Povodom 97. Šantićevih večeri: podsjetnik na ljubav Miše Marića

Povodom 97. Šantićevih večeri poezije, od 05. do 10. listopada 2016.

Aleksine lirske čežnje posvećene su Anki T.

___

Milenko Mišo Marić:

PODSJETNIK NA LJUBAV / ŠTO TE NEMA

 

___

Dragi čovjek i pjesnik prohujalog vremena Mišo Marić ispisao je ponajljepše stranice o mnogim mostarskim bohemima, pjesnicima i umjetnicima, pa i o njihovim ljubavima,  uključivo i o nemogućoj ljubavi s kraja 19. stoljeća između Alekse Šantića i Anke Tomlinović zbog tzv. kanona njihova vremena.

Iz mnoštva razloga – povodom 97. Šantićevih večeri 2016., onih koje se održavaju u Vladičanskom dvoru u MOstaru, od 05. do 10. listopada o.g.. (ne ulazeći u unutarsrpske i druge prijepore oko njih) – za senzibilne duše se ovdje nudi poučan zapis Miše Marića “Podsjetnik za Ljubav”, dirljiva priča o Aleksinoj prvoj velikoj i neprežaljenoj ljubavi Anki Tomlinović, ne ulazeći u Aleksine odnose sa sestrom Svetozara Ćorovića – Zorkom – koja će mu kasnije postati suprugom. Temeljem  Mišinih rekonstrukcija i iz drugih mostarskih izvora smije se, također, pretpostaviti da je silna čežnja koju svatko može osjetiti u poetskom biseru “Što te nema?”, i u drugima, naravno,  posebice u istoimenoj skladbi koju je izvodila nedavno umrle Jadranke Stojaković, bila posvećena upravo njegovoj mladalačkoj ljubavi  Anki Tomlinović. Dužan sam se zahvaliti Miši M. i za preslik gravure Mostara s kraja 19. stoljeća, svjedočanstvo kako je Mostar nekoć izgledao čarobno. Zbog svega u konačnici i slijede plameni pozdravi Miši Mariću u Londonu. Nešto mi se, ipak, čini da su i Mišo i Aleksa ovdje s nama, ma gdje bili …

Mostar, 06. listopada 2016. / M. Lasić

___

Milenko Mišo Marić:

PODSJETNIK NA LJUBAV / ŠTO TE NEMA

Premalen je Mostar, a pregoleme mu ljubavi. Kad zapupi loza po cimskim vinogradima, u najosunčanijem pristranku nad gradom, među trsovima, raspusno zakikoće Grozdana, a veseli njen Hamza Humo vjekuje s druge strane, podno Huma, u haremu Šoinovac. Bi li Ona ili je samo zasanjao, za susreta s Hamzom – ne pitah.

Tri sam ljubavi Mehe Sefića, slikara i bratića lijepe Emine, upoznao. Irenu, glumicu, na portretu, a s Marijom i Karmelom kafendisah u predvečerja na terasama “Bristola” i “Neretve”. Maestro Sefić bijaše drag i šarmantan čovjek. Opijen bojom i muzikom, a počesto i konjakom. Sve mu je u životu išlo da valja, a u ljubavima, kazivao mi, nije imao sreće. Irena otišla u Beograd, s Marijom se razveo, a Karmelu nikad oženio. O Maestrovim ljubavima nisam pisao.

Ljubavi su uvijek lijepe i ćudljive, a Mostar je bašta božija u kojoj su ljubavi, od svega pod nebom, najbolje uspijevale. Aleksine Anka i Zorka, Osmanova Zora – Đaurka, do Zupčeve Svetlane. Kisnuo sam s njom i s Perom pod modrim kišama mostarskim. Oni su se ljubili, ja sam samo kisnuo. Nije mi bilo lako. Najznamenija ljubav uz Neretvu, Emina, nije ljubljena. “Emina” je himna u slavu ženske ljepote.

Sve velike ljubavi Mostara počinjale su strasno i s radošću, a završavale s tugom i stihovima. Vrijeme se davno zaklopilo nad Aleksinim, Osmanovim i Perinim ljuvenostima. Umrle su Anka, Zorke, Emina. I jedna Zupčeva Svetlana, bilo ih je četiri, i ona je umrla. Dragana je još s pjesnikom, ostale žive sretno, s drugim. Polako se spremaju u tihe starosti s unucima i s borama.

Ljubavi Mostara su jedino u pjesmama ostale mlade. Pjesmi nije u navici da se izbora i posijedi. O tim ljubavima iz stihova sačinih spomenar u koji, umjesto cvijeta, uložih dokumente i sjećanja.

Učinilo bi me sretnim da se čita kao Podsjetnik na Ljubav. / Mišo Marić

___

Aleksa ŠANTIĆ (1897.): Što te nema?

Kad na mlado poljsko cv’jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi pjesma l’jeće:
“Što te nema, što te nema?”

Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se dašak krade:
“Što te nema, što te nema?”

Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
“Što te nema, što te nema?”

I u času bujne sreće
I kad uzdah tuga sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
“Što te nema, što te nema?”

____

Što te nema?

Oni se konji, u galopu, približavaju isušenim koritom Neretve. Zakivaju se potkovana kopita u golo, kameno dno. Prvo ih čuje izdaleka, udaraju kao kujundžijski čekići pod ćepenicima Kujundžiluka. Začepi uši jastukom, ne pomaže. Taj mu topot gnječi i razara mozak, sve je samo bol, bol i ništa drugo. Kad prođu Most i ušće Radobolje, kad ih čuje pod prozorima, budi se oznojen i prestravljen. Sa zida ga gleda bijela slika Jeftanova, Sveti Nikola s ikone i strog kralj u zlatnom okviru – Aleksandrov poklon s Ilidže. Ustaje, otvara prozor. Sobu zapljusne svježina noći i Neretve. Zagleda se prema Humu u nestvarne sjenke drveća i kuća okupane mjesečinom, u pećine nad vodom i u vodu iz koje izranja Ona. Desetljećima tako, nakon svakog morna sna, viđa je kao prvi put u Ćemalovića ulici: Pokušava s kaldrme podići plavokosa dječaka 5-6 godina, koji se bacaka i vrišti: “Pusti me, hoću na most!”, a ona ga jednom rukom drži, drugom miluje po glavi i govori: “Ali, prije moramo kupiti kruh, zar ne?”

Nikad poslije nije bio načisto kako je smogao hrabrosti da priđe. “Mogu li šta pomoći, gospođice?” – “Ne treba, hvala. Evo se borim s Bracikom. Hoće na most da hrani galebove, a ne smijem ga pustiti sama. On ne umije da hoda, stalno trči. Nije vičan ovoj kaldrmi, padne. Onda me moji grde: nisam ga čuvala… Budeš li zločest – obrati se dječaku – odmah idemo doma i reći ću te tati!” Aleksa potapša dječaka po ramenu. “Ništa ti, momče, ne brini, galebovi neće pobjeći. Tek su došli, prezimiće kod nas.” Dječak se podiže, držeći djevojku za haljinu i sakri iza njenih leđa. “Po govoru bih rekao da niste Mostarka?” – “U pravu ste, ali se navikavam da budem. Iz prijeka sam, kako vi ovdje kažete, iz Slavonije. Moj tata je Stjepan Tomlinović, fotograf, možda njega poznajete?” – pokazuje na tablu, preko puta: “Foto-radnja vl. Stjepan Tomlinović.” – “Stanujemo na katu, iznad.” – “A, vi ste gospodina Tomlinovića kćerka !? Tatu svi znamo, on je već Mostarac. Kako vas prije nisam sreo?” – “Tata je došao prije tri godine, mama, ovaj nevaljali i ja prije tri mjeseca. Ja sam vas viđala, stalno ste u žurbi, ili zapričani s društvom, nikog ne zamjećujete.” Posmatra je dok govori. “Bože moj, kako je lijepa !” – pomisli, pa mu se ote: “Vas bih svakako primijetio.” Obli je rumen. Prepa’ se da nije pretjerao. “Dozvolite da se predstavim: ja sam Aleksa… Aleksa Šantić.” – pruža ruku. “Vi se meni ne trebate predstavljati… Ja sam Anka, prezime znate.” Kroz tanku, bijelu rukavicu osjeti toplinu ruke. Rukova se, bez stiska.

