Toni Begović: Podjele naše svagdašnje

Toni Begović:

Podjele naše svagdašnje

 

 

Hrvatska se trenutno nalazi u svojevrsnom svjetonazorsko-ideološkom ratu obilježenom govorom mržnje, žučnim podjelama, medijskim sukobima, difamacijama… kojima se ne nazire kraj.

Gotovo svakodnevno novinske stupce pune tekstovi prepuni ideoloških razmimoilaženja i ostrašćenog zastupanja svjetonazorskih blokova uz pomoć kojih se prokazuju neistomišljenici. Može se reći da je naša država na najvišem stupnju polarizacije u zadnjih nekoliko godina.

Još uvijek loša ekonomska slika, visoka nezaposlenost, katastrofalna demografska bilanca, iseljavanje mladih, nepostojanje krupnih investicija, nisu generatorom tolikih konfrontacija kao ideološke teme, napose još nezavršeni Drugi svjetski rat. Dok svijet nepovratno grabi naprijed u razvoju znanosti i novih informacijskih tehnologija, mi se još bakćemo s onim „čiji je stari bija ustaša, a čiji partizan?!“ Jadno!

Po mom mišljenju s kojim se, dakako, ne morate složiti, sve je počelo prije dvije i pol godine s nemirima oko postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru, nastavilo se s referendumom o braku, zatim preko rasprava oko zdravstvenog odgoja, da bi se sve završilo sa šatorom u Savskoj i nedavnim imenovanjem novoga ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.

U demokratskom društvu neslaganja, suprotstavljeni stavovi, rasprave i polemike dobrodošle su pojavnosti, prvenstveno za jačanje kulture dijaloga i pluralizacije javnog prostora. Međutim, kada sve pobjegne u rovovski rat u kojem se koristi teško topništvo prepuno etiketa, uvreda i predrasuda, onda to nije dobro. Isto tako, Hrvatska nažalost još uvijek ima neriješenu vlastitu prošlost. Mi naprosto gajimo selektivnu kulturu sjećanja, a što je najgore, pogubna mitomanija itekako krasi naše društvo. Žrtve, ove ili one strane, instrumentaliziramo u ideološke svrhe i s ciljem pridobivanja političkih bodova.

Ne postoji društveni konsenzus oko elementarnih povijesnih tema. Drugi svjetski rat na području današnje Hrvatske bio je tužan primjer svojevrsnog bratoubilačkog rata u kojem ste imali slučajeva da jedan brat ide u partizane, a drugi u ustaše. Propašću kvislinške NDH u svibnju 1945. koja je kolaboracijom s nacifašističkim okupatorima, rasnim zakonima, zločinima, koncentracijskim logorima i brutalnom strahovladom bacila trajnu ljagu na hrvatsko društvo, uslijedilo je razdoblje sustavne partizanske odmazde nad poraženim snagama i dijelu civilnog stanovništva, a što je opet rezultiralo masovnim zločinima na širem području bivše Jugoslavije. Na poražene je bačena višedesetljetna hipoteka neprijeporne krivnje (i na one čiju možebitnu kaznenu odgovornost nije dokazao sud), pa čak i na nedužne mlade dečke od dvadesetak godina koji su iz mladenačkih ideala (sa sadašnjim odmakom vremena možemo reći pogrešnih) oblačili ustaške odore i koji u nastupajućem ratu nisu počinili nijedan zločin.

Tokom 45 godina postojanja Titove Jugoslavije njegovala se također selektivna kultura sjećanja, komemorirale su se jedne žrtve, a o žrtvama druge strane bilo je zabranjeno govoriti, nekritički se glorificirala Titova i partizanska uloga u ratu itd. Mnoge žrtve poražene strane u najvećoj su tajnosti oplakivane i uspomena na njih odvijala se u strahu od indiskrecije. Sve skupa stvorilo je visok stupanj frustracije kod onog dijela populacije koja pridošlu komunističku vlast nije dočekala s oduševljenjem. Štoviše, više tisuća Hrvata u različitim je etapama odlazilo u emigraciju u kojoj su na drugi mitološki način problematizirali vlastitu, a i ulogu suprotne strane. Raspadom Jugoslavije i hrvatskim osamostaljivanjem očekivalo se da će doći do kritičkog promišljanja prošlosti i kritičke kulture sjećanja. Međutim, došlo je ovaj puta do inverzije u stanju stvari i pogleda na prošlost. Umjesto da proučavamo 20. stoljeće da bismo shvatili što nam se dogodilo 90-ih, mi kroz 90-e učitavamo cijelo 20. stoljeće. U tom slučaju imamo situaciju da, ako su antifašisti bili partizani, a iz partizanske borbe izašla je JNA, a JNA je bila u ratu s Hrvatskom i rušila Vukovar i druge gradove, a u toj JNA bili su Šljivančanin i Mladić, onda logikom stvari antifašisti i partizani su negativni i loši. Ne možete „braniti“ antifašizam i partizane jer iz partizana je proizašla JNA, a nju su sačinjavali Kadijević, Adžić itd.

