nagrada dvojici u međuvremenu umrlih političara – Shimonu Peresu i Jaseru Arafatu, odmah poslije čuvenih pregovora o miru, održanih u Oslu 1994., jer mira u njihovim zemljama i na Bliskom istoku nema, a svijet grozomornije izgleda danas nego tada  …

No, još su apsurdnije greške s nedodjeljivanjem “Nobela” onima koji su ga itekako zaslužili. Jack Kilby je, primjerice, u pedesetim godinama 20. stoljeća  otkrio microchip, čime je – neprijeporno u osnovi utro put za handy, computer, i mnogo čega drugoga u svijetu elektronike, ali su ga se Šveđani sjetili tek prošle godine, de facto priznajući vlastitu pogrešku.

Čuvena  fizičarka Lise  Meitner, kolegica puno poznatijeg znanstvenika Otto Hahna, danas se cijeni podjednako zaslužnom kao i Hahn za otkriće „cijepanja jezgra“, čime su udareni temelji modernoj nuklearrnoj fizici, no nije imala sreću pa je ostala bez Nobelove nagrade, koju je za neupitno  „zajednički rad“ 1944. godine primio samo Otto Hahn.

Čovjek i znanstvenik koji je postao sinonim za znanost, dakle Albert Einstein, dobio je doduše Nobelovu nagradu već 1912. godine, ali ne za genijalnu  „teoriju relativiteta“, koju je obznanio mnogo godina ranije, nego za „otkriće zakona fotoelektričnog efekta“.

S Einsteinovom „teorijom relativiteta“, koja izgleda važi i u profanim ovozemaljskim stvarima, u uskoj vezi je i jedan drugi njemački nobelovac, po imenu Johannes Stark, koji je Nobelovu nagradu primio 1919. godine. Njega se i danas pominje kao „oca njemačke fizike“, ali je više poznat po negaciji Einsteinove teorije relativiteta, za kojeg je ona bila samo „židovska znanost“, dakle po čistom rasizmu, nego po vlastitim otkrićima.

I to je, dakle, sastavni dio o sjajnim i tamnim stranama “Nobelove nagrade”. A na kraju ovoga improviziranog „stoljetnog pregleda“ kontroverzi i uzbuđenja oko Nobelovih nagrada ne spomenuti čuvenu obitelj Curi bilo bi previše drsko. Naime, prvo su 1903. godine Marie i Pierre Curie dobili „Nobela“ za fiziku, pa je 1911. godine dobila Marie Curie sama ponovo „Nobela“, ovaj put u oblasti kemije, da bi 1935. godine „Nobelom“ se zakitili i njezina kćerka Irene i njezin muz Frederic Joliot-Curie.

Ako ste se, štovani čitatelji, slučajno nelagodno osjetili što su vam sva ova imena dijelom ili u potpunosti pobjegla iz sjećanja, neka vas utješi da i gospođa s početka ove priče, nobelovka Nuesslein-Volhard nije znala tko je i zašto dobio Nobelovu nagradu za fiziku samo godinu ranije, 2000. godine. A ništa se ne sekirajte, vrlo brzo zaboravit ćemo i imena ovogodišnjih lauerata, najkasnije kad prođu prosinačke svečanosti dodjele Nobelovih nagrada u Stockholmu i Oslu. I to sve njih s izuzetkom Boba Dylana.

Utoliko je Nobelov komitet ove godine dobro učinio i sebi i “Nobelovoj nagradi” a ne samo Bobu Dylanu i nama koji volimo njegovo pjevanje kroz nos – idući uz nos svima  …

Dnevni list, 06. prosinca 2016., str. 38-39.