Zvonimir Kelava: ROMI – VJEČNI MIGRANTI

Povodom Svjetskog dana Roma – 8. travnja

 

Zvonimir Kelava:

 

ROMI – VJEČNI MIGRANTI

 

Riječ Rom znači čovjek. Romi sebe doživljavaju ponajprije kao pripadnike ljudskog roda, univerzalistički, a tek sekundarno pripadnicima romskog roda. U 14. stoljeću sebe su nazivali Dom, što na indijskom jeziku znači ljudsko biće, čovjek. Tijekom migracija došlo je do promjene slova „d“ u „r“, te su počeli koristiti riječ Rom kojom su označavali narod. Pripadnici drugih naroda Rome nazivaju „Ciganima“. Termin se udomaćio tijekom višestoljetnog korištenja, ali se ne može smatrati ispravnim jer uz dodatnu ironiju i u posebnom kontekstu, nazivanje osobe „Ciganinom“ može se doživjeti kao pokušaj vrijeđanja (jer se tada termin povezuje sa lutalicom, kradljivcem i čovjekom u čije se poštene namjere sumnja).

Na preporuku romskih udruga, Vijeće Europe odobrilo je korištenje naziva Rroma u svojim službenim dokumentima. Trend je da se eliminira korištenje pogrdnog, uvredljivog imena „Cigan“, te da će odgovarajući naziv i samo poštovanje prema korištenju imati naziv Rom ili Rrom. Pogrdni naziv „Cigani“ porijeklom je iz grčkog jezika „Athinganos“, a otuda ulazi u europske jezike u raznim varijantama. Postoji još nekoliko naziva za Rome, a razlog je što se mislilo da su Romi porijeklom iz Egipta, otuda španjolski naziv „Gitanos“ i engleski „Gypsies“. Kod Turaka Osmanlija i Arapa, isto prema Egiptu, nastao je naziv „pharao nepe“, a preko Turaka je u Bosnu ušao kao „Firauni“.

Podrijetlo Roma

Do otkrića stvarne romske prapostojbine došlo je u Europi 1763. godine pukim slučajem. Student teologije Stefan Valyi, podrijetlom iz Mađarske, upoznao je u Leydenu kolege Induse iz Šri Lanke, koji su se predstavili da su iz „Malabara“, jer se tada i time označavala cijela Indija. Valyi je bio prvo iznenađen njihovom sličnošću s Romima iz svoje mađarske domovine, a bio je uvjeren da imaju isto podrijetlo kad im je pričao o „Ciganima“, što su oni razumijeli kao „Sinhalima“. Poslije toga je uslijedio njegov daljnji kompleksan studij ovog fenomena, praćen prije svega od strane slovačkog učenjaka Samuela Agostinusa ab Hortisa, kao i Peter Pallasa, Johanna Rudigera, William Mardensa i drugih.

Bazne riječi, kao što su neki brojevi i srodstva, te nazivi za dijelove tijela, bili su dokaz indijskog porijekla romskog jezika. Znanstvenici su zaključili kako je romski jezik izvorno indijski jezik, a da njegovi govornici vrlo vjerojatno potječu sa prostora Indije. Nakon studija Ralpha Turnera i posebno indijskog diplomata Redžendra Rišija koji su dokazivali da je sjeverni dio Indije – Pendžab prapostojbina suvremenih Roma, smatralo se da su sporovi i nejasnoće u pogledu ovoga naroda riješeni. Međutim, nakon Rišijeve studije, noviji izvori ukazali su na brojne socijalne, povijesne, jezične i druge kontradiktornosti u vezi sa podrijetlom Roma. Nedvojbeno je da su drumovima, koji su postali jedna od odrednica njihovog identiteta, krenuli najvjerojatnije još u 12. stoljeću odnekud iz Indije i da su se ka Europi kretali putevima koji se spominju u literaturi. Međutim, nejasno je, je li pred početak seobe romska etnija već bila jedinstveno formirana ili je riječ o više srodnih plemena koja su se vremenom stapala u relativno homognenu etničku masu. Ove nedoumice produbljuju fragmentirani povijesni tragovi koji vode porijeklo od bizantskih, perzijskih i arapskih izvora.