Nakon tog susreta danima stražari uz izlog Adžine magaze, pa kad ona naiđe, kao slučajno, naići će i on. Pita je kako se snalazi u Mostaru, je li našla prijateljice? Nova je, veli, u susjedstvu razmijeni koju riječ, prošeta jedino s Bracikom… A čula je da on piše stihove, voljela bi pročitati. Govori rumeno, a oči obara stidljivo, ljupko…

Sutradan joj je donio sveske Goluba i Nevena sa prvim objavljenim pjesmama… S nestrpljenjem je čekao sljedeći susret – šta će reći? Reče da je pročitala i to bi sve. O pjesmama – ni slovca. Razočaran je i povrijeđen.

A ona nailazi kraj magaze sve češće i u razgovoru se zadržava sve duže. Pozove je na predstavu “Vladislava” u Guslama. Mostarcima se predstava dopada, Mostarke najviše pričaju o Šantiću u ulozi Ivice. Stalo mu da ga ona vidi, možda bolje prođe nego s pjesmama. Našminkan i kostimiran, čekao je pred ulazom. Pojavila se s ocem.
– Nikad vas takvog ne bih prepoznala, gospodine Aleksa! Nasloni glavu na očevo rame, gleda ga mazno i smije se. Njen smijeh ga golica po srcu. Bilo bi mu drago da ga sačekaju poslije predstave, da čuje utiske, više zamoli nego predloži. Ona pogleda oca.
– Svakako, gospodine Šantiću, svakako! – prihvati Tomlinović. – Ja vam nisam neki kazališni znalac, ali moja Ankica se u kazalište razumije.

Uvijek se trudio da igra za publiku. Tu noć u prepunoj dvorani na Carini samo je Ona. Posmatra kako će popratiti koju scenu, hoće li pljeskati. Primiče se rubu pozornice da bi joj uhvatio pogled. Najrađe bi sišao u salu i šaptao joj u uvo. Obradova ga kad primijeti da i ona samo njega gleda i dok govori i dok statira. A plješće tačno na mjestima gdje predstava doseže dramske vrhunce i na onim za koje smatra da ih je najbolje odglumio. Kad se zavjesa spusti, trči u garderobu, žuri da presvuče, skine šminku. Spetlja se, zamal’ ne pade: “Što si smotan, jadan, neće pobjeći!” Čekali su ga.
– Čestitam, gospodine Šantiću, izvrsno! – pruži mu ruku Tomlinović.
– Zbilja je bilo krasno, krasno! Nisam očekivala da ću nešto slično doživjeti u Mostaru. A vi ste nosili predstavu. Nisam bila sigurna jeste li Aleksa s Velike Tepe ili Ivica iz Bugarske. Svestran ste umjetnik, gospodine Aleksa.
Pohvala mu više godi od hvalospjeva u Bosanskoj vili nakon premijere.
– Nismo ni mi više nakraj svijeta, nova vremena stižu i u ovu čaršiju.
– To se dalo i večeras zamijetiti. – potvrdi Tomlinović.
Ona prasnu u smijeh.
– Ostalo vam je šminke na licu! – Izvadi maramicu, ovlaži vrhom jezika i poče skidati.
Trznu glavu, neprijatno mu pred Tomlinovićem. Ona povuče ruku. Tomlinović je gledao u nebo.
– Lijepe li noći! Nigdje nebo nije ovako krasotno kao nad Mostarom. Pokušao sam nekoliko puta fotografirati zvijezde, nije išlo.
– Tu smo isti, gospodine Tomlinoviću. Nikad mostarsku noć zapjevati da liči! – Pa nastavi: – Dobro je vaš tata rekao: vi se, gospođice Anka, razumijete u teatar.
– Koliko se razumijem, ne bih mogla prisegnuti, ali volim. I glumu i pjevanje obožavam.
– Oduvijek je voljela. Kako je koja kazališna ili glazbena grupa gostovala u Osijeku, morao sam je voditi. Čak sam je u Zagreb i Beč vodio. Šta ćete, gospodine Šantiću, prvo dijete, dugo je bila mezimica. Braciku smo dobili skoro jedanaest godina poslije Ankice. A nije mi kćer bez talenta. Ovo vam ne govori dičan otac, još u školi, u Osijeku, zamijetili su da je obdarena.
– A što gospođica Anka ne bi pristupila Guslama? Grehota je da talenti ne dobiju priliku da se pokažu i dokažu…
Tomlinovići su koračali ćuteći. On shvati.
– Istina, Gusle nose srpsko ime, ali su otvorene za sve. Evo, gospođica Milica Čović je naša prvakinja, a Dalmatinka je porijeklom, katolkinja. I njena mlađa sestra, Darinka, je s nama. Pa ni gospođica Kaliopa nije Mostarka… Njenog tatu, gospodina Odiseja Mavrakisa, opštinskog tajnika, sigurno poznajete… Grci su.
– Ja ne mogu sama odlučiti, šta tata kaže tako će biti.
Privi se uz oca i poljubi u obraz.
– Tata kaže šta ćera želi čuti. – obrati se Tomlinović Aleksi, a nježno prigrli kćer i uzvrati poljupcem u čelo.
– Znači li to: da?
– Znači: da! – radosno uzviknu ona, a Tomlinović potvrdno klimnu glavom.
– Hvala, gospodine Tomlinoviću, iz dna srca hvala! I ne slutite koliku ste čast učinili Guslama i Mostaru. I meni, dakako.
– Ja Mostar štujem i volim, zato sam ovdje. A u Gusle i vas imam puno povjerenje, gospodine Šantiću.
– Hvala, još jednom hvala!
– Mogu li već sutra pristupiti?
– Razumije se, već sutra. Proba počinje u šest uveče, a vi dođite bar sat ranije, da se upoznate s društvom.
Dopratio ih je do kućnih vrata. S Tomlinovićem se rukova. Anka mu pruži ruku. On se sagnu, poljubi. Rukavica je mirisala na lavandu.

Sutradan se pojavila na Carini prije pet. Dočekao je pred ulazom. Još niko od članova nije stigao, samo podvornik, Vaso Čakar, reda stolice. Upoznaje ih, pa sjedaju u posljednji red, na dno sale.
– O, Anka, kako sam sretan, kako sam sretan! – govorio je prvi put ispuštajući “gospođice”, a ne ispuštajući joj ruke.
– Da znaš: ima neko ko je sretniji u ovoj sali.
Ne oslovi ga imenom, ne persira. Zanebesa mu se.
– Ne misliš na našeg Vasu? – okreće na šalu.
– Ne mislim na “našeg Vasu”, znaš ti na koga ja mislim.
Krenu da je zagrli, na vratima se pojavi režiser, Ignjat Gatalo. Uvijek je prvi da provjeri je li sve na svom mjestu. Od kostima u garderobama, do rekvizite na pozornici. Pomakne nešto, siđe, sjedne, krivi vrat, razgleda, ponovo se penje i sve vraća na staro mjesto.
– Odličan je reziser – govori Anki – ali je do zla boga zakeralo.
To veče kako ko od članova ulazi, Aleksa predstavlja Anku. Pozdravljaju je srdačno, s dobrodošlicom, a mjerkaju s iznenađenjem i ljubopitljivo.
– Ne znam još jesu li Gusle dobile dobru članicu, al’ sve mi se čini da je Aleksa našao ćustu curu – šapnu Ignjat Vasi.
– Šta ćustu, prećustu. Ja već vidim romansu! – prišapnu Vaso Ignjatu.
– Ti se, Vasa, kani metle i kante, a prihvati olovke i ‘artije, piši drame! – vrti Ignjat glavom.

Na prvoj sjednici Društva Ignjat predloži da se novoj članici, Anki Tomlinović, da uloga u “Zidanju Ravanice”. Prihvaćeno je jednoglasno. Ne zna se ko je radosniji, ona ili Aleksa. Zajedno dolaze i odlaze s proba. U pauzama su zajedno. Za jedne od tih pauza, zateče je samu u ženskoj garderobi. Prvi put zagrli, poljubi u kosu i obraz. Nasloni mu glavu na rame, dlanovima osloni na grudi. Strah ga da se pokrene. Ona podiže glavu i zagleda mu se u oči. Pune, poluotvorene usne, red krupnih, zdravih zuba, nosnice trepere kao krilca leptira. Krenu prema usnama, ona ga zaustavi, blago odgurnu:
– Nemoj sada, Aleksa, molim te, naići će neko.
S obje ruke ga pomilova niz lice, pa istrča. Bat njenih koraka niz hodnik čuje kao da Mladen Bošnjaković, dirigent hora, prebira po dirkama klavira.
– Smotala te Tomlinovićka pod svoje, prijatelje si zanemario! – govori mu Ata Šola. – Al’ ljubav je ljubav, progledaćemo ti kroz prste.
– Pusti te priče, bolan Ata! Može li u ovoj čaršiji muško stati sa ženskom, a da nije ljubav. Nova je i u Mostaru i u Guslama, gledam joj pomoći da se odomaći… Može se i sa ženskom biti samo prijatelj.
– Svako veliko prijateljstvo između muškarca i žene, pobratime – javi se Dučić – na kraju bude ljubav.
“Duka je u pravu” – misli Aleksa u sebi, ali mu smeta nadmoćan ton u Dukinom glasu. “Mora li vazda njegova biti biber po pilavu?”

