Neobjavljeni intervju s Milom Lasićem u riječkom Novom listu

Neobjavljeni intervju Borisa Pavelića s Milom Lasićem u riječkom Novom listu

NUŽNOST RETROSPEKTIVNE EUROPEIZACIJE U HRVATSKOJ

___

Pavelić: Kako ocjenjuješ nastup Plenkovića i njegove vlade prema BiH?

Lasić: U odnosu na amatersko-cirkuski postav prethodne vlade RH ima, srećom, znakova ohrabrenja da bi se Plenkovićeva vlada mogla odnositi prema Hrvatima u BiH razumnije, dakle  kao jednom od tri autohtona politička naroda-nacije, kojima je domovina  višenacionalna država BiH.  Ima se osnove, zapravo, nadati da bi se politika nove vlade RH prema BiH mogla temeljiti na dvije važne rezolucije Europskog parlamenta, onoj iz veljače 2014. i onoj iz proljeća prošle godine, u kojima se EP založio za poštivanje višenacionalnosti BiH, te pravo da svatko bira svoje legalne i legitimne političke predstavnike,  kao i da se približavanje ka EU odvija putem tzv. konzensualnih politika (otuda i enormno velika važnost tzv. sustava koordinacije u procesu pristupanja EU). Naime, u izradi ovih rezolucija itekako su sudjelovali i Tonino Picula (SDP) i Ivo Davor Stier (HDZ),  ali ne manje, nego manje eksponirano i Andrej Plenković, novi šef HDZ-a i premijer RH.

Bilo bi mudro, dakle, da se Vlada RH založi – u EP koordinatama – za ustavni preustroj u BiH koji ne forsira „treći entitet“, ali ne isključuje načelo federalizacije, i to za cijelu BiH, kako je Plenković i naglašavao tijekom posjeta BiH, ne zaboravljajući  nikada  na potrebu  tzv. institucionalne jednakopravnosti na svim razinama i u cijeloj BiH. Ako bi tako bilo, to bi bio ogromni napredak u odnosu na sve politike Zagreba „s figom u džepu“ prema BiH od 1990. godine do takorekući danas.

Pavelić: Misliš li da Plenković može poboljšati odnose Hrvatske i BiH, i ako da, kako i u kojoj mjeri?

Lasić: Plenkovićev prvi posjet BiH je bio veoma mudar i odmjeren. Šteta je samo što se nije susreo i s pravoslavnim vladikom u Sarajevu, kad se već susretao s Kardinalom, Biskupom i Reisu-l-ulemom. Ali, mora se reći  kako i nije toliko važno što misli Plenković osobno, ili Vlada RH, nego je li  Plenković  svjestan kako i ne može ništa napraviti u BiH ukoliko ne bi bio u stalnom dosluhu  sa zemljama tzv. pojačane medijacije (Njemačka, Francuske …) i politikom Bruxellesa prema BiH. U toj koordinaciji moglo bi i biti, naime,  ustavnog preustroja i izrade novog izbornog zakonodavstva, inače nema ništa od svega toga.

Pri tomu bi bilo, također, važno i za RH i za BiH  da se Plenković, Stier and Co.  suprostave ambicijama u RH koje u tuđem interesu guraju RH pod skute „Višegradske skupine“, jer samo ukoliko RH ostane u blizini zemalja  tzv. jezgre Europe mogla bi pomoći i sebi i BiH putem tzv. retrospektivne europeizacije svojih javnih politika, uključivo i vanjske politike …

Pavelić: Kako ocjenjuješ reakciju njegove vlade na hapšenje pripadnika HVO-a u Orašju? Pokazuje li ona put budućih odnosa Hrvatske i BiH?

Lasić: Ako ćemo i u Hrvatskoj i u BiH, ili bilo kojoj državi uopće i ikada ozdraviti, optuženi moraju biti pošteno procesuirani, pa potom i osuđeni, dakako oni koji su se ogriješili o zemaljske i božije zakone. Ali, u “slaboj državi” (failure state), kakva je BiH, poluprotektoratu velikih sila, mora se poći od presumpcije nevinosti dok se krivnja ne bude dokazala, pa tko je skrivio neka i odgovora.

