Književica i prevoditeljica Alida Bremer je neprocjenjivi dragulj i hrvatske i njemačke kulture

Povodom 68. Međunarodnog sjama knjiga u Frankfurtu, od 19. do 23. 10. 2016.

__

D N E V N I   L I S T

(15. 11. 2016.)

__

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

Književica, prevoditeljica i znanstvenica Alida Bremer je neprocjenjivi dragulj i hrvatske i njemačke kulture!


Osobno su mi se ponajviše dopale recenzije za „ Leseart“ Thomasa Maara:  “Roman Alide Bremer pravi je dobitak, jer pruža pogled izvana na povijest zemlje i istodobno duboki uvid u osjećaje njezinih stanovnika.”

__

M O S T A R – Nakon što sam 19. listopada, u danu kad se otvarao ovogodišnji, 68. Međunarodni sajam knjiga u Frankfurtu na mojim online stranama posvetio s razlogom niz postova hrvatsko-njemačkoj književnici, prevoditeljici i znanstvenici, gospođi Alidi Bremer, razmjenili smo i poruke u kojima je bila vidljiva njezina rezignacija. Nju će potom Alida oformiti i u zaseban post iz kojega prozilazi kako je sve ono što je bilo iznimno lijepo u vezi predstavljanja hrvatske literature prije osam godina u Leipzigu na kraju ispalo tek incident u hrvatskoj politici predstavljanja knjige i autora u inozemstvu. (Može se samo zamisliti kakva se sve traljavost krije iza bh. sličnih nastupa, ali time se barem ovdje ne bavim.)

Meni je pričinilo iznimno zadovoljstvo što se Alidi dopao moj stari osvrt na “Lajpciški sajam knjiga 2008”, na kojemu je ona bila selektorka i hrvatske i južnoslovenske literature. Za taj osvrt, objavljen u “Hercegovačkim novinama” Alida i nije mogla znati do sada, jer te novine više i nema. Nakon što je pročitala moj osvrt sa zakašnjenjem od osam i pol godina, Alida mi je poručila: „Dragi Mile, pa taj izvrstan tekst ja nikad prije nisam vidjela … Na žalost u međuvremenu nije nastala struktura koja bi nastavila ovaj uspjeh. Upravo sam u 13 h bila na razgovoru u četiri oka s direktorom Sajma u Leipzigu, koji je razočaran razvojem…“

Iz tog njihovog razgovora je prozašao i sljedeći Alidin post: „Danas sam u Frankfurtu razgovarala s direktorom sajma knjiga iz Leipziga. Uz tortu – slavilo se 25 godina gostovanja Sajma iz Leipziga na velikom (iako mlađem – ali duga je to priča) bratu: Frankfurtskom sajmu. I pričamo mi tako o nastupu Nizozemske, koja je svoj proboj na njemačko tržište počela kao zemlja gost prije 23 godine, oboje smo se sjećali tog nastupa. I kaže on: ‘Pitam se zašto niti jedna zemlja s Istoka Europe, a naročito s Jugoistoka, nije u stanju napraviti takav profesionalan nastup kao Nizozemci? Evo’, kaže on, ‘sve su te zemlje poslije pada Berlinskog zida na našim sajmovima, ali ne vidim nikakav pomak. A vidi što su Nizozemci napravili za 23 godine! Već njihov prvi nastup je bio izvanredan, ovaj je još izvanredniji.’