Postkomunističku hrvatsku historiografiju početkom 90-tih godina u određenoj mjeri krasio je svojevrsni obračun s prošlošću praćen revizionističkim tendencijama, baš kao što je 1945. uslijedio obračun s onim što je prethodilo novoj garnituri. Imate udžbenik iz 1992. za osmi razred osnovne škole u kojem je u dijelu koji govori o NDH posvećeno sedam stranica teksta, dok su ustaški zločini spomenuti u jednoj jedinoj rečenici. Naravno, s druge strane, partizanskim zločinima posvećeno je kudikamo više pažnje. Trebalo se obračunati s komunizmom i Jugoslavijom koja je stekla etiketu „tamnice hrvatskog naroda“.

Pokojni predsjednik Tuđman rekao je da „NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“, tokom ratnih godina uništeno je skoro tri milijuna knjiga iz hrvatskih knjižnica za koje se smatralo da su nepoćudne, skoro 3000 antifašističkih spomenika uništeno je ili minirano, ustaški ministri počeli su dobivati ulice u Hrvatskoj, notornom Juri Francetiću podignut je spomenik u Slunju, na fašističke ispade nije se obraćalo previše pažnje itd. Spomenute žučne podjele koje obilježavaju trenutno stanje u Hrvatskoj idu do te mjere da se postavlja pitanje je li antifašizam u hrvatskom Ustavu ili nije. Jedni ga vehementno brane, drugi ga, poput ministra Hasanbegovića osporavaju tvrdeći da je „floskula“.

U istome jasno piše da RH svoju državnost između ostalog temelji i na odlukama ZAVNOH-a, a nasuprot proglašenju NDH, kao i uz druge odredbe poput obrambenog Domovinskog rata itd. To što antifašizam izravno imenom ne stoji u Ustavu neuvjerljivo je navlačenje maka na konac. Dotični ministar može biti povjesničar i javni djelatnik, ali smatram da netko s takvim radikalnim i revizionističkim stavovima koji su se ogledali u apologetskim člancima prema razdoblju ustaške države, ne bi trebao biti ministar u hrvatskoj Vladi.

Imamo i skandaloznu situaciju da par tisuća zapjenjenih prosvjednika predvođenih opskurnim novinarom blokira sam centar Zagreba i urlajući „Za dom spremni“ ulaze u prostorije Vijeća za elektroničke medije čijoj predsjednici uručuju morbidnu siluetu s njezinim likom u partizanskoj uniformi protestirajući zbog odluke da se zbog govora mržnje jednog drugog diskutabilnog novinara prekine emitiranje zagrebačke Z1 televizije. Na prozivke javnosti zašto prisutna policija nije reagirala na ustaške povike, dali su jeftin odgovor da je prosvjednika bilo previše i da se nije moglo otkriti tko točno uzvikuje.

Često se tako ne reagira na ustaške ili šovinističke poruke upućene Srbima na hrvatskim stadionima, crtači nacističke svastike na splitskome Poljudu još nisu otkriveni, a mnogobrojni zidovi u Hrvatskoj prošarani su fašističkim grafitima. Znam da mnogima (napose mladima) ustaška ikonografija djeluje kao simpatičan folklor (tim gore pod njih), no tu onda treba jasno stati i reći o čemu se radi i tko je pobjednik, a tko poraženi. Dakle, pobjednici su partizani u kojima su masovno bili Hrvati poput Franje Tuđmana, generala Bobetka i drugih, boreći se protiv fašističkog zla i tame, a poraženi su pripadnici ustaških kolaboracionističkih snaga. Nota bene, u redovima NOB-a poginulo je blizu 3000 Dalmatinaca. Isto tako, tu se mahom radilo o mladim i neiskvarenim mladićima i djevojkama (nekomunistima!), težacima i studentima koji nisu htjeli trpjeti okupatorsku čizmu gledajući kako mrski strani vojnici zlostavljaju i ubijaju njihove prijatelje i kolege.

