Mi njegujemo samo vlastite žrtve i žalimo što ih je tako malo

BUKA intervju

Mile Lasić: Mi njegujemo samo vlastite žrtve i žalimo što ih je tako malo

__

Po mome osjećanju, a sukladno djelovanju naših “dragih” političkih vođa mi putujemo u 19. stoljeće. Dakle, u predmoderno doba, jer nismo daleko od njega odmakli. I to je totalni poraz …

__

Razgovarali smo sa profesorom na Filozofskom fakultetu mostarskog Sveučilišta Milom Lasićem. Teme? Od referenduma u Republici Srpskoj, do uvođenja izvjesne prosvijećene diktature, koja bi nas nekako uvela u Evropsku uniju. Šta je to što nam je nedostajalo u ovoj zemlji i kako je moguće da NIKADA nismo niti imali demoratiju u Bosni i Hercegovini, saznajte iz intervjua koji je za BUKU dao profesor Mile Lasić.

__

Profesore Lasiću,  u najmanju ruku živimo u zanimljivim vremenima. Nažalost, nisu dobra. Kako vi gledate na postreferendumsku situaciju u Republici Srpskoj i predizborno stanje u BiH? Da li je ovo sistematsko političko zastrašivanje naroda ili konkretno zveckanje oružjem?

Bez svake sumnje, ovo je manipulacija narodom i narodima. Ako ćemo govoriti samo o referendumu u RS-u, posve je jasno da je priča višeslojna, ali da je riječ o manipulaciji i srpskim i bošnjačkim većinama. U krajnjoj instanci, riječ je o vještim manipulatorima u liku Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika. Ovo je uvod u rastakanje ionako rastočene zemlje i naši paralelni svjetovi su se razmakli. Pri tome nemojmo zaboraviti niti onu malu skupinu prosvijećenih ljudi, koji su se našli na nekom zajedničkom imenitelju, a a to je otpor bilo kojoj vrsti manipulacije.

Profesore, kako vi vidite reakciju običnog puka, tačnije, izostanak bilo kakve reakcije u svjetlu budućnosti tog istog puka u ovoj i ovakvoj BiH?

Bilo bi najlakše reći kako nema bolje budućnosti ako iz ove zemlje odlazi 80 tisuća mladih, a to je istina. Ovo će u konačnici biti zemlja staraca i možda zemlja nekih novih useljenika, o čemu ne možemo za sada sa sigurnošću znati. Funkcioniraće ova zemlja i dalje uz patronat i nova zaduživanja. Dakle, nema budućnosti.

Negdje ste izjavili da su političke elite u BiH jedan galimatijas lažne ljevice, nacionalista, etnokrata, kojima je jedini cilj ostati na vlasti i zadržati stečeno bogatstvo?

Apsolutno. Ja ovaj politički sustav koji političke elite i njihove sluge zovu demokratskim, nazivam demokraturskim. Dakle, u formalno demokracijskim uvjetima funkcionira sustav diktatura, dakle, čitav niz sustava, pri čemu su etnonacionalne diktature dominante. Ali tu moramo kazati, kada je riječ o srpskom i bošnjačkom subjektu, da možemo govoriti o sprezi lijevoga i desnoga i više se uopće ne zna tko je lijevo, a tko desno orijentiran i ima li uopće neke razlike. Ja mislim da nema među njima razlike. A, kod Hrvata, ljevice i nema. Kod Hrvata je alternativa jedan ustašoid Željko Glasnović. Da pojasnim, lijevo od Dragana Čovića i njegove ekipe stoje takvi tipovi koje podržava HDZ 1990, koja voda Glasnovića, šumara iz Kanade i koji nije ništa naučio. Njemu su u glavi četnici…

Kad smo kod toga, kako vi profesore Lasiću doživljavate kompletnu reviziju povijesti i to narastanje kulta ustaša i četnika? Imamo čitavu jednu kvazipovijesnu ekipu koja na svemu tome itekako dobro profitira.

Danas (na ovoj konferenciji op. aut.) postalo je i posljednjem slijepcu jasno da se radi o manipulaciji žrtvama. To se u sociologiji zove viktimotransagresija. Dakle, mi njegujemo samo vlastite žrtve i žalimo što ih je tako malo, i onda se zapravo u konačnici radi da su političke kaste na vlasti spremne za odbranu tekovina i tenkovina upotrijebiti sva sredstva, uključujući i manipulacije.

Ko je kriv za takvo stanje u akademskoj zajednici? Da li stranci koji nisu odradili proces denacifikacije ’96 godine ili narodi takvi kakvi jesu? Ili je to neki nesrećni spoj svega?

Kada čovjek gleda u kontinuitetu od 100 godina, onda mora biti jasno da su mu svaki puta sudbinu određivali strani subjekti koji su u tome momentu bili najmoćniji.  1878. u Berlinu je pala odluka o privremenom preuzimanju BiH na upravljanje, pa će potom biti anektirana od strane Austrije. I tu moram pošteno reći, Austrougarska je iz svojih interesa pokušala napraviti prvu infrastrukturnu, ali i političku modernizaciju, ali ne pravi veliki iskorak jer se oslanja na zasade Milet sustava. A to znači, ona BiH promatra s pravom kao predpolitičko društvo, a pokušava je modernizirati u politici uz pomoć vjerskih vođa.

Ali hajde da rezimiramo te istorijske periode, profesore.

Naime, radi se o najmanje dva pokušaja političke modernizacije. Jedan je vezan za Austrogarsku i završio je neuspjehom. Zatim je riječ, moramo kazati, o vremenu 70-ih i 80-ih godina, o vremenu ograničene političke modernizacije. Mi smo bili jednostranačko društvo sa nekim modalitetima, a to je drveno željezo. Dakle, nismo imali punu političku modernizaciju. I tada dolazi vrijeme pluralizma, a kod nas dolazi do eksplozije potisnutih osjećanja kroz sva ova stoljeća.