Postoje dokumenti koji upućuju na to da su Romi prije seobe pripadali višim kastama i da su održavali diplomatske odnose sa europskim suverenima i crkvama. U tom smislu značajan je dokument iz vatikanske zbirke koji datira iz 1422. godine u kojem se spominje da je Papa primio 200 Roma, a prema izvorima na koje upućuju uglavnom romski intelektualci tvrdi se da su po dolasku u Europu, Romi mogli računati na bliske veze među francuskom i poljskom vlastelom. Drugi dokument koji bi mogao potvrditi ovu tezu je kronika dinastije Amin – Katib ali Amini. Po ovoj kronici Romi potječu iz Kanaudža, grada u sjevernoj Indiji, kojega su preci Roma nastanjivali u dva navrata. Kanaudž je bio duhovni i politički centar sjeverne Indije. U vrijeme svoje najveće moći u 9. stoljeću Kanaudž je osvojio sultan Mahmut Gazni koji je obrazovano stanovništvo prodao kao roblje u Kabul po izuzetno visokoj cijeni. Kako je broj roblja višestruko nadmašivao stanovništvo Kabula, veći dio stanovnika Kanaudža se uputio u raznim pravcima.

O podrijetlu Roma su ispričane i brojne legende gdje Romi svoju lutalačku sudbinu, te prokletstvo svoga lutanja izvode iz nekog inicijalnog grijeha (bio to incest, huljenje oca ili pak izdaja Isusa Krista, kovanje čavala za njegovo raspeće…). Grijeh izdaje Krista vjerojatno nije izvorno romski arhetip, već im je nametnut od kršćanske percepcije. Postoje teorije po kojima su Romi donijeli broncu u Europu i to tijekom 2. tisućljeća pr. Kr. Između ostalog, to se potkrepljuje arheološkim nalazima na iskopinama na području Baltika – pronađeno je mnogo brončanog oružja te nakita iz toga razdoblja sa znakom svastike. Poznata je i činjenica da su norveški Romi još davno prije nacizma nosili na ramenu istetoviranu svastiku.

Seobe Roma

Migracijski tokovi Roma ka Europi utvrđeni su tek u drugoj polovici 19. stoljeća. Tek od djela Franca Miklošiča objavljenog krajem 19. stoljeća, koji u raspravu uvodi pretpostavku da romski jezik vodi porijeklo iz dardu jezične grupe, naslućuju se putevi kojima su Romi stigli iz Indije u Europu, a zatim i na druge kontinente. Prema Miklošiču postojalo je nekoliko migracijskih tokova, a najveći je po svemu sudeći bio onaj koji je Rome vodio put Bizanta, a potom dalje ka sjeveru Balkana i srednjoj Europi. Vjeruje se da su Romi napustili Indiju oko 1000. godine. Migracije Roma odvijale su se tijekom stoljeća od Indije, preko Afganistana i Perzije. Dio plemena južne skupine kretao se u smjeru Sirije, Egipta (vjerovatno uz sjeverozapadnu Afriku preko Gibraltara u Španjolsku), dok najveći dio Roma preko Turske prelazi Bospor i dolazi u Europu (u razdoblju od 10. do 14. stoljeća Romi se zadržavaju u Turskoj i Grčkoj). Godine 1100. se opisuje dolazak skupine „Atsiganosa“ ili „Atsikanosa“ na planinu Atos u Grčkoj, a 1322. godine francuski redovnik Simon Simeonis opisuje skupinu Roma na otoku Kreti, dok su 1346. oni na Krfu. Povijesni izvori navode kako su 1399. godine došli u Češku, a između  1407. i 1416. kronike navode prve Rome u Njemačkoj koji su vjerojatno stigli slijedeći tok Dunava. Većina romskih skupina već na početku 15. stoljeća ima propusnice s preporukom – pokroviteljska pisma „litteras promotarias“, kao pismo ugarskog kralja Sigismunda iz 1423. godine koje pokazuje kako su Romi imali određen pravni dignitet, svoje starješine različitih naziva i sudsku vlast nad suplemenicima. Kasniji težak položaj, obespravljenost i stradanja Roma daleko su od razine prava koja im se daje pokroviteljskim pismima. To je vrijeme kada se Romi šire po cijeloj Europi, 1419. godine dolazi romska skupina u Francusku. U Italiju, u Bolognu, romski vojvoda od Egipta Andre dovodi skupinu od stotinjak Roma 18. srpnja 1422. Romi 1430. dolaze u Englesku gdje ih nazivaju „Gypsi“, prema tadašnjem običaju i uvjerenju kako potječu iz Egipta. U Španjolskoj se spominju 1447. godine, a Gitani koji su došli iz sjeverne Afrike 1452. Nakon što su Romi 1501. stigli u Rusiju, 1506. u Škotsku, a 1512. u Švedsku, može se reći kako su se raspršili po cijeloj Europi.

