Ilma Rakusa iliti „pahulja – čist anđeo“, što reče Darko Cvijetić

Povodom „Bosanskog stećka“ Ilmi Rakusi na „Sarajevskim danima poezije 2016.“

___

D N E V N I   L I S T

(25.10.2016.)

___

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

Ilma Rakusa iliti „pahulja – čist anđeo“, što reče Darko Cvijetić

___

Spisateljica i prevoditeljica, književna kritičarka Ilma Rakusa je ugledno ime u europskoj književnosti. Nažalost, o njoj se kod nas daleko manje znade, nego što zaslužuje i što bi trebalo …

___

 

M O S T A R  – Povodom “Sarajevskih dana poezije 2005”, onih davnih od prije 11 godina pisao sam o troje “germanskih” pjesnika višestrukog identiteta i senzibiliteta, među kojima je bila i Ilma Rakusa, kojoj je, pak, ove 2016. godine konačno dodijeljena i domaća nagrada „Bosanski stećak“ na oovogodišnjim danima poezije u Sarajevu, održanim od 27. rujna do 01. listopada.

Nagradom Ilmi Rakusa su organizatori u biti počastili sebe, uvijek je to tako, jer Ilma Rakusa je stvarno “pahulja – čist anđeo”, kako je to formulirao moj online prijatelj Darko Cvijetić. Ovaj neobični čovjek, pjesnik, glumac i redatelj je, također, neka vrst “pahulje” u našim ogrubjelim stvarnostima i paralelnim svjetovima, tolika je njegova senzibilnost i obzirnost.

U okviru “Sarajevskih dana poezije 2005.”, u vrijeme dok sam još živio među Germanima, a sanjao ovo ovdje, ma kakvo jeste, taman ‘vako – nikakvo, prije nego što sam se vratio da bih sanjao ono što sam ostavio u Njemačkoj, trebalo je u medijima za koje sam tada radio u BiH i u Srbiji predstaviti troje neobičnih “Germana”.

U to vrijeme je, naime, “Robert Bosch Stiftung”, njemačka zaklada važna za kulturnu razmjenu, potpomogla projekt predstavljanja troje dobitnika nagrade “Adelbert-von-Chamisso-Preis” u Sarajevu. Ovu uglednu nagradu spomenuta zaklada dodjeljuje od 1985. godine piscima čije podrijetlo ili maternji jezik nisu njemački, ali su na njemačkom napisali značajna djela. Inicijator gostovanja i dodjele ove nagrade za troje neobičnih Germana u Sarajevu bio je poznati književnik i publicista Dragoslav Dedović, ali je te 2005. godine mogao predstaviti sarajevskoj publici samo pjesnike Ilmu Rakusu i Zafera Şenocaka, dok je njemačko-iranski pjesnik Said vratio avionske karte u posljednji moment zbog bolesti.

Iz razumljivih razloga ovdje ću izostaviti i Şenocakov i Saidov portrait, te pokušati približiti čitateljima Dnevnog lista samo lik i djelo ovogodišnje laureatkinje „Bosanskog stećka“. Slijedi, dakle, za senzibilnije duše i čitatelje Dnevnog lista moja gruba crtica o “mađarsko-slovenskoj Nijemici”, bolje rečeno “pahulji” i čistom anđelu za literature i kulture b-h-s-cg jezika.

“Pahulja” i “čist anđeo”

Spisateljica i prevoditeljica, književna kritičarka Ilma Rakusa je ugledno ime u europskoj književnosti. Nažalost, o njoj se kod nas daleko manje znade, nego što zaslužuje i što bi trebalo. Ova neobična pjesnikinja i književni kritičar je prevela, naime, na njemački jezik najvažnija djela Danila Kiša (“Grobnicu za Borisa Davidoviča”, “Peščanik”, “Apatridi”…), a ispisala je i desetine književnih kritika u uglednim švicarskim i njemačkim listovima “Neue Zürcher Zeitung” i “Die Zeit” o srednjoeurospkim, balkanskim, uključivo bh. književnicima, primjerice o prozi Dževada Karahasana i Semzedina Mehmedinovića ili o bh. književnicima i pjesnicima mlađe generacije.

Rođena je 1946. godine u braku jednog Slovenca i Mađarice u bivšoj Čehoslovačkoj, točnije u u mjestu Rimavska Sobota, u današnjoj istočnoj Slovačkoj. Prve godine života je provela u Budimpešti, Ljubljani i Trstu, ali već 1951. godine seli u Zürich, gdje je i započela studij slavistike i romanistike, koje će nastaviti u Parizu i Sankt Petersburgu. Nakon promocije radit će na Slavenskom institutu Sveučilišta u Zürichu (1971-1977), a s ovom institucijom stajala je u radnoj svezi i 2005. kad je nastajala u osnovnomu ova crtica o njoj, mada je veliki dio godine živjela i u Berlinu.