Hoćete reći da je nacionalizam bio reaktivna politička pojava?

Apsolutno. Ja nisam speman govoriti, unatoč svemu, o lošim Hrvatima, Srbima, Bošnjacima. Ali, govorim o predpolitičkom društvu zvanom Bosna i Hercegovina…

Ali, profesore Lasiću, ako je to tako, kako je moguće da je stepen mržnje danas veći kod mladih ljudi, od npr. direktnih učesnika u ratu?

Tako je. Postoje veteranske skupine koje imaju jako dobre kontakte među sobom, takođe po svakom istraživanju najveći broj stanovnika Bosne i Hercegovine bi primio pod krov stranca druge nacionalnosti, ponudio mu hranu i smještaj…

Ali, kako objašnjavate taj defekt da se ljudi danas više mrze neko tokom rata?

Ja vam tu moram stati. Ja nisam siguran da je tako. Dakle, ja mislim da se ne radi o masovnoj mržnji među našim narodima.

Možda su u pitanju medijske prezentacije?

Tako je. Mi dobijamo privide. Imamo malo anketa, one su pretežito loše i nemamo dubinske niti one na koje bi smo se oslonili. Mi nemamo osnove da govorimo o mržnji među našim narodima u ovome periodu, čak niti u ovako zaoštrenom vremenu, kada se radi o srazu dvaju velikih nacionalizama bošnjačkog i srpskog. Ja sumnjam da se Srbi i Bošnjaci mrze, ali sam siguran da su Bakirovi i Miloradovi momci dobro zaveli dijelove masa koje npr. misle da je referendumsko pitanje stvarno nešto važno.

Sa emotivnog aspekta, možda i nema tolike mržnje, ali straha itekako ima profesore Lasiću. U čemu je utemeljenje straha, ako ne u manipulaciji ljudima? Da li su ljudi baš toliko izmanipulisani od strane političkih elita i medija, ili je nešto treće po srijedi?

Ovo su računi za sve one pomenute neuspjele političke modernizacije. Mi imamo iskustva sa raznim diktaturama, moram reći i onom socijalističkoga tipa jer je moramo nazvati tako bez obzira gdje su nam bili očevi i djedovi. Radi se o tome da mi nismo imali iskustva sa demokracijom, nego su nam je stranci davali na kašičicu, ili smo mi od nje dragovoljno odustajali, služeći se jednim ideološkim konceptom. I ne umijemo se ophoditi prema demokraciji zato što smo je razumjeli kao borbu za teritorije i za samostalne države. Ja moram biti posve jasan ovdje. Bosna i Hercegovina je suviše mala da bi se mogla okrnjiti i za jednu općinu, a ne da se otcjepljuje, rascjepljuje i da se ide u tome pravcu.

No, iz ovog razgovora iščitavam, profesore, da mi niti danas ne živimo demokratiju. Pa se onda postavlja posve logično pitanje, kod nas možda u futuru trećem – Kad ćemo više živjeti tu demokratiju?

Po mome osjećanju, a sukladno djelovanju naših “dragih” političkih vođa, mi putujemo u 19. stoljeće. Dakle, u predmoderno doba, jer nismo daleko od njega odmakli. U doba Milet sustava. I to je totalni poraz. Jedna jedina brana tomu je demokracija pod prisilom, dakle, koliko god bilo apsurdno, međunarodni patronat nad Bosnom i Hercegovinom vodi je putem pojačane medijacije u jedan od najmodernijih sustava u ljudskoj povijesti, pa čak i na silu.

Da li nam to slijedi, profesore, prosvijećeni digitalni apsolutizam?

Ja mislim da je Europska unija nešto najvrjednije što se stvorilo u ljudskoj povijesti, ali kada je riječ o zemljama na rubu, dakle satelitima, koje nemaju uspjelu modernizaciju, sve se radi putem apsolutističkih mjera i ovo sada je posljednja šansa, pod uvjetom da stignemo do EU, prije nego se ona rastoči, jer i te tendencije postoje. Dakle, ovo nam je zadnja šansa da budemo u europskoj obitelji naroda i država, u kojoj ipak postoje elementi ljudskih prava i gdje funkcionira pravna država.

No, neće li vas politička i intelektualna elita i kvazielita optužiti za određenu vrstu jeresi, kada je u pitanju način “privođenja” nas ovakvih modernoj evropskoj obitelji?

Apsolutno. Ja sam tu svakako sam i baš zato me nije briga. Svi su govorili, što uopće nije moguće, ili o posebnom mjestu BiH u EU ili da tobož naše elite, unutarnjim reformama, kreću naprijed. Ja tvrdoglavo zauzimam stav da je moguće ići naprijed samo uz pojačanu medijaciju, kad naša gospoda ili drugovi dobiju zadatke, pa se usred silnih svađa mi ipak pomaknemo malo naprijed, pa iznova do sljedećeg prijepora.

Govorimo o štapu i mrkvi?

Apsolutno. I zahvaljujući očajnoj situaciji u kojoj je zemlja, a to je apsurd, koja će sve više biti oslonjena na ovu mrkvu, koja je, dakako, smještena u Vašingtonu i MMF-u, ali riječ je o vladarima u Briselu, dakle, BiH će se kretati puževim korakom i to je na neki način njena jedina i posljednja šansa. Naravno, BiH se ne smije rastočiti, jer bi se unutarnjom “pameti” naših elita ona odavno rastočila sama od sebe.

Buka.ba / Buka.com,  30.09.2016. u 11:00h