Prof. dr. sc. Zlatan Delić o “Dvije knjige pod jednim krovom”

Riječ profesora dr. sc. Zlatana Delića na promociji Lasićeve „Dvije knjige pod jednim krovom“,                                  održanoj  na Filozofskom fakultetu u Tuzli, 08. studenoga 2012. godine

Dragi prijatelji pisane riječi,

Dozvolite mi da izrazim zadovoljstvo što ovdje, na Filozofskom fakultetu u Tuzli, imamo priliku govoriti o knjigama dostojnim tog imena. Te knjige, već prema svojim simboličkim nazivima, zaslužuju da o njima govorimo i zasebno i zajedno. Kao da se radi o dvije knjige, ali koje se, stjecajem okolnosti, ipak, mogu čitati zajedno, i istovremeno, unutar istih korica jedne knjige, koja se sastoji iz dva različita, nadopunjavajuća dijela. Svi smo mi zarobljeni, zarobljenici u istim koricama otvorene knjige života iz čega i crpimo ideale slobode.

Potrebno je govoriti u znaku više, dvostruko otvorene, neizvjesne potrage za identitetom ovdje povezanih tekstova iz kojih se sastoje ove dvije knjige. Prva tematizira sociološke, političke, ideologijske, autobiografske, diplomacijske ali i neke druge, zanimljive, aspekte koji mogu pomoći u kontekstualiziranju i razumijevanju posljedica raspada Jugoslavije, iz ove naše, teško imenljive, izokrenute, bosanskohercegovačke perspektive.

O prvoj knjizi govorio je kolega Osmančević. Na tu knjigu potrebno se  vratiti na kraju, dok razmišljamo o značenju ključnih pojmova iz naslova druge knjige. U drugoj knjizi riječ je o politološko-kulturološkim esejima pod zajedničkim nazivom POTREBA ZA VJERODOSTOJNIM PRIPADANJEM (misli se na dvostruko pripadanje: i Bosni i Hercegovini i EU istovremeno).

Prethodna napomena: potrebno je razlikovati prezentaciju i interpretaciju, kao što razlikujemo usmenu riječ i tekst. Tome nas uči tradicija poststrukturalizma i ‘dekonstrukcije ‘. Od koje smo se udaljili. Kojoj se, na vrijeme, kada je trebalo, nismo ni približili. A da smo to učinili, mogli smo, blagovremeno, znati  razlikovati znak i predznak, i stranke s tzv. „nacionalnim predznakom“ i partije s predatorskim postznakom. A čini se da, poslije svega što se dogodilo i nama i našim riječima, ne znamo šta znače sve te silne riječi kojima opisujemo nas same, i ono što nam se događa u vremenu  (obrnute) tranzicije i globalizacije. Nijedna interpretacija ne može zamijeniti individualno iskustvo čitanja tekstova. Tekstovi su uvijek interferentni. Odnose se na druge knjige, tekstove i realne događaje koji se tiču nas samih. U našem „nemogućem slučaju“, koji se, za svaki slučaj, već dogodio, i ponavlja se, tekstovi se odnose  na transformaciju naših osobnih i kolektivnih identiteta.

Najteže pitanje socijalne ontologije našeg vremena i prostora, iz ove naše zajedničke, moderne, postmoderne, ili možda i predmoderne perspektive, moguće je formulirati na sljedeći način: u čemu se sastoji taj, toliko puta zloupotrijebljeni, ‘identitet’ bosanskohercegovačke društvene stvarnosti. „Mi“ očito, zadnjih dvadesetak godina, preživljavamo ono što bismo, u nedostatku adekvatnijeg izraza, mogli opisati kao gubitak samopredočenja jedinstvenog bosanskohercegovačkog identiteta. Ma šta to značilo. Stoga kolektivni plural „mi“, u svom gramatologijskom opsegu i sadržaju, bilo u socijalnoj ontologiji, ili u različitim hermeneutički inspiriranim filozofijama teksta; ili, recimo, i u različitim teologijama, semiotikama, semiologijama i gramatikama, nikada nije sasvim razumljiv, ni u tekstovima, ni izvan tekstova, ma koliko to neobično izgledalo za ovo naše svakodnevno, zdravorazumsko, da ne kažemo „tranzicijsko“, toliko izmanipulirano, i uvijek nedostatno, poimanje naše zajedničke društveno konstruirane stvarnosti.

Na 166. stranici  svoje Potrage za vjerodostojnim pripadanjem autor piše: „U post-modernističkom vremenu u kojemu živimo se i u visokorazvijenim zapadnim društvima ne radi o drugomu nego o nužnosti obrane prosvjetiteljske ideje sekularizma i političke moderne pred naletima razne vrste fundamentalizma, političkog i religijskog tipa“.