Zima je u Mostaru, kasno sviće, rano smrkava, stozuba bura harači čaršijom. Bez prijeke potrebe ne izlazi se na izvan, a on je svako veče sačekuje, doprati do Carine. U pauzama se ne odvajaju jedno od drugog. Probe traju do kasno u noć, a pred svetosavsku besjedu uvježbava i poseban repertoar; ostaju do ponoći. S proba je prati kući. Studen ne osjećaju, ne žuri im se. Razgovaraju o predstavi, a ona uvijek ima nešto upitati, primijetiti.
Već desetak minuta šapuću u mraku, pred kapijom. Drže se za ruke, pa počnu ljubiti. Ljube se dječiji nevješto, a grozničavo i bolno, kao da je posljednji, a ne prvi put. Ne da im se rastati.
– Mama čeka, neće na počinak prije no ja dođem, može izaći pred mene. – šapnu i on je pusti. Kad zamakne za kanat, čeka da razgrne zavjese. Nema te sile koja bi ga pomakla dok ne razgrne i pojavi se. Pokazuje mu rukom da ide, po micanju usana vidi da se smije, nešto govori. Ne čuje i ne miče. Kad mu otpuhne poljubac s dlana, uzvrati i krene na Brankovac. Okreće se, još je na pendžeru, šalje poljupce, maše maramicom. Po pola sata prelazi taj pedalj puta do ćoska prema Glavnoj. Posljednji pendžer u Ćemalovića ulici sklopi demire i utrne tek kad on zamakne.

Čarsija k’o čaršija. Svoj hljeb jede, tuđu brigu brine:
– Aleksa Ristin se spetlj’o s kuferašicom… Booome će šokica na Brankovac… Neka – neka, dok mu Adža ne dočuje… Šta Mostarkama fali, moja ti… Pjesnik i mahnitovina su dva brata rođena… i – sve grđe i gore.
On nit’ čuje, nit’ haje. Osim za susretima da je se nagleda, da joj se nadiše mirisa i napije očiju. Kad izmaknu pogledima, da je dodirne, zagrli, poljubi… Noću se zatvara u sobu, pali treću cigaretu, dvije već gore u pepeljari, i rimuje ljubav. Pjesmom će najjasnije reći. U kraj zime je napisao naslov: “Ako hoćeš”, a stihove mijenja; kako god napiše nije zadovoljan. S prvim beharom, šalje Javoru. Primjerak s pjesmom stiže mu početkom maja. Mostar se pripremao na Đurđevdanski uranak. Majke, bake, tetke, strine, ujne vode kćeri na Babun i Djevojačku vodu da umiju lice. Ta voda daje ljepotu, pripovijeda se. Bolje stojeće porodice odlaze na Bunu. Šantići neće na uranak, na groblje će. Godišnjica je Ristine smrti. Dva dana prije majka Mara mu veli:
– Aleksa, sine, eto Đurđevdana. Zorom idi u crkvu, pomoli se ocu za pokoj duše, na grob otiđi, zapali svijeću. A s društvom idi na uranak.
Začudi ga mati, odbi.
– Idi, sine, ne možeš i sebe sa ocem zakopati. On to ne bi volio.
Razmišljao je cijeli dan. Hoće – neće. Uveče, kad Anku doprati do vrata, ne izdrža.
– Bi li ti, mila, išla sa mnom na uranak, na Bunu? Ustvari, na Bunicu. Selo je Buna, rijeka je Bunica.
– Znaš da bih, ali moram pitati tatu.
– Reci mu da svi iz diletantske i horske sekcije idu, nećeš biti sama. Ilko vodi tamburaše, biće pjesme i igre. Ako je po volji – dobrodošli su i tvoji. Iznajmili smo dovoljno fijakera, naći će se mjesta.
– Mama sigurno neće. Ona samo na mise ode, da se ispovidi, i za Božić smo išli na ponoćku. Nema društva, doma je. Kuha, pere, glača, a kad je slobodna čita il’ hekla… Nekad me duša za mamom zaboli, ali ona kaže da joj sem obitelji i Boga niko i ne treba… Tata je već pozvan za Jurjevo kod nekog. Rijetka zgoda da je besposlen, obećao je Braciki da će ga povesti.

Aleksa Šantić – u bijelom odijelu – s prijateljima dubrovačkog časopisa “Srđ”

Svježe, rosno jutro razdanjuje nad Mostarom, a pred prostorijama hora na Suhodolini veselo društvo se smješta u fijakere. Ignjat je stigao prvi, na Katarinu Meštrović i sestre Čović, koje stanuju na desnoj obali, i na Atu, koji po običaju kasni, moraju pričekati. I Aleksa, koji je uvijek tačan, bio u crkvi, na groblju, kasni… Članice i članovi truckaju u odvojenim fijakerima. Bišće Polje, Ortiješ i sve do Bune pokriva pjesma i djevojački kikot.
– Gledaj čista neba, sokole! Sva je prilika da je lijep dan pred nama! – veli Ilko.
-Iz tvojih usta u Božije uši, moj Ilko! – uzvraća, pa pomjeri Javor koji ga žulja pod košuljom.
– Slušaš li ti, bolan, kako ove naše cure pjevaju? Bulbuli im nisu ravni. A ova mala Tomlinovića, em dobro glumi, em dobro pjeva. U subotu, na zabavi, pravo sam se iznenadio kako cura pjeva. Dobar si sa njom, dovedi je u hor.
– Dobro zbori brico, sve joj je bog dao! – obradovan je Aleksa. Iliju Ivaniševića, vođu tamburaškog orkestra Gusala, zovu Ilko, a privatno, po zanimanju: “brico”! On sve mlađe muške članove zove: “sokole”!
– Jašta ću, Ilko, nego joj predložiti, koliko danas. Ostalo je do nje.
– Neće baš biti da je sve do nje. Reci joj da bi vas dvoje mogli baciti koju u duetu, pristaće ona. Ti sa svojim širokim baritonom i ona sa sopranom, đe bi vam kraja bilo!
“Ovo me i Ilko našao!” – ljutnu se Aleksa. Odbrusio bi mu nešto, “al’ stariji je, dobar je čovjek, brico, taj muvi zlo ne misli.”
– Kol’ko ono godina njoj bi? – ne pušta ga Ilko.
– Sedamnaest… Skoro sedamnaest.
– A tebi, sokole?
– Tačno za tri nedjelje od danas dvadeset jedna.
– Taman! – namignu mu Ilko.

Na prostranoj livadi uz Bunicu, smještaju se ranoranioci. Ženske prostiru ćebad, serdžade i asure, raspakuju korpe sa hranom i priborom. Muški podižu tendu od šatorskih krila, zakucavaju u zemlju željezne nosače za ražnjeve, slažu drva i ćumur za roštilja. Par starijih već ispekli kafu, sabiraju se na meraji. Uz drveće, prekriveni stolnjakom ili pakpapirom, prislonjeni jaganjci na ražnjevima, pripremljeni za okrenut’. Par odraslih razvlači mlatove, peri udice, a neki već zabacuju u zelenomodru, brzu vodu, pod vrbama. Uz obalu potopljene gajbe s pivom, lozom, bocuni žilavke, sifoni sode i klakera. Djeca trčkaraju za leptirima, gonjaju se, ciče… Iz nekoliko bešika u hladovini dopire plač. “Ne gacaj po vodi, nalet te bilo, prehladićeš se!” – odjekuje. Djevojke su obučene praznično. U dimijama, haljinama, suknjama i bluzicama. Na glavi fesići s biserli kiticama i almazli granama. Neke s nizama dukata, neke s medajla i belenzuci minđušama. Nabijeljene su, nabakamljene. Crkveni praznici i uranak su prilike da ih momci begenišu…

Stiže par fijakera oficiriskih porodica. Posilni rasprežu konje, raspakuju. Oficiri stoje u krug, puše i, za ukus Mostaraca, “preglasno prdoklače na švapskom”. Dame pod šarenim šeširima, u dugim, dezeniranim haljinama, šetaju livadom oslanjajući se na suncobrane.
“Gledaj ih kako gegaju k’o usrane grlice, k’o da im je ovo babovina!” – došaptavaju se Mostarke. Oficirske dame ih ne razumiju, poneka ljubazno pozdravi: “Guten morgen!” S umilnim osmjehom i najljubaznijim tonom Mostarke odzdravljaju: “Guten morgen, Frau!”, a u njedra dodaju “jebla mater švapsku!”

