Recenzija akademika Ivana Cvitkovića knjige “Mukotrpno do političke moderne”

Recenzija akademika Ivana Cvitkovića Lasićeve knjige “Mukotrpno do političke moderne”:

Bez razdvajanja religije i politike nema političke moderne!

Zamoljen da recenziram rukopis dr. Mile Lasića „Mukotrpno do političke moderne“ (303 stranice teksta; 10 stranica literature, te Kazalo imena i pojmova  – svega 339 stranica), nakon iščitavanja rukopisa dajem sljedeću recenziju:

Rukopis je podijeljen u sedam tematskih cjelina (Na rubu pameti; Mukotrpno do moderne; Requiem za jednu veliku zemlju; Bizarnost mira u zemljama zapadnog Balkana; Postmoderni izazovi politike; U susret američkom zaokretu ka multikulturalizmu i Ka novoj političkoj kulturi u Europskoj uniji). Svaka od tih tematskih cjelina mogla bi biti zasebna studija, ali sve skupa ilustriraju upravo ono na što upućuje naslov – na mukotrpan put do političke moderne.

Autorov decenijski život u Njemačkoj ostavio je traga i u rukopisu ove knjige. To je klasičan primjer  onog na što upućuje sociologija spoznaje: utjecaj društva na autorovo kritičko promišljanje o njemu. U vrijeme gotovo apsolutne dominacije engleskog jezika u intelektualnoj komunikaciji, što je utjecalo i na gotovo isključivo oslanjanje autorâ na literaturu pisanu na tom jeziku, Lasićev rukopis je malo osvježenje na ovim prostorima: upoznaje nas na pomalo potisnuto stvaralaštvo objavljeno na njemačkom jeziku.

Široka je lepeza onoga što možemo pročitati u Lasićevom rukopisu. Na samom početku uvodi nas u pitanje svjetonazora, sukoba na književnoj ljevici, „lijevog“ i „desnog“ (na primjeru Krleže i Đilasa, ali i ne samo njih). Vraća nas Lasić time na događanja tridesetih godina prošlog stoljeća, vrijeme kada je Krleža bio intelektualni uzor mnogima na ljevici. Po njegovim kazivanjima autoru ove recenzije, bio je čitan na čitavom području ondašnje Jugoslavije. A tko čita „autora“ danas, otužno mi je rekao pred smrt. Što bismo danas rekli – tko danas još čita Krležu! Zato je Lasićev politološki osvrt na roman „Na rubu pameti“ i ono što se zbilo oko, i poslije, njega, a osobito njegova poruka da se čita „Na rubu pameti“ (str. 11), pravo intelektualno osvježenje.

Uz uvažavanje svakog dijela ove studije, čini mi se da njen centralni dio predstavlja drugo poglavlje po kojem je studija i dobila ime: „Mukotrpno do moderne“. Podnaslovi tog poglavlja (Cuius religio, eius religio; (A)religijski pluralizam; Vjera, um i sveučilište; Sukob (ne)kultura; Njemačka islamska konferencija; Islam i moderna, kultura i politika; Sapere aude; Apel za toleranciju; O ethosu u politici) ukazuju na aktualnost europskog trenutka. Kroz čitavo poglavlje (kao, uostalom, i kroz čitav rukopis), Lasić iskazuje visok nivo tolerancije i razumijevanja prema islamu u Europi i odnosima kršćani i muslimani. To ima svoje potpuno opravdanje jer kršćani i muslimani čine 55% svjetske vjerničke populacije, a Lasić s potpunom intelektualnom ozbiljnošću i odgovornošću nam sugerira kako trebamo praviti razliku između islama, političkog islama i islamizma. Autor pozdravlja razvoj dijaloga između kršćana i muslimana, ali kritički vrednuje njegov učinak (ne idealizira ga, što čini većina vjerskih dostojanstvenika).

Bez razdvajanja religije i politike nema političke moderne – poručuje Lasić. Takav zaključak izveo je na osnovu njegovog praćenja konkretnih događanja na relaciji religije i politički život u Europi, pa se na momente ima utisak da se čita nečije dragocjene, teorijski utemeljene, dnevničke zabilješke. Naravno, najviše prostora posvetio je dijalogu između kršćana i muslimana u Njemačkoj, ali to je jedno od pitanja koje nije relevantno samo za Njemačku, već i naše balkanske prostore: isto se desilo i s prosvjetiteljskom idejom. I kad piše o autorima koji su živjeli i pisali prije jednog do dva stoljeća, Lasić odjednom ubacuje „žaoke“ na današnju surovu balkansku stvarnost, uspoređujući je s onim što su teoretičari o kojima piše zagovarali davno, a „mi“ smo još tako daleko od njihovih ideja.

Poglavlje „Requiem za jednu veliku zemlju“ započinje oštrom autorovom kritikom (neo)fašizma i stupice populizma i etnonacionalizma u kojoj se našla, velikim dijelom, Europa. Uz kritičko sagledavanje stanja na prostoru ex. Jugoslavije krajem XX. stoljeća i vlastite odgovornosti ovdašnjih naroda za takvo stanje, nije izostalo ni autorovo ukazivanje na „sjaj i bijedu“ međunarodne politike u Jugoistočnoj Europi (1991.-199.).

Četvrto poglavlje („Bizarnost mira u zemljama zapadnog Balkana“) nas navodi na pitanje zašto se ne znamo ophoditi s našom prošlošću? Možda se odgovor nalazi u sljedećoj autorovoj rečenici: „Cjelokupni bh narod, i bošnjački i hrvatski i srpski, je i dalje uhvaćen u kandže političkih zaostavština mrtvih nacionalnih vođa i njihovih živih nasljednika“ (str. 122).

I u nastavku, u ostalim poglavljima, čitamo o Europi, Europskoj uniji, o ex. Jugoslaviji, religiji, a ponajviše o Bosni i Hercegovini. Ekonomska kriza s kojom su se susreli svijet i Europa dovela je (da li samo ona!) do ponovnog zanimanja za Marxovu kritiku društva. Ali, što to vrijedi za Balkan, s kojeg je Marx protjeran, Balkan koji se još uvijek „salonski odnosi prema nacizmu“, kako piše autor (str. 246). Možda o tome još boje svjedoči sljedeći ulomak iz studije: „Skoro se može biti sigurno da se na Balkanu još nisu stekli uvjeti za međusobne isprike. Prve isprike su bile i palijativne i neiskrene. Brandt na Balkanu nije, dakle, još ni na vidiku, pa, ipak, ne smije se gubiti nada da bi ga mogao donijeti upravo proces približavanja Europskoj uniji“ (str. 254).

Kao malo koji intelektualac danas, Lasić – kad piše o događajima sredinom i krajem XX. stoljeća – ponajprije kritički piše o onome što su radili oni koji su (za)vodili narod kojem i sam pripada.

Lasić, kao autor, ima pravo na oštrinu kritike koju izriče, mada možda, ponekad, netko od čitatelja s njim i neće biti suglasan. Ali, to je njegovo viđenje ove surove balkanske stvarnosti, na koje ima pravo.

Izdavaču sa zadovoljstvom preporučam rukopis za objavljivanje, a čitateljima, osobito studentskoj mladeži (koja, nažalost, najviše – a ponekad i samo to – čita SMS poruke) toplo preporučujem knjigu na čitanje.

 Sarajevo, travanj 2010. god.

Prof dr. Ivan Cvitković, dopisni član ANU BiH