Ovome, u znaku postmarksističkog povratka materijalističkoj teoriji značenja naših simboličkih i stvarnih praksi, možemo dodati i neophodnost kritike „tržišnog fundamentalizma“ (Akbar S. Ahmed; J. Stiglitz),  naročito s obzirom na negativne posljedice neoliberalne globalizacije i, posebno,  ponajviše, i ponajprije, s obzirom na posvuda vidljive zastrašujuće učinke „obrnute tranzicije“ (M. Lasić) i socijalne posljedice „pljačkaške privatizacije“ (M. Castells) javnih dobara  u Bosni i Hercegovini.

Takvim temama, zadnjih godina, čine se vrlo dalekosežno, bavi se nova ekonomska sociologija (Richard Swedberg, Mark Granoveterr i drugi), nova disciplina koja, poput ledolomca, krči i osvjetljava nove puteve, ukazujući na „tamna mjesta socijalnog kapitala“ (R. Putnam) novog kognitivnog kapitalizma na Balkanu; raščinjavajući, gotovo hipnotičke, zablude postsocijalističkih politika identiteta, Te politike su, u zadnje dvije decenije, koliko anahrono toliko i bezobzirno, ovladale našim kognitivnim i emocionalnim kapacitetima. Izgleda da mi, zapravo, ne vidimo ono šta se događalo, i ono šta se, još uvijek, događa, ovdje, ispred nas, pred našim očima, u našoj blizini, našoj najbližoj stvarnosti, našim bližnjima, kao i nama samima.

 Ali, odakle (mi) govorimo, kada naprimjer, kao danas, želimo da govorimo o onome što je najvažnije? Ili, o onome što je presudno za nas, za naš zajednički identitet i našu zajedničku budućnost? Kome se obraćamo dok to činimo? Kako, recimo, u identitarno opterećenim opisima naše tranzicijske stvarnosti, razlikovati konstrukciju i ‘dekonstrukciju‘? Nadalje, mogu li, i u ovom našem, istovremeno fluidnom i klizajućem; ali i zamrznutom i zarobljenom tranzicijskom vremenu, još uvijek ičemu poslužiti naši stari emancipatorski diskursi. Diskursi u kojima se, i razlikuju, i međusobno nadopunjavaju i konstantivni i performativni i normativni „govorni činovi“ ili iskazi? Da li je moguće na jednoznačan način imenovati kolektivne političke i kulturne aktere naše tranzicijske stvarnosti? Ili, drugačije iskazano, kako je moguća produkcija i reprodukcija stanja u kome se nalazimo zadnjih decenija, ako ne i duže? To su, vjerujem, još uvijek važna, ako ne i najvažnija znanstvena, socijalno epistemološka, hermeneutička i sociosemiološka pitanja,  ne samo iz domena neke apstraktne jezičkoanalitičke filozofije politike ili kritičke analize diskursa, nego iz područja analize reprezentacijskih mehanizama koji omogućavaju produkciju i reprodukciju cijele jedne matrice tranzicijskog političkog govora naših (takozvanih) političkih  predstavnika koji, već dvadesetak godina, govoreći u naše ime, dakle umjesto nas samih, govore pretjerano metafizički i opskurantistički, a da za glasnu većinu sve to, ipak, izgleda sasvim suprotno: da nevino štite naše vitalne nacionalne interese.

Posljedica toga je to što su i najapstraktnije  riječi iz antičke metafizike, kao što je  entitet, postale sastavni dio našeg svakodnevnog vokabulara i identiteta za kojim naše etnopolitike, izgleda, na pogrešan način tragaju u našem zajedničkom jeziku, logosu, kojeg ne razumiju. Etnopolitike logos ne razumiju ni prije nego što o njemu čuju, ni pošto su čule. Zbog klanjanja pred predatorskim politikama identiteta, „zaboravili smo što činimo budni, kao što zaboravljamo šta činimo spavajući“, da parafraziramo i jedan drugi fragment Heraklitove filozofije, kada već, u jednom neobičnom kontekstu, pominjemo antičku filozofiju. Ko smo „mi“? To su, općenito, najteža filozofska, ontološka, sociološka, epistemološka, hermeneutička, komunikološka, egzistencijalna pitanja? I teološka. Ali evo mogućeg, prigodnog odgovora, povodom tekstova sakupljenih u ovim knjigama. Ako se pozovemo na samorazumijevanje autora, onda bismo mogli reći da je kolega Lasić dokazani vanpartijac, kozmopolita po pismu i životu, privrženik ZAVNOBIH-a i protivnik etnokratske revolucije i disolucije Bosne i Hercegovine u ratu i poraću (str. 126). Također, mir i sloboda za autora predstavljaju najviša dobra,  koja se „uvijek moraju iznova izboriti“ ( str. 170). Optuživali su ga da je tuđmanovac, bosnorušitelj, izdajnik i tako dalje.  A Lasić piše: Izdaja se može počiniti samo ako nečemu pripadate a ja već decenijama ne pripadam nikome, nego sam u potrazi za vjerodostojnim pripadanjem“ . I etnokrate i „jakobinci“ vole u suštini sljedbenike, poslušne i sluganske medijske i akademske djelatnike a ja sam slobodan čovjek“.

