Ispovijesti preživjelih Srebreničana

Povodom 11. jula/srpnja – datuma kad se uvijek iznova otvara „bošnjačka rana“!

 

___

D N E V N I   L I S T

(19.07.2016)

___

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

Ispovijesti preživjelih Srebreničana

 

___

 

Mogu se samo pretpostaviti Safetove traume proživljenog, ispisane u svaki njegov grč. Njemu je, kao i drugim preživjelim Srebreničanima potrebna pomoć, empatija a ne prijekor bezosjećajnih zemljaka, koji mu maltene poručuju pogledom kako je kriv što je živ

___

 

M O S T A R – Vjerojatno bi svakog 11. srpnja / jula u zemlji kakva je BiH ponajbolje bilo zašutjeti, ali ako se već nešto govori i piše tad  s velikim obzirom prema preživjelim srodnicima, posebice sestrama i majkama pobijenih Srebreničana. Iza svih bestijalno umorenih u Srebrenici, u ratu u BiH, i u svim jugoslavenskim ratovima ostaju vječite sestrine i majčine suze, što je Darku Cvijetiću, primjerice, uspjelo uhvatiti u bolni plač jedne Sestre – Prijedorčanke, a Safetu Zecu u zgrčeni liku jedne Majke – Srebreničanke. „Zakopavanje sestre“ se zove pjesma u kojoj Darko Cvijetić veli: „Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. Godine / Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca / Imaju već velike kćerke/ Javili krajem godine da su joj identificirali / Brata u masovnoj / I ona pokopala nekoliko kostiju / Drugi puta sam je sreo 2005. / Opet joj našli brata / Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj / Još joj brata iskopali / Ove 2015. bila je mirna i puno starija / Našli ga opet, šapće i osvrće se / Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta? / Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu / Još brata? / A meni pun mezar“.

U Zecovoj „plastici“ može se opipati, pak, bol Majke – Srebreničanke, dakako može to biti bilo koja srebrenička majka, pa čak ne bezuvjetno ni Srebreničanka ni Bošnjakinja, ni muslimanka, što u ovoj Safetovoj plastici vjerojatno sve to jeste. Utoliko je riječ i o Azmirovoj  majci Nuri, čije je potresne riječi povodom video scena strijeljanja njezinog sina Azmira od „Škorpiona“ na Godinjskim Barama kod Trnova postavila 11. srpnja ove godine  na svoj FB zid moja izvrsna studentkinja Ines Pušić: „Spakovala mu komad kukuruznog hljeba, malo šećera i soli i jednu presvlaku. Idi, sine, velim, valjda ćemo se sresti u Tuzli. Plačem ja, gledam za njim kako zamiče ispod kuće. Sutradan ja u Potočarima, hiljade naroda, kad, odjednom, pojavi se moj Azmir. Sine, otkud tebe, pitam, a on se zaleti, zagrli me, izljubi, kaže, nisam te mati bio poljubio pa sam se zato vratio. Još mi na obrazu stoji onaj njegov dah. Bi malo sa mnom i ode prema šumi, da se pridruži koloni“. Azmira nije bilo među preživjelima u dijelu kolone koja se probila na slobodnu teriotoriju. Godinama se Nura nadala da će se pojaviti odnekud. Onda su joj javili da su identificirali njegove posmrtne ostatke. „Bila je to šaka kostiju. Pronašli su ih negdje kod Trnova, tako su mi objasnili. Preživjela sam to. Kako, ne znam ni sama“, ispričala je Nura. Godinama kasnije, pred ponoć, dok se spremala za počinak, čut će kako spiker spominje Den Haag i da će majka prepoznati sina, a sestra brata. „Okrenem se, na ekranu vidim kako četnici strijeljaju grupu muškaraca i među njima moj Azmir. Gledam, ne vjerujem svojim očima, srce mi stalo, ukočile se vilice. Jest’ moj Azmir, njemu pucaju u leđa. Pade moje dijete. Bos. Ni sedamnaest godina nije imao…“

