Recenzija prof. dr. sc. Miodraga Živanovića knjige Mile Lasića “Kultura sjećanja”

Miodrag Živanović: Moja domovina je sada sjećanje!

Naslov ovog komentara ili bolje reći doživljaja ispisa dr. Mile Lasića o kulturi sjećanja, parafraza je jednog od iskaza navedenih u tekstu koji je pred nama.

Sjećanje je čudo. Kad pomenem tu riječ, prisjetim se mnogo čega: od znanog Kafkinog zapisa o „najbližem selu“, zapravo o djedu koji je običavao govoriti da mu se život u sjećanju tako sažima da mu nije jasno kako je nekada uopšte imao vremena odjahati konjem u najbliže selo, preko onoga što su Stari nudili kao anamnezis, a Evropa kao die Erinnerung, pa do legende o indijanskom dječaku koji je imao upravo čudnu sposobnost da pamti sve što mu se događalo u jednom danu i da se svega toga, sutradan,  – sjeća. Kako naučavaju knjige sarostavne, dječak nije poživio dugo, umro je tek dohvativši dvadesetu, sa nesnosnim bolovima u glavi, prenapučenoj upravo od količine sjećanja.

Ne znam, naravno, da li je dr Mile Lasić poznavao slučaj pomenutog dječaka, ali nam je u svom rukopisu – kako ja vidim – ponudio jednu doista bitnu ideju: kultura sjećanja podrazumijeva mnogo toga, ali, ponajprije ona označava selektivno sjećanje. Ili, ono sjećanje koje je se odnosi ne na sveukupnost prošlih događanja, već na onaj dio koji je dominantno važan za naš aktualitet, pa i za obrise onog horizonta koji bismo mogli i morali zvati horizontom budućeg.

Nadobudni filozofi će, dakako, reći da se ovdje radi o hermeneutici, o razumijevanju prošlog sa stajališta tzv. „hermeneutičke situacije“. Moguće da su u pravu. Ali ovdje mi se čini važnijim nešto drugo: naš autor poručuje da sopstvenu prošlost trebamo razumijevati prvenstveno sa stajališta ljudske situacije. Otuda i različitost, raznovrsnost, formi takve poruke. Naime, ova poruka isijava i u tekstovima koji pripadaju kolumnističkom žanru, u esejima o potrebi katarze, o (ne)provedbi staregije 3D, što će reći, strategije denacifikacije, demilitarizacije i demokratizacije, u našim uslovima, ali i u studiji o Nirnberškom prosesu (procesima) nakon Drugog svjetskog rata, kao i u sjajnim zabilješkama, recimo, o Hani Arent ili Ginteru Grasu.

Kao da nam d.r Mile Lasić hoće reći da našu zbilju, pa možda i ono što je tek pred nama, trebamo poimati s onu stranu političke stvarnosti reducirane tek na interese ovdašnjih nacional-političih elita, povijesnih konstrukcija (ili konstrukcija povijesnog), s onu stranu logike i prakse „pra-političkog“ društva zasnovanog na tribalizmu i moći plemenskih vračeva. Na tom tragu bi valjalo razumijevati i Lasićeva sasvim konkretna upozorenja da je nužan otklon od svih dnevno-političkih konstrukcija kojima se, recimo, u Bosni i Hercegovini promovira samo jedan narod kao nosilac ekskluzivnog prava na teritorij i državu, samo jedan autentični zastupnik opšteg društvenog interesa, samo jedna partija koja ima takvu ulogu… Jer, to poistovjećivanje etničkog i opštedruštvenog, pa i religijskog – upravo je ono što je pogubno. Ova i ovakva dijagnoza, ovo istinsko krinein, pripada iznimno vrijednim stranicama knjige koja je pred nama. I još nešto: na više mjesta dr Mile Lasić piše o nedostatku odvažnosti da se pomenuto poistovjećivanje demistificira i da se u svemu tome profilira protiv-stav. To nije samo psihološko pitanje – to je i strukturalni problem, to su defekti, hendikepi, cijelog mentalnog sklopa proizvedenog u posljednje dvije ili tri decenije na ovim prostorima. Od ekonomije do ekologije, a posebno u sistemima obrazovanja.

Otuda, sa punim razlogom, dr Mile Lasić ovdje kritizira i gotovo apsolutnu ideološku i političku nivelaciju. U Bosni i Hercegovini, svi su isti: socijaldemokrati i nacionalisti, građanske opcije i one totalitarne, patrioti i tzv. izdajnici… Sve se svodi na to da u ovom društvu tranzicija bude isto što ekonomska, a što je još gore, takođe i politička pljačka. Oštrica ove kritike, sasvim konkretno, uperena je kako na SDP BiH, tako i na SNSD, ali i na tzv. autentične političke predstavnike ovdašnjih naroda (SDA, SDS, HDZ). Riječ je, zapravo, o „smrti socijaldemokratske ideje“, a u krajnjoj konsekvenci i o „smrti čovjeka“.