Kada je riječ o doseljavanju Roma na Balkan postoji nekoliko dokumenata koji ukazuju na pojavu romskih migracijskih krakova na južnom Balkanu u 12. stoljeću. Na Balkanu su se pojavili sredinom 11. stoljeća kada su bježeći ispred Seldžuka napustili Armeniju i krenuli ka Anadoliji, a potom i Grčkoj i dalje ka sjeveru. Romska sela u zapadnoj Bugarskoj spominju se u darovnici iz 1378. godine, što upućuje na zaključak da su već prilično dugo prebivali na tom području.

Prvi pouzdan zapis o Romima na tlu Hrvatske je pravni dokument iz Dubrovnika koji datira od 5. prosinca 1362. godine, a odnosi se na „Egipćane“ Vlaha i Vitana koji su zatražili u kneževoj kancelariji da im zlatar Raden Bratoslavić vrati osam srebrenih remena koje su kod njega zadužili. Desetak godina kasnije, 1373. spominju se Romi u Zagrebu kao trgovci i mesari. U Bosni i Hercegovini se Romi prvi put izrijekom spominju 1574. godine, kada je sultan Selim II. izdao ferman kojim je odobrio olakšice Romima koji rade u rudnicima, spominje one koji rade u rudniku željezne rude nedaleko od Banja Luke.

U BiH su postojale tri odjelite kategorije Roma. Najstariji među njima, takozvani „Bijeli Cigani“, nisu više uglavnom bili nomadi i malo-pomalo su zaboravljali svoj romski jezik. S druge strane „Crni Cigani“ živjeli su više nomadskim životom. Nazivali su ih čergaši. U njihovoj varijanti romskog jezika bilo je više rumunjskih elemenata, po čemu se može zaključiti da su se doselili iz Transilvanije ili Banata negdje na početku otomanske vladavine. Treća grupacija se zvala „Karavlasi“. Njima nije bilo pravo da im se govori da su „Cigani“ i tvrdili su da su Rumunji. Pored rumunjskog jezika, govorili su jednu varijantu romskog obilato prošaranog rumunjskim riječima. Mjesno pučanstvo ih je zvalo „srpskim Ciganima“ ili zato što su prije toga neko vrijeme živili u Srbiji ili zato što su bili pripadnici Istočne pravoslavne crkve.

Težak položaj Roma u Europi kroz povijest

Odnos prema Romima i romskim zajednicama u Europi prožet je predrasudama. Antiromski stavovi opsežno su dokumentirani u povijesnim kronikama i izvještajima gradskih vijeća već u 15. stoljeću. Na saboru Svetog Rimskog Carstva u Augsburgu 1500. godine protjerivanje Roma je opravdano postojanjem „autentičnih dokaza da su izdali kršćane“. Godine 1541. Romi su projerani iz Češke nakon što su optuženi da su kao turski špijuni podmetnuli požar u Pragu. Drugi razlog je navodno kanibalstvo među Romima. Ovu optužbu iznosi i Herman Grellman u prvom znanstvenom radu o Romima, „Die Zigeuner“ 1783. Upravo je ova knjiga korištena kao dokaz u okrugu Hont u današnjoj Slovačkoj, gdje je grupa od 151 Roma optužena da su ispekli i pojeli nekolicinu mađarskih seljaka. Priče o Romima kanibalima koji su ubili i pojeli svećenika kolale su i Španjolskom u 17. stoljeću.Međutim, nikada nikakvi dokazi o kanibalizmu nisu pronađeni. U Diderotovoj Enciklopediji navodi se da su „jedini talenti Cigana da pjevaju, plešu i kradu“. U najranijim izdanjima „Encyclopedia Britannice“ navodi se da će Romi ukrasti „sve što im dođe pod ruku“. U biti, „Encyopedia Britannica“ samo ponavlja Chambersovu Enciklopediju iz 1728. godine, razlika je u tome što Chambers pobliže daje opis stvari koje su Romi krali, a to je „sve što nije prevruće ili preteško za nositi“.

