Noam Chomski o D. Trumpu i „tri minute“ do „Sata sudnjeg dana“

Preporučena literatura studentima Međunarodnih političkih odnosa na Studiju politologije

***

Noam Chomski o Donaldu Trumpu i „tri minute“ do „Sata sudnjeg dana“

“Legalno sam koristio porezne zakone kako bih pomogao sebi, svojoj tvrtki, svojim dioničarima i svojim zaposlenicima”, priznao je republikanski kandidat za novog američkog predsjednika Donald Trump, koji cijelih 18 godina nije u tobož pravnoj državi SAD plaćao poreze, izvješćuju DPA, HINA i druge agencije.

Ali, ne samo zbog Trumpovih poreznih nestašluka, nego što bi – za circa mjesec dana – ovaj čovjek opasnih namjera mogao biti izabaran za Obamina nasljednika, te tako doći u stravičnu blizinu “komandnog mosta” za otpočinjanje nuklearnog rata, koji nas je, kako upozorava Noam Chomsky u sjajnom intervju za Novosti.com (četitke!), primakao na tri minute ‘Satu sudnjeg dana’, trebalo bi pažljivo čitati što poručuje ovaj američki intelektualac lijeve orijentacije. Jer, doista, ne radi se samo o “zastrašujućoj figuri” po imenu Donald Trump i “vojnom lobiju” koji iza njega stoji, nego i o suludim geopolitičkim igrama koje silnici izvode pred našim očima, uključivo putem obnovljene utrke s nuklearnim oružjem i obnove hladnoratovskih igara, a da “sitnice” kakve su opasne klimatske promjene ili izbjegličke krize i ne spominjemo. Obvezno pročitati!

Mostar, 05. listopada 2016. / M. L.

***

 

NOVOSTI.com

Noam Chomsky: Trump je zastrašujuća figura

(Razgovor vodio: Hrvoje Šimičević)

 

Jedan od najvećih živućih intelektualaca govori za ‘Novosti’ o političkom i ekonomskom stanju na globalnoj razini i najvećim opasnostima za čovječanstvo: Ne zna se što bi on mogao učiniti. Ne zna vjerojatno ni on sam. Njegova moguća pobjeda je ne samo opasna, nego potencijalno katastrofalna. Ideja da ignorantski megaloman ima prst na okidaču za nuklearnu bombu je zastrašujuća

Često kao najveću prijetnju planeti navodite nuklearnu opasnost, pored globalnog zatopljenja. Koliko je velika ta prijetnja?

Situacija je vrlo ozbiljna. Ne kažem to samo ja. Svake godine od početka nuklearne ere skupina znanstvenika odlučuje o namještanju ‘Sata sudnjega dana’, s tim da ponoć označuje naš konačan kraj. Pretprošle i prošle godine došli smo na tri minute do ponoći, što je najbliže od ranih osamdesetih, kad je umalo došlo do rata između SAD-a i Rusije. Bilo je to u kontekstu prikrivenih tenzija između dviju država, kad je Amerika postavila u Europi nove razorne projektile tipa Pershing II. Reaganova administracija vodila je ratne igre, simulirajući napade, pa i nuklearne, na Rusiju. Cilj je bio izvući informacije o njihovoj obrani. No Rusi su, pokazuju relativno nedavno deklasificirani dokumenti, ozbiljno shvatili prijetnje: bili smo ekstremno blizu konačnog nuklearnog rata. Pokazalo se da je taj mogući smjer zaustavljen zahvaljujući individualnim odlukama relativno nižerangiranih pojedinaca na obje strane. Kazaljka na ‘Satu sudnjeg dana’ na istom je mjestu kao u tim okolnostima. Dokumenti pokazuju da smo u 70 godina puno puta bili blizu nuklearnom ratu, što zbog pojedinih političara, što zbog grešaka s tehnologijom. Zapravo, pravo je čudo da smo preživjeli do danas i mislim da ne možemo očekivati da ćemo stalno imati sreće.

Nejednakost je povećana

 

Koliko tome doprinose sadašnje rusko-američke tenzije?

Obama je najavio program vrijedan bilijun dolara za sljedećih nekoliko desetljeća, kojim će se modernizirati i nadgraditi sustav nuklearnog naoružanja, uključujući vrlo opasno oružje prilagođeno napadima manjih razmjera. Moguće je dakle njegovo taktičko korištenje na ratištu, što može eskalirati u globalni nuklearni rat. SAD je postavio obrambeni proturaketni sustav blizu Rusije i Rumunjske. Obje strane shvaćaju da je spomenuti sustav zapravo oružje za prvi udar.