Što se tiče reakcija iz Hrvatske, uključivo Vlade RH, svi se trude pokazati kako i ovaj put i na ovaj način štite Hrvate u BiH, koje u pravilu ti isti ostave na cjedilu kad se svode računi na kraju ratnih avantura. Isto tako, ili još gori način „štite“ iz Beograda tzv. svoje Srbe u BiH, dok Bošnjaci žive iluziju o nevinosti svojih „heroja“ i kad su optuženi i/ili odgovorni po komandnoj odgovornosti.

Hoću reći, putem apriorne obrane naših junaka, i kad to nisu, samo se produžava agonija i u svim spomenutim zemljama i u BiH, koja se u konačnici ogleda u prokletstvu kulture selektivnog sjećanja. Za mene kao autora niza knjiga na ovu temu nisu  tzv. naši po definiciji heroji zbog toga jer su Hrvati, i tako u krug. Imamo sve razloge, dakle, za duboku zabrinutost što u oblasti kritičke kulture sjećanja nismo uopće napredovali, dapače: što i dalje vodimo „ratova sjećanja“.

Pavelić: Kad bi Tebe iz Plenkovićeve vlade pitali, što bi im sugerirao, koje poteze da povuku u BiH?

Lasić: Pa sugerirao bih, prvo, da se u Zagrebu nikada više ne prave važni u odnosu na BiH, jer su skoro sve prethodne vlade u RH bile „s figom u džepu“, te da nikad ne zaborave da se u BiH sudara više geopolitičkih silnica, bilo da su još uvijek, jake ma koliko sulude bile, tendencije  unitarizacije BiH, bilo separatističke tendencije razvaljivanja BiH po ssvaku cijenu. Pri tomu je, možda, i jedino hrvatska politika u BiH, ma koliko bila i nedorečena i neuka, iskreno zainteresirana za EU, dok su druge dvije tobož to isto, ali neskriveno uzdržano ili naglašeno neiskreno.

Ilustracije radi, uoči  Plenkovićeva dolaska u BiH bilo je u političkom Sarajevu ružnih objeda  da se Plenković tobož  zalaže za „etničku podjelu BiH“, tobož da Hrvat bira Hrvata, i tsl., ma koliko se on samo otvoreno založio da drugi i brojniji konstitutivni narodi ne biraju nikad više Hrvatima političke predstavnike, te se time izravno založio za poštivanje i hrvatskog  identiteta i svih drugih tzv. ko-nacija, konstitutvinih naroda u BiH, ne dovodeći u pitanje jednakost svih građana, uključivo građana – pripadnika  nacionalnih manjina ili tzv. novih identiteta.   Nažalost napali su ga upravo nereformirani i lažni „ljevičari“ iz Sarajeva, dok se u političkoj Banja Luci upravo od takvijeh kontinuirano dovodi državni okvir zvani BiH u pitanje.

Ne branim premijera Plenkovića, nego branim principe višenacionalne zajednice. Sugeriram, dakle, premijeru skromnost u nastupu i koordiniranu politiku s moćnima (uključivo i SAD i Rusku federaciju), kako radi zaštite višenacionalnog karaktera BiH, tako i njezinog državnog i oformljenih nacionalnih identiteta, od kojih se mora poći na putu ka političkoj zajednici i ka EU, što je jedno te isto, inače BiH nikuda neće stići.

Unatoč tomu, dakle, što sam apsolutni privrženik europeizacije narativa i javnih politika, to jest kozmopolitizacije i identiteta i ambijenata, postao sam „meta za odtrijel“ protivu koje se pišu priopćenja iz vrhova političkih stranaka, ili raspiriju razne objede, te iznose nestine. Ne žalim se, vjerojatno bih trebao biti zadovoljan na tolikoj pažnji, iz koje proviruju i zavist  i zloba, ali i implicitno priznanje.

Nije mi žao, dakle, što sam „nastradao“ braneći premijera Plenkovića, jer u njega polažem nadu da je još uvijek moguća tzv. retrospektivna europeizacija javnih politika u Hrvatskoj, što bi potom moglo biti važno i za  posve neizvjesnu budućnost BiH u EU. Pri tomu treba znati i otvoreno reći: nije Dayton II na dnevnom redu moćnih protektora u BiH, nego status quo, nažalost…

Mostar, 21. studenog 2016. godine