Iz ovakve premise naš autor izvodi i kritiku svih relacija prema prošlosti, prema onome što se, ne tako davno, dogodilo i u Hrvatskoj i u Srbiji. Sa dosta argumenata (nekima oni mogu biti nedovoljni ili predimenzionirani), dr Mile Lasić piše i o režimima Tuđmana i Miloševića, ali dominantno sa ciljem da pokaže kako je takav ambijent – i poslije smrti pomenutih aktera – još uvijek velika, gotovo nepremostiva – blokada za ono što bismo zvali kulturom sjećanja.

Tu se, naravno, otvara  pitanje identiteta. Ko smo mi? Ovdje? Između redova Lasićevih tekstova, promiču dvije teze. Prva, po kojoj bi mogao postojati bh idenitet u kulturološkom smislu, i druga po kojoj ovdje postoje, u čistom obliku, srpski, hrvatski i bošnjački kulturni identitet. Autor se ne određuje eksplicitno oko toga. Ali, ako čitamo između redova, vidimo da niti prva niti druga teza ne stoji. Jer, bh identitet još nije realno profiliran i zagovara se vještački, konstruirano od ovih ili onih političkih partija, dok sa druge strane, ovdje ne postoje čisti hrvatski, bošnjački ili srpski kulturni identiteti. Decenije, stoljeća, zajedničkog života učinila su svoje. Radi se o prožimanju. I to je, svakako, nešto što treba pripadati kulturi sjećanja.

Dakako, naš autor je u pravu. Ali, po mom sudu, to što je on u pravu, neće mu mnogo pomoći. Aktuelni modeli života na Zapadnom Balkanu i dalje će producirati i reproducirati morbidne forme i sadržaje relacija Ja i Drugi, u kojima će svaka Drugost značiti mržnju, neprijateljstvo, konflikt. Dakle, nešto što nije obogaćivanje, oplemenjivanje, obilje sadržaja zajedničkog života. Koliko Lasićeva, to je i moja rezignacija. Uprkos jednom Deridi, Levinasu, uprkos Matvejeviću, Lovrenoviću, fra Marku Oršoliću, Miri Bogdanović i inim, čija imena susrećemo u ovoj knjizi.

Upravo zbog te i takve rezgnacije, uzeo bih sebi slobodu da čitaocima ovog izdanja preporučim jedno posebno, jedno naročito, pro-čitavanje Lasićeve studije o Nirnberškom procesu (procesima), što je, kako rekoh, sastavni dio teksta koji je pred nama.  Jer ta studija, ako se doista pažljivo čita, pokazaće nam jedno rafinirano razlikovanje činjenja zločina i odgovornosti za te zločine. Isto tako, pokazaće nam jednu recepturu kako je moguće graditi kulturu sjećanja. A, takođe, može nam pokazati kako je svojevremeno država Njemačka bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Dakako, ne samo zbog Vili Branta ili drugih antinacista, već zbog ukupne odvažnosti da se sami Nijemci suoče sa vlastitom prošlošću i da grade kulturu sjećanja. Uostalom, ta i takva odvažnost je ovdje i sada doista nužna. Jer, ne treba zaboraviti da su na Prvi Nirnberški proces bili, u svojstvu promatrača, pozvani i Ernest Hemingvej, Džon Dos Pasos, Luj Aragon, Erih Kestner, Džon Štajnbek i dr. Da vide i čuju Zlo na djelu.

 Zapravo, da oni, pa i drugi narodi, još jednom se podsjete na ono što se zbivalo – ne samo u memoriji faktografije – nego selektivno, vezano za pamćenje Zla i odvažnosti da budu protiv.  To je, valjda, kultura sjećanja. U protivnom, živjećemo i umirati sa onim nesnosnim, nepodnošljivim bolovima u glavi.

Kao onaj nesrećni indijanski dječak sa početka ove skaske.
Koliko razumijem – ne samo iz ove knjige – to zbori i dr Mile Lasić.
Vjerovatno zato što pripada onoj najmanjoj manjini ljudi (deminutiv na kub) koji hoće da istovremeno i misle i žive.

Dakako, prethodne riječi zvuče patetično. No, to je moj problem. Jer, lično poznam našeg autora. I upravo iz tog ličnog poznanstva, pa i prijateljstva, zamjeram što svoju knjigu  nije završio krikom, a ne racionalnim objašnjenjima.

Valjda će to dr. Mile Lasić učiniti neki naredni put.
Ne zbog mene.
Mislim, prevashodno zbog sebe i radi  mnoštva drugih ljudi.

 Banja Luka, aprila 2011.