O Šantićevoj i Kovačevoj recepciji „hic et nunc“: ovdje i sada

Povodom 97. Šantićevih večeri u Mostaru i trećih Dana Mirka Kovača u Rovinju

  ___

D N E V N I   L I S T

(02.11.2016.)

___

Prof. dr. sc. Mile Lasić

O Šantićevoj i Kovačevoj recepciji „hic et nunc“: ovdje i sada

___

M O S T A R – Nekako su se ovogodišnje 97. Šantićeve večeri poezije u Mostaru, u organizaciji GO SPKD Prosvjeta i SPKD ”Gusle”, održane od 05. do 10. listopada u Vladičanskom dvoru u Mostaru paralelno odvijale s počastima još jednom, možda i ponajvećem hercegovačkom književniku na trećoj po redu regionalnoj svetkovini „Dani Mirka Kovača“ u Rovinju, od 06. do 09. listopada 2016.

Šantića i Kovača povezuje u prvom redu poetičan jezik kojim su pisali, ali i zavičaj u kojemu su se rodili, pa ako ga se Mirko Kovač i odricao, kako tvrdi Miljenko Jergović. Nisam siguran u tu tvrdnju, niti da se zavičaja moguće odreći, ali za našu priču je važnije da su i Kovač i Šantić i Srbi i Hercegovci podrijetlom, pri čemu Kovač nije bio vjernik, dok Aleksa jeste. Ali, najvažnije je što su obojica bili vrhunski majstori poetske (Šantić) i prozno-poetske riječi (Kovač), te što su se obojica osjećali privrženima visokim etičkim načelima i kozmopolitskom svjetonazoru.

Magično-fikcionalna Kovačeva Hercegovina

I kao politolog koji traga u književnim djelima za uvjerljivom pričom i za etikom i političkom estetikom i etikom, i kao netko tko više od tri desetlječa pažljivo prati i čita sve što je Mirko Kovač javno obznanio, potpuno se slažem s ocjenom Miljenka Jergovića kako Hercegovina nije ni imala takvoga magično-fikcionanog pripovjedača prije Mirka Kovača. Njegove su fikcije o Hercegovini usporedive, tvrdi Miljenko Jergović, samo s magijskim realizmom “Travničke hronike” Ive Andrića.

Pri čemu je Kovačev prerađeni roman “Vrata od utrobe” – kako tvrdi Jergović – “najtačnija je i najveća do danas napisana fikcija o Hercegovini”, uz obrazloženje kako “tek fikcija nas čini postojećim, ljude, predjele, zemlje, jezike”! Ali,  kako to ponekad biva kod najvećih književnih imena, i Mirko Kovač se u “drugom životu” odrekao iz etičkih i estetskih razloga (koji su njemu, koji nije bio vjernik, nešto poput Boga, misli Jergović) upravo onih ambijenata koji su mu u prvom životu bili najbliži, a to su prvo krajolici rodne mu Istočne Hercegovine, pa potom i Beograda u kojemu je doživljavao i muku i poniženja, ali i uznesenja.

Osobno ne vjerujem da se pisac Kovačeva jezika i senzibiliteta odrekao zavičaja i jezika, u kojemu “revu potoci”, gdje se to još može čuti izuzev u Hercegovini. (Dakako, dramatično napuštanje Beograda i egzil u Rovinju se zasebna tema.) No, izvjesno je da su i Kovačevi dorađeni romani “Drugi život” i ” Vrata od utrobe” i jedan od njegovih posljednjih, par excellence intimistički roman “Kristalne rešetke” povezani s njezinim božanstvom – etikom i političkom estetikom.

Otuda i savjet: uz svo uvažavanje Jergovićeve veličanstvene kontekstualizacije Kovačevih remek djela Mirka Kovača, čitajte ponovno spomenute knjige o Hercegovini i sva djela ovog  ponajvećeg hercegovačkog, kozmopolitiziranog romanopisca, požaliti nećete. Bili njegovi opisi Hercegovine fikcija ili ne – bolje ćete razumjeti i ovu krišku čudesne Zemlje …

Vratite se na svoje i “ostajte ovdje”!