Društvo iz Gusala se smjestilo do pošumljene ade prema Kosoru, preko puta kola na Bunici. Tek pokoja članica Gusala je pokrivena. Anka je u dugoj roza haljini sa širokim pojasom oko tanka struka. Pojas je svjetloplav, iste boje sandale, pantljika kojom je povezala punđu i pletena torba. Aleksa je u laganom, bijelom panama odijelu. Skinuo kaput i šešir, zavrnuo rukave. S Ilkom, Ignjatom, Vasom, Atom i Dušanom Bilićem sklopio dugi drveni sto i klupe, pa sjede, puše i liskaju. Braća Pičeta, Stanko i Jovo, su za jednim, Risto Ćorović i Jefto Radulović za drugim ražnjem. Sunce je visoko odskočilo, livada vrvi, sve naokolo dimi. Dok krenu roštilji i okrenu jaganjci, nazdravlja se lozom, a mezi pršuta, plaha, sir iz mijeha, sudžuka i ćufter… S ruba ade krenu pjesma. Aleksa se osvrće, nema je.
– Zaboravi li ti, sokole, upitati Tomlinovićku za hor? Eno je kod kola.
– Nisam zaboravio, sad ću ja. – Zahvalan je Brici što mu nađe izgovor pred ostalima.
Stoji pored vode, zagledana u kolo. Pod jutarnjim suncem kosa joj blista kao turban od starog zlata.
“Ti si carična moja ruska… labudica… bijela breza moja…” – smišlja da joj kaže. Kad priđe, veli:
– Što si se osamila, bona?
– Slušam vodu. Naša Sava il’ ćuti, il’ muče k’o steona krava, a ova riječica teče kao muzika… I ovo se tako lijepo okreće.
– Kolo?
– Jutros sam prvi put čula da tako zovu i vidjela ovako nešto. Čemu služi?
– Neko zove kolo, neko dolap, a služi za zalijevanje. Vidiš kako grabi vodu, pa presipa u kanal. Potočićima će u bašte, vinograde, voćnjake i njive – da napoji. I narod pije Bunicu. Bez ovog kola sve bi žeđ pomorila… Ovo je kolo Buni, što si ti meni !
– Šta sam ja to tebi?
– Sve si ti meni! Ti si pola mene. Bez tebe ja nisam cijel… Živ nisam.
Ona se sagnu, spusti ruku u vodu.
– Jao, što je mrzla voda!
– Snjegovi se tope po Veleži, začas su u Blagaju, nekoliko kilometara do vrela nema.
– Može li se vidjeti Blagaj odavde?
– Čaršija ne može, ali kula Herceg-Stjepana i stijena iz koje Bunica izvire može, malo uzvodno, iza ade. Ovdje drveće zaklanja… Haj’mo prošetati, vrijedi pogledati… Preporuči tati da uslika, ubilo se za ajnzec – kartu.
– Šta će naši pomisliti: gdje smo?
– Muški su već okadili koju lozu, eno se hvataju u kolo, ko će o nama misliti?!

Čim su izmakli od pogleda, prebaci joj ruku preko ramena. Ona se privi. Koračali su bez riječi između vrbâ nad Bunicom, jablanâ i topolâ ade. Vesela graja s uranka je bivala tiša, a cvrkut ptica i žubor vode glasniji. Stigoše do rukavca Bunice što grli adu.
– Ako ćemo preko mostića, podaleko je, a ovdje je plićak, da te prenesem. – Što bi me prenosio? Ako ćeš ti okvasiti noge, mogu i ja.
Sjedoše. Skida cipele, veže pertle, prebacuje oko vrata. Čarape u džepove, nogavice iznad koljena.
– Što gledaš u mene? Okreni glavu da skinem čarape i zakačim haljinu!
– Bojiš se da ti vidim noge?
– Ne bojim se, nego me sram.
Volio bi, a ne smije spustiti pogled. Obuhvati je oko struka i zakoračiše u vodu. Na pola Bunice ledena voda zapljusnu ga iznad koljena. Podiže je u naručje, iznese na obalu. Leđima razmaknu vrbe i spusti na zemlju. Dočeka ih livada sva pod cvijetom, par olistalih vinograda prema Kosoru, a u daljini, nad odsječenom, cvenkastom liticom, kula Herceg-Stjepena. I nekoliko orlova što plove čistim nebom nad Blagajem.
– Eno kule, mila. A dolje, pod liticom, iz živa kamena izvire Buna.
Nasloni se uz njega, preksrti ruke na grudima.
– Bože moj dragi, što je krasno! Ovakvog krajolika kod nas doma nema… A ovo cvijeće, ovo je Vilerov goblen… Vidi one ptice kako lete..

Odbaci torbicu, pa zaleprša. Jednu ruku podiže, drugu spušta, a njen smijeh je hiljadu srerbnih zvončića… “Imitira orlove, ona zbilja može poletiti, sve može!” – zadivljen je. Rubovi haljine ostali zavučeni za pas. Zaslijepi ga bljesak bedara, golih, ružičastih listova, peta što k’o zrele breskve pepaju po travi. Teške grudi poigravaju, otimaju ispod haljine…
Nakon vječnosti il’ nakon trena, nije siguran, pritrča, stegnu ga objema rukama, ljubi po obrazu, vratu, nosu, ustima… Pažljivo je spušta u travu. Lijevu ruku podmeće pod glavu, a tijelo joj polaže na pola raskopčanog kaputa… Leže jedno pored drugog bosonogi, on s pantalonama iznad koljena, ona s rubovima suknje za pasom. S onu stranu ade povjetarac nanese pjesmu. Ne čuju… Sputan je, jedva iskobelja desnu ruku iz rukava, odmiče se na travu, a nju nježno podiže, pa čitavim leđima položi na kaput.
– Još je zemlja vlažna, prehladićeš se.
Podlakti se i posmatra je. Zadihana, leži sklopljenih očiju. Duge, tamne trepavice s pozlaćenim vrhovima, pramen kose oteo se iz punđe. Poljubi je u čelo, neposlušan pramen ušuškava na mjesto, a drugom rukom otkopčava košulju. Ona otvori oči:
– Šta to radiš, Aleksa!? – U glasu joj zatreperi strepnja i strah. Pokuša se podići.
– Ma ne boj se, bona, donio sam ti nešto.
Vraća je na kaput, iz njedara vadi zgužvan Javor , presavijen na strani gdje je pjesma.
– Čekao sam da budemo nasamo, da ti pokažem.
– Mogu li ja pročitati?
– Što ne bi mogla, tvoja je.
Čita naslov: “Ako hoćeš…” , pa onda potpis: “Aleksa Šantić” . Dok čita, miče usnama. Kako spušta pogled niz redove, sve blaženiji osmijeh umiva joj lice. Uzdahnu, sklopi oči.
– A bi li mi ti sada pročitao?
– Ne trebam čitati, znam napamet.
Spusti mu glavu na razgolićena prsa, osjeti njegovu ruku na kosi. Miluje je polako, pa poče:

“Ako hoćeš da o zori
pjevam tebi pjesme moje,
oj, ne bježi sa prozora,
da ja gledam lice tvoje.

Ako hoćeš da ti pjevam
o sunčanom toplom sjaju,
oj, pogledni okom na me,
divotanče, mili raju.

Ako hoćeš da ti pjevam
onu tihu nojcu milu,
razvij tvoju gustu kosu –
mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
miris divnog pramaljeća,
oj, razgrni njedra bijela –
da udišem miris cvijeća.”