Za njezino ime se na njemačkom jezičkom području vežu i dobre prozne i lirske knjige (“Otok”, “Miramar”, “Stepe”, “Love after Love”. “O hereticima i klasicima”…), blistavi eseji i prijevodi osim Kiša i Ane Ahmatove, Marine Cvetajeve, Marguerite Duras i brojnih drugih književnih klasika. Iza nje su logično i brojne nagrađene knjige poezije i proze, suvereni eseji o europskoj literaturi, te blistavi prijevodi s našeg ili naših jezika, kako volite, kao i s mađarskog, francuskog i ruskog na njemački jezik. Voljela je posebno Tišmu, zbog čega sam se i odlučio uvrstiti u ovaj njezin portrait i njezin senzibilni nekrolog velikom piscu, u mojemu prijevodu …

Prije „Bosanskog stećka“ dobila je za njezin književni i prevodilački rad brojne ugledne nagrade: osim “Adelbert-von-Chamisso-Preis” nagrađena je i “Petrarkinom nagradom” za prijevode djela Marine Cvetajeve, kao i uglednom „Lajpciškom nagradom za europsko razumijevanje“; Schillerovom nagradom, Pro Cultura Hungarica i brojnim drugim. Ipak je izjavila za BHRT 1 u Sarajevu da joj je ovo zakašnjelo priznanje u Sarajevu jedno od najdražih, mada sama se nadobijala priznanja i nagrada.

Čest je član književnih žirija (“Bachmanove nagrade” i dr.) na prostoru njemačkog govornog jezika, a i redovni je član Njemačke akademije za jezik i pjesništvo u Darmstadtu. Znam da joj je u Zagrebu prevedena i objavljena njezina zbirka pjesama “Rez kroz sve; Devedeset devetostiha”, a u Beogradu roman “Otok”, ne znam da li je nešto tako urađeno i u BiH. Ako nije bio bi red ispraviti nepravdu prema njoj. Jer, Ilma Rakusa je upravo ono kako ju je opisao Darko Cvijetić.

Nekrolog Aleksandru Tišmi u tjedniku „Die Zeit“

Uostalom, u to ćete se lako i uvjeriti čitajući njezin nekrolog pokojnom Aleksandru Tišmi, koji je ne samo veliki vojvođanski i srpski pisac, nego i nezaobilazna čestica u svim kulturama zemalja bivše Jugoslavije još uvijek. I ne samo ovdje, nego i u Srednjoj i Zapadnoj Europi. O tomu svjedoče i redovi koje sam napisao prije 13 godina povodom smrti velikog pisca i uz prijevod nekrologa Ilme Racuse – Aleksandru Tišmi (1924 – 2003).

U posebnom dodatku tjednika “Die Zeit” – “Literatur”, opremljen naslovom “Svjetska literatura iz Novog Sada” i podnaslovom “U povodu smrti velikog srpskog književnika Aleksandra Tišme” objavljen je, naime, u broju 09/2003. dirljiv oproštaj s velikim srpskim, južnoslovenskim i srednjoeuropskim književnikom iz pera književnice i prevoditeljke Ilme Rakusa.

O Ilmi sam već ponešto kazao, a za pokojnog Tišmu moram barem precizirati da su mu njemački jezik i kultura bile veoma važne spone u tkanju mostova između naših i među europskim kulturama. U konačnici, upravo u njemačkoj kulturi i putem nje u drugim europskim kulturama je i stasao u dovoljnoj mjeri kritički senzibilitet za Tišmine teme. Konačno, nije slučajno što je Aleksandar Tišma nedugo prije smrti bio izabran i za počasnog člana Njemačke akademije znanosti i umjetnosti.

Tišmi je možda i Nobelova nagrada pobjegla “za dlaku”, misli Ilma Rakusa, ali smrt je bila brža. No, to je sudbina i drugih velikih književnika iz tzv. malih jezika. Tišma je preveden na 29 jezika, pri čemu su upravo prijevodi na njemački jezik imali ulogu “otkrića” i funkciju omogoćuvanja proboja u europsku literaturu.

“Aleksandar Tisma je umro 16. veljače 2003. godine”, završava njezin nekrolog Rakusa, ali “ostali su hodovi kroz njegov imaginarni grad, kroz kontinent njegovog bespoštednog, veličanstvenog djela“.

