HUM – terra incognita

HUM – terra incognita

 

___

 

Iz posve benigne i prijateljske intervencije na fb-stranici jednog mojega (već bivšeg) online prijatelja, u kojoj sam upozorio da se ne smije zanemarivati kompleksna povijest Huma (Humske zemlje) prije, zapravo ni poslije susreta s Bosnom, izrodila se ružna praksa brisanja mojih tobož nepodobnih komentara, unatoč tomu što su bili utemeljeni na natuknici o Humu iz “Hrvatske enciklopedije” Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Ni LZMŽ nije dobar, dakle, ako njegova natuknica ne govori “poželjnim glasom” ili implicite ruši koncepciju “bosnizacije” Huma, odnosno Hercegovine, kako se pokazalo u ovomu igrokazu. Netko bi se zbog njega, dakako, trebao postidjeti, ali to nisam ja …

No, s ovim igrokazom je bila povezana i potreba da se zapitam što sve ne znam o Humu i o bizantijskom caru Konstantninu VII. – Porfirogenetu i njegovom spisu “O upravljanju Carstvom”. Porfirogenet je, naime, bio vrlo zanimljiva osoba – radije se bavio pisanjem nego upravljenjem carstom, ali je ostavio iza sebe mnoštvo spisa, uključivo i spis “O upravljanju Carstvom” (Πρὸς τὸν ἴδıον υıὸν Ρωμανόν, latinski De administrando imperio). Upravo ovaj spis postao je, naime, iznimno važnim izvorom i za proučavanje povijesti južnih Slavena. U njemu se u narodnosnom smislu dotiču, doduše, samo imena Srba i Hrvata, ma što se pod tim podrazumijevalo, ali se dotiče i ime rijeke Bosne barem jednom, te Huma (Zahumlja) najmanje 16 puta …

Ergo, slijede, enciklopedijske natuknice o Humu, pa potom i o bizantijskom caru Porfirogenetu i njegovom spisu “De administrando imperio”, preuzete s web stranice www.enciklopedija.hr – Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža:

 