Oni koji žele okrenuti pilu naopako i reći da su NOB-ovci redom šumski razbojnici, barbari i koljači, to naprosto ne stoji. Ljudi iz partizanskih redova koji su okrvavili ruke konkretno pred završetak rata, predvodeći marševe smrti kroz skoro cijelu Jugoslaviju, koji su po zagorskim i slovenskim šumama punili jame neprijateljskim vojnicima uskraćujući im barem pravo na obranu, zaslužuju najdublji prijezir i osudu bez ikakvog premišljanja! Isto tako, imamo i fenomen da su parolu antifašizma i prave strane povijesti uzurpirali ljudi o kojima se može steći dojam da su jedini istinski tumači stečevina antifašizma, budući da nastupaju gorljivo braneći svoje (antifašističke) stavove. Aludiram primjerice na članove Antifašističke lige. Nastupaju s antinacionalističkih i tobože progresivnih pozicija kudeći „mračne devedesete“, a skoro pa lamentirajući za onim što je bilo prije tih devedesetih. Uglavnom pribjegavaju ljevičarskom dogmatizmu koji glorificira partizanski pokret čija zastranjenja u pogledu poslijeratnih zločina uzimaju skoro kao nebitnu i sporadičnu sitnicu.

Ima i onih koji (poput subnorovca Ivana Fumića) govore da su poraženi ’45. „dobili ono što su zaslužili“ što je jako ružna poruka. Po njima je razdoblje suvremene Hrvatske obilježeno antisrpskim nacionalizmom, privatizacijskom pljačkom, ortačkim ugovorima, gušenjem ljudskih prava i slobode medija, povijesnim kičem, antimodernizmom… dok je razdoblje Jugoslavije bilo progresivno, propulzivno, u skladu s modernizacijskim trendovima izgradnje društva i zajednice, uključujući bratstvo srodnih slavenskih naroda itd. Naravno, primjećujemo stanovitu pristranost i nepoštenje u njihovom poimanju prošlosti.

Imamo tako povjesničara Hrvoja Klasića s čijim se mnogim tezama slažem, a koji je na pitanje Aleksandra Stankovića u njegovoj emisiji je li Tito bio zločinac i diktator prvo dvojio nekoliko sekundi da bi na kraju odgovorio niječno. Valjda je Tito između ostalog bio i teta u vrtiću ili duhovni vođa, je ‘l da? Netko tko je sveučilišni profesor koji je usto i medijski prisutan, tako nešto sebi ne bi smio dopuštati!

Osobno smatram da je već ovdje više puta spomenuti antifašizam jedna trajna i vrijedna stečevina koju je potrebno čuvati, ali s jasnim vezivanjem uz demokraciju i njezine vrijednosti. Drugim riječima, antifašizam – da, komunizam – ne!

Zaključujući ovaj osvrt želim reći da se kod valoriziranja prošlosti i povijesti trebamo ugledati na one koji su to odradili na zavidnoj razini, kritički i zrelo. A to su Nijemci koje je kao što znamo, pratila zločinačka ideja nacizma. Bez obzira na veliku hipoteku krivnje, umjeli su se oduprijeti povijesnom revizionizmu, mitologiji i selektivnoj kulturi sjećanja.

Za one koje zanima, preporučujem lucidno djelo Karla Jaspersa „Pitanje krivnje“. Povijest trebamo ostaviti povjesničarima, ne smijemo ju eksploatirati u ideološke svrhe i politizirati. Oni koji se njome bave moraju biti što je maksimalno moguće više objektivni i okrenuti pravilima struke, bez ostrašćenih i emotivnih pristupa.

Oko nekih pitanja nikad se nećemo složiti. I ne moramo. Ali, moramo se uvažavati njegujući kulturu dijaloga. I da konačno jednom zasvagda zatvorimo neke stranice prošlosti. To neka nam bude imperativ!

HSPF.info, 05. ožujka 2016. godine