Dakako, odmah sam preveo s njemačkog ovaj prekrasni oproštaj Ilme Rakuse od Aleksandra Tišme, pa je i tomu već prošlo 13 godina, koliko i Tišma nije među nama. Ali, dobitnica „Bosanskog stećka“,  ta „pahulja – čist anđeo“ srećom jeste …

Ilma Rakusa: “Svjetska literatura iz Novog Sada”

“Posljednjih sam godina Tišmu redovno sretala u Baselu i Grazu, u Zürichu i Berlinu. Razumjevali smo se brzo i dobro, razgovarali smo na mađarskom, njemačkom i srpsko-hrvatskom, a najradije na našem maternjem, mađarskom jeziku.

On je bio bolno direktan u pitanjima i odgovorima, njegov pragmatizam je imao nešto zaprepaštujuće. Njegov govor gestama je odavao sve o relativnosti svijeta. Nije volio filozofirati. Govorili smo tako o njegovoj ljubavi prema majci i mojoj prema ocu, o izgubljenim i nemogućim ljubavima. Izgledalo je da je u tomu expert, informirani savjetodavac. Njegove bi oči zasijale i pokazale radoznalu sućut. Dok mu je politika dosađivala. Jugoslavenski rat ga je dokrajčivao, međunacionalni konflikti su mu izgledali i barbarski i primitivni. Da čovječanstvo nije sposobno niti za kakav napredak, držao je posve izvjesnim. Umjetničko stvaralaštvo nije precjenjivao. Poziv kao i svaki drugi, za njega jedino mogući.

Aleksandar Tišma je njegov srpski zavičajni grad Novi Sad upisao u svjetsku literaturu, a čeznuo je uvijek potom pobjeći od provincije, najradije u Francusku. Kozmopolita duhom, kojeg je historija skoro bacila na koljena; rođen je 1924. godine kao sin mađarske Židovke i oca Srbina u Horgošu (Bačka), kao dijete je došao u multietnički vojvođanski glavni grad, čije je jezike – srpski, mađarski, njemački – tečno izučio. Nakon sto su Hortyevi fašisti u Novom Sadu u siječnju 1942. godine masakrirali hiljade židovskih i srpskih civila, premješta se za Budimpeštu, studira tamo francusku filologiju, te biva 1944. godine odveden na prisilni rad u Transilvaniju. Nakon zatvaranja logora priključuje se jugoslavenskoj oslobodilačkoj armiji, a poslije završetka rata ponovo živi u Novom Sadu – kao novinar i lektor.

Grad postaje laboratorijem u kojem preživjeli istražuje tragove pustošenja. Ovdje piše pjesme, pripovijetke, romane i teatarska djela, ovdje nastaje onaj kosmos ranjenika i izdajnika, kukavica i fanatika, čija najdirljivija otjelovljena unutarnjih pocijepanosti su: židovski Kapo, polužidovsko njemački logorski lažnjak, i prije svega Miroslav Blam, koji svoje preživljavanje,koje ima zahvaliti supruzi-kršćanki, ne želi oprostiti. Blamova prosvjećena ambivalencija, njegov negativni egzistencijalizam govore o samom Tišmi, koji u njegovom “Dnevniku” nikada nije dovoljno umoran da ne bi sebi prebacio skepticizam, egoizam, i pasivnost – s uputom da je on kao književnik slobodno odlučio ne biti čovjek djela, nego opisanog posmatranja.

Jedan život za jednu knjigu

Njemu se mora biti zahvalno. Jer, kako bismo inače bili svjedoci onog strašnog zapleta historije, slučaja i karaktera, koji odlikuje njegove knjige, romane “Upotreba čoveka”, “Knjiga o Blamu”, “Kapo”, “Vernost i izdaja”, zbirke pripovjetki “Škola bezbožništva”, “Bez krika”. U osnovi je Tišma cijeli život pisao jednu jedinu knjigu, koja kruži oko jednog te istog pitanja: šta određuje ponašanje čovjeka u jednom ideologijom upravljanom, pa ipak bezbožnom svijetu? Sta su pravda i krivda, pravičnost i sudbina? Pitanja, na koja nema odgovora, pogotovu ne onih moralizirajućih.

Tišma pušta njegove figure da se iskažu, pokazujući ih kao zatvorenike njihovih vlastitih pokretačkih snaga. U ne-metafizičkom svijetu Aleksandra Tišme je tijelo toponim ranjivosti i ozdravljenja: ono je mjesto seksualnog zadovoljstva i žrtva nacističkog rasnog ludila. Ono trpi one užasne vrste smrti, koje Tišma (u “Upotrebi čoveka”) na najuzbudljiviji mogući nacin nabraja: smrt u plinskoj komori Auschwitza, smrt putem drvenih močuga u podrumu sigurnosne službe, smrt putem puščanog pucnja, vješanjem, tabletama. I najlaganije umiranje “Gospođice”, čija prirodna smrt u ovom svijetu skoro djeluje anakronično.

