Nekrolog Emmanuela Todda posljednjoj svjetskoj sili: SAD-u!

Povodom izbora (i inauguracije)  Donalda Trumpa za 45.og predsjednika SAD

__

Prof.dr. sc. Mile Lasić:

 

Nekrolog Emmanuela Todda SAD-u

__

Svjetska sila SAD – nekrolog, kako se u prijevodu na njemački jezik s francuskog originala nazvala knjiga Emmanuela Todda (Weltmacht USA – ein Nachruf, Pieper, Munchen, Zurich, 2003., odnosno Apres l’empire Essai sur la decomposition du systeme americain, Gallimard, Paris, 2002.), u međuvremenu se potvrdila i kao analitička i proročka.

Istini za volju, u momentu kad se pojavila ova važna studija o „posljednjoj imperiji”, odnosno „dekompoziciji američkog sustava”, mnogima se ključna autorova tvrdnja da je vrijeme imperijalne vladavine SAD-a stvar prošlosti učinila pretjeranom. U aktualnom ozračju „ukrajinske krize”, ili brojnih užasa na Bliskom istoku i u arapskom svijetu na prvi pogled se, doista, i ne čini da je imperijalnim vladavinama kraj, pogotovu ne američkoj dominaciji u svijetu.

Uvjeren u načelno ispravno postavljene temeljne teze u Toddovu Nekrologu, moj osvrt na njegovu knjigu iz 2003. godine uvrstio sam i u knjigu Mukotrpno do političke moderne (Udruga građana Dijalog, Mostar, 2010.) i u knjigu „Avanti diletanti (Synopsis, Sarajevo- Zagreb, 2016., str. 462-471.). Prije nego što čitateljima bude ponuđen taj moj osvrt bez ikakvih izmjena, potrebno je ukazati i na osnovne podatke iz CV-a Emmanuela Todda.

Rođen je 1951. godine, studirao je politologiju na elitnoj francuskoj školi političkih znanosti (Institut d’etudes politiques de Paris), da bi doktorirao povijest na Cambridgeu. Od 1977. do 1984. godine je bio i literarni kritičar u pariškom Le Mondeu, da bi potom bio uposlen u elitnom nacionalnom institutu za demografske studije. Već 1976. godine je u knjizi La chute finale prognozirao slom sovjetske imperije, tj. skoru definitivnu propast tada još moćnog i vitalnog SSSR-a. Da li je i njegova knjiga Svjetska sila SAD – nekrolog proročanska, pokazat će vrijeme. U svakom slučaju je uzbudljivo štivo.

___

„Pola stoljeća dugo su Sjedinjene Američke Države bile znakom političke i gospodarske slobode, a danas bivaju faktorom međunarodnog nereda i gdje god mogu doprinose nestabilnosti i konfliktima”, jedna je od centralnih tvrdnji Emmanuela Todda u Nekrologu.

U stvarnosti je SAD, ustvrdio je tada Todd, ovisne i gospodarsko i politički od „ostatka svijeta”, a to je upravo ono što pokušava da skrije administracija američkog predsjednika Busha i od svoje i od inozemne javnosti. Svijet je, pak, postao suviše velik i kompleksan, isuviše dinamičan da bi mogao trpjeti „samostalnu vladavinu”, pa makar ona dolazila i od „bastiona slobode”, kako su Ameriku dugo titulirali baš Europljani koji su, doista, oslobođeni od fašizma (i komunizma) uz američku pomoć. K tomu, autor Nekrologa nema iluzije da cilj američkog intervencionizma diljem svijeta nije „proširenje demokracije”, ma koliko su Georgeu W. Bushu bila „puna usta” upravo takve priče.

Cijelom studijom Todd pokušava dokazati da Amerikanci kroz „teatralni vojni akcionizam” protiv „malo značajnih država” prikrivaju stvarni cilj, a to je politička i vojna kontrola strateških energetskih izvora i pravaca kako bi se zadržali „postojeći protektorati”, odnosno odložio vlastiti neminovni poraz. Pogotovu je odurna Toddu, i ne samo njemu, bila američka priča o borbi protiv međunarodnog terorizma, ili govoreći bushovski – protiv „sila zla”, jer i nije bila ništa drugo do dimna zavjesa koja treba skriti da Amerika nema više snage kontrolirati svjetske političke i ekonomske tokove. O Abu Ghraibu i Guantanamu, tajnim CIA letovima i zatvorima u Europi se tada još nije moglo ni slutiti, ali i oni će samo potvrditi Toddove slutnje.