U logoru Mitrovo polje, u zemlji Srbiji

“Ni danas ne znam zašto sam baš ja preživio, a drugi nisu“, opore su riječi Safeta V., čovjeka koji je proveo četiri mjeseca u logoru u zemlji Srbiji, zapravo SR Jugoslaviji, ili Se-Re-Ji, kako se te 1995. godine pošprdno zvao ostatak SFRJ, sastavljen od Srbije i Crne Gore. Safeta V. je nakon četiri neljudska mjeseca provedena u koncentracijskom logoru Mitrovo polje u Srbiji otkrio i spasio Međunarodni crveni križ (IRK), inače ne bi bilo ove ispovijedi. Zabilježio sam je već povodom 10. obljetnice srebreničke golgote, zajedno s nekolicinom slično potresnih  ispovijedi preživjelih Srebreničanina, pa ih potom objavio u Oslobođenju (2005.) i na Peščanikovom portalu (2010.), te u nekim mojim knjigama, uz minimalna kraćenja ili tehničke preinake, uvjeren da su ove osobne tragedije psihogrami užasa i drugih preživjelih Srebreničanina, pa i svih stradalnika …

Mogu se samo pretpostaviti Safetove traume proživljenog, ispisane u svaki njegov grč. Njemu je, kao i drugim preživjelim Srebreničanima potrebna pomoć, empatija a ne prijekor bezosjećajnih zemljaka, koji mu maltene poručuju pogledom kako je kriv što je živ. Jer, kako se to mogao baš on spasiti iz logora u Srbiji? Ergo, ako ga je i oslobodio IRK, sigurno je izdao, govore ovi oguglali ljudi “mi“ i kad govore o patnjama drugih, i kad nisu propatili. A Safet jeste. “Bilo nas je 400 ljudi u logoru Mitrovo polje u Srbiji“, pripovijeda Safet, “mene su priveli 22. augusta u taj logor, pod drugim identitetom, i pod brojem 40.“

Safet je, u stvari, nakon bijega iz Srebrenice i višednevnih lutanja i masovnih pokolja u srebreničkim šumama uhvaćen gladan i očajan na mostu između Zvornika i Malog Zvornika, BiH i Srbije, s dvije štruce kruha pod miškom, koje su i odale otkuda je i šta je. Evo, uostalom, Safetovih riječi, zabilježenih u moju bilježnicu prije 11 godina: “Saslušanja i premlaćivanja su trajala svaki dan i svaku noć. Moje je tijelo bilo potpuno pocrnjelo od zadobijenih udaraca. Udarali su nas najčešće nekim drvetom dugim metar i po. Spavali smo na betonu i tek poslije posjete Crvenog križa dobili smo deke za spavanje. Po 20 puta dnevno smo se morali krstiti i pjevati četničke pjesme. Hranu smo dobijali tek toliko da bi preživjeli – ucrvan grah, rižu i grašak, kao i krompir koji nije ličio na krompir. Dvanaest ljudi je moralo dijeliti 750 grama kruha. Za piti smo dobijali šoljicu čaja, koji kao da je bio slan. Morali smo se oprati za 10 sekundi. Odlaženje u WC je bilo dalje poniženje. Njihovi inspektori su me prisiljavali da priznam silovanje djece i srpskih žena, stvari koje ja nisam ni pomislio, a kamo li uradio. Po izlasku iz logora imao sam 52 kila. Ne znam šta da kažem, zaboraviti ne mogu. Moje misli su još smetene. Mogu da kažem samo da mi je poklonjen drugi život, iako u Njemačkoj živim u neizvjesnosti, pod prijetnjom izgona. Život, ipak, ide dalje, moramo dalje živjeti. Moram još kazati da iz mog najbližeg okruženja, gdje sam prije živio, Džemal Mašić nije izašao sa svojih pet sinova, nije izašao ni Džamil Salihović sa svoja četiri sina, Muhinović Feho je izašao, ali su mu sinovi pobijeni… Nema kraja ovoj priči…“

Safeta V. se implicite okrivljuje među bezdušnim Bosancima i Bošnjacima da je propjevao u logoru u Srbiji, pa Safetu i ne preostaje drugo do da živi povučeno, sam sa sobom i svojim mislima. Koliko su takve optužbe bezmislene ne treba ni govoriti. Implicitna bezdušnost koja izvire iz njih može se mjeriti samo s totalnim nijekanjem postojanja ovih logora, i/ili mučenja u njima u srbijanskim medijima. Ovi su logori bili, ako se slučajno ponekad i pomenu, humana prihvatilišta, o čemu, je l’ te, upravo svjedoči podatak da je oko 400 srebreničkih logoraša izmješteno u treće zemlje, uz pomoć IRK-a. Istina je, odista, da su u neka doba pušteni i raseljeni svi oni Srebreničani iz logora u Srbiji koji su imali nekoga u svijetu da im dostavi vizu, ili je neka zemlja bila spremna pružiti im uočište. No, do tog momenta su zatočeni Srebreničani još jednom prošli inferno …