Insistiranje na tijelu, njegovoj požudi i njegovoj boli pripada Tišminoj etici detalja, s kojom se on poistovjećuje. Dubokoumna scena mučenja u pripovijesti “Škola bezbožnistva”: jedan osmnaestogodišnji srpski komunista 1944. godine za vrijeme zatvorskog saslušanja biva tučen do smrti od strane jednog oficira mađarskih okupacijskih snaga, dok njegov vlastiti sin leži na samrti. Na kraju umire mučeni, a preživljava dijete, što oca inspirira na paradoksnu molitvu: “Hvala Ti, Bože! Nema Te, Bože! Ne, stvarno te nema. Hvala ti!”

Normalnost je izdaja

Tišmin fizički fundirani psihološki fatalizam je jedan od paradoksnih načina kojim se od počinitelja uvijek nanovo čine žrtve, a iz žrtava počinitelji. Ništa se ne mijenja stvarno u jednom svijetu, gdje se ne-mrtvi osjećaju krivcima, gdje se borci za slobodu i kolaborateri podjednako likvidiraju, gdje se ne razlikuju iluzija i destrukcija, a normalnost je kupljiva kroz izdaju. Jasna je i neopoziva samo smrt. A iznad svake sumnje užasavaju brojna iskorjenjivanja židovstva.

Tišma pruža tjeskobne slike pogroma iz januara 1942. godine, kao i deportacije novosadskih Židova 1944. godine. U “Knjizi o Blamu” nalaze se ona mjesta koja možda najljepše ocrtavaju njegovo majstorstvo u smislu jedne literarne etike: dok deportacione kolone nastupaju pred sinagogom na njih se stušte psi koji su ponovo pronašli vlasnike. Oni potom jogunasto slijede svoje gospodare do kolodvora. “Tad su ostali sami između kolosijeka. Još trenutak su trčkarali za vlakom, pa odustali, jer nisu mogli mogu više nanjusiti poznati vonj. Gledali su začuđeno na polja i rovove, među koje su dospjeli, ohladili su njihove duge, crvene, obješene jezike i otornjali jedan za drugim u pravcu grada.”

Jedva da je netko drugi znao s tako puno takta postupati sa sentimentima kao Aleksandar Tišma. I najteže sujete prevladavo bi s mjerom i preciznošću, pri čemu se služio promjenjljivim gledištima, kojima je rasvjetljavao desavanja ili je zauzimao distancu. Nijedna, pa ni životinjska perspektiva mu nije bila strana. Samo je jedno izbjegavao: sveznajući suditi.

Nije podučavao, on je pokazivao. Sudbine, uzajamne veze, neizbježivi pritisak historije. On je to pokazivao trijezno, gorko, bezmilosno, bez ironičnog lirizma jednog Danila Kiša, s kojim je, inače, dijelio i jezik i mnoga iskustva. Drugačije nego osjetljivo-buntovni Kiš, koji se – nakon obračuna s jugoslavenskom komunističkom kulturnom birokracijom – premjestio u Francusku, istrajavao je Tišma, kojem su brojne birokrate otežavale život u Novom Sadu. Obitelj, pisanje, obavezne šetnje gradom, u ljeto kupanje na obalama Dunava. Precizno utvrđena svakodnevnica, sa strogo propisanim radnim satima. Nikakav bohemski zivot, nikakve romantične eskapade. (Iako se u “Dnevniku” nagovještavaju afere.)

Utoliko je promjena iznenađujuća: kada se osamdesetih godina pojavio prvi francuski prijevod, a 1991. godine njemački prijevod “Upotrebe čovjeka” (od Barbare Antkowiak) postaje Tišma otkrićem. Kao kasnije Imre Kertesz tako je Tišma njegov europski proboj doživio u Njemačkoj. Izgleda da je ovdje senzibilitet za njegove teme, iz nedavnih, poznatih uzroka, bio naročito veliki.

U međuvremenu je preveden na 29 jezika, književnik je svjetskoga ranga, koji je u svakom slučaju zasluživao i Nobelovu nagradu.

… Aleksandar Tisma je umro 16. veljače. Ostali su hodovi kroz njegov imaginarni grad, kroz kontinent njegovog bespoštednog, veličanstvenog djela“.

Die Zeit, No. 09/2003                                                                Preveo s njemačkog: Mile Lasić

Dnevni list, 25. listopada 2016., str. 38-39.