Lasić se dakle zalaže za kulturu političkog dijaloga, odnosno za kulturu odgovornog kritičkog mišljenja. U tom smislu, poziva na ponovno čitanje Krleže i pominje njegovo čuveno djelo iz 1938. Na rubu pameti. Sjetimo se da prva rečenica te knjige počinje riječima: „Noću u poluglasnom razgovoru sa sobom, često se pitam zašto se uznemiravam zbog ljudske gluposti“.  Mnogi analitičari su zabrinuti zbog posljedica dvadesetogodišnje demokrature u BiH, zbog  etnomatematičkog brojanja i prebrojavanja krvnih zrnaca u „lošoj beskonačnosti“ (Hegel). Nema istinske političke alternative a nama je potrebna nova paradigma. Na 133. stranici autor piše: na djelu je zapravo u zemljama bivše Jugoslavije, strah od sanaderizacije. Što će nam NATO i pogotovu EU ukoliko bih mogao zavrsiti kao Ivo Sanader, kao da razmišljaju politički prvaci od Vardara preko Podgorice do Sarajeva i Beograda“ , kaže autor.

U BiH je na djelu antieuropejstvo velikog formata, i to sviju, uključivo političkih Hrvata u Mostaru, mada bi se oni kao „najslabija karika“ u sustavu vlasti morali najodlučnije zalagati za reforme u zemlji po uzoru na dominantne principe EU, u prvom redu principe regionalizma i supsidijariteta. Očiglednu opstrukciju evropskom približavanju BIH čini i kontraproduktivno odbijanje izvršenja preuzetih obaveza od strane političkih subjekata u Banjaluci, koji uporno njeguju iluziju o nekakvom međunarodnom subjektivitetu Republike Srpske, kojeg nema i ne može biti, pa odbijaju  bilo kakvu priču o „evropskoj klauzuli“ ili približavanju EU preko Sarajeva. U osnovi je tzv. srpskog antievropejstva neskrivena ambicija stvaranja „države u državi“ , odnosno nesposobnost razumijevanja EU kao optimalnog okvira  za očuvanje interesa i srpskog naroda u BiH i cijele BiH (str. 137.).

Na pojedinim mjestima autor tvrdi da: „Vrlo složena euroatlantska pitanja, iz pozicije samodovoljne političke (ne)kulture naših političara bivaju do glupoće simplificirana“. Ako se tome doda i „socijalna neosjetljivost“ ili ono što R. Gregorian naziva „parlamentarnom kleptokracijom“, utrt je put u propast bili jedni ili drugi ili treći na vlasti, posve je svejedno.  U eseju pod nazivom Bosna i Hercegovina u Nato i EU integracijama – između nužnosti i omraze, autor dokazuje da se naši mladi ljudi, u paralelnim društvima, odgajaju i obrazuju kao nacionalisti i antievropljani, a da političke elite imaju neiskren odnos prema integracijama. Autor ispravno vidi da je u zemljama jugoistoka Evrope u punom jeku retro-manija, zagledanost u prošlost i, što je najgore, utrka u opravdavanju vlastite bezgrešnosti u posljednjih 20 godina i okrivljavanje svih drugih za ono ružno što nas je snašlo u poslovima krvavih tranzicija (Parafrazirajući  Antu Čovića profesora sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji umjesto o teoriji tranzicije govori o postkomunističkim, alternativnim  teorijama (svjesno kreiranog) haosa, mogli bismo dodati i pljačkaških, predatorskih tranzicija).

Radi izbjegavanja nesporazuma, treba naglasiti da su Lasićeve kritike opticajnih tranzicijskih politika bile iznuđene stručnim i estetsko-etičkim razlozima, dok „o etničkim razlozima brinu čitave bolumente etno-nacionalista koje razumiju samo tu vrstu argumentacije“. To su oni profesionalni zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa koji, stalno iznova, javno upotrebljavaju onu monstruoznu sintagmu „moj narod“ dok u nedostatku sociosemiološke i medijske pismenosti naše podijeljene javnosti,  takozvani građani (nadam se da se, ovdje prisutni gospodin Šehić neće naljutiti zbog ovako upotrijebljene konstrukcije), ne reagiraju na takvu vrstu provokativne, predatorske privatizacije kolektivnog identiteta.