Zakonom Karla II. u Španjolskoj iz 1695. godine Romima je jedino dozvoljeno baviti se poljoprivredom, što oni nisu mogli jer niti su posjedovali zemlju, niti su imali ikakve vještine vezane uz poljoprivredu. Poljska je tijekom 1557. godine izdala prvi zakon o protjerivanju Roma. Početkom 17. i 18. stoljeća u Španjolskoj je organiziran lov na Rome u kojem je uhvaćeno i zatočeno oko deset tisuća Roma. Kralj Karlo III. morao ih je 1763. godine osloboditi zbog prevelikog pritiska lokalnog stanovništva koje je ovisilo o njihovim uslugama. U Habsburškoj Monarhiji i Španjolskoj krajem 18. stoljeća počinje val prisilne asimilacije u duhu prosvjetiteljstva kojeg su provodili Marija Terezija i Josip II. kako bi se dovršila integracija te u potpunosti izbrisala razlika između Roma i ne-Roma, Beč je tijekom 17. stoljeća uveo ograničenja na tradicionalna romska zanimanja te naložio da svi Romi moraju izučiti zanat.

Tužna epizoda romskog naroda je svakako rumunjsko ropstvo koje je postojalo na teritoriju današnje Rumunjske prije osnivanja vlasti u Vlaškoj i Moldaviji tijekom 13.-14. stoljeća, a ukinuto je u fazama od 1840-ih i 1850-ih. Prvi dokument koji potvrđuje prisutnost Roma u Vlaškoj datira iz 1385. godine, a odnosi se na grupu zvanu „Atigani“. Dokument je potpisan od strane princa Dana I. i u istome se navodi dodijeljivanje Roma Tismanskom samostanu kako bi radili na njihovih četrdeset salaša (zaseoka). Tradicionalno romski su robovi bili podijeljeni u tri kategorije. Jedni su bili u vlasništvu gospodara, drugi u vlasništvu rumunjske pravoslavne i grčke pravoslavne crkve, a treću skupinu su činili Romi koji su pripadali zemljoposjednicima. Evolucija rumunjskog društva i ukidanje kmetstva nije imalo utjecaja na Rome koji su i tijekom 19. stoljeća bili podvrgnuti istim uvjetima kao i u prijašnjim stoljećima. Tijekom Wallachian revolucije koja je izbila 1848. godine kratkotrajna vlada je donijela zakon o aboliciji ropstva kao jedan od glavnih društvenih zakona. Do 1850-ih pokret za aboliciju ropstva dobio je potporu gotovo cijelog rumunjskog društva.

Najteže vrijeme za Rome nastupilo je dolaskom nacista na vlast. Ured za rasnu higijenu izjavljuje da „sve Cigane treba tretirati kao hendikepirane i bolesne osobe, te da cilj treba biti eliminacija tih pokvarenih elemenata iz same populacije bez ikakvog oklijevanja“. Nakon početka Drugog svjetskog rata Romi po nalogu Heinricha Himmlera više nisu mogli napustiti svoje domove. Većina njemačkih i austrijskih Roma internirana je u logore kako bi ih se kasnije deportiralo. Nacisti su do kraja rata uspjeli pogubiti između 70 i 80% cjelokupne tadašnje romske populacije na području Europe. Podatak koji najbolje ilustrira te zastrašujuće brojke je to da kada sovjetski vojnici ulaze u koncetracijski logor Auschwitz-Birkenau i među preživjelima pronalaze samo jednog Roma.

Mogli bismo pomisliti kako danas u 21. stoljeću više ne postoje progoni Roma, no to nije sasvim točno. Primjer koji to najbolje pokazuje dogodio se 2010. u demokratskoj Francuskoj kada je francuska vlada uz masivnu upotrebu zapaljive retorike deportirala skoro 1000 Roma. U isto vrijeme je porušila više od četrdeset „neodobrenih“ romskih naselja, samo tijekom kolovoza 2010. Dug i trnovit put koji je bio pred Romima da bi stigli u Europu i dalje stoji pred njima kako bi dobili i uživali ista ona prava koja uživaju i drugi građani pojedinih država. Jedan mali korak na tom putu je svakako obilježavanje Svjetskog dana Roma 8. travnja.

Mostar, na Svjetski dan Roma, 08. travnja 2016. godine