Bolje je godinu dana pregovarati nego jedan dan ratovati

“Prije četiri nedjelje sam identifikovao mog oca Aliju. Zaveden je kao iskopina pod brojem 635 iz masovne grobnice u Zvorniku“, riječi su Rešada Mujića, koje sam, također, zabilježio povodom desete obljetnice srebreničke tragedije.  “Ja sam imao potrebu da sve to vidim, nabio sam rukavice na ruke i … Kako može onaj Mašović da radi ovaj posao? Hrpa kostiju i ostaci odjeće. Nema glave, nema ruku, nema ni svih pršljenova, ali neću da čekam, možda ostale kosti neće nikada biti pronađene. I moj daidža, brat od majke je sada identifikovan. Mnogi drugi još nisu, nažalost. U očevom zavežljaju je i jedna sintetička čarapa, donji veš, napravljen od padobrana, kojim su nam avioni iz Frankfurta spuštali hranu, njegov kaiš i hlače… Dao sam krv prije godinu dana u Düsseldorfu, pa su na osnovu DNK-analize utvrdili da su očeve kosti nađene“, tim je riječima započeo njegovu javnu ispovijest tada 47. godišnji Rešad Mujić, kojeg prijatelji zovu Rešo.

Razgovarali par dana potom i u mojoj kući, u miru. Rešo smireno savija cigaretu, prinosi je usnama, oliže je lagano prije nego što je zapali, da dulje traje, valjda, a meni se učini da prekoputa mene sjedi i sa mnom razgovora Marinkovićev junak iz pripovijetke „Ruke“. Tvoje zavijanje cigarete odaje Tvoj karakter, Tvoju mirnoću, otkuda to, poslije svega, kažem tek da probijem led. A Rešo govori tiho, tek da se može čuti: “Nisam ja miran, ponekad buknem, ali dao bih svakom pola litra krvi komu treba, bez obzira ko je!“ Potom je uslijedilo njegovo kazivanje: “Bio sam od rata 30 puta u Bosni, ali ne mogu da poželim da odem tamo gdje sam rođen. Ovo će biti prvi put od 11. jula 1995. godine da idem tamo, u svoj rodni kraj u kojem više nikada neću živjeti. Kad se jednom izgubi povjerenje teško ga je povratiti. Kakva je moja budućnost tamo? Najteže je onome ko je izgubio nekoga svoga. Sve se drugo može nadoknaditi, zemlje ćemo ponijeti koliko se zalijepi za cipele. Ali, kad majka plače za sinom, sestra za bratom, to su teške stvari, teške… šta ću ja tamo, moji su svi pobijeni. Pobijeno je samo 13 mojih Mujića, otac, tri amidže, dva njihova sina… Pobijeni su i četiri sina od Zukić Huseina i on peti, četiri sina Zaima Porobića i on peti… Ponekad mi svi pobijeni dolaze pred oči, s onog spiska od 8.000 makar njih 4.000 sam morao poznavati. Trajalo je dva sata da se polijepe ovi spiskovi sa imenima i prezimenima osam hiljada ljudi, koliko li je trajalo da se svi oni pobiju? Namjeravam ići u Srebrenicu 06. jula iz Njemačke, a 08. jula kreće kolona od Crnog vrha kod Kalesije, sve pješice preko šume, kako bi 11. jula stigli u Potočare na dženazu… Jedanestog jula 1995. godine sam se rastao sa mojim ocem, on je otišao u Potočare da zatraži zaštitu od UNPROFOR-a. Sahranit ću ga ovog 11. jula u Potočarima, zajedno s drugim u međuvremenu identifikovanim tijelima. Nisam bio tamo, ne znam koliko je ljudi već sahranjeno, ali sad ću kamerom bilježiti sve. Pokušat ću izdržati ta tri dana bez hrane, tri dana nisu ništa… Kad sam izlazio na slobodu u julu 1995. godine izdržao sam 24 dana bez mrvice kruha. Tri dana nisu ništa…,“ zaustavi se Rešo na trenutak, umorio se, ali i da bi pripalio novu cigaretu. “Bio sam jedino dijete mojih roditelja, morao sam ostati u Srebrenici. Srećom su žena i sin i kćerka zadnjim autobusom izbjegli u Sloveniju, pa potom u Njemačku. I majka se spasila, sada je bolesna i sama. Kada sam poslije dvadesetsedmodnevnog marša stigao na slobodnu teritoriju i malo se oporavio krenuo sam za njima. S crvenim pasošom, dakle ilegalno, švercerskim kanalima preko Bosne i Hercegovine, Hrvatske do Slovenije, pa pješice preko Alpa u Austriju… Kada sam stigao u B. nisam mogao podnijeti normalnost, da se svaki dan ima jesti, da ljudi normalno žive…“, kratko i jezgrovito je sažeo Rešo dramu ilegalnog dolaska traumatiziranog čovjeka u nepoznatu zemlju. Pa se, nakon male stanke, vrati u ono vrijeme ranije i strašno: “Djecu su otimali od majki, djecu od 13, 14 godina. Kazna će ih stići kad-tad. Kriv je svijet koji je sve to dozvolio. Hvala Bogu da nisam isti kao ubice. Iako sam pripadao vojsci nisam činio zločin i ne bih nikada. To je bio stvarno zločin, u jednom danu pobiti tolike ljude. Ona slika sa šest ubijenih mladića je samo kap u moru. Gdje su ostali? I oni su ubijeni na isti način, najružniji mogući način. Teške stvari…“ Već se zamorio Rešo, ali nastavlja, “po meni je zločin zaboraviti zločin. Moraju se oprostiti neke stvari, ljudi se povezuju, ali zaboraviti se ne smije! Gledajte kako ovdje ljudi žive, različite boje kože, niko nikoga ne dira, a kod nas? Bolje je godinu dana pregovarati nego jedan dan ratovati!“