U budućnosti je Americi, SAD-u suđeno da bude samo jedna od nekolicine sila i ništa drugo, poručio je Todd. Najznačajniji strateški akteri bit će Europa i Rusija, Japan i Kina, a Amerikancima preostaje da to shvate. Todd ne sumnja čak ni u to da će se u perspektivi i Velika Britanija morati osloboditi „američkog zagrljaja”. A kada ili tek kada Rusija, Japan, Njemačka – a zašto ne i Velika Britanija – ponovo zadobiju svoju vanjskopolitčku slobodu djelovanja, bit će konačno prevladana epoha Hladnog rata, koja je bila rezultat Drugog svjetskog rata, napisao je autor u predgovoru za njemačko izdanje Nekrologa.

___

Tijekom cijele 2002. godine smo doživljavali „renaissance unilateralizma”, demonstraciju američke svojeglavosti i neobaziranja na saveznike i na činjenice, ustvrdio je razložno Emmanuel Todd. (Tomu bi se deceniju i pol poslije moglo samo dodati da SAD nije odustao od ove mission impossible, s kojom se ne slažu ni tzv. protivnici ni saveznici.) Amerikanci su, u stvari, prokockali simpatije u svijetu, pa čak i posve opravdani legitimitet borbe protiv Al-Kaide („bolesnih, ali genijalnih terorista”), jer se nisu obazirali na druge, pa su čak „pojačali utisak o američkoj neodgovornosti”.

Umjesto slike povrijeđene, simpatične i za ravnotežu na našoj planeti odlučujuće nacije, ustvrdio je Todd, stvorena je slika „narcisoidne, neuračunljive i agresivne Amerike”. Jedan od odgovora zašto je to tako, nudi i Toddova analiza: Amerika je postala ovisna od svijeta kojim je vladala poslije Drugog svjetskog rata, a aktualni američki politički establishment nije pronašao odgovor na pitanje kako upravljati super silom koja je postala „gospodarski ovisna, a politički suvišna”!

Ustvari, Emmanuel Todd pokušava u Nekrologu dalje razviti strateške implikacije čuvenog paradoksa o „kraju povijesti” koji je Francis Fukuyama formulirao u istoimenoj knjizi i kojeg se i sam u međuvremenu odrekao. Naravno da Todd nije prvi koji se kritički osvrće na Fukuyamino „pojednostavljivanje Hegela”, tj. tvrdnju da je povijest ostvarila svoj cilj s univerzalnim proširenjem liberalne demokracije, pri čemu je slom komunizma samo jedna od važnih etapa na preostalom putu rušenja diktatura u svijetu, u Latinskoj Americi i Aziji, prvenstveno. U Toddovoj interpretaciji, pak, Fukuyamin paradoks znači samo da je „Amerika trijumfirala i postala suvišna”. A za razliku od mnogih intelektualaca na Zapadu koji misle kako je rat među demokracijama nemoguć, pošto je dostignut „kraj povijesti”, i definitivno osiguran “vječiti mir”, Emmanuel Todd u središte svoje analize stavlja mogući „poraz američke demokracije i mogućnost rata”, doslovce tvrdeći da su gospodarski odnosi međuovisnosti među zemljama i regijama svijeta doveli do toga da smo svjedoci „porasta demokracije u Euroaziji”, ali i njezina drastičnog pada u Americi…

Stvarni i važni politički akteri su sada Rusija, Europa i Japan koji „stoje američkoj hegemoniji na putu”, ustvrdio je Todd. S njima Amerika, htjela ili ne, mora pregovarati i naći rješenje za vlastitu ekonomsku ovisnost. To bi uradila svaka razumna vlada, ali je Bushova administracija prakticirala nešto drugo, što Todd zove „teatralnim militarizmom”, koji ima sljedeća obilježja:

a) problem se svjesno ne rješava, nego se odlaganjem rješenja opravdavaju vlastite vojne akcije (primjerice, ponavljanje rata u Iraku…);

b) jedina preostala „super-sila” se ciljno orijentira na manje države (Irak, Iran, Sjeverna Koreja, Kuba…), što drugim „velikima”, potencijalno ravnopravnim silama otežava spoznaju da su i one pozvane nešto poduzeti u kriznim regijama;

c) Amerikanci razvijaju sve modernija i razornija oružja, što bi SAD-u trebalo garantirati „veliku prednost”, ali u odnosu prema komu i protiv koga nije baš posve jasno, o tomu šute.