Nije optimistično vidjeti neonacističku stranku nadomak vlasti u Austriji ili kad desna stranka s vidljivim naznakama neofašizma ostvaruje značajan uspjeh u Njemačkoj

NATO se još za vrijeme Clintona približio ruskim granicama, iako je obećao Gorbačovu da to neće učiniti?

Gorbačov je još 1991. predložio dugoročni, euroazijski sigurnosni sustav, u koji bi bila uključena Rusija i koji bi uključivao centre u gradovima kao što su Bruxelles, Ankara, Moskva, možda i neki na Dalekom istoku. Sustav bi bio dizajniran tako da smanji međunarodne tenzije i pokrene suradnju na mnogim razinama. Zapad je to odbio, u ime drugih prijedloga, prvenstveno proširenja NATO-a na istok. Ljudi poput Georgea Kennana i neki stariji političari upozoravali su 1990-ih da je takvo proširenje povijesna greška koja bi mogla dovesti do tragičnih posljedica. Njihova predviđanja dobivaju utemeljenje u stvarnosti. SAD nikad ne bi tolerirao takve poteze blizu svojih granica. Teoretski, sustav je postavljen zbog Irana, ali to nije vjerodostojno objašnjenje. To je, dakako, prijetnja za Ruse. Rusi rade istu stvar s druge strane granice i povećavaju vojne snage. Treba uzeti u obzir i događaje na drugim mjestima u svijetu, poput onih u Južnom kineskom moru. Prijetnja je, mislim, jako ozbiljna.

Kako gledate na predviđanja da će potencijale supersile razviti Kina i neke druge zemlje?

Kina i druge važne rastuće sile imaju velike unutarnje probleme i ni u kojem slučaju ne dolaze do razmjera moći kakve ima SAD. Svijet u tom kontekstu postaje raznovrsniji, ali unatoč kontinuiranom padu od Drugog svjetskog rata, ne postoji konkurent SAD-u za globalno hegemonsku moć u predvidljivoj budućnosti.

Akcije dronovima u Obaminom mandatu su kampanje terorizma. Da Iran na globalnoj razini gađa ljude koje sumnjiči da mu žele nauditi, to bi se smatralo terorizmom

Što bi se u slučaju izborne pobjede Donalda Trumpa moglo dogoditi po pitanju međunarodne sigurnosti?

Nemoguće je predvidjeti. Riječ je o zastrašujućoj figuri, jer se ne zna što bi on mogao učiniti. Ne zna vjerojatno ni on sam. Ideja da ignorantski megaloman ima prst na okidaču za nuklearnu bombu je zastrašujuća. Zasad je u javnost zazivao mjere koje bi uvelike povećale međunarodnu nesigurnost. Zatražio je raskidanje dogovora s Iranom, koji ima mane, ali je smanjio mogućnost direktnog ratnog konflikta, pa i opciju izbijanja nuklearnog sukoba u toj nestabilnoj regiji.

Njegove stavove o klimatskim promjenama dijelili su i drugi kandidati Republikanske stranke, koje ste nedavno nazvali ‘kandidatima za najopasniju organizaciju u ljudskoj povijesti’?

Uz mogućnost nuklearnog sukoba, drugi razlog za pomicanje ‘Sata sudnjeg dana’ je rastuća prijetnja klimatskog uništenja, koja je jako ozbiljna. Prema mišljenju 150 uglednih znanstvenika, postoji bojazan da bi globalno zagrijavanje moglo biti nepovratno. S jedne strane republikanski kandidati smatraju da se klimatske promjene ne događaju, dok s druge strane pojedinci koji su u manjini priznaju postojanje promjena, istovremeno ističući da ništa ne treba poduzeti. Demokrati barem priznaju postojanje problema i potrebu za djelovanjem. Trump pak poziva na snažno povećanje potrošnje fosilnih goriva i destruktivnih termoelektrana, dokidanje regulatornog sustava i odustajanje od klimatskog sporazuma u Parizu, koji je temeljen na dobroj volji potpisnika. Tu je i činjenica da se Trump, baš kao i svi njegovi dojučerašnji protukandidati u stranci, zalaže za povećanje ionako enormnog vojnog budžeta. U tom slučaju Trumpova pobjeda je ne samo opasna, nego potencijalno katastrofalna.

Kako ocjenjujete ekonomsku situaciju u SAD-u? Slušamo da se burza oporavila i da ne bismo trebali očekivati novu krizu u bližoj budućnosti?