Vratimo se, dakle, bar za trenutak, temeljnom poslanju univerziteta, njegovoj zadaći, pitanju šta je univerzitet danas? Naročito danas? Zašto  na našim fraktaliziranim univerzitetima ima sve manje istinskih intelektualnih događaja, a sve više tabelarnog terora i filistarskih gluposti; sve manje odgovornih  promišljanja i istraživanja, a sve više nekritičke priče o unapređenju, poboljšanju, izvrsnosti, kvalitetu i drugim pozitivističkim, nerefleksivnim oblicima kukurikanja, kako je jednom prilikom u Povijesti laži, ustanovio i Derrida. Mogu li knjige, i na koji način, pomoći širenju naših prostora slobode i kritike, mogu li djelovati tako da potiču na našu zajedničku ljudsku odgovornost jednih prema drugima, kao i na odgovornost prema nama samima.

Znanosti trebaju biti društveno odgovorne i socijalno senzitivne a ne (samo) instrumentalističke i komercijalne, i vjerujemo da u tome leži naša pomalo utopijska nada da još uvijek vrijedi čitati knjige i pisati, stalno iznova, jer čitanje i pisanje su i za Lasića, kao i za stare hermeneutičare, dva nerazdvojna, komplementarna procesa. A čitanje, pisanje, označavanje, imenovanje, datiranje i tako dalje, čine se još težim na ovom našem razrovanom bosanskohercegovačkom tlu.

Zato, inspiriran Lasićevim bespoštednim kritikama, smatram da bi u analizi bosanskohercegovačke tranzicije i privatizacije naših zajedničkih javnih dobara, umjesto povlaštenim vokabularom naših tranzicijskih političara koji, vrlo maglovito (dok „pustinja raste“ kao sto kaže Nietzcshe) govore o zaštiti „vitalnih nacionalnih interesa“, u  budućim istraživanjima,  trebalo govoriti o predatorskim politikama identiteta, kako to, u svom djelu Metafizika malih brojeva, imenuje indijski sociolog  Arjun Apadurai.

Ali vratimo se našim knjigama: „Po povratku u zemlju sam ustanovio dakle, da je Zemlja i na početku novog milenija laboratorijski primjer prapolitičke zajednice jednodimenzionalnih ljudi, sljedbenika i vjernika, u krajnjem zemlja (‘zarobljenog uma’)“. Ova sintagma preuzeta je od Caszlava Milosa – a njeno značenje je u našem razrovanom tranzicijskom kontekstu dodatno resemantizirano, da  se poslužim izrazom  estetičara Heinricha Klotza. Dakle, Lasićeve knjige treba čitati polahko, poistiha, uravnoteženo, u različitim kontekstima, prije svega u kontekstima drugih knjiga i tekstova s kojima autor znalački i odgovorno dijalogizira. Pisanje i čitanje za Lasića su komplementarni procesi i nije moguće znanstveno govoriti o novijim društvenim, ekonomskim i političkim transformacijama bez dobrog interdisciplinarnog povezivanja problema koji se u  vokabularu povlaštenih teorija o upravljanju često nekritički pretvaraju u izazove, i tako nastaje neka vrsta orvelovskog novogovora.

U prvom eseju druge knjige,  unutar istih korica, autor se bavi revitalizacijom modela nacionalne države u vremenu globalizacije i raznih transnacionalizacija kroz prizmu evropskih integracija.  Tu nailazimo na neka  podsjećanja. Naime, 2010. godine  objavljena je Lasićeva geopolitička studija pod nazivom  Mukotrpno do političke moderne, gdje se također bavi različitim aspektima evropskih integracija. Autori studija i knjiga o EU kod nas se u pravilu ignoriraju, s pravom piše autor: „Ukoliko ne pripadate jednom od etnonacionalističkih blokova, ili pak političkom bloku koji se voli zvati građanskim ili multietničkim, i smatra se boljim iako producira jednaku količinu stupidnosti kao i etnokrate, uzalud vam knjige ili tisuće stranica napisanih o Evropskoj uniji, bićete marginalizirani. Nitko vas neće zvati na okrugle stolove ili pitati za mišljenje“.