Kao i Mirko Kovač i Aleksa Šantić je u niski njegovih identiteta u krajnjoj instanci i građanin svijeta, pri čemu mu se ne smije odricati što je bio rođenjem i životom. To je nužno kazati iz razloga što se i oko ovogodišnjih svečanosti Aleksi Šantiću pletu špekulacije, kojima mi se mrsko baviti, ali moram jer je u dijelovima BiH zavladao gromoglasni muk, što je najuvredljivije za Šantićev lik i djelo.

Razumijem da se i u Mostaru i u BiH ne miri s tim da se Šantić „nacionalizirao“, ili uokvirio u srpsko-pravoslavne aršine, te da polako prestaje bivati zajedničkim dobrom i jedan pod posljednjih simbola hercegovačkog podneblja i identiteta. Ali, usuđujem se ustvrditi kako je još pogubnija ignorancija svega dobroga što se odvijalo Aleksi u čast u organizaciji srpskih i pravoslavnih institucija u Mostaru.

Najnerazumnija je, pak, tendencija da se Aleksi Šantiću niječe ono što je bio i rođenjem i životom, i to u ime tobožnjeg nadnacionalnog kozmopolitizma. Takvi pristupi su samo indikatori kako se malo razumiju u našim palankama teorije kozmopolitizacije pookojnog njemačkog profesora Ulricha Becka, o kojima sam već pisao u Dnevnom listu i u mojoj knjizi „Uzaludni proeuropski pledoaeje“. Jer, u konačnici, bez jasne svijesti o svim svojim identitetima i nije  moguće biti kozmopolitom.

Ne uživamo li u Šantićevoj poeziji, odnosno ne osjećamo li njezinu ljepotu i kad smo posve svjesni  kako Šantić  pjeva „Ostajte ovdje“ svojim muslimanskim sugrađanima koji napuštaju zemlju u momentu nestanka imperije koju su osjećali svojom,  ili kad čezne o „Emini“, a možda još uvijek ljubi Anku, ili kad smo posve svjesni da je Aleksa i  virtuoz srpskog rodoljubivog pjevanja?

Ne ulazim u prijepore među srpskim udrugama u Mostaru, dakle unutar malene preostale srpsko-pravoslavne zajednice, konu zovem s razlogom i nevidiljivom, ali kazat ću i izrijekom kako u mutnim političkim igrama s Mostarom ne sudjeluje samo tri nerazumne nacionalne političke pozicije, nego i ona četvrta, tobož multikulturalna, pri čemuje naopako ignorantska i naduta, u biti prounitaristička i usmjerena njezinim bitkom na manipulaciju manjinskim identitetima i kad se poziva na njihove prvake.

Uostalom, bojim se odavna i ozbiljno da u BiH i neće preživjeti nijedno interkulturalno sjećanje, pa ni na velike ljude poput Alekse Šantića. Otuda i želim posvjedočiti kako su ovogodišnje svečanosti otvaranja 97. Šantićevih večeri poezije u Mostaru bile dostojanstvene. A samo onim nadutima  bi moglo zasmetati što je na njihovom početku upriličen i pomen Aleksi Šantiću tako što je blagoslovljen od strane predstavnika SPC-a obnovljeni Aleksin grob – spomenik na Pravoslavnom groblju Bjelušine.

Otuda i moj apel gradskim ocima, koje iz više razloga zovem „očusima“: pomozite da njegujemo zajedničku uspomenu na zajedničkog nam Aleksu Šantića, tako što ćete pomoći onima kojima je do njega i njegove poezije doista stalo i tako što će svečanosti Aleksi u čast biti oslobođeni i ideologije i politike, kako bi bili praznik duha u Mostaru i Hercegovini.