To uopće nije tako jasno. Oporavak je bio jako spor. Procjene kazuju da je izgubljeno oko dva bilijuna dolara BDP-a zbog toga što oporavak nije bio dovoljno brz, kao što je mogao biti da je država raznim mjerama poticala rast ekonomije. Nezaposlenost je prema brojkama mala, ali se ne uzima u obzir veliki broj ljudi koji su prestali biti dio radne snage jer su, zapravo, odustali od svega. Jedna stvar je, međutim, zabilježila oporavak: burza. No od toga ima koristi manji dio među jedan posto najbogatijih. Postoje prijetnje novog pucanja nekretninskog balona. Od ranih 1980-ih i početka neoliberalnog perioda zabilježeni su duži periodi rasta, ali su dobrim dijelom bili temeljeni na ‘balonima’. Za vrijeme Reagana potaknuti su štednjom i zajmovima, Clintonovo vrijeme obilježio je tehnološki balon, dok su Bushov mandat i početak Obaminog obilježili financijski i nekretninski balon. Moguće je da dođe do novih, jer je riječ o nezdravom rastu ekonomije. Nejednakost je značajno povećana. Realne plaće radnika su dobrim dijelom kao prije 30 godina. Sve veće dobiti od povećanja produktivnosti i rasta otišle su u ruke manjine najbogatijih. No što se tiče oporavka, situacija je bolja nego u Europi.

Napustili su radništvo

 

Koliko su tome doprinijele europske antirecesijske politike?

One su regresivnije nego u SAD-u. Destruktivne europske politike mjera štednje dizajnirane su za rastakanje socijalne države, dok su ovdje mjere bile ekonomski racionalnije i manje ‘dizajnirane’ od europskih.

Koliko je trenutni rast desnog ekstremizma uzrokovan odustajanjem lijevih i socijaldemokratskih opcija od klasnih pitanja?

Utjecaj je dosta ozbiljan. U davnoj prošlosti američka Demokratska stranka dobrim je dijelom bila stranka radničke klase. No u ranim 1970-ima napustila je radništvo, prešla na bijelu urbanu klasu i više radnike ne smatra svojom bazom. Republikanci su stranka korporativne Amerike i njihove politike jako su štetne za radnike. No u nedostatku značajnije alternative upravo njima gravitiraju bijeli pripadnici radničke klase. Stvar se može sagledati i kroz fenomen Bernieja Sandersa čija je popularnost bila iznenađenje na mnogo razina. Spominjao je političku revoluciju, zazivajući, međutim, tradicionalne New Deal politike. U 1950-ima bi njegove prijedloge prihvatili republikanski konzervativci poput predsjednika Eisenhowera, nasuprot desnim regresivnim politikama koje su nastale kao posljedica neoliberalnog razdoblja u zemlji u kojoj je moć najvećim dijelom u rukama privatnog korporativnog sektora.

Kakva je situacija po tom pitanju u Europi?

Poraz socijaldemokratskih stranaka u Europi, koje su bile podvrgnute konstantnom napadu tijekom neoliberalnog perioda, jest u tome što jednostavno nisu zaštitile klasne interese radnika. Europa danas osjeća te pogubne posljedice, uslijed rasta jako opasnih krajnje desnih opcija. Ljudi mojih godina pamte 1930-e. Nije optimistično vidjeti neonacističku stranku nadomak vlasti u Austriji ili da desna stranka s vidljivim naznakama neofašizma u Njemačkoj ostvaruje značajan uspjeh na regionalnim izborima. To je, pored svega, još jedan od simptoma kolapsa centrističkih političkih sistema i tradicionalnih opcija diljem zapadnog svijeta.

Minulo razdoblje u Europi obilježeno je valom izbjeglica. Kako gledate na pripadajuće europske politike?

Takozvana izbjeglička kriza u Europi po mom je mišljenju moralna kriza, a ne problem apsorbiranja izbjeglica. Europa je prilično bogata regija, kao i SAD, i sigurno ima kapaciteta zaprimiti velik broj izbjeglica koje bi dugoročno mogle biti od koristi europskim državama, suočenim s padom radnog stanovništva. Podaci iz SAD-a kazuju kako imigranti iz Centralne Amerike u velikom broju već u prvoj generaciji značajno doprinose rastu ekonomije. Isto bi se, još i više, odnosilo na Europu. Kad usporedimo europski prihvat izbjeglica sa siromašnijim zemljama, poput Jordana, gdje trenutno živi oko 40 posto izbjeglica, Europa zaprima tek nekoliko postotaka. EU dosta efektno radi na nametanju žestokih mjera štednje koje uništavaju siromašnije zemlje i koriste bankama s europskog sjevera, ali je sustav zakazao po pitanju odgovora na ljudske katastrofe koje su dobrim dijelom rezultat zapadnih intervencija.

