Toni Begović: Od Splita preko Tajlanda i nazad

Toni Begović:

Od Splita preko Tajlanda i nazad

 

Kao student politologije u Mostaru koji se već aktivistički bavio analizama (doduše političkog karaktera) i kojemu su te teme bliske, potonji tekst bavit će se nečim netipičnim. Ne netipičnim samim po sebi, dapače, već netipičnim za politiku i politologiju općenito. Ili ipak možda i ne. Znam da tematike iz društveno-političke domene znaju biti suhoparne, hladno analitičke, jednoobrazne.

Okruženi smo političkim skandalima, gospodarskim aferama, različitim društvenim konfrontacijama i sukobima i sve se to na određen način medijski obrađuje i valorizira. Ljudi su navikli na takav tip vijesti jer su naprosto svakodnevne. Stoga će naredni redci biti neka vrsta putopisnog teksta. Naravno da si ne umišljam da sam Željko Malnar ili jedan od novinara BBC-a koji obilazi svjetske destinacije.

Naime, 16. siječnja vratio sam se s jednomjesečnog turističkog posjeta Tajlandu. Međutim, odakle mene u dalekoj egzotičnoj državi na jugoistoku Azije? Moj relativno kratki putoholičarski staž počinje 2011. godine kada sam posjetio Istanbul, 2013. bio u Parizu, 2014. u Tunisu, a naposljetku, od 15. prosinca do 16. siječnja na Tajlandu. Budući da mi se majka i stariji brat bave turizmom u kojem imaju puno fleksibilnije radno vrijeme, a i pristojniju zaradu za razliku od tipičnih poslova u državnim firmama, mogu si priuštiti boravak u stranoj zemlji i na određeno razdoblje. Dakle, moji prvi turistički koraci počeli su s njih dvoje i mogu reći da smo jedan harmoničan trio koji je „zadužen“ svaki za svoj dio.

Ja primjerice danima istražujem o budućoj destinaciji, čitam dojmove, forume i savjete, brat (koji sam ima znatno više iskustva u putovanjima) brine o dokumentima, najčešće pregovara na licu mjesta, a majka je tu da na stanovit način zaokruži roditeljsku notu. Znam da nekima djeluje neobično što dva odrasla sina putuju s majkom, no, budući da je ona vrlo mladenačkog duha i da među nama nema međugeneracijskog jaza, onda sve skupa funkcionira odlično.

Ljudi nerijetko u mislima sanjaju o mjestima na koja bi htjeli otputovati, opustiti se, upoznati nove ljude i kulturu, steći brojna iskustva itd. Međutim, živimo u državi (i u okruženju) u kojem su plaće uglavnom male, troškovi života visoki, krediti dostupni, no počesto teško otplativi, budućnost neobećavajuća. Stoga, većina ljudi brine se kako platiti tekuće režije, ratu kredita, napuniti frižider, kupiti novu odjeću za djecu… i inozemno putovanje djeluje više nego nedostižan luksuz. Međutim, ne mogu ne primijetiti podatak da otprilike svakog siječnja oko sto tisuća građana Hrvatske odlazi na skijanje! Također, solidni automobili, pametni mobiteli, markirana odjeća, svakodnevno ispijanje kava nisu fenomeni koje nećemo sresti na hrvatskim ulicama!

Smatram da su avanturistički duh, strast za otkrivanjem novih destinacija i upoznavanja ljudi više stvar osobnog karaktera negoli nužno društvenog statusa. Budući da ljeti majci pomažem u poslu s turistima i da susrećem raznorodne ljude, ne mogu reći da su baš svi oni ugojeni bogataši iz Skandinavije, Francuske ili Njemačke. To su mahom mladi ljudi od 18 do 30-tak godina, studenti ili oni koji rade, željni odmora na jadranskoj obali, generalno srednjeg sloja. E sad, naravno da u istoj poziciji nisu pripadnik srednjeg sloja iz zapadne Europe i onaj iz Hrvatske. O zemljama poput BiH ili Srbije da i ne govorimo.