U najkraćem, pitanje euroatlantskih integracija nije samo vanjskopolitičko pitanje, nego je to unutarnje pitanje, u pravom smislu te riječi. Zašto je to tako autor objašnjava na više mjesta. Radi se o potrebi za inteligentnim, nenasilnim upravljanjem razlikama i konfliktima. To nije moguće bez dobrog filozofskog, sociološkog, politološkog, etičkog, estetičkog obrazovanja na našim univerzitetima. Dakako, spisak se može proširiti (u ovom trenutku moram dodati da nema dobrog obrazovanja bez studiranja ontologije, jer, evo gledam i vidim ovdje s nama profesora Miodraga Živanovića).  Filozofija govori i šutnjom,  filozof po vokaciji treba da ima dugačak dah, kako je govorio estetičar N. Hartman). Mišljenje, vrijedno tog imena, ima svoje epohalne, univerzalne zadaće koje spajaju stoljeća, i horizonte, i zato se i sama znanost, i poučavanje,  ne može zatvarati u vidljive ili nevidljive zidove; znanost se ne može reducirati, suziti i prilagoditi prema nekim mahalskim etnonacionalnim kriterijima podobnosti.

Europska unija je nastala kao plod „specifičnih i vjerovatno (vjerojatno) neponovljivih historijskih konstelacija“ ,čuvena je to misao britanskog povjesničara austrijsko-židovskog porijekla Erica Hobsbawma, koji je tvrdio da je 20. stoljeće završilo deset godina ranije. Možda i zato što je, iz naše perspektive, rušenje Berlinskog zida 9 novembra i rušenje Starog mosta u Mostaru 9 novembra, ali nekoliko godina kasnije, predstavljalo historijske događaje doista vrijedne tog imena. „Dakako, kad neko potječe iz podijeljene Zemlje i podijeljenog Mostara, preporučljivo mu je ne moralizirati previše, napisao je autor (str. 173) Znamo da je i Susan Sontag tvrdila da 20. stoljeće počinje (a možda i završava) u Sarajevu (ova spisateljica nije mislila dva grada s jednim imenom), što naši političari već simbolički eksploatiraju spremajući se za 2014. godinu. Najveća vrijednost ovih knjiga, po mom mišljenju, može se prepoznati u njihovoj znanstvenoj “dekonstrukciji“ (Christopher Noris), raskrinkavanju, demistifikaciji, razgolićivanju naših tranzicijskih (predatorskih) politika identiteta, imajući u vidu zadnjih dvadesetak godina. Tekstovi sabrani u ovim knjigama odnose se na pitanja interkulturalnog razumijevanja i ljudskih prava  s obzirom na lokalnu, regionalnu i internacionalnu perspektivu.

U disciplinarnom smislu, ovi tekstovi su značajni i za kritičku teoriju politike, sociologiju bosanskohercegovačkog društva, sociologiju političkih stranaka, komunikologiju, sociologiju obrazovanja, filozofiju medija, sociologiju postsocijalnog doba, i tako dalje. Poznato je da je M. Tačer tvrdila da tako nešto kao društvo ne postoji. Devedesetih godina je započelo intenzivno pisanje o globalizaciji / Giddens, Castells, Beck, Apadaurai i drugi, i globalizacija je na neki način zamijenila uobičajeno shvaćanje društva kao jednog usko definiranog ograničenog prostora; vrijeme i prostor dobili su nove dimenzije s napretkom informacijsko-komunikacijskih tehnologija.

Kada je riječ o problemu tranzicijskog obrazovanja u Bosni i Hercegovini,  zajedno s autorom možemo reći da se radi o etnizaciji i posljedičnoj provincijalizaciji cjelokupnog školstva u postjugoslavenskim zemljama, u funkciji proizvodnje tz. poželjnih narativa po volji i ukusu vladajućih političkih i duhovnih elita, što je u konačnici i dovelo, gotovo  do odumiranja filozofije i prakse multikulturalizma na ovim prostorima. Dakle, ovdje je riječ o projektu da se grade mostovi, a ne zidovi, da se izgrađuju kompetencije na visokoškolskim ustanovama koje bi omogućile  da obrazuju studente na način koji će doprinijeti razvoju demokratske kulture, temeljene na vrijednostima interkulturalnog razumijevanja i ljudskih prava, kako bi mogli biti promotori ovih vrijednosti na svojim budućim radnim mjestima.