Tu je i povijest koju spominjete?

Tako je. Povijest euro-američkih akcija u regijama koje su dobrim dijelom generirale izbjeglice. Konflikti na području istočnog Mediterana većim su dijelom posljedica britansko-američke intervencije u Iraku. Doveli su do milijuna izbjeglica, stvorili većinu temelja za nastanak ISIS-a i pokrenuli etničke konflikte koji sad rasturaju regiju. Europske zemlje poput Francuske i Britanije bombardirale su i uništile Libiju, dale je u ruke militanata i radikalno povećale broj žrtava. Otvoren je protok džihadista i oružja, najvećim dijelom u zapadnu Afriku i zemlje poput Nigerije, koje su trenutno najveće svjetsko poprište najezde ekstremnog islamskog terorizma. To je dijelom doprinijelo i izbjegličkom valu iz afričkih regija koje, pored svega, već stoljećima snažno pate od europskih intervencija. Reakcije na to su ekstremne desne stranke. Mislim dakle da je ovo fundamentalno moralna i kulturalna kriza.

Ima obećavajućih pokreta

 

Mislite li da međunarodni sudovi u kontekstu bliskoistočnih intervencija imaju dovoljno materijala da sude Bushovoj i Obaminoj administraciji?

Kad bi međunarodni sudovi mogli funkcionirati, onda bi, naravno, to mogli učiniti. Temelja za to je mnogo: invazija na Irak je primjerice školski primjer agresije kakva je osuđena u Nürnbergu nakon Drugog svjetskog rata. Pravosudni sustav, međutim, ne funkcionira na taj način. Može biti usmjeren na slabe i bespomoćne, najvećim dijelom Afrikance, ali ne i na bogate i moćne. Jedna međunarodna anketa Gallupa pokazala je da najviše ispitanika navodi SAD kao zemlju koja je glavna prijetnja svjetskom miru, o čemu američki mediji nisu izvijestili. S druge strane, globalne akcije dronovima u mandatu Baracka Obame su kampanje terorizma. Da Iran na globalnoj razini gađa ljude koje sumnjiči da mu žele nauditi, to bi se smatralo terorizmom.

Često se u slučaju imigranata iz Latinske Amerike, pored intervencija SAD-a, referirate i na posljedice ‘sporazuma o slobodnoj trgovini’. Postoje bojazni da bi sličan sporazum koji dogovaraju SAD i EU mogao pokrenuti još jači val migracija iz europskog juga prema bogatijem sjeveru?

Takvi se sporazumi često nazivaju sporazumima o slobodnoj trgovini, iako nemaju veze sa slobodnom trgovinom. Zapravo, malo ih toga uopće povezuje sa samom trgovinom. Riječ je o protekcionističkim sporazumima čiji je cilj povećanje prava investitora i korporacija nauštrb država. Ostali efekti su od rubne važnosti, mogu biti poprilično štetni i, između ostalog, dovesti do internih migracija iz europske periferije na sjever, kako i sami opisujete.

Tvrdite da su, pored tradicionalnih političkih opcija, i institucije moći također krhke i da forsiraju politike koje se održavaju zahvaljujući propagandi i ideologiji, odnosno uvjeravanju ljudi u njihovu bespomoćnost. Kakva je, u tom kontekstu, situacija s doprinosom masovnih medija održavanju statusa quo, koju ste prije gotovo 30 godina opisali u knjizi ‘Proizvodnja pristanka’?

Mislim da su temeljne strukture otprilike iste. Sustav je uspješniji u nekim aspektima, manje uspješan u drugima. Kad smo kolega Edward Herman i ja ažurirali drugo izdanje, ispostavilo se da ne postoje razlozi za značajnije promjene sadržaja. Mediji koji dopiru do najvećeg postotka stanovništva i dalje su u najvećem dijelu pod korporativnom kontrolom i vrlo restriktivni.

Vidite li možda negdje značajnije artikulacije pobune?

Da. Fenomen Sandersa bio je poprilično frapantan. Tu su još i pokreti poput Podemosa ili ranije Syrize. Ima još brojnih pokreta koji su obećavajući. Mnogo je, zapravo, opcija i mogućnosti. Black Lives Matter, recimo, također obećava. Iako i tamo ima problema, riječ je o važnom pokretu.

Quelle: Novosti.com, 03. listopada 2016. godine