***

Vjerojatno prva asocijacija ljudi na Tajland jesu egzotične plaže, pregršt hrane, seks turizam, tropska klima. Od svega navedenog ne biste vjerovali, mogu potvrditi dojedan navod. Međutim, kada tamo boravite i posjećujete različita mjesta, onda u stvari shvatite da i nije sve kako piše u primamljivim opisima turističkih agencija ili kako izgleda na razglednici.

No, da se vratim na početak odakle uopće ideja da se posjeti Tajland. Treba reći da putovanja općenito nisu više tako neizvediva i dostupna samo onom višem sloju ljudi. Isto tako, zemlje Dalekog istoka nisu samo mjesta koja posjećuju kojekakvi ekscentrični pustolovi u potrazi za novim izazovima koji kasnije nama Europljanima nastoje približiti preko fascinantnih fotografija i još fascinantnijih iskustava. Ne biste vjerovali koliko zapadnjaka tamo možete pronaći. Dapače, mahom su oni i jedini gosti.

Svijet je povezaniji nego ikada prije, poznate svjetske aviokompanije povezuju i manje gradove s velikim svjetskim metropolama, avionske karte ne koštaju nužno po par tisuća kuna. Najbolji primjer za to je da smo 2013. kad smo išli u Pariz, povratnu kartu pronašli za 45 eura! Niskobudžetna irska kompanija Ryanair iz Zadra leti prema mnogim europskim gradovima prema vrlo povoljnim cijenama. Imate tako slučajeva da ako „pogodite“ pravo vrijeme i uglavnom ako se brzo odlučite, povratnu kartu za London nađete i za dvadesetak eura. Nas međutim avionske karte za Tajland nisu koštale tako malo, jer ipak se radi o vrlo dalekoj zemlji. Naime, za jednu osobu povratna karta Zagreb-Doha, Doha-Bangkok izašla je 4300 kuna što je oko 570 eura. Znam da mnogima padne mrak pri spomenu da netko izdvaja prosječnu hrvatsku plaću za jednu avionsku kartu. No, poznanici koji su već bili na Tajlandu i koji su dobro upoznati s cijenama karata, rekli su da smo prošli vrlo povoljno. Da ako planirate ići dolje i ako naiđete na kartu ispod 5000 kuna, da ju bez razmišljanja kupite. Jer, cijene se znaju kretati i do oko 7000 kuna.

Što se tiče ideje da se posjeti jedna poznata i egzotična azijska zemlja, treba reći da smo prije toga već imali putoholičarskih „utakmica“ u nogama i obično se pitate što posjetiti sljedeće. Kako sam rekao, stariji brat je i u nekim drugim privatnim aranžmanima bio u dosta zemalja, a majka je dok se bavila poslom prije nego što je krenula s turizmom, putovala u Istanbul, Trst, Budimpeštu…

Tajland se spominjao i ranije, no, možebitnu realizaciju svega ostavljali smo za budućnost, imajući u vidu da ono zahtijeva pozamašnije novčano izdvajanje i puno detaljniju organizaciju. Međutim, prošlo ljeto plan da se dotični ipak posjeti bio je vrlo aktualan, a što je nakon određenih konzultacija i sredinom rujna rezultiralo kupnjom avionskih karata. Uslijedili su dani intenzivnog istraživanja same lokacije, što vidjeti, gdje odsjesti, što izbjegavati itd. Želim naglasiti da smo putovali u vlastitom aranžmanu jer su agencije za ovakvu vrstu putovanja, jednostavno preskupe. Međutim, ne bih onome tko nema iskustva preporučio da na prvo putovanje krene baš na Tajland (naravno, ako se radi o putovanju bez agencije), prvenstveno jer treba biti spreman na nepredviđene situacije, snalažljiv prilikom pregovaranja i cjenkanja, biti dobar organizator, spreman na nečistoću i umor…

Savjetujem svakako bliže europske destinacije.