Ruka, na kosi, umiruje je, a otkucaji srca i tamni glas koji čuje kako mu začinje u grudima, uzbuđuju. Svaka riječ je razgolićuje i draži, padaju po njoj vrele i vlažne kao njegove usne. Slatka srs joj zače u stegnima, mili uz stomak, prsnu i razli u grudima…

“Il’ ako ćeš pjesmu moju
o izvoru slasti bujne,
hodi, hodi na grudi mi,
da ti ljubim usne rujne”

Kad zaćuta, ona ne otvara oči, traži ga rukama. Želi ga pod kožu, u krv usisati, nek’ zauvijek ostane samo njen. Povuče ga na sebe, usnama mu traži uho i šapće:
– Hoću! Hoću, jedini moj!… I sad i za vječnost, hoću!
Njeno čvrsto tijelo zapahnu ga mirisom zdravlja i lavande. Milovao je po licu, ustima, niz leđa… Nije se opirala. Odjednom mu se učinu da je prestala disati. Prepade se. Poljubi je u vrat. Glatka, rumena koža se naježi. Ljubi je po vratu, klizi po licu, zaustavi na usnama. Otvoriše se. Ruka mu se ote pod haljinu, ispod grudnjaka. Pupoljci ruže s vrha dojki rascvjetavaju mu kroz dlanove…
– Nemoj, mili, molim te. Mene niko prije tebe nije cjelivao, akamoli… Nemoooj! …
Prenu ga njeno “nemoj!”, jecaj je i vrisak. Ražali se, povlači ruku…
– Nemoooj! – Zaustavi mu ruku, vraća pod grudnjak i objema rukama pritišće i čuva na grudima. On drugom krenu niz leđa, mora otkopčati grudnjak. Ne može naći, smeo se. Ona se izmigolji, podiže.
– Neka, ja ću!
Raskopča dugmad. Haljina kliznu do struka. Obla, puna ramena, a između dojki, zarobljenih grudnjakom, zasvijetli krst na tankom, zlatnom lančiću. S krsta ga je posmatrao filigranski izgraviran, raspet Isus. Bi mu nelgodno. Ona skida lančić, zadihana:
– Ovo je bakin poklon…Čuva od uroka i grijeha.
Lančić spusti u torbu iz koje vire plave potpetice i čipkan obrub bijele čarape. Ruke joj se izgubiše iza leđa. Otkopča grudnjak, prebaci preko torbe. Žmire i jedno i drugo. Slijepački, traže se rukama. Kad se nađoše, stopiše u bijel zagrljaj. Ostaše na tren tako. Meko je spusti na kaput.
Otvarala se pod njim mirisna i rosna kao jutarnji cvijet…

Ležali su na domak jablana ade, nagi pod nebom. Ne usuđuju se da progovore.
– Šta smo ovo uradili, Aleksa? – plakala je.
– Postali jedno! – briše joj suze usnama. Ljubi je ispod očiju, po trepavicama… Smirila se. S druge strane ade vjetar nanese pjesmu.
– Otpjevaće nama hor Gusala, mila moja, “Što u dvoru žubor stoji”.
– Nisam nikad čula tu pjesmu.
– Nisi ni mogla. Pjeva se samo u svatovima.
– To ti hoćeš reći da ćeš…
– …ženiti te! To ti želim reći… Meni, mila, života bez tebe nema!
Sklupča mu se na grudima. Ne zna koliko su ležali tako, dok se ona ne javi:
– Zažmiri sad!
– Što?
– Okreni se i zažmiri! Hoću da se obučem.
– To je tebe stid ?
– Sramim se i tebe i sebe. Još će me veći sram pojesti ako naši šta zamijete. …

Podigne je u naručje, nosi preko Bunice. Na pola zasta.
– Boga ti, Anka, što ništa ne reče kad ti prve pjesme dadoh da pročitas?
– Jer me nije bilo u njima.
– O, ti… – Zausti, a ne dovrši.

Kad su se vratili, društvo se okupljalo oko stola s kojeg se puši vruća jagnjetina i miriše somun ispod sača.
– Gdje se, ti pobratime, izgubi ? – dočeka ga Ata.
– Šetah okolo s Ankom, zadržasmo se s nekim oficirušama. Anka im nešto objašnjavala na njemačkom.
– I njemački špreha!? Morao je katolički bog biti dežurni kad su se dijelili talenti.
Vidi po podsmješljivom izrazu Atinog lica da mu ne vjeruje i sprda s njim, a šta će mu?

Sunce zamaklo. Iznad Huma ostavilo krvav trag. Na livadu, uz Bunicu, spušta se jato crnih vrana. Posljednji fijakeri s Bune su Gusala. On sjedi do Ate, licem prema Ignjatu i Vasi. Ilko stisnuo futrolu s primom među noge, do kočijaša. Cure ne pjevaju, al’ Vaso Čakar i Ignjat vezu jednu na drugu.
– Dobro su namireni ! – šapće mu Ata… Ne čuje ga. Još je s onu stranu ade.
– Šta bi s Tomlinovićkom? – presječe ga Ilko.
“Ta, nije nas valjda neko vidio!?” – izbezumi se. Ne zna šta odgovoriti.
– Što si zanijemio, sokole! Pitah šta reče Tomlinovićka. Hoće li?
– Hoće, hoće!
-Znao sam ja da hoće, ako je ti pitaš… Već vas vidim u duetu. – zadovoljan je Ilko. Kad se okrenu, za sebe će: “Blentava li si i lijepa, pusta mladosti!”
– Vidi, brice, i on se namirio! – smijulji se gazda-Jovin kočijaš. – Ko mu sutra prvi sjedne na stolicu, nek’ halali uvo!

Maj u Mostaru liči na jedan od minulih majeva. Aleksa zorom dolazi u magazu. Minuti su mu sati. Samo da se kutariše teftera i dočepa proba.
– Šta je ovo, Aleksa? – gura mu Adža narudžbenicu pod nos. – Rekoh li ti lijepo 2000 kila brašna, a 200 šećera ? Sve si pobrk’o! Pa mi 2000 kila šećera ne možemo prodati za dvi godine!
– Omaklo mi se, Adža, oprosti.
– Ovo još i mogu. Al’ ono što čaršija priča da ti se omiče, sauliši de malo!
– Ma, batali čaršiju. Dokona, pa priča!
– Ništa čaršija iz malog prsta ne isisa. Ono što čaršija priča il’ je bilo, il’ će biti. A ti – pamet u glavu!

Na Carini počele pripreme Lazarevićevih “Prijatelja”. On glumi doktora Stanislava, ona Jelisavetu. Nakon prve kostimirane probe, Vaso veli Ignjatu:
– Odlično glume, Ignjate! Čaršija će pasti na guzicu kad ovo vidi. Samo, k’o da u ljubavnim scenama malo prećeruju. K’o da nije gluma, već zaprave.
– Kani se, Vasa, tako ti boga! Glume kako treba. Publika će vjerovati, a to je najvažnije.
Anka počela i u horu Gusala. Sad šest večeri sedmično s proba odlaze zajedno. 27. maja mu je 21. rođendan. Poslije porodičnog ručka na Brankovcu, čeka ga na Suhodolini. Šetaju do Opina. U voćnjaku, na domak Puzića čardaka, stali pod trešnju. Ona ubere jednu, stavi među usne.
– Sretan ti rođendan, mili!
Prepolove trešnju ustima. Pa još nekoliko. Ubrljani, sjednu. Ona iz torbice vadi paketić u zlatnom papiru, s pantljikom. On otpakuje. Tamnomodar svileni šal i džepna maramica. A u uglu, izvezena dva bijela, isprepletena “A”.
– Oh, ti, jedina moja ! – ljubi je i spusti na travu. Raskopčava puce po puce.
– Gdje ti je lančić, mila?
– Puk’o, stalno zaboravim odnijeti na opravak.
Sladak okus trešnje lijepi im usne. Oslača im se…

Ljubili su se to ljeto po Barama, na vrelu Radobolje, u Gostinoj šumi, uz cimske vinograde…
– Ovaj se tvoj – veli Adža Mari – spanđ’o sa šokicom!
– Ne d’o dragi bog! – prekrsti se mati.
– Nije do boga, do njega je. Nego ćemo ga spremiti u Beč, po nabavku, nek’ malo o’ladi. A njoj, izgleda, drago muško, uspalila se, valjda će nekog naći.

Početkom novembra je otputovao. Na Adžinu adresu stižu pisma s cijenama špirita i ulja i poimeničnim pozdravima za porodicu. Na Ankinu sa zavjetima ljubavi “dovijeka”. Iz Beča se vraća u decembru. Ne osjeća se dobro, ali čim se izljubi sa svojima, ostavi kofere, trči na probu hora. Nakon probe drže se za ruke, gledaju bez riječi. Kad je doprati do kapije, poljubi. Ona osjeti da sav drhti, tijelo i dah gore, zanese se.
– Aleksa mili, ti nisi dobro? – zabrinuta je.
– Ma, ništa, umor. Od Trsta do Makarske bura. Još sam na brodu, manta mi se.
Te noći spopade ga groznica. Bunca. Pozovu doktora Manusia.
– Teška prehlada. Upaljene bronhije, oba plućna krila. Čim temperatura padne, trebao bi negdje uz more, da se ne bi u nešto gore izrodilo! – savjetuje Manusi.