Potom je Alida nastavila: ‘Tamo nekih devedestih niti jedan nizozemski pisac nije bio poznat u Njemačkoj. Onda su 1993. iznenadili, a ove godine se slavi čak 450 novih naslova kao dio programa zemlje-gosta. U međuvremenu je objavljeno još puno više knjiga, no to sad nije ni važno. Ali ovogodišnji broj nizozemskih naslova je poruka svim hrvatskim piscima koji se pitaju kako doći do čitatelja u drugim zemljama. Povodom nastupa Nizozemske i Flandrije ovih se dana po njemačkim novinama svi prisjećaju kako se prije nastupa 1993. ništa nije znalo o nizozemskoj literaturi, koja je sad jedna od najprevođenijih stranih literatura na njemački jezik… Pita mene gospodin direktor: ‘Što misliš, da li da tvojim Jugoistočnjacima netko iz Nizozemske objasni kako se to radi?’ I kako ja sad da mu priznam da sam negdje pred kraj devedesetih, ne sjećam se više godine, nagovorila jednu od voditeljica ove nizozemske fondacije da bez honorara održi predavanje na hrvatskom štandu o tome ‘kako se to radi’? Naime, o ovoj se fondaciji u Njemačkoj tada puno i pozitivno pričalo. Mislila sam da bi bilo važno da organizatori hrvatskog nastupa čuju njezine savjete. Njeno predavanje bilo je u programu tadašnjeg hrvatskog nastupa. I kako da mu priznam da sam je samo ja slušala? Bilo je stvarno jako dobro predavanje, jedino što sam ja sjedila tamo na tom štandu crveneći se od neugodnosti što nitko nije došao. Ali, da sam mu to i priznala, on bi me razumio. Jer kad sam njega bila pozvala u Zagreb da u Goethe-Institutu govori o istoj temi – kako se profesionalno pripremiti za predstavljanje na jednom svjetskom sajmu knjiga – isto gotovo nitko nije došao. Gotovo nitko, a gospođu Mariu Vlaar nije slušao baš nitko.“

Uvažena i draga dr. Alida Bremer je tijekom drugog dana Sajma knjiga u Frankfurtu na svojoj online stranici sročila vrlo simpatično i sljedeće. „Nije da se hvalim, ali sve drame, mnoge eseje i priče, jedan roman i jednu teorijsku knjigu Ivane Sajko, koja je sad na najvećoj njemačkoj stipendiji u Berlinu (onoj DAAD-ovoj, prim. M.L.) i koja ovdje u Frankfurtu nastupa s takvim zvijezdama kao što su ovogodišnji dobitnik Goncourta Mathias Enard i flamanski pisac Stefan Hertmans, prevela sam ja. U stvari, hvalim se.“

Poslao sam joj odmah čestitku: „Draga Alida, i imate čime, i trebate…“ Povrh svega, nije riječ samo o prijevodima ove mlade hrvatske književnice, nego i mnoštva drugih. U konačnici, književica, prevoditeljica i znanstvenica Alida Bremer je neprocjenjivi dragulj i hrvatske i njemačke kulture već decenijama, ja to znam još od momenta kad sam uzeo prvi put u ruke ispovijednu knjigu mojeg prijatelja Davora Korića: „Pisma iz opkoljenog Sarajeva“ (Briefe aus dem belagerten Sarajevo, Fibre Verlag, Osnabrück – Münster, 1993), opremljenog predgovorom dr. Alide Bremer.

Ovom se knjigom ne možemo detaljnije pozabaviti, ali kažimo barem toliko da je Davor pisao iz opkoljenog Sarajeva dirljiva pisma, puna čežnje za normalnošću i ljubavi prema supruzi Dragani i njihovoj djeci, tada 12. godišnjoj Ani i osmogodišnjem Ivanu, ne znajući da će ih – kada se konačno spoji sa svojom obitelji u Njemačkoj – ugledati u formi knjige. Draganini novi prijatelji, bivši bračni par dr. Alida Bremer i dr. Thomas Bremer su bili  isključivi “krivci” što su se na njemačkom jeziku već te ratne 1993. godine pojavila “Pisma iz opkoljenog Sarajeva”. Alida je napisala uistinu znalački predgovor uz “Pisma…”, pun empatije i za Davora i za opkoljene ljude u Sarajevu, a Thomas je Davorovu knjigu u dahu preveo na njemački jezik. U BiH je Davorova bolna knjiga ostala nažalost neprevedena. U BiH su tih godina, ili svih ovih godina “šenlučili primitivci”, ili su ti isti “svetkovali prazninu”, kako bi to sjajno izrazio ugledni beogradski etnolog Ivan Čolović. Iz već spomenutog Alidinog predgovora Davorovoj knjizi navest ću samo polurečenicu: “Pisma iz jednog rata pokazuju rat u njegovoj punoj neljudskoj ružnoći…”

„Leipzig čita hrvatski“, iliti „još ćete vi o nama čuti“

“Lajpciški sajam knjiga 2008” se te godine odvijao pod sloganom „Leipzig čita hrvatski“, pa sam ga prosto morao prokomentirati i za pokojne “Hercegovačke novine” iz Mostara, ili bijahu iz Domanovića, izbrisao sam vlasnike ove tiskovine iz memorije, jer su ciljno zaboravili platiti višegodišnju suradnju mnogim suradnicima, što nije baš viteški i čestito, ali gore je od toga što nisu bili sposobni očuvati jedno takvo dragocijeno glasilo, koje je moglo biti mostom između parelelnih svjetova i u Mostaru i u Hercegovini,  u cijeloj BiH..