a) Hum

Hum (Humska zemlja), povijesno područje današnje BiH kojim su u srednjem vijeku upravljale pojedine bosanske, hrvatske, crnogorske te srpske velikaške obitelji. Prvotno se prostiralo u slijevu lijevih pritoka Neretve, a u doba najvećeg opsega obuhvaćalo je područje današnje Hercegovine i dio jadranske obale, od Pelješca do Cetine. Najstarije vijesti o Humu donosi bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u djelu O upravljanju carstvom (De administrando imperio), gdje to područje naziva Zahumljem. On navodi Zahumljane kao dio vojske koja je sudjelovala na bizantskoj strani u franačko-bizantskom ratu 871. Prema Porfirogenetu, Zahumlje u polovici X. st. obuhvaća područje od Dubrovnika do Neretve, a u njemu spominje pet nastanjenih gradova – među ostalima Ston (Stagnon), Hum (Khloum) i Buna (Bona). Grad Buna nalazio se nad izvorom istoimene rijeke na mjestu današnjeg Blagaja, središta Humske zemlje. Pod knezom Mihajlom Viševićem u prvoj polovici X. st. Hum je bio samostalan, a knez Mihajlo spominje se među sudionicima crkvenog sabora 925. u Splitu uz hrvatskog kralja Tomislava. U crkvenom pogledu Hum je u prvoj polovici XI. st. potpadao pod jurisdikciju dubrovačkoga nadbiskupa. Prvotna jezgra Humskoga kneštva bila je Neretljanska kneževina, vladari koje su priznavali vazalni položaj prema susjednim moćnijim vladarima. Od 1040-ih cijelim Humom vladali su dukljanski vladari, potom je priznavao vlast hrvatskih vladara do 1102. Tijekom razdoblja samostalne vladavine humskih knezova u XII. st. područje njihove vlasti proširilo se prema zapadu, obuhvaćajući Imotski, i prema istoku, obuhvaćajući krajeve na lijevoj obali Neretve. Od polovice XII. st. spominju se i raški župani kao vladari cijele te oblasti. U to je doba, prema popu Dukljaninu, Humska zemlja (Chelmania) obuhvaćala devet župa kao i neka područja na desnoj obali donje Neretve. Miroslav, brat srpskog župana Stefana Nemanje, kao humski knez napadao je 1184. Dubrovnik i u pomorskoj bitki kraj Poljica bio poražen. Rat je završen 1186. mirovnim ugovorom. God. 1198. Humom je zavladao herceg Andrija II., ali je stvarnu vlast tijekom cijeloga XIII. st. obnašala domaća dinastija. Tako se početkom XIII. st. kao humski vladar spominje Petar, koji se naziva i »veliki knez humski«, potom njegov nećak Toljen, a nakon njegove smrti 1239. i »veliki knez« Andrija. Ta trojica humskih knezova bili su – ovisno o političkim prilikama – u prijateljskim ili neprijateljskim odnosima s dalmatinskim komunama, osobito sa Splitom i Trogirom. Od polovice XIII. st. spominje se Andrijin sin Radoslav, ali samo s titulom župana. On se 1254. očitovao kao »vjeran kletvenik (vazal) gospodinu kralju ugarskomu« i obećao je braniti Dubrovčane od srpskoga napada »i po moru i po suhu«. Na početku XIV. st. Humsko kneštvo osvojio je hrvatski velikaš i ban Pavao I. Bribirski, koji je vlast nad tom zemljom predao svojim vazalima, hrvatskoj plemićkoj obitelji Nelipčićima. O vlasti knezova Bribirskih nad Humom govori podatak iz 1305., prema kojem se Pavlov sin Mladin II. naziva »Hrvata i Bosne ban i vrhovni gospodin cijele humske zemlje«. Nakon njegova pada 1322. došlo je do slabljenja bribirske moći, što je iskoristio bosanski ban Stjepan II. Kotromanić i 1326. ovladao Humom, a 1333. naziva se »ban Bosni i Usori i Soli i gospodin Humskoj zemlji«. I nakon vojnoga pohoda cara Dušana iz 1350. Humska zemlja ostala je u vlasti Kotromanića sve do 1357., kada je došla pod vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca. Nakon Ludovikove smrti 1382. Hum je postupno došao pod vlast bosanskog kralja Tvrtka I. Za njegove vladavine neko vrijeme funkciju vojvode Huma obnašao je Vlatko Vuković. U prvoj polovici XV. st. Hum je bio pod vlašću Kosača, vojvode Sandalja Hranića Kosače i njegova nasljednika hercega Stjepana Vukčića Kosače, koji su uspjeli pokoriti humsku i trebinjsku vlastelu. O stvarnoj vlasti Kosačâ nad Humom u tom razdoblju svjedoči podatak iz 1444. da se Stjepan Vukčić Kosača, nećak Sandalja Hranića, naziva »gospodar Huma«. Kao posljedica uzimanja titule hercega 1448., a nakon osmanskog osvajanja u Bosni, zemlja Stjepana Vukčića Kosače počela se nazivati Hercegovinom.