Nisu dakle slučajno – kaže autor – u skoro svim postjugoslavenskim zemljama i danas na djelu prevladani metodi reguliranja međuetničkih konflikata ili sukoba, nego su to posve ciljno, jer ih odražavaju u životu akademske duhovne i političke elite koje ne zaslužuju to ime, upregnute u realizaciju koncepta ili modela nacije države (str. 177). Krajnji rezultat ove vrste eksperimenta je smrt multikulturalizma na našim prostorima, ma koliko se prstom upiralo na tobožnju smrt multikulturalizma u Zapadnom svijetu. U njemu se, međutim, uz brojene krize i porođajne bolove odvijaju trans-nacionalizacije i integracije koje su omogućile, čak, i revitalizaciju modela nacije države u novom ambijentu.

Naši dominantni politološko-pravni i politički narativi, nažalost, u pravilu ignoriraju ta iskustva. Ona usamljena manjina među nama koja pokušava ukazati na tu europsku alternativu, u pravilu je ciljno marginalizirana ne samo od otvorenih neprijatelja otvorenog društva (Karl Poper), nego i od onih kod nas koji su prividno njegovi „prvosvećenici“, a po metodama su, također, njegovi neprijatelji. Do slične dijagnoze došli su i drugi produktivni, odvažni autori, koji su pisali o bespućima naše politološke (neo)zbiljnosti. Političko i pravno nasilje i nastanak „paralelnih društava“ kod nas su, dakle, u funkciji učvršćivanja ili nastanka nacija država na sve užem i manjem zapadnobalkanskom prostoru, uključivši i BiH, pa se i nije u prilici dosegnuti logiku razvoja i funkcioniranja modernih društava.

Grubo rečeno, mogli bismo zaključiti da se „mi“ nalazimo u predpolitičkom stanju. Kao što se i naši spin doktori, kao najglasniji zagovornici zaštite vitalnih nacionalnih interesa, ali i većina takozvanih ljevičara, kada govorimo o njihovom razumijevanju savremenih društvenih i političkih teorija, nalaze u predteorijskom stanju. Autor detaljno obrazlaže da se  temeljnim pitanjima države, nacije, identiteta i jezika bavimo na posve anakronističan i autističan način. Ovdje mi pada na pamet nedavno objavljena knjiga koja se bavi problemima (dakle ne izazovima) dublje povezanosti između ideologije i kurikuluma, naročito u nastavi takozvane nacionalne grupe predmeta kao što su književnost, nauka o prošlosti itd. (Vidjeti, Michael W. Apple, Ideologija i kurikulum, Edicija Reč, Beograd, 2012).

Jedan profesor u Beogradu s pravom je  nedavno ustanovio da se nastava iz  obaveznog (obvezatnog) predmeta istorije u Srbiji predaje kao svojevrsna „predvojnička obuka“. Do nas, nažalost, još nije stigla jezičkoanalitička teorija lingvističkog okreta, da ne pominjemo spajanje ontologije, estetike, kritike, … Sociološki udžbenici ne prate razvoj socioloških teorija zadnjih pedesetak godina, studenti ne čitaju knjige kao što su novija viđenja nacije (Vjeran Katunarić), ne uče o socijalnoj ili multikulturalnoj epistemologiji koja je toliko važna u obrazovanju za mir i demokraciju. Umjesto toga, na sceni su međusobno udaljavajući i međusobno približavajući metodološki nacionalizmi i metodološki provincijalizmi, kvantificiranje kvaliteta i tako dalje. Desetine magistarskih i doktorskih radova nastaju na bosanskohercegovačkim fraktaliziranim fakultetima i jednostavno ignoriraju iskustva i rezultate do kojih dolaze kritičke studije znanosti. Zanemaruje se kritika, minimiziraju  emancipatorski potencijali metodološkog kozmopolitizma a prakticira loš epistemološki fundamentalizam (svi govore o izvrsnosti, kvalitetu, zadovoljstvu. Ti izrazi, u našem  kviziznanstvenom vokabularu postaju povlaštene kategorije koje zamjenjuju filozofiju, epistemologiju i kritku, kao i istinu, istinoljubivost, odgovornost, etiku, estetiku, refleksivnost,radišnost itd). Suprotno trendovima mahalske podobnosti, knjige kolege Mire Lasića nastale su iz ljubavi prema knjigama i ljubavi prema domovini.

Druga knjiga, dakle, tematizira intelektualnu potragu za vjerodostojnim pripadanjem u ovom našem uvrnutom, obrnutom, izokrenutom, izopačenom, tranzicijskom, tautološkom  vremenu, vremenu „smrti riječi“ (Derrida) i smrti politike , gdje je sva politika, vrlo prizemno, bez adekvatnog intelektualnog odgovora, pretvorena u politiku identiteta.

Metodološki nacionalizam, metodološki provincijalizam, navijačka svijest, nedostatak otpora prema mahalskim politikama identiteta, koje je, među prvim, i zadnjim, opisao filozof Radomir Konstantinović u „Filozofija palanke“, to je zajednički, nesavladani problem, problem nedostatka odgovornog mišljenja.