Time, zaključuje Todd, „Amerika, bez sumnje, postaje prepreka miru u svijetu”, što još nije poprimilo drastično „prijeteće razmjere”, kakve bi moglo, ali i definitivno vodi ponavljanju priče o bivšem SSSR-u. U najkraćem, uz ekonomsku ovisnost od svijeta, neograničenu trku u naoružanju, divovskim rupama u nacionalnom proračunu, u neprijateljstvu s cijelim svijetom itd., SAD podobro već sliči onom divu od koga se do jučer na sve strane strahovalo, a koji je sa svjetske političke scene nestao kao mjehur od sapunice. Todd misli na SSSR, naravno…

Amerika je „gospodarski ovisna o uvozu dobara iz svijeta, a „opsjednuta je naftom” koja opet ima u ukupnoj američkoj ovisnosti samo simbolično značenje. Američka „opsjednutost naftom”, tvrdi Todd, ne dade se objasniti samo gospodarskom logikom, pošto uvoz nafte predstavlja drugorazrednu činjenicu u ukupnom američkom trgovinskom debalansu sa svijetom. U trgovinskom deficitu za 2000. godinu, primjerice, izdaci za uvoz nafte od 80 milijardi dolara su samo djelić divovskog američkog deficita od 450 milijardi dolara. A treba znati da SAD uvozi naftu iz cijeloga svijeta, a ne samo iz regije Bliskog istoka.

Ako se uvozu nafte iz Meksika, Kanade i Venezuele dodaju vlastiti izvori, Amerikanci troše čak 70% tzv. nearapske nafte, pa su ipak fiksirani kao nitko drugi na regiju Bliskog istoka, posebice na Irak (polovica svjetskih rezervi naftom) i Iran (polovica svjetskih rezervi zemnog plina). Toddova teza glasi da se Amerikanci ponašaju kako se ponašaju na Bliskom istoku, ne iz gospodarstvenih razloga nego zbog straha od gubitka utjecaja u ovoj regiji. I ne samo u njoj, nego posljedično i od gubitka utjecaja u „protektoratima” poput Europe i Japana, koje su opet pretežno ovisne od tzv. islamskoj nafti. U stvarnosti su, međutim, piše Todd, Amerikanci već izgubili kontrolu i nad Irakom i nad Iranom, a to će im se sutra dogoditi i sa Saudijskom Arabijom.

Amerikanci putem „teatralnog mikromilitarizma” samo odgađaju traženje odgovora na neophodna pitanja oblika sutrašnje suradnje s Kinom ili Rusijom. A iza svega stoji sumnja da Euroazija nastoji uspostaviti ravnotežu i bez Sjedinjenih Država! O ispravnosti ove Toddove teze svjedoče i aktualna rusko-kineska i rusko-indijska približavanja.

Amerikanci slijede dva strategijska cilja u odnosu s Rusijom: prvi je „rasturanje Rusije”, što Amerikanci žele ubrzati poticanjem nezavisnih stremljenja na Kavkazu i vojnim prisustvom u Srednjoj Aziji, a drugi je održavanje napetosti između SAD-a i Rusije, kako bi se spriječilo približavanje Europe i Rusije. (Ovomu bi se, dakako, danas moralo dodati kako su Amerikanci i definitivno instrumentalizirali i NATO i EU u ambiciju priključenja Ukrajine u „zapadnu hemisferu”, čemu se Ruska federacija odlučno opire.)

No, pri tomu Amerikanci podcjenjuju čitav niz faktora, misli Todd, a povrh svega su takvom politikom omogućili da Rusija brže nego što je bilo za očekivati postane faktorom „međunarodnog odmjeravanja snaga”. Po Toddovu mišljenju, „Americi sasvim jednostavno nedostaju ekonomska, vojna i ideologijska sredstva da bi njezine europske i japanske saveznike držala i dalje u ovisnosti protiv njihove volje”!

Tako Todd zaključuje poglavlje o povratku Rusije na svjetsku političku scenu, pa smo dužni priznati mu kako njegova analiza stoji na čvrstim nogama i danas, pogotovu što neobjavljeni „Hladni rat” između Ruske Federacije i SAD-a, glede budućnosti Ukrajine, uključujući rusko-gruzijski rat na Kavkazu i sporove u vezi s razmještanjem američkih raketnih štitova u Poljskoj i Češkoj, dodatno potvrđuju njegovu vidovitost…

U poglavlju Nekrologa o „emancipaciji Europe” Todd ukazuje, pak, kako Europa i nema izbora nego se u što skorije vrijeme osamostaliti u punom smislu i od Amerike. Uklapanje u „američko carstvo” je neprihvatljivo i nemoguće iz čitavog niza razloga. Naravno da je Todd dovoljno realista da vidi i europske deficite i aktualnu europsku podijeljenost, pa, ipak, on ne sumnja da je Europa sutra jedan od važnih strateških partnera u pokersko-političkoj igri koja se zove „ravnoteža moći”. A za razliku od SAD-a, kaže Emmanuel Todd, Europa nema naročite probleme sa svojim vanjskim okruženjem. Ona održava trgovinske odnose sa svim državama i regijama, gdje kupuje neophodne sirovine i energiju, a uvoz plaća izvozom svojih proizvoda.