I tako, došao je taj toliko željeni 15. prosinca kada je trebalo krenuti. Let od Zagreba do glavnog katarskog grada Dohe trajao je otprilike šest sati. Jedina mana bilo je 12-satno čekanje sljedećeg leta za Bangkok. Međutim, budući da je aerodrom toliko ogroman (od ulaza A do ulaza E trebalo bi vam vjerojatno pola sata šetnje) i da posjeduje mnoge sadržaje kao i „quiet room“ za odmor, dugotrajno čekanje nije predstavljalo toliki problem. Imao sam priliku letjeti u impresivnom Airbusu A380 Qatar Airwaysa čije je osoblje (napose atraktivne stjuardese) maksimalno angažirano u namjeri da putnicima dugi let prođe što ugodnije. Nešto manje od sedam sati trebalo je tom najvećem avionu na svijetu da poveže Dohu i Bangkok. Tamošnja zračna luka također je vrlo velika, međutim, prilično je lako snaći se. Prvo što ćete osjetiti pri izlasku iz aerodromske zgrade jest toplinski udar kojeg nastoje ublažiti golemi ventilatori. Naime, kad smo napuštali Zagreb, temperatura je bila nešto ispod ništice uz maglu, a bangkoške vrijednosti rijetko da se spuštaju ispod 25 Celzijusa. Treba reći da je vremenska razlika između Hrvatske i Tajlanda +6 sati. Vozeći se taksijem do centra grada udaljenog 30-tak kilometara, promatrao sam okolne visoke nebodere i duge višetračne ceste tipične za svjetske velegrade. Smjestili smo se pored poznate ulice Khao San Road koja je prepuna barova, restorana i ulične hrane.

Kako ne bih opisivao pojedinačno svaki provedeni dan u Bangkoku, a što bi znatno oduljilo ovaj osvrt, nastojat ću što konciznije približiti odlično provedenih šest dana u čarobnom azijskom megalopolisu s 15 milijuna stanovnika. Onome tko nije bio u ovom dijelu svijeta, teško je objasniti uzbudljivi kontrast koji krasi veličanstvenu tajlandsku prijestolnicu. Naime, sintagma koja tamo vjerojatno najbolje pristaje jest latinska izreka „festina lente“ ili „požuri polako“.

Promet je vrlo kaotičan i ne vrijede nama shvatljiva prometna pravila. Tamo se na cesti naprosto morate izboriti. Zna se dogoditi da ako se u automobilu zateknete u popodnevnim satima kada se većina ljudi vraća s posla, upadnete u nevjerojatnu gužvu koja vas može zadržati i po nekoliko sati. Dosta ljudi koristi i jednostavne mopede kojima se lakše probijaju kroz prometne čepove.

No, sva ta često naporna vreva u simpatičnoj je simbiozi sa široko prihvaćenom budističkom tradicijom koja umiruje i ispunjava. Vjerojatno najpoznatije tajlandsko prijevozno sredstvo je tuk-tuk ili svojevrsna trokolica najpogodnija za prijevoz dvoje ljudi. Njega smo tokom boravka u Bangkoku najviše i koristili naprosto jer je je mobilniji od taksija u kojem prilično „nalože“ klimu, a i sama vožnja djeluje vrlo uzbudljivo. Samo se trebate znati dobro dogovoriti za cijenu. Prijevoz po Bangkoku generalno je jeftin. Glavni grad povezan je mnogobrojnim taksijima, tuk-tukovima, metro linijom, skytrainom, autobusom. Za udaljenosti otprilike 10-20 minuta vožnje taksijem ili tuk-tukom, ne biste trebali izdvojiti više od 40 kuna. No, ako niste dobar pregovarač, lokalni vozači mogli bi vas dobro oderati. Naime, službena tajlandska valuta je baht. 1 euro je nešto manje od 40 bahta. Spomenuti bangkoški kontrast ogleda se u ogromnim shopping centrima i neboderima s jedne, i derutnim nastambama s druge strane.