O svom putu iz pakla Srebrenice do slobodne teritorije, dugom 100 kilometara, za koji mu je bilo potrebno 27 dana, dobri čovjek Rešad Mujić nerado govori, samo ako baš mora, ili kada se previše rastuži. Uz mnogo muke je nagovoren i da javno svjedoči na izložbi o srebreničkoj tragediji u B. U najkraćem, Rešo je posvjedočio kako su očajni Srebreničani, njih 13 do 14.000, tih sudbonosnih srpanjskih dana 1995. godine, krenuli u kolonama, sluteći smrt ovako ili onako: “Iz moje kolone su preživjeli samo još dvojica…, ja sam imao sreću da preživim, ovo je garderoba moga oca…“ I, uistinu, na panoima na ovoj komemoraciji nalazile su se – pored bezdušnih Benetovih improvizacija i manipulacija – i fotografije krvavih ostataka odjeće njegova oca (hlače, kaiš, jedna sintetička čarapa, donji veš), ono što se našlo uz zemaljske ostake oca Alije, kojeg je Rešo nedavno identificirao “bez glave i bez ruku”. Na putu smrti Rešo i njegovi rođaci su vidjeli na svakom koraku raznijeta tijela, ranjenike, izbezumljene ljude. “Jedan iz kolone je prišao nepomičnom tijelu“, priča Rešo, “i uzeo glavu mrtvaca u ruke, iako smo ga upozoravali da ispod tijela može ležati mina. No, on je samo kazao: ‘Ovo je moj sin…’ Gazili smo po leševima, na sve strane mrtvi i ranjeni, još živi, a u stanju raspadanja… Iz raznih pravaca su pristizali očajni ljudi, formirala se kolona, neko je naredio da nosimo ranjenike sa sobom. Bilo je 50 do 60 ranjenika. Upali smo u četničku zasjedu. Razbježali smo se, ranjenici su ostali, prepušteni četnicima. Četnici su nas potpuno opkolili. Očajni ljudi su se spremali na predaju. Formirali smo grupu za pregovore od četiri, pet ljudi. Jedan od nas, Nazif Brkić, je prepoznat od strane nekog četnika iz Bratunca, koji mu je rekao: ‘Otkuda ti ovdje, jebo te Alija…’ Nemojte da nas dirate, nismo ništa krivi, govorili smo, a oni su uzvraćali – a ko je pucao oko Srebrenice? Postrojili su nas. Prvo su odvojili jedan dio bliže šumi za streljanje… Usne su mi se zaljepile, brada je počela da još jače podrhtava. Čuli smo komandu da se puca po nama. Od straha sam se umokrio. Osuo se rafal, počeli smo bježati, sletio sam niz neku strminu, pa potom u šumu. U njenom podnožju smo našli veliki broj izbezumljenih ljudi. Posvuda mrtvi i ranjeni, koji jauču. ‘Muslimani, balije, do jučer ste bili Srbi, a sada ste srpska otpad, predajte se, dovoljno je da podignete samo komad platna’, čulo se u našoj blizini. Ljudi se počeli meškoljiti, pa su se na kraju predali. Svi su pobijeni. Ja sam odlučio da se nikada neću predati. Ostao sam sam. Hrabrio sam se, sve će biti dobro. Nakon dugog lutanja sreo sam čovjeka, koji nije imao ništa, morao je biti naš, krenuli smo zajedno i lutali cijelu noć. Ujutro smo prešli Kravičku rijeku i sreli grupu ljudi, jedan od njih je bio 10 puta izboden nožem, pa tako pušten. 15. jula smo ušli u selo Burnice. Živjeli smo od šumskog voća, pekli divlju svinju, malo smo se opustili. Pojavila se grupa vojnika, koja je s razdaljine od 70 do 80 metara tvrdila da su naši iz Tuzle, da su došli da nam pomognu, ali bili su četnici. Razbježali smo se. Nakon silnih lutanja smo krenuli u pravcu Kasabe. Opet smo bili u njihovom okruženju, čuli smo i njihovu motorolu. Našli smo na rijeci starca cijelog izranjavanog od bombe, raspadao se. Ostavili smo mu pištolj da sam sebi presudi…Između Kasabe i Konjević polja, kod Kaldrmice, konačno smo prešli asfalt i ušli na komadić slobodne teritorije. Bio je to 15. dan našeg probijanja. Tu smo ostali sedam dana. 22. ili 23. dana smo krenuli dalje. Ja sam bio u grupi sa još četvoricom i niko nije znao kuda idemo. 04. augusta smo se obreli kod jednog potoka i tu nas je zatekla grupa naših momaka iz Žepe. Konačno slobodni… Braći i sestrama bi poručio da ne zaborave. Allah će nas za to nagraditi … Nikad se neće vratiti živjeti u Srebrenicu, možda negdje drugdje u Bosnu“, privodi kraju njegovu ispovijest Rešo, “u tuđini vodim smiren život, radim puno i odem ponekad u ribolov. Zarađujem skromno, ali dao bih – kad bih imao – firmi u kojoj radim još toliko samo da me i dalje pusti da radim. Dok radim, ne mislim na ono što sam proživio…“

