J. Habermas: Moderno društvo može garantirati samo svjetovna, neutralna državna sila (III)

Jürgen Habermas: Moderno društvo može garantirati samo svjetovna, neutralna državna sila (III)

***

D N E V N I   L I S T

(04.10.2016.)

***

Prof. dr. sc. Mile Lasić

“Igrači vješaju kopačke o klin” (III)

 

***

M O S T A R – Gospodine Habermas, upitao je pristojno ugledni novinar Thomas Assheuer na početku ljetošnjeg razgovora za ugledni hamburški tjednik “Die Zeit”, jeste li Brexit smatrali mogućim? Kako ste se osjećali kad ste saznali za uspjeh “Leave-Kampagne”?

I pitanje i odgovore vrijedi istaći, jer se kod nas uzdržanost bavljenjem ovim pitanjem automatski tumači nesposobnošću ili neznanjem. I osobno sam se uzdržavao u mojim posve novim knjigama, objavljenim uoči britanskog referenduma, od eksplicitnog bavljenja budućnošću EU poslije Brexita, te i posebice mogućim modelima budućeg razvoja, mada sam već u doktorskoj disertaciji o EU pisao o različitim pravcima i modelima, počevši od “jezgre Europe”, to jest “Europe više brzina” do drugih modela, o kojima je bolje ne spekulirati. Utoliko više zaslužuje pažnju kako je iskreno i čestito odgovorio Jürgen Habermas: “Nisam računao s tim  da bi populizam mogao pobijediti kapitalizam u njegovoj zemlji podrijetla. S obzirom na egzistencijalno značenje bankarskog sektora za Veliku Britaniju i imajući u vidu moć medija i političku provedbenu sposobnost City of London  bilo je nevjerojatno da bi se u prvi plan probila identitetska pitanja kontra interesne situacije”.

I uistinu to se dogodilo, zašto ponajveću krivnju snosi bivši britanski Prime Minister  David Cameron, koji je predugo i populistički koketirao s “Brexitom”, kako bi se uoči održavanja referenduma založio za “Re-main”, ali bilo je kasno, jer su veliki populistički lažovi (Nigel Farage i Boris Johnson) posve zaveli tradicionalno euroskeptični i slabo obaviješteni ruralni dio biračkog tijela u Engleskoj (izuzev Londona) i Walesu. No, ostavimo se toga, jer posve opozitno ponašanje većinskog biračkog tijela u Škotskoj i Sjevernoj Irskoj otvara broja pitanja i o budućnosti Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske.

O Brexitu

Mnogi zahtijevaju sada referendume i u drugim zemljama, konstatirao je urednik tjednika “Die Zeit”  Thomas Assheuer, kako bi umnog starog čovjeka, još uvijek mentalno živahnog, upitao: bi li referendum u Njemačkoj prošao drugačije nego u Velikoj Britaniji? Na to je Habermas odgovorio: “Polazim, ipak, od toga da je europsko ujedinjenje je bilo, i funkcionira još uvijek, u interesu SR Njemačke. U prvim poslijeratnim godinama smo mi samo kao oprezno operirajući ‘dobri Europljani’ ponovo mogli korak po korak zadobiti potpuno razorenu nacionalnu reputaciju. U konačnici smo mogli iskoristiti zaštitu EU od napada s leđa za ponovno ujedinjenje zemlje. Gledajući unazad je SR Njemačka, također, uživateljica Europske valutne zajednice, i posebice  tijekom krize eura. A pošto je Njemačka savezna vlada od 2010. godine naovamo nametnula preko Europskog vijeća ordoliberalnu predodžbu njezine politike štednje, mogla se kod kuće predstaviti kao stvarni branitelj europske ideje. To je, doduše, vrlo nacionalni kut gledanja na ove stvari. Ali ova vlada nije morala strahovati da bi novine, neovisne od Vladinog kursa informirale stanovništvo o dobrim razlozima, koji su u drugim zemljama-članicama EU doveli do posve drugačije ocjene situacije”.