Bio sam, naravno, i ove godine s mojim studentima na otvaranju ovogodišnjih 97. Šantićevih večeri poezije u Vladičanskom dvoru u Mostaru, tom preostalom javnom pomenu velikom pjesniku i čovjeku – Aleksi Šantiću. Kazat ću za one koji nisu bili: bilo je i lijepo i istodobno tužno, i ne samo zbog spomenutog prijepora.

Pitao sam se  cijelo vrijeme: a šta da je Aleksa kojim slučajem naš suvremenik – da li bi ga uopće umjeli cijeniti, bi li netko uopće primijetio da ga nema, kao što nema više ni onih circa dvadesetak tisuća Srba iz doline Neretve? Pitao sam se: kakvi smo to mi ljudi, mi Hrvati i Bošnjaci, ako naše srpske sugrađane – pripadnike jednog od naroda koji je konstituirao ovu zemlju – tretiramo još uvijek kroz ratnu dioptriju? Jesu li, u konačnici, Srbi slučajno ili ciljno svedeni na “nevidljivu zajednicu”, kako bi i negdje drugdje „drugi“ i „treći“ ostali, ili postali što nevidljivijima?

U konačnici, ima li itko u ovom gradu da uzvrati Aleksinim sunarodnjacima iskrenim pozivom: vratite se na svoje, kad već nije bilo pameti i poštenja prije četvrt stoljeća, te da im se kaže Aleksinim riječima od prije 100 godina: “ostajte ovdje”! Dakako, i da im se osigura održivi povratak!

Što te nema …

Iz mnoštva razloga sam za čitatelje mojih web i fb stranica i postavio povodom 97. Šantićevih večeri poezije beskrajno lijep esej bivšeg sugrađanina Milenka  Miše Marića „Podsjetnik na ljubav /  Što te nema“ (zapravo sam ga preuzeo s portala www.barikada.com pa se samo nadam da mi ovo Mišo neće puno zamjeriti).

Za one koji ne znaju, u mojemu razumijevanju, dragi čovjek i pjesnik prohujalog vremena Mišo Marić ispisao je ponajljepše stranice o mnogim mostarskim bohemima, pjesnicima i umjetnicima, pa i o nemogućoj ljubavi s kraja 19. stoljeća između Alekse Šantića i Anke Tomlinović zbog tzv. kanona njihova vremena. Iz mnoštva razloga, ali ponajviše što smo se sunovratili u predšantićevsko vrijeme, u formi opomene se i nudi djelić poučnoga Mišina zapisa u kojemu je izložena dirljiva priča o Aleksinoj neprežaljenoj ljubavi Anki Tomlinović. (Ovim se ni na koji način ne dovodi u pitanje Aleksin brak sa Zorkom, sestrom Svetozara Ćorovića, u čijoj je kući i umro 1924, godine. (I ona je danas zakračunata, na sramotu gradskih očusa!)

Temeljem Mišinih rekonstrukcija i drugih izvora smije se pretpostaviti da je silna čežnja koju svatko može osjetiti u poetskom biseru “Što te nema?”, i u istoimenoj skladbi koju je izvodila nedavno umrla velika kantautorka Jadranke Stojaković, bila posvećena Anki Tomlinović.

Aleksa ŠANTIĆ (1897.): Što te nema?

Kad na mlado poljsko cv’jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi pjesma l’jeće:
“Što te nema, što te nema?”

Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se dašak krade:
“Što te nema, što te nema?”

Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
“Što te nema, što te nema?”

I u času bujne sreće
I kad uzdah tuga sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
“Što te nema, što te nema?”

Izdvajamo i djelić Mišine rekonstrukcije Aleksine i Ankine ljubavi: „Kad bih ga znao smanjiti, smjestiti u desetak strofa, bio bi Mostar “Pjesma nad pjesmama” iz Biblije… Bio bi lijep kao ti! – reče pokazujući u dolinu. Više se ne kriju. Šetaju gradom. Ponekad je moli da ga uzme pod ruku. Neće. “Radović” mu objavljuju prvu zbirku pjesama 1891. Nosi joj tek ukoričen primjerak iz štamparije. U bašti, kraj Radobolje, nešto joj čita, nešto govori napamet.