Oporavljao se teško. Obilaze ga iz Gusala . Mali Ćorović mu dolazi svaki dan. Donese pisamce, pozdrav od Anke. Od povratka iz Beča nije je vidio, a pred pravoslavnu Novu, ušuškan u ćebad, otputovao je u Dubrovnik. Na adresu u Ćemalovića ulici svakih nekoliko dana stižu roza koverte. Adresirano je latinicom. Ona ujutro čeka pred kapijom kad ce naići poštar, zatvara u sobu i čita. Kad pismo okasni, čita stara. Na probama je redovna, “al’ nije više ona Anka”, govore.

Vratio se krajem marta 1890. Kao i poslije Beča, trči na Suhodolinu. Prolaznici ga gledaju začuđeno. Banu u po probe. Stoji na vratima. Hor zaćuta. Mladen se okrenu, vidje ga. “Toliko za večeras”, veli. Članice silaze u salu, ona se skamenila, ne miče. On prođe salom. Pope na pozornicu. Zari joj glavu u kosu, zagrli. Sami su na sred pozornice.
– Oh ti, mila moja! – čuju kako tepa. Ona mu se utopila u zagrljaj, srami se podići ruke. Kao da je Mladen dirigentskom palicom dao znak, salom se prolomi aplauz. Proba nije nastavljena. Na putu do kuće, plakala mu je na ramenu. Ni riječi nije progovorila. Pred kapijom joj uzme lice među dlanove, zagleda u oči i veli:
– Ovo, mila, ne može više ovako. Hoćeš li se udati za mene?
Ne odgovara.
– Anka, ljubavi, hoćeš li se udati za mene?
– Znaš da hoću. Od uranka lani, i još od prije, tvoja sam… Samo tvoja i Božija mogu biti. Ne budem li tvoja, zarediću se. Ali…
– Nemoj sada nikakvo ali, molim te. Sutra ćemo se naći, nedjelja je, razgovaraćemo o svemu.
– Idem sa svojima na misu ujutro.
– Popodne ćemo. Čekaću te ispod naše crkve u pet. Idi sada spavati, odmori… I sanjaj me.
– Sanjala sam te svaku noć za ovih šest mjeseci… Ne ostavljaj me više nikad! … Nikad!

Sutradan, u predvečerje, sjede na Stolačkoj gredi, zagrljeni. Dugo hvataju dah. Sunce lijeno klizi za brdo, nad vrelom Radobolje.
– Šta bi tvoji rekli ako bih došao da te zaprosim?
– Mama bi rekla: ne! Čula je već za nas dvoje. Korila me, plakala… Tjerala da se ispovidim. Ona je iz vjerničke obitelji. Ujak je svećenik, starija tetka se zaredila sa šesnaest. Bojim se i pomisliti kako bi te dočekala.
– A otac?
– Ne znam. Tata je uvijek dobar prema meni. Što poželim, ispuni. Vjernik je, ali je drugačiji od mame. Olakotno je da nismo preko Save. Tamo ni tata ne bi pristao zbog obitelji, pučanstva… A ovdje, ne znam? Tata je davno zamjetio da je nešto među nama, ali nikad nije prigovorio… A što bi tvoji rekli?
– Šta bi moji rekli, Adža mi je već nekoliko puta rekao. Bolje da ti ne prepričavam.
– Da bježimo nekud?
– Gdje? Od sudbine se ne može pobjeći.
– Hoćeš reći da nema nade za nas?
– To nisam rekao. Daj mi, molim te, malo vremena. Adža je odlučio da se očeva zaostavština podijeli. Biće nešto kruna, nakita… Dio kuće na Brankovcu je moj. Kad se to sredi po sudovima, staću na noge. Onda ću im reći. Adži mogu izaći iz hatora, nije me rodio, ali majke me strah.
Zaćutali su. Sunce je zamaklo. Iz Južnog logora zamrije zvuk trube vojničkog povečerja. S minareta poče jacija. Mostar je meko tonuo u tamu.
– Kad bih ga znao smanjiti, smjestiti u desetak strofa, bio bi Mostar “Pjesma nad pjesmama” iz Biblije… Bio bi lijep kao ti! – reče pokazujući u dolinu.

Više se ne kriju. Šetaju gradom. Ponekad je moli da ga uzme pod ruku. Neće. “Radović” mu objavljuju prvu zbirku pjesama 1891. Nosi joj tek ukoričen primjerak iz štamparije. U bašti, kraj Radobolje, nešto joj čita, nešto govori napamet.

“Oh, pa spavaj tu na moje grudi,
glavom kloni, zaboravi svijet,
štitiće te, dok zora zarudi
ljubav moja i heruvim svet.”

– Kome je ovo?
– Sve su ljubavne tvoje, zar se ne prepoznaješ!?
– Baš sve?
– Sve do jedne. Znaš, mila, ja nemam tu pamet da izmišljam pjesme. Sve što napišem kad pomislim na tebe – pjesma je. A na tebe vazda mislim.

U magazu sve rijeđe svraća. Na Brankovcu prespava. Svaki slobodan tren su zajedno. Žeđaju jedno za drugim, izmaknu iz grada. Većeg svijeta od udvoje, čini im se, nema…

Zima 1892. poče rano, a potraja dugo. Sjeverac s Čabulje, Čvrsnice i Prenja zatrpa Mostar snijegom. Kad se snijeg diže, okrenu kiša, s burom. Kako pada, tako mrzne. Mostar, okovan ledom, leži u kristalnom kovčegu. Drveće , noću, eksplodira. Pred zoru, poprši snijeg. Ujutro, slomljene grane leže na ledu.
– Ovo je Kutuzov prošao kroz Mostar – govori mu Duka. – Liče mi ove mrtve grane na smrznuta trupla Napoleonovih grenadira nakon Borodina, u zimu 1812.
– Tužno za pogledati, pobratime! – veli Aleksa.

Tek početkom aprila, ogrija. Osu behar. Bježe u Bare, u bašte kraj Radobolje… Opijaju ih prve proljetnje tercine. Ženidbu, već dugo, ne pominju. Vraćajući se u čaršiju, jedne nedjelje, iznenadi je.
– Večeras ću reći Adži, pa šta nam dragi bog da!.
Pođe, ona ga uhvati za ruku.
– Reci svojima: spremna sam i vjeru promijeniti.
– Ne treba to, mila Anka. Ja tebe ljubim sa svim što si. I s tvojom te vjerom ljubim.

Zateče Adžu, čita novine. Ljuljuška se u visokoj stolici, na koju niko sem njega ne smije sjesti, i čita. Čuo ga je s vrata, ali sjedi u stolici, “kao na prijestolju” pomisli Aleksa. Ni pogledao ga nije.
– Striče Miho, glava si kuće, tebi moram prvo reći.
– Reci!
– Ja sam riješio da se ženim.
– Ženi!
– Anku Tomlinović ću ženiti.
Adža sklopi novine, spusti na sto. Prvi put ga pogleda.
– Može, sinovče!… Može, al’ u predstavi Gusala. Nek’ ti Ignjat nađe komad sa svatovima, pa ženi… A da će šokica na Brankovac, to izbi iz glave!
– Šokica nešokica, ja ću je ženiti. Ne ženi se Brankovac, ja se ženim.
Adža se podiže sa stolice. Priđe mu, podiže na prste i gleda ga odozgo.
– Slušaj ti, Aleksa, i utuvi jednom za vazda. Otac ti je, pokoj mu duši, kutarisao, a meni ostavio u amanet da od vas napravim ljude. Bog mi je svjedok, sve sam pokuš’o. Od Pere sam dobrog Šantića istes’o, od Save nako–nako, ova dvojica su još djeca, a od tebe – ništa! Sve sam ti kroz prste progled’o, al’ da krv Šantića opoganiš, e, to nećeš, da si mi na oči iskap’o. Jesmo li poravnali?
– Ništa mi nismo poravnali, striče! Ništa! Šta ti hoćeš od mene? Da oženim sakatu nerotkinju, koju ćes ti amenovati, jer je Srpkinja i bogata? Onu brkatu igumaniju iz Žitomislića da oženim, jer moli deset očenaša dnevno, a Anku koju volim više od sebe da ostavim, jer se ne krsti, nego križa s više od tri prsta…?!
Adža poblijedi, podiže ruku. Trese mu se teška, koščata šaka nad njim. “Sad će me udariti” – pomisli Aleksa. Prvi put u životu ne bi ga strah strica.
– Udari, striče, udari! Ja sam na bol ogugl’o. Šta god uradim – ne valja. Pjesme su mi pjesmuljci, gluma je glumatanje, ne guslim po djedovski, nego gudim violinu, odijevam se po švapski… Pustite me da živim svoj život, ja sam ono što sam, a ne ono što bi ti htio da budem.
Adža spusti ruku, unese mu se u lice. Govori sipljivo. Dah mu zaudara po duvanu i saranseku.
– To je meni hvala što se nikad nisam oženio, što sam, umjesto svog poroda, vas podiz’o… Sram te i stid bilo, Aleksa! Kupi mi se očiju, izrode Šantića!
Adža se okrenu i skljoka u stolicu. Ohrabren, Aleksa nastavi:
– S kojim pravom ti i čaršija branite srpstvo i pravoslavlje od mene? S kojim pravom glumite Božije poslenike na zemlji?… Boga glumite? Da meni u Guslama ponude ulogu Boga – odbio bih, prevelika je za raba njegovog. A sam sebi dodijeliti ulogu Boga – pa još biti nepravedan – smrtni je grijeh… Razmišljaš li ti, striče, i tvoja čaršija, da vam je jednom pred Stvoritelja stati? A njegovi su kantari pošteniji od vaših… I onih po magazama i onih po dušama…
– Izdiri, kupi mi se s očiju! Eno ti matere, ona te rodila, sa njom raskusuraj. A ja sam s tobom vo vjeki vjekov – završio! … Vo vjeki vjekov!