Europski dugoročni strateški cilj je – za razliku od SAD-a – mir. Ameriku, pak, sve jače determiniraju dva konflikta, pri čemu su američki protivnici upravo europski neposredni susjedi. Prvi pravi protivnik je Rusija, koju Amerikanci, zbog njezine snage, ne mogu tek tako lako isključiti, a drugi američki protivnik je „islamski svijet”, koji je neka vrsta „kazališnog protivnika”, jer „jedino služi za insceniranje američke vojne moći”. Po pitanju odnosa s oba ova stvarna, ili fiktivna američka protivnika Europa se – po njezinu objektivnom položaju i interesima – nalazi na radikalnoj kontrastrani od SAD-a.

Gospodarski interesi, blizina i mnogostruki obostrani interesi europskog i arapskog/islamskog svijeta upućuju na to da „arapski svijet mora stupiti u kooperaciju” s Europom, odnosno okrenuti se Europi i polako se udaljavati od SAD-a. Todd čak tvrdi da su i Turska i Iran to već shvatili. Ovi nezaustavljivi procesi su i doveli do „istinskih antagonizama” između Europe i SAD-a, tvrdi Todd. Dok se Europljani i iz razloga unutarnjeg mira sve više orijentiraju na produktivnu suradnju s islamskim svijetom (između ostalog zato što i milijuni doseljenika islamske vjeroispovijesti žive u Europi), Amerikanci postaju sve više „konkretnim remetilačkim faktorom”, odnosno „međunarodni potpirivači nemira.

U zaključnom poglavlju Toddove studije o „propasti američke imperije” poručuje se da ne postoji više u svijetu nikakva „globalna prijetnja” koja bi zahtijevala angažman Sjedinjenih Američkih Država za „zaštitu slobode”. Ostala je samo jedna jedina prijetnja „globalnoj svjetskoj ravnoteži”, a to je Amerika sama, koja je od „zaštitnika slobode postala jedna pljačkaška sila”.

SAD je svjestan, zapravo, da je potreba za američkom političkom i vojnom pomoći sve manja, ali on ne može više odustati od dobara koja se proizvode širom svijeta. Današnja Amerika nije u stanju osmisliti iole inteligentnu strategiju koja bi „njezinu poluimperijalnu situaciju de iure i de facto pretvorila u imperiju”, ona je za to jednostavno gospodarsko, vojno i ideološki preslaba. Pri tomu, svaki njezin korak u pravcu svjetske vladavine izaziva takve reakcije koje njezinu stratešku poziciju sve više slabe. Da bi i dalje mogla imati „stabilnu svjetsku hegemoniju”, Amerika bi morala zadržati „svoj europski i japanski protektorat”, gdje se u međuvremenu sabrala realna gospodarska moć, a što ne znači drugo nego da se u tim društvima i producira, a ne samo konzumira. A povrh svega, Amerika bi morala „stratešku silu Rusiju”, definitivno razložiti na rastavne dijelove. No, niti za jedan od tih „strateških ciljeva” nema SAD više dovoljno snage…

Europa ide putem ujedinjenja, pa ako i uz krzmanje, zaključuje Todd, a Japan se već potvrdio kao samostalna trgovinska sila, Rusija se stabilizirala i počinje da se konfrontira s „teatralnim neoimperijalizmom” Sjedinjenih Država. Povrh svega je Europa primijetila da Rusija nije više nikakva strategijska prijetnja za njezinu sigurnost, nego da može i doprinijeti europskoj sigurnosti. Europa je primijetila, također, da Amerikanci u regiji Bliskog istoka nisu ni zbog čega drugoga nego da bi „kontrolirali europske i japanske rezerve nafte”, pa se posljedično toj spoznaji okreću Rusiji, s njezinim ogromnim rezervama nafte i plina. I ne samo to, nego su Japanci i Europljani u međuvremenu otkrili i sličnosti gospodarstava i neophodnost povećanja međusobne razmjene.