Bolestima ima lijeka, ali praznoj duši nema!

Na pomenu pobijenim Srebreničanima u B. zabilježio sam i riječi Sabahete K: “Bože dragi, zašto sam se uopšte skrivala od granata? U ratu sam izgubila i muža i brata i djevera, jednu tetku, nenu su mi zapalili. Samo ljudi koji su bili u Srebrenici znaju kako je to bilo. Moj život je puko preživljavanje, bolestima ima lijeka, ali praznoj duši nema… Moj otac je odmah završio u logoru u Bajinoj Bašti, pa su moj muž i ostali muškarci iz sela krenuli kroz šumu u pravcu Srebrenice. Među njima je bio i moj brat od 12 godina. Svi su nestali, Srbi su ih ubili. Zašto je morao biti ubijen dječak od 12 godina? Rastanak sa suprugom je bio pretežak. Rekao je djeci: ‘Slušajte majku, možda se posljednji put vidimo!’Muža su uhvatili, vratili ga u Skelane, gdje tragično završava. U izbjeglištvu u Sloveniji sam saznala da su mi ubili i amidžu i strinu. Ne smijemo ih zaboraviti. Nakon svih mojih patnji, nakon što sam saznala da su mi muž i dva brata ubijena, da je najmanje 20 članova moje familije stradalo, nakon sve te tragedije, obolijeva mi sin u izbjeglištvu u Sloveniji. Dva puta mu je visio život o koncu. Nakon toga dolazimo u B. Ovdje nikog nije interesovalo ko sam i odakle sam došla, ili šta sam proživjela. Ipak, dali su nam osnovne, ljudske uslove za život. Teško je, jako teško i neopisivo. Ja znam da sam ja psihički bolesna i da mi je potrebna pomoć. Moja djeca ne pričaju sa mnom na tu temu, jer me vide kako patim i jer misle da bi mi bilo još teže kad bi me nešto pitali. Moj stariji sin je nedavno dobio izvještaj od Crvenog križa, u kojem je opisano kako je moj muž stradao. On je uspio da prebjegne u Srbiju, ali su ga tamo uhvatili, vratili u Skelane i mučenički ubili. Sin je na to samo rekao da ima vremena i da on neće zaboraviti kako su mu ubili oca…“

Dnevni list, 19. srpnja 2016. , str. 34-35.