b) Konstantin VII. Porfirogenet

Konstantin VII. Porfirogenet (grčki Κωνσταντῖνος ὁ Πορφυρογέννητος, Κōnstantĩnos ho Porphyrogénnētos: Konstantin Grimiznorođeni), bizantski car od 913 (Carigrad, IX. 905 – ?, 9. XI. 959). Sin Lava VI. Mudroga, čijim je suvladarom postao 911. Nakon očeve smrti (912) vladao je njegov stric Aleksandar, a od 913. namjesničko vijeće, isprva na čelu s carigradskim patrijarhom Nikolom Mistikom, a potom s Konstantinovom majkom Zoe. God. 920. regentom je postao Roman I. Lakapen, čijom se kćerju Helenom Konstantin oženio. Do 945., kada je započeo samostalno vladati, bavio se kulturnopolitičkom, književnom i umjetničkom djelatnošću pa je na svojem dvoru okupio velik broj izobraženih ljudi radi prikupljanja antičkih i ranobizantskih djela. Rezultat su toga rada mnogobrojni traktati i spisi enciklopedijske naravi (pretežno kompilacije), od kojih su osobito vrijedni Izvadci o poslanstvima (ϒπόϑεσıς τοῦ περì πρέσβεων τεύχους Ρωμαίων πρὸς ἐϑνıϰούς, navodi se pod latinskim naslovom Excerpta de legationibus), o diplomatskoj djelatnosti u Bizantu, Izvadci o vrlinama i porocima (ϒπόϑεσıς τοῦ περì ἀρετῆς ϰαì ϰαϰίας, latinski Excerpta de virtutibus et vitiis), nastali na temelju djelomice sačuvana djela rimskog povjesničara Kasija Kokcejana Diona, te Izvadci o zasjedama (Περì ἐπıβουλῶν ϰατὰ βασıλέων γεγονυıῶν, latinski Excerpta de insidiis), o usponu careva na prijestolje, pokušajima njihova ubojstva i uzurpacijama. Sam Konstantin sastavio je nekoliko djela; u spisu O temama (Περì τῶν ϑεμάτων τῶν ἀνηϰόντων τῇ βασıλείᾳ τῶν Ρωμαίων, latinski De thematibus) pisao je o povijesti i ustrojstvu bizantskih pokrajina, a u traktatu O ceremonijama (Ἔϰϑεσıς τῆς βασıλείου τάξεως, latinski De cerimoniis) iscrpno je opisao bizantski dvorski ceremonijal. U panegiričkoj biografiji svojega djeda Bazilija I. (Iστορıϰὴ δıήγησıς τοῦ βίου ϰαì τῶν πράξεων βασıλείου) donio je i podatke o južnoslavenskim narodima. Kao izvor za proučavanje povijesti južnih Slavena osobito je vrijedan spis O upravljanju Carstvom (Πρὸς τὸν ἴδıον υıὸν Ρωμανόν, latinski De administrando imperio), zamišljen kao priručnik o vladanju državom, a namijenio ga je sinu Romanu. U njemu je donio niz praktičnih uputa o vođenju vanjske politike te velik broj podataka o povijesti, običajima i državnom poretku naroda koji su živjeli kao susjedi ili podanici Bizantskoga Carstva. Djelo je jedan od temeljnih izvora za proučavanje najstarije hrvatske povijesti (i izvor stare toponimije), a znanstvena kritika i danas istražuje vjerodostojnost podataka. U poglavljima 29–36 donose se podatci o seobama Hrvata i Srba, o njihovoj povijesti do polovine X. st., o povijesti gradova u Dalmaciji i povijesnoj geografiji južnoslavenskih zemalja, a u poglavljima 49–50 podatci o Slavenima na Peloponezu. Za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest osobito je značajno poglavlje 30, Rasprava o tematu Dalmaciji, u kojem se iznose ključni podatci o doseljenju Hrvata na prostore gdje danas žive. Jednako je značajno i poglavlje 31, O Hrvatima i pokrajini u kojoj sada stanuju, u kojem se razmatra podrijetlo Hrvata i donose se podatci o njihovim običajima i društvenom uređenju. O odnosu Hrvata i Avara te o sukobima sa starosjedilačkim romanskim stanovništvom kratke se bilješke donose u poglavlju 29, O Dalmaciji i narodima koji u njoj stanuju. Poglavlja 29–31 također su značajna zbog podataka o pokrštavanju Hrvata pa je tako Konstantinovo djelo glavni izvor za proučavanje problematike doseljenja i pokrštenja Hrvata. Ujedno je važno za proučavanje pojedinih tema iz hrvatske ranosrednjovjekovne političke i vojne povijesti, jer autor donosi podatke o odnosu dalmatinskih gradova i hrvatskih vladara u unutrašnjosti u drugoj polovini IX. st. te o sukobu Bugara i Hrvata u doba Tomislava. Konstantinovu vladavinu u vanjskoj su politici obilježile odlučne borbe protiv Arapa na istoku, živa diplomatska aktivnost (s Omejidima iz Córdobe, s njemačkim kraljem Otonom I. Velikim), prijateljstvo s Rusima i mir s Bugarima. U unutarnjoj politici održavao je ravnotežu utjecaja vojnih i civilnih službenika, zemljoposjedničke aristokracije i vojnika stratiota. Naslijedio ga je sin Roman II.