U datim obrisima dade se naslutiti da svijet koji nastaje neće biti „svjetsko carstvo” u kojem samo jedna sila ima šta kazati, nego „kompleksan sustav” u kojem će brojne države i „mega države” izbalansirati postojeću neravnotežu, uspostavljajući novu „ravnotežu moći”. Nijednoj zemlji u 20. stoljeću nije uspjelo povećati njezinu moć samo putem rata, ili putem naoružanja, zaključne su riječi Emmanuela Todda u Nekrologu posljednjoj svjetskoj sili, SAD-u.

Pa, ako je SAD i bio „objektivnim pobjednikom 20. stoljeća”, to ima zahvaliti činjenici što se dugo vremena uzdržavao upuštati u vojna razračunavanja u „starom svijetu”. A sadašnja Amerika svoje „preostale snage” iscrpljuje u „borbi protiv terorizma”, što nije ništa drugo do „zamjena za borbu u obrani hegemonije”.

Ako Amerika nastavi da na dosadašnji način demonstrira svemoć, poručuje Todd, otkrit će svijetu u potpunosti svoju nemoć! To se, u stvari, tijekom Drugog američko-iračkog rata već dogodilo. Nadati se da su Barack Hussein Obama i njegovi ljudi spoznali ove istine.

___

Krajem 2006. godine vratio sam se ponovno Emmanuelu Toddu povodom njegova intervjua tjedniku Die Zeit (br. 51/2006). Njegovi su, inače, po očevoj strani, podrijetlom austrijski Židovi, koji su izbjegli u SAD ispred nacističke torture i postali američki državljani, pa mu se bilo kakav apriorni antiamerikanizam ne može prigovoriti. On sam ističe, čak, da je dugo vremena bio opsjednut Amerikom, ali više nije. U tomu nije sam, dapače …

U spomenutom intervju za Die Zeit Todd je zaključio da je SAD od nekadašnjeg „kulturnog uzora” postao svojevrstan „antimodel”, pa je danas sve drugo osim uzora demokratskom i slobodoljubivom svijetu. Glede kompliciranih američko-europskih odnosa Todd je ovom prigodom kazao: „Europljani ne žele poraz Amerike, nego povratak jedne pametne velike sile”. Ali, obzirom na slabosti u izvozu i američki vanjsko-trgovinski deficit od 800 milijardi dolara su Sjedinjene Države postale „globalni plebejci”, koji se ne mogu više pobrinuti niti za vlastitu opskrbu, pa žive na veresiju, koju uzimaju od ostatka svijeta…”.

Koliko god SAD izdvaja za vojni proračun, a izdvaja najviše na svijetu, to nije dovoljno za globalnu kontrolu. Planeta sa šest milijardi ljudi je jednostavno isuviše velika i kompleksna, uostalom „univerzalne hegemonije” nije nikad ni bilo u povijesti čovječanstva, paralelnos Rimskim postojalo je i Kinesko Carstvo. U povijesti se uvijek formiraju ravnoteže, pa ako i nestabilne. „Nastanak multipolarnog svijeta je historijski prirodni zakon”, ustvrdio je Todd, primijetivši da su se elementi „vrištećeg američkog unilateralizma” već začinjali u Clintonovo vrijeme…

Do raspada SSSR-a živjeli smo u bipolarnom svijetu, poručio je Todd, pa je danas svijet s pet ili šest velikih sila (SAD-om, Rusijom, Europom, Kinom, Indijom, Japanom…), uistinu kompliciraniji. Ali realistična slika pokazuje da trenutno u svijetu nema nikakve vojne prijetnje, izuzimajući terorizam, ali on je manje vojna, a više policijska zadaća. Po njegovu mišljenju, Kina i SAD su jedine zemlje s imperijalnim ambicijama i djeluju u nekoj „bizarnoj simbiozi”. Emmanuel Todd strahuje, također, od povratka kapitalizma 19. stoljeća, sa svim njegovim proturječnostima, što i jeste ambicija neoliberalizma.

Možda je, ipak, Toddov najproduktivniji zaključak kako SAD nije više europska budućnost. „Europljani su vjerovali do sada – SAD je njihova budućnost…, ali izgleda da je SAD ponovio europsku prošlost”. Zbog toga svega, Europa mora što prije odustati od „naivnosti u vanjskoj politici”, te se „samoorganizirati kao velika sila”. No, glavna prepreka tomu je još uvijek što europske vlade strahuju uopće zamisliti svijet bez vodeće uloge SAD-a…

U Mostaru, 18. siječnja 2017. godine