Ne znam, štovani čitatelji, počinjala je ta moja priča u „HN“, je li šta do vas u Hercegovini proteklih dana doprlo s ovogodišnjeg proljetnog sajma knjiga u Leipzigu (od 13. do 16. ožujka 2008.), manifestacije koja je tradicionalno naklonjena istočnoj i jugoistočnoj Europi, njezinim literaturama, zapravo. Tako je bilo i ove godine. Ne samo da je glavni gost sajma bila Hrvatska, nego je i glavni moto sajma bio «Leipzig čita hrvatski». Najljepše u cijeloj priči, pak, je bilo što se Hrvatska prezentirala u posve novom ruhu, nekako europski i široko i tolerantno, pa je u tom njezinom nastupu bilo mjesta i za srodne kulture iz okruženja, braći po peru i estetici, po sudbini, otuda ovi redovi…

Želimo bez skrivanja  i izrijekom i odmah pohvaliti sve koji su zaslužni za činjenicu da se uz  pravi vatromet hrvatskih  literarnih happeninga u Leipzigu nije zaboravilo ni na bliske i srodne kulture „Zapadnog Balkana“ (izraz je, naravno, terminus tehnicus iz „Solunske agende“). Po našim informacijama, ova se činjenica ima podjednako zahvaliti kako nekim novim, europskijim  vjetrovima  u Ministarstvu kulture Hrvatske, tako i Direkciji Lajpciškog sajma knjiga i Zadkladi Robert Bosch. No, neupitno, prije svih i ponajviše kuratorki (selektorki) ovogodišnjeg hrvatskog nastupa u Leipzigu, uglednoj znanstvenici, književnici i prevoditeljici, rođenoj Splićanki  doktor Alidi Bremer. Ona  je ovdje čvrsta kulturološka činjenica: već je toliko toga prevela s b-h-s-cg jezika, uostalom kao i njezin ex-muž Thomas Bremer, profesor  Sveučilišta u Muensteru, da se sve to ne može lako ni nabrojati.

Nemoguće je u novinski limitiranom  osvrtu ni  nabrojati svih 40 novih prijevoda na njemački jezik, specijalno urađenih za ovu priliku, niti pak svih 38 autorki i autora iz Hrvatske koji su bili gosti Lajpciškog sajma 2008, niti pak  njihovih točno 50  «čitanja» (Lesungen). Ali, naglasimo još jednom, netko je mudar i liberalan stajao iza ovog izbora, pa će ne samo u hrvatskoj kulturi ovaj nastup u Leipzigu ostati upisan velikim i časnim slovima. Kako je već rečeno, ovogodišnji lajpciški  nastup hrvatskog literarnog «dream team» potpomognut je bio i nizom  «jakih igrača» iz susjedstva, posebice iz BiH, a  upravo je to  i bio nesvakidašnji kulturni užitak.  Bosanci i, posebice, Hercegovci, bez obzira na vjeru i naciju, nisu makar u očima liberalnijih Hrvata  samo «gangaši», nego imaju šta i kazati, u krajnjem čine duhovno tkivo međusobno srodnih i povezanih kultura. Ti su «južnjaci» Nijemcima ne samo zanimljivo predstavili kulturološki i politički prostor južno od Save i Drave, koji je  ovdje isuviše često apriori  diskvalificiran popriličito živahnim  stereotipima i klišejima, nego su dali zaključiti da «južnije i ne mora biti uvijek tužnije», barem ne kada je o literaturi riječ …

Možda je najvrijednije u svemu ovomu što se i na smotri u Leipzigu  ukazalo još jednom na jezičku i kulturološku raznolikost i bogatstvo Hrvatske, jer su u hrvatskoj literarnoj reprezentaciji  u Leipzigu bili i takvi autori kakvi su pjesnikinja Roberta Razzi i Laura Marchig iz Rjeke, koje pišu na italijanskom, književnica Marica Bodrožić, koja  piše na njemačkom, Bora Ćosić, koji piše na srpskom, itd.  Naše čitatelje će  posebice zanimati nazočnost brojnih autora rodom iz BiH, počev od Miljenka  Jergovića,  pa do Mirka Kovača, koji je par excellence naš pisac, pa ako se  trenutno nitko za njim ne otima previše upravo u Hercegovini, što je prava šteta i sramota. Tko samo jednom oslušne Mirkov jezik, a Hercegovac je, proće ga trnci, vjerujte mi na riječ. Tko još razumije osim Hercegovaca kad Mirko piše jezikom Zavičaja, primjerice „revu potoci“?