c) O Porfirogenetovom spisu “De administrando imperio”

O upravljanju carstvom (lat. De administrando imperio) djelo je bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz 10. stoljeća pisano na grčkom jeziku. Latinski naziv dao mu je 1611. godine nizozemski učenjak Johannes Meursius koji ga je prvi objavio. Konstantin djelu nije dao precizan naziv, već na početku stoji posveta sinu Romanu. Stoga se smatra da je djelo nastalo kao priručnik za budućeg cara.

To je najznačajniji spis za Hrvate i povijest južnih Slavena. U 29., 30., 31. poglavlju (o Hrvatima), u 32. – 36. (o Srbima, Zahumljanima, Travunjanima, Dukljanima i Paganima) te u 13., 40. i 41. poglavlju daje vrlo važne obavijesti o najranijoj povijesti Hrvata; bilježi narodnu predaju o pradomovini i doseobi Hrvata (legenda o petero braće i dvjema sestrama), o propasti bizantske vlasti u Dalmaciji, o borbama Hrvata sa susjednim narodima, i dao je podatke o hrvatskim županijama i gradovima. Djelo je nastalo oko 950., iako je u mnogočemu netočno i proturječno, jedan je od ključnih izvora za hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest.

„Kao izvor za proučavanje povijesti južnih Slavena osobito je vrijedan spis “O upravljanju Carstvom” (latinski “De administrando imperio”), zamišljen kao priručnik o vladanju državom, a namijenio ga je sinu Romanu. U njemu je donio niz praktičnih uputa o vođenju vanjske politike te velik broj podataka o povijesti, običajima i državnom poretku naroda koji su živjeli kao susjedi ili podanici Bizantskoga Carstva.

Djelo je jedan od temeljnih izvora za proučavanje najstarije hrvatske povijesti (i izvor stare toponimije), a znanstvena kritika i danas istražuje vjerodostojnost podataka. U poglavljima 29–36 donose se podatci o seobama Hrvata i Srba, o njihovoj povijesti do polovine X. st., o povijesti gradova u Dalmaciji i povijesnoj geografiji južnoslavenskih zemalja, a u poglavljima 49–50 podatci o Slavenima na Peloponezu.

Za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest osobito je značajno poglavlje 30, “Rasprava o tematu Dalmaciji”, u kojem se iznose ključni podatci o doseljenju Hrvata na prostore gdje danas žive. Jednako je značajno i poglavlje 31, “O Hrvatima i pokrajini u kojoj sada stanuju”, u kojem se razmatra podrijetlo Hrvata i donose se podatci o njihovim običajima i društvenom uređenju.

O odnosu Hrvata i Avara te o sukobima sa starosjedilačkim romanskim stanovništvom kratke se bilješke donose u poglavlju 29, “O Dalmaciji i narodima koji u njoj stanuju”. Poglavlja 29–31 također su značajna zbog podataka o pokrštavanju Hrvata pa je tako Konstantinovo djelo glavni izvor za proučavanje problematike doseljenja i pokrštenja Hrvata. Ujedno je važno za proučavanje pojedinih tema iz hrvatske ranosrednjovjekovne političke i vojne povijesti, jer autor donosi podatke o odnosu dalmatinskih gradova i hrvatskih vladara u unutrašnjosti u drugoj polovini IX. st. te o sukobu Bugara i Hrvata u doba Tomislava.”

(Vidjeti u: Hrvatski leksikografski zavod “Miroslav Krleža” – Hrvatska enciklopedija – Konstantin VII. Porfirogenet)