Akademik, prof. dr. Ivan Cvitković o knjizi “Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas”

Recenzija rukopisa dr. sc. Mile Lasića „Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas“

Dr. sc. Mile Lasić imao je zanimljiv razvojni put: od sudionika političkih zbivanja krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, prisilnog imigranta, nakon povratka u BiH i opredjeljenja za znanstveni rad, razvio se u afirmiranog autora u oblasti društvenih znanosti. Kao malo tko drugi, za kratko vrijeme podario je društvenoj znanosti niz djela (Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi; Uvod u znanost o politici; Kultura sjećanja; Europe Now – Europa sada ili nikada; U zemlji zarobljenog uma; Dvije knjige pod jednim krovom …). Lasić je osoba iz akademskog života u BiH koja možda najcjelovitije prati literaturu s njemačkog govornog područja, što je vidljivo i iz njegovih objavljenih radova. Kao predmetnom nastavniku europskih integracija na Sveučilištu u Mostaru – treba reći da su „omiljene“ teme njegovih radova – europske integracije. Vidljivo je to i iz ovog rukopisa.

Rukopis „Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas“ ima circa 200 stranica teksta podijeljenog u pet poglavlja. Riječ je o autorovim saopćenjima na znanstvenim skupovima, tekstovima objavljivanim u raznim časopisima, kolumnama objavljivanim na portalima, intervjuima i polemikama. Iz čitavog rukopisa, direktno ili indirektno, proizlazi autorova želja za što brže približavanje Bosne i Hercegovine europskim integracijama. Lasić se zalaže za brži put BiH k Europskoj uniji vjerujući da će se na taj način ona moći očuvati u svom današnjem „zemljopisnom formatu“. Tomu bi, svakako, pridonio i ulazak Bosne i Hercegovine u NATO. Lasić potencijalnom čitatelju nudi mnoštvo informacija o Europskoj uniji (v. „O traumi osobnih i skupnih identiteta“); nacionalnim suverenitetima; nacionalnim državama; identitetima (osobnim i skupnim, nesvodivosti ljudi na jedan identitet, ma o kojem od njih bilo riječi); prednostima ulaska u EU. Pišući o tim temama, Lasić se, kad iznosi svoje stavove, poziva na najrelevantnije autore (iz regije i svijeta) iz oblasti sociologije, politologije, socijalne psihologije, filozofije.

U tom kontekstu treba promatrati i poglavlje „Pledoaje za novi društveni ugovor o plurimorfnoj BiH“ u kojem Lasić polazi od H. Küngovih zagovaranja politike regionalnog razumijevanja, približavanja i izmirenja za što je potreban i novi način mišljenja. To novo mišljenje treba polaziti od toga da nacionalne različitosti nisu prijetnja, već moguće obogaćivanje. Ni na različitosti u BiH ne treba gledati kao mane, već kao na njene vrline, ističe Lasić. Podjednako oštro kritizira i separatističke i unitarističke koncepcije u Bosni i Hercegovini. On piše o problemima Bosne i Hercegovine, države međunarodno priznate i iznutra nepriznate (pa i izdate). Nemoralno je slavljenje, kao nacionalnih heroja, onih koji su drugima, u ratu 1991.-1995, nanijeli zlo, smatra Lasić. Njemu je neprihvatljivo s jedne strane njegovati kulturu sjećanja na „naše“ žrtve, a s druge strane „kulturu zaborava“ na ono što su „naši“ učinili drugima. „I sve dok se budu njegovali događaji i ličnosti iz povijesti koji nas dalje razdvajaju, sve dok budemo uporno gajili kulturu sjećanja samo vlastitih žrtava, a ‘kulturu zaborava’ vlastitih sramota, bez želje za traganjem za onim što nas je spajalo u prošlosti, imamo male šanse uspostaviti mostove među onima koji bi nas ponovo spojili u budućnosti“ . Ako se već nije moguće složiti oko nekih datuma iz novije povijesti koje bi trebalo obilježavati, zašto ne obilježavati 22. svibanj – dan kad su Ujedinjeni narodi priznali BiH, pita se Lasić.

Kroz čitav rukopis, a posebno u potpoglavljima „Smrt multikulturalizma ili nadilaženje bijede useljeničkih društava“ i „Lažni kraj multikulturalizma na Zapadu i stvarni kraj multikulturalizma na Balkanu“, Lasić raspravlja o multikulturalizmu danas. Piše o bijedi paralelnih društava, odnosu migracija-društvena integracija, susretima kultura. Preko primjera Njemačke i nekih drugih zemalja, Lasić posebno šalje poruke onima u Bosni i Hercegovini koji ne prihvaćaju, ne uvažavaju i ne poštuju kulturne i druge raznolikosti kao društvenu realnost. Lasićev stav je jasan: nije izlaz u negiranju raznolikosti i stvaranju podijeljenih, paralelnih društava. Pišući o prevaziđenosti modela rješavanja konflikata na Balkanu koji su polazili od koncepta nacija-država, Lasić smatra da je to dovelo do smrti multikulturalizma na ovim prostorima i stvaranju „paralelnih društava“. Analitički piše o problematičnosti teza o naciji-državi u Bosni i Hercegovini, kao i o besmislenim ambicijama formiranja „bosanske nacije“ (koja bi negirala dosadašnji nacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini). “Morali bismo se naučiti ophoditi s identitetima, jednostavnim i složenim, a ne nijekati ih, ili zatirati“, poručuje Lasić . „…Namjerno, ili nenamjerno svođenje već formiranih bh nacija na etnije, uz inzistiranje na načelu većinske demokracije“ za Lasića je „demonstracija nerazumijevanja multikulturalnosti“. U postjugoslavenskim zemljama, umjesto metode upravljanja, korištene su metode „eliminiranja“ etničkih razlika. Najveće žrtve progona multietičnosti bili su gradovi koji su se dičili svojom tolerancijom i multikulturnim životom (Vukovar, Mostar, Tuzla, Sarajevo). „Pobijedila je bolest samozadovoljnosti, zluradosti  i ignorancije“, piše Lasić . I dok piše o stanju multikulturalizma u mnogim europskim državama (Njemačka, Norveška…), Lasić uvijek pravi usporedbu sa stanjem multikulturalizma na prostorima bivše Jugoslavije.