S fascinantnim budističkim hramovima i svećenicima, te „crvenim“ četvrtima i kraljicama noći. U Bangkoku isto tako sigurno nećete ostati gladni. Naime, u ovom dijelu svijeta navikli smo da u određene sate imamo raspoređen doručak, ručak i večeru. Međutim, tamo to uopće ne vrijedi. Budući da svakovrsne hrane ima doslovno na svakom koraku, jede se praktički u svako doba. Živopisne ulice prepune su kuhinja na kotačima, aromatične hrane i šarenila boja. Tajlandska kuhinja nešto je različitija od naše, pretežno mediteranske i kontinentalne. Prevladava dosta povrća, voća i začina. Oni su navikli da hranu serviraju dosta pikantno (koriste jako puno čilija) i ako ne želite da vam usta izgore, prethodno morate naglasiti „no spicy“. Zanimljivo je da općenito na Tajlandu praktički ne možete naći klasičnu pekaru kako biste kupili kruh, pecivo ili klasično – burek. Oni i tipična zapadnjačka mesna jela u restoranu serviraju bez kruha. Jest da možete zatražiti krišku, dvije, no, generalno kruh im je relativno stran. Nadomjestak njemu je široko rasprostranjena riža čiji su Tajlanđani najveći svjetski izvoznik. Možda najpoznatije jelo jest čuveni „pad thai“. Radi se o rižinim rezancima (noodles) sa začinskim biljem koje najčešće pripremaju s piletinom ili škampima. Mogu reći da su vrlo ukusni i da se možete dobro najesti za svega 10 kuna. Tu je i vrlo poznata juha „tom yam“, intenzivno ljute arome koju osobno nisam probao. Ono što bih također preporučio jesu „thai roti pancakes“, tj. tajlandske palačinke koje se pripremaju s bananom i na kraju najčešće zaliju čokoladom. U restoranima bez problema možete naći klasična jela zapadne kuhinje. Cijene za specijalitete od tjestenine, riže, mesa ili ribe kreću se od 150 do 300 bahta, što je 30, odnosno 60 kuna. Budući da u nas tako nešto ne možete često pronaći, ističem svakodnevno pijenje svježe ocijeđenih prirodnih sokova od raznovrsnog voća. Meni egzotični avokado ili mango i nisu nešto posebno. Međutim, isplati se za svega 10 kuna popiti punu plastičnu čašu prirodnog soka bez ikakvih dodatnih šećera. Što se tiče cijena smještaja, njega također možete pronaći na svakom koraku. Za turiste je najpogodniji „guesthouse“. Za noćenje u trokrevetnoj sobi s klimom i internetom u centru grada bez većih problema izdvojit ćete manje od 1000 bahta ili 200 kuna.

Glede glavnih atrakcija koje trebate posjetiti u Bangkoku svakako je Kraljevska palača. Impresivan kompleks budističkih hramova i građevina specifičnog azijskog stila gradnje, bez sumnje će vam se svidjeti. Unutar se nalazi „Wat Pho“ ili „hram ležećeg Bude“ koji je dug 45 metara i koji je cijeli prekriven zlatnim listićima. Nadalje, tu je i kip „smaragdnog Bude“ koji se smatra najvažnijim hramom na cijelom Tajlandu. Zanimljivo je da ga ne smije dirati nitko osim tamošnjeg kralja Rame IX. koji mu u skladu s vremenskim sezonama, triput godišnje mijenja plašt. Spomenuti kralj neka je vrsta božanstva u cijeloj državi čije se fotografije nalaze na gotovo svakom mjestu. Njegov dignitet je neupitan i svako kršenje tih načela može vas odvesti u zatvor. O njemu se generalno ne priča i domaćini ga iznimno poštuju.

Sljedeći hram koji vrijedi vidjeti jest „Wat Arun“ ili „Hram Zore“ koji se nalazi pored rijeke Chao Phraya i koji dobiva poseban sjaj u predvečerje kada se sunce nalazi iza njega. Najbolji panoramu „grada anđela“ kako ga još zovu, dobit ćete ako se popnete na 84. kat Baiyoke Sky hotela. Naime, na vrhu nebodera nalazi se lokal iz kojeg se pruža nevjerojatan pogled na cjelokupan grad i pregršt svjetala koja ga obasjavaju.