Sve ovo što smo rekli ilustrirat ćemo najplastičnije  u Leipzigu promoviranom i besplatno dijeljenom knjigom za slušanje «Još ćete vi o nama čuti. Nova literatura iz Hrvatske, Bosne, Srbije, Slovenije i Crne Gore» («Ihr werdet noch von uns hören. Neue Literatur aus Kroatien, Bosnien, Serbien, Slowenien und Montenegro»). Na CD-u za slušanje   je zastupljeno 15 autora iz svih spomenutih zemalja. Među 15 autora su i Faruk Šehić i Emir Imamović i Nenad Veličković  i Mile  Stojić, a tu su i Andrej Nikolaidis, rođen u Sarajevu 1974., Edo Popović, rođen 1957. negdje u Bosni, iako živi od djetinjstva u Zagrebu. Red je spomenuti  da su na ovom «CD-u» i respektabilni autori kao što su Vladimir Arsenijević iz Beograda, Ferenc Kontra iz Novog Sada,  Marija Karaklajić iz Kragujevca, Olja Savičević-Ivančević iz Splita, Daša Drndić, odnekud iz kanadskog egzila, Beograđanin Srđan Valjarević, Slovenka   Polona Glavan, Podgoričan Ognjen Spahić i  Zadranin Roman Simić. Čitav je niz  u Leipzigu prezentnih imena ove godine bio, dakle, podrijetlom i iz BiH, kojima je ona, ako u njoj više i ne žive, bila i ostala umjetničkom opsesijom. Takav je zapravo slučaj i s Miljenkom Jergovićem, kojemu se u veljači 2008.  godine i na njemačkom jeziku pojavio  roman «Dvori od oraha» (Das Wallnusshaus, Verlag Schöffling & Co.). I da ne zaboravimo spomenuti i «barda» be-ha i hrvatske kulture Ivana Lovrenovića, koji je «nazočio» u Leipzigu tekstovima u fantastičnom izboru od 960 strana u časopisu  «Fantom slobode» (1-2/2008), objavljenom na njemačkom jeziku pod simptomatičnim naslovom «Svoje europske sudbine biti svjestan».

Kuratorka «hrvatskog nastupa» u Leipzigu doktor Alida Bremer može konačno odahnuti. Iza projekta kojom je rukovodila ostalo je čak 19 od 40 novih naslova u   «Hrvatskoj biblioteci» izdavačke kuće «Wieser Verlag»  iz Klagenfurta/Celovca, kao i niz novih  knjiga  kod izdavača kao što su  «Ullstein», «Schöffling & Co», «Matthes und Seitz», «Voland & Quist», «Drava Verlag» i  «Daedalus Verlag».  Ali, za pamćenje ostat će ponajviše promišljen nastup, u kojem se skrivao implicitni europejski pristup regiji „Zapadnog Balkana“,  sjajan i poučan, čestitamo od srca. Toliko na znanje knjigoljupcima  u Hercegovini i ma gdje bili …

‘“Olivino nasljeđe“

Ovu krasnu priču o dragulju i hrvatske i njemačke literature i kulture ne mogu privesti kraju bez barem letimičnog osvrta na prošlogodišnji debitantski roman Alide Bremer „Olivas Garten“ (Olivin vrt), u nakladi izdavačke kuće Eichborn, Bastai Lübbe GmbH § Cokoji, kojeg je s njemačkog na hrvatski prevela Štefica Martić malčice slobodnije  „Olivino nasljeđe“ (Fraktura, Zaprešić, 2015., str. 336), jer se u romanu i radi o bakinom vrtu i nasljeđu koje je Alida dobila, bez čega i ne bi možda bile ispričane ne samo intimne obiteljske priče o teškom životu Alidinih predaka u Vodicama, ili one koje se izravnije tiču njezina života u dvjema kulturama, nego ne bi bila predočena, vjerojatno, ni Alidina  svojevrsna dekonstrukcija  tegobne političke povijesti rodne joj Dalmacije i Hrvatske u 20. stoljeću. A ta turbulentna povijest propuštena kroz dušu senzibilne osobe poput Alide zaslužuju našu pozornost!