Na primjedbu uglednog tjednika da se Frau Merkel ne može žaliti na broj njezinih kritičara, u najmanju ruku kad se radi o kritikama njezine politike prema izbjeglicama, Habermas nije “zagrizao udicu”, odbivši pozabaviti se Vladinom politikom prema izbjeglicama (“to u stvari nije naša tema”), kazavši, ipak, kako je upravo ta politika podijelila i javno mnijenje i medijski pejzaž u Njemačkoj. To je, zapravo, na prvi pogled točno, jer su ojačali antimigrantski resantimani, pa se formiraju sve noviji anti-migrantski pokreti na desnom političkom spektru: pa pored već poznatih neonacističkih stranaka tipa NPD, ili pokreta PEGIDA, te onog što se neopravdano zove “Alternativa za Njemačku” (AfD), jer nije alternativa nego “već viđeno”, tu su i novi pokreti tipa “Identirani pokret”, kao i mnogi slični regionalnog formata kao “Pro KOeln” ili “Pro NRW” i tsl.

U skladu s dogovorom uoči intervjua da se razgovara povodom Brexita o krizi EU, Habermas se nastavio dubinski baviti “Eurokrizom” u ovom politički veoma turbulentnom vremenu, kako je rekao, podsjetivši da su se i ranije vodile kontroverzne rasprave o kriznim politikama njemačke vlade. Dao je, naravno, odmah do znanja da nije zadovoljan kako se u njemačkim medijima i političkim taborima promišlja fenomen Brexita i vrijeme poslije njega. Na izravno pitanje “je li britanska želja da napusti EU više povezana s nacionalnim i samoproizvedenim uzrocima, ili je simptomatična za krizu EU?”, Habermas je odgovorio: “I jedno i drugo. Britanci imaju drugačiju povijest iza sebe nego Kontinent. Politička samosvijest jedne velike sile, koja je u 20. stoljeću dva puta bila pobjedonosna, ali se razumije u svjetskopolitičkom pogledu u silasku, ne aranžira se s promijenjenom situacijom bez oklijevanja. S ovim nacionalnim samorazumijevanjem je Velika Britanija dospjela u nezgodnu situaciju nakon što je 1973. pristupila iz gospodarskih razloga Europskoj zajednici. Jer, političke elite od Thatcher preko Blaira do Camerona nisu uopće mislile se rastati od distanciranog pogleda na Kontinent. To je bio već Churchillov pogled, koji je 1946. s pravom u njegovom čuvenom proeuropskom govoru u Zürichu vidio Veliku Britaniju u ulozi dobroćudnog kuma, pokrovitelja Ujedinjene Europe, ali ne i njezinim dijelom. Britanci su provodili u Bruxellesu politiku zadrški sukladno maksimi: “Operi me, ali me ne skvasi”. U Habermasovom razumijevanju, “Britanci imaju odlučnu tržišno-liberalnu predodžbu o EU kao jednoj trgovinskih zoni, što je i našlo svoj izraz u politici proširenja EU bez istovremenog produbljivanja suradnje. Ne Schengenu, ne euru. Isključivo instrumentalno postavljanje političkih elita prema EU se ogledalo i u izbornoj kampanji “Remain-bloka”. Polusrčani branitelji ostanka u EU ograničili su se na gospodarske argumente u sučeljavanju protiv kampanje straha. Kako se uopće moglo očekivati u širokim slojevima stanovništva prijateljsko razumijevanje EU, kad se političko vodstvo desetljećima ponašalo kao da je bezobzirno strateško zastupanje nacionalnih interesa dovoljno za održanje jedne supranacionalne državne zajednice? Promatrano iz daljine, ovo zakazivanja elita ima danas u tipovima političkih igrača poput Camerona i Johnsona osebujna, nijansama bogata otjelovljenja”.

Na važnu konstataciju uglednog i dobro upućenog novinara u europske teme da u ovomu izboru nije došla do izražaja samo podjela na stare i mlade, urbano i ruralno, pri čemu je “multikulturalni City izgubio”, zbog čega se postavlja pitanje “zašto stoji iznenada nacionalni identitet protiv europske integracije”, te “nisu li europski političari podcijenili nacionalnu i kulturološku tvrdoglavost”, Habermas je odgovorio: “Imate pravo: glasanje britanskih birača zrcali ponešto od općeg kriznog stanja i EU i njezinih članica. Razumijevanje drastično naraslih socijalnih nejednakosti i osjećaj nemoći da se vlastiti politički interesi ni ne mogu više reprezentirati na političkoj razini, stvaraju motivacijsku pozadinu za mobilizaciju protiv Stranoga, za okretanja leđa Europi, za mržnju prema Bruxellesu. U nesigurnoj svjetskoj svakodnevnici čini  ‘nacionalna i kulturološka tvrdoglavost’, kako ste rekli, stabilizirajući potporanj”.