“Oh, pa spavaj tu na moje grudi,
glavom kloni, zaboravi svijet,
štitiće te, dok zora zarudi
ljubav moja i heruvim svet.”

– Kome je ovo?
– Sve su ljubavne tvoje, zar se ne prepoznaješ!?
– Baš sve?
– Sve do jedne. Znaš, mila, ja nemam tu pamet da izmišljam pjesme. Sve što napišem kad pomislim na tebe – pjesma je. A na tebe vazda mislim.“

„Tek početkom aprila, ogrija. Osu behar. Bježe u Bare, u bašte kraj Radobolje… Opijaju ih prve proljetnje tercine. Ženidbu, već dugo, ne pominju. Vraćajući se u čaršiju, jedne nedjelje, iznenadi je.
– Večeras ću reći Adži, pa šta nam dragi bog da!.
Pođe, ona ga uhvati za ruku.
– Reci svojima: spremna sam i vjeru promijeniti.
– Ne treba to, mila Anka. Ja tebe ljubim sa svim što si. I s tvojom te vjerom ljubim.

Zateče Adžu, čita novine. Ljuljuška se u visokoj stolici, na koju niko sem njega ne smije sjesti, i čita. Čuo ga je s vrata, ali sjedi u stolici, “kao na prijestolju” pomisli Aleksa. Ni pogledao ga nije.
– Striče Miho, glava si kuće, tebi moram prvo reći.
– Reci!
– Ja sam riješio da se ženim.
– Ženi!
– Anku Tomlinović ću ženiti.
Adža sklopi novine, spusti na sto. Prvi put ga pogleda.
– Može, sinovče!… Može, al’ u predstavi Gusala. Nek’ ti Ignjat nađe komad sa svatovima, pa ženi… A da će šokica na Brankovac, to izbi iz glave!
– Šokica nešokica, ja ću je ženiti. Ne ženi se Brankovac, ja se ženim.
Adža se podiže sa stolice. Priđe mu, podiže na prste i gleda ga odozgo.
– Slušaj ti, Aleksa, i utuvi jednom za vazda. Otac ti je, pokoj mu duši, kutarisao, a meni ostavio u amanet da od vas napravim ljude. Bog mi je svjedok, sve sam pokuš’o. Od Pere sam dobrog Šantića istes’o, od Save nako–nako, ova dvojica su još djeca, a od tebe – ništa! Sve sam ti kroz prste progled’o, al’ da krv Šantića opoganiš, e, to nećeš, da si mi na oči iskap’o. Jesmo li poravnali?
– Ništa mi nismo poravnali, striče! Ništa! Šta ti hoćeš od mene? Da oženim sakatu nerotkinju, koju ćes ti amenovati, jer je Srpkinja i bogata? Onu brkatu igumaniju iz Žitomislića da oženim, jer moli deset očenaša dnevno, a Anku koju volim više od sebe da ostavim, jer se ne krsti, nego križa s više od tri prsta…?!

… Ohrabren, Aleksa nastavi:
– S kojim pravom ti i čaršija branite srpstvo i pravoslavlje od mene? S kojim pravom glumite Božije poslenike na zemlji?… Boga glumite? Da meni u Guslama ponude ulogu Boga – odbio bih, prevelika je za raba njegovog. A sam sebi dodijeliti ulogu Boga – pa još biti nepravedan – smrtni je grijeh… Razmišljaš li ti, striče, i tvoja čaršija, da vam je jednom pred Stvoritelja stati? A njegovi su kantari pošteniji od vaših… I onih po magazama i onih po dušama…
– Izdiri, kupi mi se s očiju! Eno ti matere, ona te rodila, sa njom raskusuraj. A ja sam s tobom vo vjeki vjekov – završio! … Vo vjeki vjekov! …“