Umjesto vlastitih re-interpreacija ovog krasnog Alidinog romana, kojeg najiskrenije preporučavam,  predočit ću čitateljima Dnevnog lista što je o Alidinom romanu-prvijencu priredio njezin nakladnik „Fraktura“ na svojim online stranama: „Jedno odvjetnikovo pismo može promijeniti sve. Kada krene u potragu za naslijeđenim maslinikom i zaplete se u ralje hrvatske birokracije jer treba raščistiti stanje u zemljišnim knjigama da bi dobila ono što joj je ostavila baka Oliva, pripovjedačica Alida započinje potragu za vlastitim korijenima, za pričama koje se u njezinoj obitelji nikada nisu ispričale. Nekoliko generacija, nevjerojatne sudbine, snažne žene i muževi koji ginu za ideale – sve to tvori ovaj fascinantni roman koji pripovijeda sve one nikada kazane, vješto skrivane obiteljske priče.  Od teškoga težačkog života u Vodicama na prijelazu stoljeća preko Prvoga svjetskoga rata, atentata na Stjepana Radića, okupacije Dalmacije, ustanka i partizanske borbe, odlazaka u logore od Molata do Italije i Vojvodine, zbjega u El Shattu do Domovinskoga rata, Alida Bremer tka priču o obiteljskim tajnama, odvođenjima u noć, strijeljanjima i paljenju kuća, o svemu što se u današnjoj Hrvatskoj, zajedno s partizanskim spomenicima, zaboravilo. ‘Olivino nasljeđe’ roman je o Dalmaciji, o njezinim okusima i mirisima, o ženama i muškarcima, o Hrvatskoj koja je  i dalje podijeljena i nesretna, o privatnim povijestima koje može razotkriti samo netko tko nije uronjen u našu svakodnevicu. O životu između dva jezika i dvije države, vlastitim dilemama i snovima, zapuštenome masliniku, napuštenoj kući i starom otomanu na kojem je nekoć, opterećena svojim strahovima, Oliva po cijele dane ležala strepeći za svoje kćeri i unuke…“

Ne smijem, naravno, zaboraviti navesti kako je Alidin prvijenac pozdravljen salvom priznanja  i na njemačkom govornom području, od Berlina do Beča. U recenziciji Elke Schmitter za „Der Spiegel“, ugledni hamburški magazin kazalo se: “Alida Bremer otkriva nam u ovom napetom, često vrlo zabavnom obiteljskom romanu neka nepoznata poglavlja hrvatske povijesti i priča o vjenčanjima i sprovodima, praznovjerju, atentatima i izgubljenim tradicijama. Pred nama se kao lepeza rastvara jedan svijet na Sredozemlju, sa svojim aromama, glasovima i voljom za životom u zamršenom 20. stoljeću.” U sličnomu tonu je pisala i Nadine Lange za „Der Tagesspiegel“, dnevnik iz Berlina:  “Alida Bremer s velikom toplinom opisuje protagoniste svog romana i vrlo trezveno povijest svoje zemlje.” Ili je, možda, upravo bečkom listu „Die Presse“ uspjelo ponajbolje sažeti suštinu Alidinog romana: “Preciznim jezikom, lišenim svake taštine, prepričana je sudbina Hrvatske od Prvoga svjetskog rata do 21. stoljeća.”

Osobno su mi se ponajviše dopale recenzije za „ Leseart“ Thomasa Maara:  “Roman Alide Bremer pravi je dobitak, jer pruža pogled izvana na povijest zemlje i istodobno duboki uvid u osjećaje njezinih stanovnika.” Za ovom ne zaostaje ni recenzija Güntera Moselera objavljena u  „Münstersche Zeitung“, dnevniku u Alidinom Münsteru, u kojoj je za Alidin roman  kazano da  ne može biti ljepše iskazano: “Privatna povijest pretvorena u svjetsku povijest. Vrijedno čitanja!”

Čestike, draga Alida, s poštovanjem!

Dnevni list, 15. studenog 2016., str. 38-39.