Supranacionalnost za građane znači gubitku kontrole

Moji studenti i čitatelji već znaju koliko kao profesor europskih integracija i autor niza studija o EU insistiram na razumijevanju EU kao sui generis tvorevine, nečega između konfederacije i federacije, te kako ni u kojemu slučaju ne razumijem EU kao “super državu”, nego kao nešto posve novo u europskoj i svjetskoj političkoj povijesti, zbog čega je od enormne važnosti razumjeti i teoriju prenijetog i/ili djeljivog suvereniteta i procese transnacionalnih pulsacija i socijalizacija tim putom. Ali, ovdje je riječ o Habermasovom razumijevanju “Eurokrize”, pa sam samo objasnio kontekst za pitanje uglednog urednika tjednika “Die Zeit”: ne radi li se u ovom momentu o “povijesnom trendu ka nacionalnoj samopomoći i odricanju od kooperacije”, jer “za građane supranacionalnost znači gubitak kontrole”, pa vjeruju kako je “samo nacija stijena na kojoj se može graditi”. U stvari Assheuer je poslije ovakvog uvoda zapitao Habermasa: “Ne dokazuje li to da je propala transformacija nacionalne u transnacionalnu demokraciju?”. A to je, doista, ključno pitanje za razumijevanje “Eurokriza” i budućnosti EU, o čemu svjedočim i kao autor nove knjige “Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije EU” (o kojoj je bilo riječi u više navrata pa i u kolumni od prije tri tjedna). No, za eurologe je iznimno važno da je Habermas odgovorio vrlo razborito: “Ne može propasti pokušaj koji se uopće ne poduzima”. I time je veliki proeuropljanin i moj osobiti uzor upozorio sve one koji olako povlače komparacije između institucija EU i zemalja-članica, jer se jednostavno ne mogu izvoditi zaključci o uspjeloj ili neuspjeloj demokraciji u EU temeljem klasičnih načela o demokraciji, koja u članicama EU podrazumijevaju i podjelu vlasti na legislativu, egzekutivu i judikativu, dok se u institucijama EU u najboljem slučaju demonstrira posredovani demokratski legitimitet, stečen na nacionalnim izborima, izuzev u slučaju izbora za EP, pa ipak nije ni EP klasični parlament, te time ni kontrolni gremij s punomoćjem sankcioniranja onih koji krše pravila Europskog vijeća, Vijeća EU i Europske komisije.

Izvjesno je, precizirao je Habermas, da je poziv za povrat kontrole igrao izvjesnu ulogu u britanskoj izbornoj kampanji, te da je simptom koji se mora uzeti ozbiljno. Promatraču se nameću očigledne iracionalnosti ne samo glede rezultata ovog izbora, nego i same izborne kampanje. I na Kontinentu su pojačane kampanje mržnje. Sociopatološki potezi deblokirane agresije ukazuju na to da su sve pronicljive sustavne prisile jednog neupravljajućega gospodarski i digitalno srastajućeg svijeta zahtijevale socijalnu integraciju koja je u nacionalnim državama demokratsko dostignuće. To izaziva regresiju. Primjer za to su wilhemističke fantazije jednog Jarosława Kaczyńskog, mentora službene poljske vlade. On je poslije britanskog referenduma predložio raspuštanje EU i osnivanje labavog saveza suverenih država, kako bi se one pod hitno okupile u sabljama zveckajući veliku silu.

 “Jedna Europa s dvije brzine”

Habermas se u ovomu važnom razgovoru za „Die Zeit“ dotakao i drugih iluzija tzv. post-demokracije, primjerice da građani mogu ponovno zadobiti šansu “suodlučivati  o važnim uvjetima njihove društvene egzistencije”. Po njemu, upravo je britanski referendum pružio dokaze kako se “raspala infrastruktura, bez koje politička javnost ne može funkcionirati”, te već prve analize pokazuju kako mediji i političke stranke nisu uopće “informirale stanovništvo o relevantnim pitanjima i elementarnim činjenicama, dakle o osnovama za formiranje prosudbe”. Između ostalog problem je i u tomu što je u raspodjeli moći između nacionalnih i europskih razina odlučivanja – moć EU tamo koncentrirana gdje se nacionalno-državni interesi međusobno mogu ili smiju blokirati. Zbog toga bi, misli Habermas, “transnacionalizacija demokracije bila pravi odgovor za to”,  a ne povratak na “format malih nacionalnih država”.