Bespoštedna kritika bosanskohercegovačke etnonacionalističke ali i takozvane ljevičarske (jakobinske) politike i političara, koju poduzima i Lasić, mogla bi poslužiti kao orijentirajuća osnova za jednu buduću kritičku sociologiju političkih stranaka: sociologiju koja se lukavo, lukrativno, strateški izbjegava na bosanskohercegovačkim univerzitetima; kao što se izbjegava, gotovo i zabranjuje odgovorno kritičko mišljenje, svako djelovanje koji se, bez ostatka,  ne uklapa u povlaštene logike i strukture naše navijačke palanačke svijesti. Iskustvo nam je palanačko, upozorio je, uzaludno, neshvaćeni ahasver Radomir Konstantinović

Lasić raskrinkava manipulirajuće strategije i u djelovanju i u samom jeziku naših interesno umreženih, tribalno manijakalnih političara, koji su se se našli u jeziku etnopolitike i u procesu privatizacije jezika, stvari i ljudi koji se označavaju u tom jeziku ili na tom jeziku. Recimo, Dragan Čović, kao i svi njegovi drugovi od,  ili iz, 1990-ih, u budućnosti bi mogli postati školski primjeri „sukoba uloga“ (Robert Merton); jer, kada neko ko je istovremeno (i istodobno) i političar i profesor i poduzetnik kaže „moj narod“, on, zapravo, nastupa kao ekskluzivni vlasnik znanja i imanja tog naroda, a ne predstavnik  tog naroda, on dakle, nastupa i djeluje kao da je uspio privatizirati i taj narod i taj posvuda opticajni, neizbježni, konstitutivni, i regulativni, opći, opšti i sveopšti, univerzalno kategorički pojam − pojam i termin „vitalnih nacionalnih interesa“ tog naroda.)

Stoga, umjesto o demokratiji/ demokraciji, Lasić govori o „demokraturi“, kao što možemo govoriti i o lažnoj, Interesnoj, demokraturi etnomatematičke demokracije, ili o lažnoj, formalnoj,  predpolitičkoj, obmanjujućoj, liturgijskoj, rotacijskoj demokratiji, u kojoj svaka stranka može koalirati sa bilo kojom drugom strankom, ili partijom, iz reda, ili iz nereda,  sve u ime „našeg naroda“ i u ime „naše djece“, rođene i nerođene. Zapravo, u našoj etnomatematičkoj politici  može izgledati, i izgleda,  da su „svi protiv svih“ i „svaki sa svakim drugim“. Ali, svaka od naših stranaka, ili partija,  bori se, ekskluzivno, samo za svoje, uske interese; manipulirajući javnostima, javnim dobrima, javnim i privatnim medijskim prostorima, riječima i stvarima, mrtvim i živim, svetim i profanim, sasvim svejedno. Lasić nije euroskeptik. Upravo obrnuto. On smatra da da je količina euroskepticizma upravo proporcionalna s količinom neznanja o EU ili bojazni od promjena. Zbog toga znalci, profesori i znanstvenici ne smiju olako dovoditi Eurozonu u pitanje, kako to drugi čine iz puke lijenosti duha, obijesti ili privrženosti prevladanim političkim konceptima, nespojivim s evropskim integracijama. Ideja EU se mora braniti dok je to moguće – i primarno zbog toga što je EU u osnovi pokušaj nadilaženja konflikata koje nužno producira model nacije-država. Zato se ovdje, na jugoistoku Evrope, može i treba govoriti o anahronim, prevaziđenim modelima nacije-države, koji proizvode političko i pravno nasilje i upravo stoga i Bosna i Hercegovin mora biti zahvaćene procesima širih integracija. Formiranje nacija država po modelu 19. stoljeća, na sve užem i užem prostoru, podrazumijeva i metode eliminiranja etničkih razlika (genocid, prisilno premještanje stanovništva, samootcjepljenje ili prisilne integracije ili asimilacije) ma koliko one bile grube i nehumane, kao što dokazuju kritičari.