Dok se penje uz basamake prema majčinoj sobi sjecnu ga misao da ih je u toj sobi sve na svijet donijela. Persa mu se javi, ne odgovori. Kad mu vidje izraz lica prepa’ se. Strči niz stepenice. Vrata Adžine sobe su otvorena. Oslonio se laktovima na sto, podnimio glavu. “Adža” – zovnu ga. Ne pomjeri se. “Nešto se strašno moralo dogoditi” – pomisli, pa bosonoga istrča preko kapije, okrenu nizbrdo prema magazi, da zove Peru. Ne bi ga. “Svaki čas će gazda-Pero, izašao je poslom” – veli najstariji kalfa… Nakon pola sata Pero je uletio na Brankovac. Vrata sobe otvorena, mati leži na krevetu, Aleksa iznad nje, doziva je. Majčine usne modre, lice voštano, raskopčana košulja, jedna noga beživotno visi preko ruba kreveta.
– Limuna, kocku šećera, vode! – sabrano naredi Pero Persi. – A ti, Aleksa, trči po Manusija!

Doktor je došao za petnaestak minuta. Pero, Persa i Staka su stajali oslonjeni na ogradu basamaka, Jakov poče da plače, Jeftan se pridruži. Save nije bilo… Kad je izašao, Manusi zamoli da opere ruke. Persa mu posu. Dok briše, govori Peri i Aleksi.
– Nisam siguran, ali sve upućuje na manji infarkt… Srčani udar… Istrošen organizam, moraćete je poštediti svih kućnih poslova, posebno uzbuđenja. Odrasli ste obojica, mogu vam otvoreno reći: nije dobro. Ovaj put je bog spasio. Srce udara najviše triput. U mojoj praksi ne pamtim da je neko preživio treći… Svakako bi je trebali dovesti u bolnicu, da detaljnije pregledamo i da nam je jedno vrijeme na oku.

Mara nije htjela u bolnicu. S Perom je razgovarala nasamo.
– Mati veli da joj je pozlilo iznenada, da si se slučajno zatekao, ali mi je Adža ponešto i drugo rekao. Brat si mi, Aleksa, od vas pod ovim krovom ja bližih na svijetu nemam. Kumim te bogom svevišnjiim i krsnom slavom, ne ubijaj nam mater. Ubiješ li nju, sve ćeš nas pobiti. Svi ćemo tebi na dušu. Pa nećeš, valjda, Jeftana i Jakova, tek su se materi sa sise skinuli, ostaviti siročićima.!?

Zatvorio se u sobu. Danju Persa donese hranu, ne dira. Noću hoda po kući i avliji, kao duh. Cigareta na cigaretu, ćuti. Čak ni Jeftana i Jakova ne primjećuje. I Adža se zatvorio. Ispisao testamenat. Sva pokretna dobra i usteđevinu, a podosta je toga, zavještava Peri. Ponešto, sitno, ostalim. Aleksu, u testamentu, stric Miho riječju nije pomenuo.

Anku je sačekao uveče, poslije probe hora na Suhodolini. Potamnio, neobrijan, oči upale, teški, modri podočnjaci… Rub nausnica požutio od duvana.
– Ja ti, Anka, moram reći…
– Znam! … Ništa mi ne trebaš govoriti… Sve znam!
– Kako znas?
– Znala sam oduvijek.
– Pa, što si onda…?
– …Čuvala san. Lijepo smo sanjali, mili. Bude ljudi, pa prožive život stalno budni, svezani za zemlju. Nikad ne polete… Onako lijepo kao oni orlovi nad Blagajom.
U lijevoj ruci je bolno stiskala lančić s križem. Zasječe joj dlan, kao nožem. Desnom ga miluje po kosi, po licu.
– Ti znaš da sam ja samo tebe…
– Pssst! – Stavi mu prst na usta. – Oboje sve znamo. Ja tebe, Aleksa, nikad neću izgubiti. Nemoj ni ti mene.
– Dok živim…
Opet mu ne dâ da završi, stavi prst na usta.
– Sav se treseš, idi kući! Smanji cigarete, vidi kako su ti prsti žuti! – Nasloni lice na njegov dlan. Osta malo tako, prope se na prste, poljubi u čelo.
“Ljubi me kao da sam dijete” – pomisli on.
– Nek’’ te dragi bog čuva, mili moj!
Pokuša je privući, poljubiti. Izvuče ruku.
– Nemoj! … Zbogom, divotanče moje! – nasmiješi se i pođe.
– Otkud joj “divotanče?!” … To ona iz “Hoćeš li…?”, sjeti se. Htjede joj još nešto reći, zovnu: “Anka!” Sam sebe ne ču. Njena duga, vitka silueta utopi se u modru noć, kao u Neretvu…

Kad se sedam dana kasnije pojavio na probi, nije je bilo. Nikad je više nije bilo. Zaobilazio je Ćemalovića ulicu. Nekoliko puta odluta mislima i zateče se pred njenim vratima. Demiri na pendžeru su bili sklopljeni… Nakon par mjeseci ču Darinku Čović kako šapuće društvu na Carini: “Ima Anka novog momka, zajedno dolaze na mise. Dalmatinac je iz…” Kad primijeti Aleksu, zaćuta.

Ankino ime Aleksa u društvu nikad nije izgovorio. U Guslama i među prijateljima je vladao prećutan dogovor da je pred njim, ni oni, ne pominju.
– Nije te dugo žalila Latinka! – negdje u jesen, kao uzgred, dobaci mu Pero. – U nedjelju joj prođoše svatovi. U Kaštele se udomila. Nije mala ni naivna, po što se prodavala. Đuvegija joj, vele, u banci radi. A jel’ u banci, pun je para k’o brod.

Godine su oticale Neretvom, nepovratno. Ime Alekse Šantića u Bosni i Hercegovini, pa i preko Drine, izgovralao se sve češće i sa sve više uvažavanja. U Mostaru ga stariji, ugledni građani sve tri konfesije, prvi pozdravljaju. U magazu svrati na kafu, da popriča s Perom i Adžom. Prošlo ne pominju…
Posvetio se Guslama i pjesništvu. Staro društvo ne mijenja. Ata, Sveto, Jovan… Ata i Jovan jedno vrijeme izbivaju na školama, najčešće je s mladim Svetozarom Ćorovićem. Sveto je duhovit, jedino mu on izmami osmijeh. Kad se Ata i Jovan vrate, pokreću Zoru.

Djevojke, Aleksa, nema. Noćima, još uvijek, za Ankom uzdiše. Starog Tomlinovića često sretne. Popričaju, ali Anku nikad ne pominju.