Na pitanje nije li kriza EU posljedica “nedostajućeg produbljivanja”, pri čemu, doduše, postoji “euro, ali nema europske vlade, nema gospodarske i socijalne politike”, Habermas je kritizirao što se EU koncentrirala na očuvanje preostalih 27 članica umjesto da se pokuša “rekonstruirati iz svoje jezgre”. Posebno je oštro kritizirao zbog ovog smjera njemačku kancelarku Angelu Merkel, koja se , unatoč tomu  što dobro znade da je “nemoguće konstruktivno ujedinjenje u ovom krugu s autoritarnim nacionalistima kakvi su Orbán ili Kaszyński”, odlučila “ugušiti u zametku svaku pomisao ma daljnju integraciju”, što je i dovelo do toga da se u Bruxellesu prihvatio kurs očuvanja što se dade očuvati. Ovim je Habermas samo ponovio svoju već poznatu kritiku europske politike Angele Merkel, koja se po njemu svodi “samo dalje tako” i “ne nudi nikakvu perspektivu”. Ne radi se ni o kakvom znaku realizma, misli Habermas,  ako se političko vodstvo prepusti olovnom tijeku povijesti.

Na ključno pitanje ovog razgovora o budućnosti “jedne Europe s dvije brzine”, dakle o “jezgri Europe”, pri čemu se misli na “jezgru EU”, koju su već prije nekolicinu godina predlagali njemački konzervativni političari Wolfgang Schäuble i Karl Lamers, a Habermas se i tada složio s njima, on se ovaj put izrijekom založio za “sazivanje jednog konventa, koji bi morao voditi do izmjena ugovora”, ali je priznao da takvo što dolazi na dnevni red tek kada EU njezine najžurnije probleme ozbiljno uzme u obzir i razmotri na uvjerljiv način. Jednako kao i prije se u najažurnije probleme moraju ubrajati neriješena “euro-kriza”, dugoročni problem s izbjeglicama i aktualna sigurnosna situacija. Ali, već za opisivanje situacije nije konsensualno sposobna kakofonična skupina od 27 članica EU, a kompromisi su mogući samo među partnerima koji su spremni na njih, te utoliko se interesne situacije ne smije suviše razmimoilaziti. Ova se najmanja mjera interesne konvergencije može u najboljem slučaju očekivati među članicama valutne zajednice – Eurozone. Krizna sudbina zajedničke valute, čiji su uzroci uostalom dobro proanalizirani od strane znanstvenika, povezuje usko uostalom ove zemlje već godinama, pa ako i na asimetričan način. Zbog toga je Eurozona, u Habermasovom potpuno opozitnom razumijevanju od Stiglitzovog, po kojemu  su euro i Eurozona glavni uzročnici krize EU, “prirodna definicija zadatog obima i buduće jezgre Europe”. Kad bi ove zemlje imale političku volju, u ugovorima bi bilo predviđeno temeljno načelo “uže suradnje” koje bi dozvolilo i prvi korak izdifirenciranja jedne takve jezgre, kao i obrazovanje jednog već dugo vremena potrebitog pandana “Euro-skupini” Vijeća unutar Europskog parlamenta.

Kooperacija

Habermasu je, naravno, jasno, da će se protiv ovog prijedloga odmah formirati prigovor “podjele EU”, ali “ako se uopće želi europsko ujedinjenje, taj prigovor je neosnovan”,  jer “tek bi funkcionirajuća jezgra Europe mogla u svim članicama EU uvjeriti polarizirano stanovništvo u smisao projekta”, a samo pod ovom pretpostavkom bi se moglo za projekt pridobiti i ono stanovništvo koje je nekoć ranije radije optiralo za suverenitet nacionalnih država. U ovoj perspektivi svakako se moraju prvo pridobiti one vlade koje iščekuju ishode, jer bi one morale u početku tolerirati ove namjere, poručuje Habermas, što mu je i najnerealniji dio zamisli. No, Habermas vjeruje kako je prvi korak ka kompromisu unutar valutne zajednice pri ruci, sukladno kojemu bi njemačka vlada morala odustati od njezina otpora prema bliskoj financijskoj, gospodarskoj i socijalno-političkoj kooperaciji, dok bi Francuska morala odustati od određenih zahtijeva za suverenitetom. Njemu je, kako veli, jasno da “svako produbljivanje danas propada na tvrdoglavom otporu vladajuće CDU/CSU”, koja izbora radi manipulira “nacionalnim gospodarskim egoizmom” i time i tako sustavno podcjenjuje spremnost na ustupke za koje je većina građana u Njemačkoj već bila spremna.