Ako ne možete odoljeti da ne vidite ono što se popularno zove „red street“, onda svakako trebate posjetiti Soi Cowboy, možda najpoznatiju crvenu ulicu u Bangkoku. Pored nje, tu su još i Nana square i Patpong. Ulicu dugu stotinjak metara obasjavaju crvena svjetla i blještave reklame. U štekatu svakog bara nalazi se nekoliko oskudno odjevenih mlađih djevojaka koje su tu ulozi svojevrsnih animir-dama. Unutar bara su ili striptizete ili zamračene prostorije u kojem djevojke „obrađuju“ svoje klijente. Ono što je svakako prepoznatljiva karakteristika ne samo Bangkoka nego i samoga Tajlanda, jest posebna otvorenost prema seks turizmu, rodnim slobodama gdje vrlo često možete sresti transrodne osobe, tzv. ladyboyse, srednjovječne ili čak i starije muškarce kako hodaju s mlađahnim Tajlanđankama i sl. Pored takvih različitosti, na Tajlandu ćete sresti svakojake avanturiste, svjetske putnike, buntovnike, ljubitelje istočnjačkih duhovnosti, hippyje pune piercinga, istetovirane djevojke…

Sve skupa u vrlo kratkom roku prihvatite kao nešto što je sastavni dio tajlandske „ponude“. Drugim riječima, ako se mislite čuditi svemu i svačemu, onda je najbolje da ne dolazite. Stekao sam dojam da dolje svatko ima mjesto za sebe i da nikome istodobno nije tijesno. Tokom boravka u Bangkoku, uzeli smo izlet gdje smo posjetili gradić Kanchanaburi i prekrasni nacionalni park Erawan koji se sastoji od sedam „etaža“ slapova, kao i „plutajuću tržnicu“ gdje možete vidjeti kako lokalno stanovništvo na drvenim čamcima trguje i razmjenjuje robu. Ako se želite dobro opustiti ili u središtu golemog grada, nadisati čistog zraka, onda savjetujem da posjetite Lumphini park. Prelijepo prostrano mjesto okruženo zelenim površinama, jezerima i spravama za vježbanje. U popodnevnim satima tamo možete vidjeti na stotine ljudi, mahom Tajlanđana kako trče ili se na bilo koji način rekreiraju. Oni inače drže do zdravog života. Pored zdrave prehrane, bave se sportom, oslonjeni su na duhovnu dimenziju, a da vam budem iskren, na prste jedne ruke mogu nabrojiti koliko sam sreo domaćih ljudi s cigaretom u ruci. Može se reći da ih krasi kolektivna nasmiješenost, vrlo su gostoljubivi i srdačni. Okruženi budističkim ambijentom, jako se malo živciraju i nastoje živjeti miran i skladan život. I psi i mačke lutalice tamo odišu posebnom mirnoćom. Naime, ne kao kod nas, tamo ih nitko ne tjera, gađa kamenjem itd. Udobno zavaljenu mačku na ulici možete bez problema pomaziti pomislivši da se radi o kućnom ljubimcu.

Nezaobilazna posebnost Bangkoka, ali i same države, jesu svakako saloni za tajlandsku masažu. Za nekih 30-tak kuna, nježne ruke maserki doticat će pola sata svaki živac stražnjeg dijela vašeg tijela nakon čega ćete se osjećati preporođeno. Noćni život užurbanog Bangkoka naprosto je nevjerojatan. Spomenuta ulica Khao San Road u kojoj smo bili smješteni, prepuna je barova, restorana, štandova sa suvenirima, ulične hrane… Iz lokala trešte pretežno house i rap hitovi, kolektivno se đuska, ispijaju se kokteli i nadaleko poznata tajlandska piva: Chang, Singha, Leo, Tiger. To je grad koji nikada ne spava! Čut ćete engleski, francuski, talijanski, španjolski, kineski i mnoge druge jezike. Tajlanđani uglavnom neloše koriste engleski jezik, tj. dovoljno da se s njima možete sporazumjeti o osnovnim stvarima. Tu mislim na vozače taksija, tuk-tuka, prodavače na ulici ili u trgovinama, djelatnike na recepciji itd. Međutim, imaju svakako jedan specifičan naglasak pri izgovoru pojedinih riječi što ponekad ne možete razumjeti.