Na Starom mostu, jedne zime, djeca i odrasli posmatraju galebove. Bacaju komadiće hljeba. Zastane i on, posmatra. “Sirotinja mostarska bi i zadnji zalogaj s pticama podijelila”, razmišlja. “Ima ovaj Mostar dušu!”
– Dobar dan, gospodine Šantiću! – prenu ga uglađen glas. Na ogradu se nasloni lijep plavokos momak, porumenio od studeni.
– Dobar dan!
– Sjećate li se vi mene, gospodine Šantiću?
– Bogami, ne mogu!
– Ja sam Bracika… Ankin brat. – govori. Kruni zemičku i baca galebovima.
– Porastao si, momčino, nisam te poznao… Još hraniš galebove…Rekoh li ti da neće pobjeći?
– Svake zime hranim, ostalo mi to… Samo što više ne trčim i ne kliže mi se. Sjećate li se kako se Ankica srdila?
Aleksa se nasloni na ogradu, zagleda u vodu.
– I ljeti ih hranim. Ferije provedem kod seke u Kaštelima… Pita me šta ima u Mostaru, o Guslama. I za vas me pitala, viđam li vas… U Mostar, od kad se udala, nije dolazila. Nešto joj se Mostar ne mili… A i zauzeta je, dvoje djece je rodila… Ličim li vam na ujaka?
Mio mu taj brbljiv momak, a ne zna šta da mu kaže.
– Izvini, žurim, čekaju me… Tatu, doma pozdravi.
Krenu… Nakon nekoliko koraka zasta, osvrnu se. Bracika stoji i gleda ga.
– Pripazi, momčino, zaledilo je!
– Ništa vi ne brinite, gospodine Šantiću, ja sam pravi Mostarac! – smije se…

Po Mostaru puče priča kako mladi Tomlinović ašikuje s učiteljicom, Danicom Blagojević, koja se prije godinu vratila iz Sombora. Tamo su Mostarke i Mostarci završavali preparandiju. Blagojevićka je dolazila na probe sa Sofijom Kovačević, obje su završile u Somboru, rade zajedno na srpskoj ženskoj osnovnoj školi i druže se.
– Ćusta je i pametna cura, Blagojevićka, al’ šta će joj onaj šokac!? – žuga čaršija. Kad Aleksa naču, smuči mu se.

S proljeća, pred rat, okupilo se društvo u Ćorovića avliji. Bistre politiku. U neko doba dotrča Đurđa, sva usplahirena.
– Nesreća, nesreća! – hvata se rukama za glavu.
– Počeo rat!?
– Ma, kakav crni rat!? Tomlinovića fotografa sin se objesio. Sinoć otišao kod Blagojevića da prosi Danicu, zaharlaisali ga s vrata. Mati ga jutros našla, visi na dovratku.
Aleksa je ustao, i bez pozdrava se izgubio. Na ručak, kod Perse, nije došao. Popodne, sav u crnini, pojavio se na kapiji Tomlinovića. Dačeka ga nepoznat čovjek. Krenu ispred njega, uz basamake. Dok se penje, silaze Ignjat, Vaso i Ilko. Ilko rubom maramice briše oči. Spusti mu ruku na rame i veli:
– Grehota, sokole, grehota! … Ovo je prokleta čaršija!
Aleksa razmišlja šta reći kad uđe. Pozdraviti sa dobardan – kako će – crn im dan? Ne bi mu smetalo da kaže “Faljen Isus” – al’ zvučaće lažno. Odluči da ništa ne kaže. Kad zakorači u sobu, utihnu razgovor, svi ga gledaju, muškarci pozdravljaju klimnuvši glavom. Zapahnu ga miris svijeća, duvanskog dima i kafe. Desetak ljudi stoji, nekoliko starijih žena i jedan svećenik sjede na sećijama, svi u crnini. Sofiju, učiteljicu, drúgu Daničinu i Darinku iz Gusala, vidje. Pod raspećem, uvrh sobe, na visokoj drvenoj stolici, žena. Žuto lice, oči mrtve ribe, ruke prekrižene u krilu. Pomjera prste, prebira drvenu krunicu. Na rub stolice, sa strane, oslonjen Tomlinović. Dok im prilazi, žena gleda kroz njega ukočenim, staklenim pogledom. Kad se približi, pruži ruku, malo se nakloni i tiho prozbori:
– Istinski mi je žao, primite moje saučešće, moju sućut…
Žena ga ne pogleda, ćuti. Tomlinović se pomjeri, prihvati pruženu ruku.
– Hvala, gospodine Šantiću. Lijepo od vas da ste došli.

Neko mu ponudi stolicu. Sjedne. S tacne pokupi šoljicu kafe. Šoljica je porculanska, prevelika, kafa preslatka…Ispod raspeća, na stoliću, mlad Tomlinović mu se se smije, kao na Mostu, krupnim zdravim zubima. Portret je u crnom floru. Zidovi sobe su prekriveni fotografijama: Starica sjedi pred kućnim vratima s buljukom djece okolo. Dovratak i okviri prozora oslikani cvijećem. Starica je punačka, djeca nasmijana. Dvije guske sa strane… Mladenci, uz visok stočić s buketom ruža u vazni. Pozna Tomlinovića. Pogleda ponovo Braciku u crnom floru. Veoma liče. Visoka, lijepa žena, otmena držanja, uz Tomlinovića, na fotografiji, ne liči na ovu sa stolice… Stari most u nebu, fotografisan odozdola, s ušća Radobolje… Pa fotografija s vjenčanja u baroknom okviru. Prepozna avliju Tomlinovića, stepenište kojim se maloprije uspeo. U sredini Anka, u bijeloj vjenčanici, s velom preko glave, sa zarudjelim osmijehom u uglu usana. Do nje visok, tamnoput čovjek.”Puno je stariji od nje” – pomisli Aleksa. Iznad njih, na prvom basamaku, stoje Tomlinović i žena sa stolice. Tomlinović je nasmijan, žena ozbiljna. Do na vrh basamaka i okolo natiskali se uparađeni svati. Uz Ankinu vjenčanicu drži se Bracika. “Sad će se sakriti iza sestre” – pomisli Aleksa i dođe mu da se osmjehne. Suzdrža se. Guši ga dim. Od one preslatke kafe uhvati mučnina. Skinuo bi kravatu, otkopčao košulju, a ne dolikuje. Onda je ugleda na još jednoj fotografiji. Sjedi u stolici od pletene trske, biće uz ogradu terase, u pozadini more, par bijelih jedara il’ su galebovi. Kosa joj podvezana u punđu, kao da je juče ušuškavao. – “Traka mora da je plava.” – Za stolicu se drži dječačić 3-4 godine, ona u krilu drži bebu. “Kao bogorodica je moja Anka” – zaplakao bi od dragosti i tuge. Posjedi još koji tren. Pred polazak, priđe ženi, nakloni se. Nit’ ga je pogledala, nit’ usta ovorila. Da ne prebira krunicu bila bi nadgrobni spomenik u porirodnoj veličini, od crnog mramora. Kao nad vlastelinskim grobnicama na Boninovu, u Dubrovniku… Tomlinović ga isprati. Na vrhu stepeništa s obje ruke steže njegovu. Ruke su im ledene i znojne.
– Lijepo od vas da ste došli, gospodine Šantiću. Bracika vas je štovao i divio vam se. I Ankica vas je, znate vi to… Hvala još jednom.

Uveče sjedi s Persom u avliji. Zvjezdana, tiha noć. Ćute. On nače tišinu:
– Da je Anka na Brankovac, ne bi ovo dijete o dovratak… Da je iko u ovoj čaršiji shvatio : šta je to ljubav, manje bi patnje i nesreće bilo.
– Ne griješi dušu, Aco, nije Brankovac kriv. Takva mu sudba, počivao u miru!
“I ja od 1892. otkad Anku izgubih visim na dovratku, a ne počivam, niti ću ikad počivati u miru” – ne usudi se reći Persi. Uzdahnu, pa naglas reče:
– Ja, sudba!… Takva nam sudba!

Dvije sedmice kasnije, tamo gdje je stajala tabla “Foto-radnja, vl. Stjepan Tomlinović” , zjapio je prazan zid. Kako se pojavio, još je tiše iz Mostara nestao Stjepan Tomlinović. Dvadesetak godina fotografisao sve značajne trenutke grada. Svatove, rođenja… I sahrane…

Aleksa se zatvorio u sobu s kandilom, s violinom i s pjesmama. O prvoj, nesretnoj ljubavi, nikom nije govorio. Ispovijedao se samo u stihovima.

“O, nikad više, moja ruka
stisnuti neće tvoju ruku bijelu,
ko tužni odjek tajanstvenog zvuka,
kidaće jadi moju dušu cijelu…”

Sve do smrti, u svakoj pjesmi što je napisao, i odbolovao prije toga, kao vapaj i lament nad prvom, nesretnom ljubavi, kao božansko svjetlo koje obasjava svu pjesnikovu tugu, prokletsvo i samoću, kao dva zlatna lista nad jesenjom Neretvom, trepere stihovi: “Što te nema, što te nema…”

www.barikada.com