U vezi teze da bi Brexit mogao pogodovati osjećaju kod onih koji su i do sada osjećali Njemačku kao hegemona unutar EU o još “jačem njemačkom utjecaju”, Habermas je kritizirao “promjenu mentaliteta” u zemlji do koje je došlo nakon tzv. povraćaja državne “normalnosti” poslije ponovnog ujedinjenja Njemačke. Radi se o sve samosvjesnijem stilu i sve naglašenijem “realističnom” usmjerenju politike “Berlinske Republike” prema vani, misli Habermas, što ima za posljedicu da “od 2010. njemačka vlada prihvaća nevoljno vodeću ulogu u Europi i to manje u zajedničkom, a više u vlastitom interesu”. Protivno svojoj volji, misli Habermas, “Njemačka je istodobno postala i nesenzibilni i nesposobni hegemon, koji narušenu europsku ravnotežu snaga istodobno i koristi i poriče”, što “budi resantimane naročito u zemljama Eurozone”. Kako se mora osjećati jedan Španjolac, Portugalac ili Grk, pita se on, koji je izgubio svoje radno mjesto zbog politike štednje Europskog vijeća? Takav ne može simpatizirati članove njemačke vlade koji su se u Bruxellesu izborili za ovu politiku. Takav ne može njemačke članove vlade ni birati ni opozvati, s pravom ukazuje Habermas na problem manjkavog demokratskog legitimiteta u institucijama EU, jer se odluke u njima donose u pravilu temeljem tzv. posredovanog legitimiteta stečenog na izborima u zemljama članicama. Zbog ovih “nedemokratskih manjkavih konstrukcija” i tako dugo dok se one ne otklone, cijeni Habermas, ne smije se ni čuditi antieuropskom raspoloženju. On je, inače, posve siguran da se “demokracija u Europi ne može dostići na drugi način nego putem produbljivanja europskih kooperacija”!

Znači li to da će desničarski protupokreti tek tada iščeznuti kad bude više Europe i kad se EU demokratski produbi, bilo je posljednje pitanje Thomasa Assheuera Jürgenu Habermasu. “Ne, oni bi trebali već usputno izgubiti oslonac”, odgovorio je Habermas, te nastavio: “ Ako ja ispravno gledam, sve strane polaze danas od toga da EU mora ponovo zadobiti povjerenje kako bi desničarski populizam pustili niz vodu. Jedna strana želi demonstrirati sposobnost djelovanja kako bi desnoj klijenteli imponirala pokazujući mišiće. Slogan glasi ‘ne više vizije nego kompetencije rješenja’. Iz ovoga kuta gledano je Wolfgang Schäuble očigledno odustao od njegove ideje jezgre Europe. On se sasvim zalaže za intervencionizam, dakle da šefovi država i vlada odlučuju među sobom o svemu. On se zalaže za jednakopravnu uspješnu kooperaciju jakih nacionalnih država. Ali, primjeri koje on navodi kao Oettingerova digitalna unija, europeizacija vojnih proračuna, ili energetska unija, jedva da imaju željeni imponirajući efekt. A u slučaju stvarnih hitnih problema, u koje i on sam ubraja izbjegličku politiku i izgradnju europskog prava na azil,  a da se i ne govori o dramatičnoj nezaposlenosti mladih ljudi u južnim zemljama, troškovi kooperacije ostaju visoki kakvi su i bili. Otuda i preporuča druga strana alternativu produbljene i obvezujuće kooperacije u jednom manjem krugu država trajno voljnih za kooperaciju. Jedna takva unija ne treba probleme kao dokaze vlastite sposobnosti djelovanja. Već na putu ka njoj morali bi građani biti u stanju spoznati da se socijalni i gospodarski problemi mogu riješiti, oni koji su i prouzročili nesigurnost, strah od socijalnog sunovrata i osjećaj gubitka kontrole. Socijalna država i demokracija obrazuju unutarnji sklad, kojega u jednoj valutnoj zajednici ne mogu više osigurati pojedine nacionalne države”.

Dnevni list, 04. listopada 2016. godine, str. 38-39.