Čitateljima ništa manje neće biti zanimljiv i podnaslov „Povijesne zablude, nekrologiji i martirologiji“. U njemu Lasić prihvaća praksu mnogih današnjih ideologa koji izvlače zaključak o dva totalitarizma XX stoljeća (fašizmu i komunizmu, Lasić ipak ukazuje da među njima postoje i razlike), u ime kojih su počinjeni masovni zločini i ubojstva. Tu se moglo očekivati da će autor kritički prozboriti i o onim politikama koje su, isto tako u XX stoljeću, dovele do masovnih zločina, a sve pod firmom borbe protiv „komunizma i socijalizma“ (o čemu su  pisali mnogi intelektualci s ljevice). Ipak, treba podvući da autor s pravom kritizira one koji govore o komunističkim zločinima poslije II. svjetskog rata da bi prikrili (ili umanjili) ustaške i četničke zločine. Slično se Lasić postavlja i kad su u pitanju drugi događaji iz prošlosti, poput izdavanja „Ahdname“. Nema tu pretjerivanja kao kod onih koji je smatraju pretečom Povelje o ljudskim pravima. Lasić se više (a povod mu je posjeta Franjevačkom samostanu u Fojnici) osvrće na kulturno blago sačuvano u samostanu: Fojnički grbovnik; numizmatička kolekcija; etnografska, crkvena i druge zbirke; 50 tisuća naslova u knjižnici (među njima i 13 ikunabula); arhivska građa.

Za potpoglavlje „O prokletstvu selektivnog sjećanja“, Lasić je inspiraciju našao u knjigama Ivice Šarca („Kultura selektivnog sjećanja“, 2012), Jadranke Cigelj („Apartman 102 – Omarska“, 2007) i Karla Jaspersa („Pitanje krivnje“, 1999). Ništa manje nije zanimljivo i prilog „Jesu li univerziteti/sveučilišta u BiH u funkciji izgradnje mira ili nemira“. Tko je iole upućen u problematiku ovdašnjih univerziteta/sveučilišta suglasit će se s autorovom ocjenom da su ekonomska i socijalna degradacija univerziteta dovele do skoro potpunog nestanka znanstvenih istraživanja.

U III dijelu (INTERVJUI) autor je priredio intervjue koje ja dao magazinima „Privrednik“ i „Republika“, za SABAH USA, „Večernjem listu“, za ABC portal. U njima se najviše osvrće na turobnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini. Istina, neke teme se u intervjuima ponavljaju, što je rezultat reagiranja na aktualna politička događanja (poput ostavke Ž. Komšića na funkcije u SDP-u).

I četvrti dio (POLEMIKE) također sadrži izvjesna ponavljanja (poput izbora Ž. Komšića za člana Predsjedništva BiH). U ovom dijelu sakupljeni su prilozi objavljivani na Vidiportalu, te polemika s Raifom Dizdarevićem. Tu izdvajam jednu autorovu tvrdnju da su krajem osamdesetih „pripadnici antibirokratske revolucije preuzimali medijske i političke pozicije u BiH“. Smatram da su takve generalizacije i uopćavanja pretjerani (što nije uobičajeno za ovog autora).

 Z a k lj u č a k

Na osnovu detaljnog uvida u rukopis, i naprijed navedenog, preporučujem rukopis „Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas“ za objavljivanje. Moguće je da knjiga izazove polemike u intelektualnim krugovima o nekim autorovim stavovima (oko konsocijacijskog modela; koncepta „jedan čovjek-jedan glas“; kritici stranaka SD orijentacije u BiH; da li je SDP bošnjačka stranka i oko njegove uloge u /dez/organizaciji vlasti u Federaciji; te da univerziteti/sveučilišta u BiH nisu u funkciji izgradnje mira u BiH). U rukopisu se spominju mnoge osobe s kojima se Lasić politički razilazi, ili s kojima nikad nije ni bio politički blizak, pa kritizira njihovu političku poziciju. Bez obzira na to, rukopis preporučujem za objavljivanje. Različiti stavovi i ocjene, sve dok se iznose na akademski prihvatljiv način, zavređuju podršku. Samo tako (a ne s težnjom „da svi isto mislimo“) možemo praviti izlazak iz „političke igre“ koja nas „vrti u krug“ s povremenim vraćanjem u prošlost.

 Sarajevo, svibanj 2013. god.                                                                                              Akademik Ivan Cvitković