Anku je sačekao uveče, poslije probe hora na Suhodolini. Potamnio, neobrijan, oči upale, teški, modri podočnjaci… Rub nausnica požutio od duvana.
– Ja ti, Anka, moram reći…
– Znam! … Ništa mi ne trebaš govoriti… Sve znam!
– Kako znas?
– Znala sam oduvijek.
– Pa, što si onda…?
– …Čuvala san. Lijepo smo sanjali, mili. Bude ljudi, pa prožive život stalno budni, svezani za zemlju. Nikad ne polete… Onako lijepo kao oni orlovi nad Blagajom.
U lijevoj ruci je bolno stiskala lančić s križem. Zasječe joj dlan, kao nožem. Desnom ga miluje po kosi, po licu.
– Ti znaš da sam ja samo tebe…
– Pssst! – Stavi mu prst na usta. – Oboje sve znamo. Ja tebe, Aleksa, nikad neću izgubiti. Nemoj ni ti mene.
– Dok živim…

___

„Samo Vi isčitavajte moje tekstove kako Vam odgovara, ali nemojte mi učitavati, molim, što ja nisam ni tvrdio“, odgovorio sam jednom „online prijatelju“ na primjedbu da Aleksu Šantića nije razumno svoditi na jedan identitet, „Aleksa Šantić je pjesnik sviju nas, dakle i cijele Hercegovine, pa i Bosne i Hercegovine, te k tomu Boke, ali ne zaniječimo mu identitet rođenjem, ili ne odričimo mu ono što je itekako bio i rođenjem i životom, dakle i Srbin i pravoslavni vjernik i …, jer upravo na to se potom kalemilo na krasan način sve drugo u njegovoj složenoj lepezi identiteta. Ali, da se ne nadmećemo priprosto ovdje o Šantićevoj poeziji i životu, mada su mi veoma bliske i drage priče o tomu kako je Aleksa volio Anku, koja je pjevala s njim u Srpskom kulturnom društvu “Gusle”, mada je bila hrvatskog i katoličkog podrijetla, ili kako je Ankin rođeni brat Bracika beznadno volio prijateljicu od Aleksine sestre po imenu Danica Blagojević, pa je završio život samoubojstvom, jer su se i njihovoj ljubavi ispriječili društveni kanoni tog vremena. I previše sam rekao …“

___

Opet, na samom kraju, nazad ka „Podsjetniku na ljubav“ Miše Marića:

„ …Lijepo od vas da ste došli, gospodine Šantiću. Bracika vas je štovao i divio vam se. I Ankica vas je, znate vi to… Hvala još jednom.

…  Dvije sedmice kasnije, tamo gdje je stajala tabla “Foto-radnja, vl. Stjepan Tomlinović” , zjapio je prazan zid. Kako se pojavio, još je tiše iz Mostara nestao Stjepan Tomlinović. Dvadesetak godina fotografisao sve značajne trenutke grada. Svatove, rođenja… I sahrane…

Aleksa se zatvorio u sobu s kandilom, s violinom i s pjesmama. O prvoj, nesretnoj ljubavi, nikom nije govorio. Ispovijedao se samo u stihovima.

“O, nikad više, moja ruka
stisnuti neće tvoju ruku bijelu,
ko tužni odjek tajanstvenog zvuka,
kidaće jadi moju dušu cijelu…”

Sve do smrti, u svakoj pjesmi što je napisao, i odbolovao prije toga, kao vapaj i lament nad prvom, nesretnom ljubavi, kao božansko svjetlo koje obasjava svu pjesnikovu tugu, prokletsvo i samoću, kao dva zlatna lista nad jesenjom Neretvom, trepere stihovi: “Što te nema, što te nema…”

Dužan sam se još jednom zahvaliti Miši M. zbog svega ovoga, te kazati kako mi se čini da je i Miši Mariću uzaludno se odricati Mostara kakav god da je, a nikakav je, u svakom slučaju ni nalik onomu iz Aleksina ili Mišina vremena. Uzaludno kao i Mirku Kovaču odricanje od Hercegovine!

Dnevni list, 02. studenog 2016., str. 38-39.