Tek moderna politička društva uvažavaju slobodu, etničku i kulturnu pluralnost, pa prakticiraju umjesto eliminiranja – upravljanje etničkim razlikama. To se čini putem hegemonističke kontrole, arbitraže, kantonizacijom ili federalizacijom, sporazumnom podjelom moći ili konsocijacijom ( o čemu na ovom mjestu ne mogu  kratko,  ali ni pretjerano dugo govoriti.) U svakom slučaju, to nije ovo što mi imamo a što profesor Lasić naziva „javašluk konsocijacijom“, gdje se političari bahato ponašaju pred kamerama a iza kulisa se dobro zabavljaju, postaju kumovi jedni drugima, a zapravo trguju glasovima i identitetima, stupaju u neprincipijelne ili principijelne koalicije i zahvaljujući globalnoj politici neoliberalnog kapitalizma ili tržišnog fundamentalizma, naprosto, privatiziraju, pljačkaju, naša zajednička bosanskohercegovačka javna dobra. Sve to  može se raditi i u ime zaštite vitalnih nacionalnih interesa, jer su naši ljudi u Bosni i Hercegovini, kako god ih nazivali, izmanipulirani. A zbog mahalskih politika obrazovanja, koje su nam nametnute zadnjih sedamnaest godina, veliki broj ovdašnjih ljudi, usprkos završenom formalnom obrazovanju, opstaju politički, religijski, ekološki, emocionalno, rodno (redovno) nepismeni, osim u „gramatici“, prvoj i zadnjoj, posljednjoj, posljedičnoj, poslovičnoj metafizici.

 Dakle, politike identiteta i politike straha, odavno su postale  povezane i, trebalo bi, programatski,  kritički dekonstruirati tu vezu, polazeći možda od materijalističke teorije značenja, ili neke nove, refleksivno isposredovane, estetike otpora. (Vidjeti, recimo, Frank Farudi, Politika straha, izdanje Antibarbarus, Zagreb, 2008).  Ali ko govori o balkanizmu kao iracionalizmu i barbarstvu, neprestano samo modernizira (reproducira) stare teorijske priče o dvije Evrope – onoj racionalnoga prosvjetiteljstva i onoj gdje žive „plemeniti divljaci“.  Chantal Mouffe možda zato govori o nečemu što bismo, samo uslovno, mogli nazvati „radikalnom demokracijom“, dok Görana Therborna možda najviše uznemiruje odsustvo bilo kakve socijaldemokratske vizije u istočnoj Evropi. Također, „uloga intelektualaca u srednjoevropskom i balkanskom postkomunističkom stanju upravo zbog mračnog raspada Jugoslavije, postaje osobito mjesto analize jedne od najgorih ovodobnih moralno-političkih izdaja intelektualaca“ (Benda). Kao što ističe Paić: „Sve su nacionalističke političke elite tijekom devedesetih godina nakon formalnog prestanka rata na prostoru bivše Jugoslavije 1995. potpisivanjem Daytonskoga sporazuma bile i dalje legitimnim demokratskim predstavnicima vlasti. (Isto, str. 18). Na pitanje zašto se dogodio takav strahotan mračan raspad komunizma u bivšoj Jugoslaviji s najgorim oblicima genocida, etničkog čišćenja i razaranja gradova (Vukovar, Sarajevo, Srebrenica) izostaje suvisli odgovor, piše Žarko Paić (str. 21). Iz ideje „čiste kulture“ (Bauman) nastala je monstruozna praksa etničkog čišćenja. Tu praksu su tolerirali oni koji imaju moć. Kao i oni koji su, iz neznanja, ili pogrešnih uvjerenja, dopustili da budu prevareni zavodljivim strategijama „predatorskih identiteta“. A ti identiteti   potpomognuti su „udruženim artiljerijama savremenog prostaštva“ (Rastko Močnik), naracijama koje svijet vide crno-bijelo, i  sve ljude dijele na „naše“ i „njihove“. Nije mračan raspad, nego su još mračnije posljedice raspada: razorene ekonomije novih nacionalnih država na Balkanu, ograničena suverenost država koje u globalnom poretku sliče morbidnim arkadijama i egzotičnim karavanskim postajama, valovi imigranntskoga stanovništva u obećane zemlje Zapada, kulturni kapital u krhotinama, društvene elite moći u zagrljaju Crkve, vojske i lokalno umreženih mafija i, posljednje ali krajnje iluzorno, privid blagostanja pod medijskom proizvodnjom stilova života slavnih i bogatih zvijezda iz podzemlja nove hibridne kulture koja spaja nespojivo – primitivizam i dekadenciju, aroganciju i patriotizam. Postkomunističko stanje u kojem se kultura pojavljuje kao nova ideologija, piše Paić, može se savršeno opisati izrekom američkih marinaca: situation normal, all fucked up! Usprkos tome, ili upravo zato, identificiranje  identiteta, entiteta, kulture, religije, tradicije i nas samih, bez ostatka, ostaje vitalni nacionalni interes naše politike identiteta (naših politika)  do sudnjega dana.

Tuzla, 08.11.2012. godine