Od 22. do 27. prosinca bili smo u Krabi Townu, glavnom gradu tajlandske provincije Krabi koji se nalazi na zapadnoj obali južnog dijela Tajlanda, 800 kilometara južno od Bangkoka. Prekrasna pješčana plaža Ao Nang udaljena je 20-tak minuta vožnje lokalnim taksi-kombijem. Na jedan dan bili smo u posjetu plaži Railay koju Tajlanđani smatraju jednom od najljepših na cijeloj tajlandskoj obali. Njihova karakteristika su duge uvale od sitnog pijeska, vrlo toplo, premda dosta plitko more, goleme stijene koje izranjaju iz vode i koje su obrasle zelenom vegetacijom.

Od 27. prosinca do 1. siječnja nove 2016. godine proveli smo na megapopularnom Koh Phi Phiju do kojeg se dođe katamaranom i gdje vožnja traje oko sat i pol vremena. Dotični se nalazi južnije od Krabija. Ondje isto tako možete pronaći bezbrojne kafiće, restorane, trgovine mješovitom robom, sve je prepuno stranaca. Za razliku od Ao Nanga ili otoka Koh Samui kojeg smo posljednjeg posjetili tokom 16 dana boravka na jugu, Koh Phi Phi više je nekako partijanerski. Gosti su pretežno mlađe dobi, željni žestoke zabave dok ispijaju „buckete“, tj. plastične kantice iz kojih se piju najčešće miješana žestoka pića. Odavde smo uzeli izlet koji je sadržavao posjet nekoliko okolnih otoka. Posjetili smo između ostalog čuvenu Maya beach na kojoj je sniman film „Žal“ s Leonardom DiCaprijom, Monkey beach naseljenu slatkim malim majmunima, Bamboo island, nenaseljeni okruglasti otok kristalno čistog mora i finog bijelog pijeska… Na svakom uglu možete naći agencije koje nude različite atraktivne izlete po prihvatljivim cijenama. Jako dobra žurka može se pronaći svake večeri na lokalnoj pješčanoj plaži koja je danju prepuna kupača pored kojih su barovi, a iz kojih najčešće možete čuti hitove Boba Marleya. Kad padne noć, zabava s lagane prijeđe na hardcore, sada više ne čujete reggae nego trance. Tamošnji domaćini zabavljaju goste žonglirajući s vatrom i izvodeći razne akrobacije na pijesku.

Vjerojatno najbolju Novu godinu u životu proveo sam upravo tamo gdje smo ponoć dočekali uz stotine ljudi oko sebe. Bijaše to razgaljeno slavlje i ples dok nam iznad glave nebo prosijava šareni vatromet. Na novogodišnje jutro trebalo je ustati ranije nego inače (vremena za mamurluk nije bilo!), jer smo trebali krenuti na nešto udaljeniji otok Koh Samui koji se nalazi pak na suprotnoj strani od Krabija. Iskoristite katamaran do Krabi Towna, zatim se vozite preko dva sata autobusom do istočnog kopnenog pristaništa gdje je trebalo opet sjesti u katamaran i ploviti ponovno sat i pol do Koh Samuija. Naime, takav transfer možete uzeti u agenciji za nekih 70 kuna po osobi. Nalijepite si naljepnicu na majicu (boat-bus-boat) i sve ostalo više nije vaša briga. U Koh Samuiju bili smo šest dana. Plaža Lamai bila je udaljena od našeg smještaja svega 50 metara, stoga smo samo trebali uzeti ručnik i lagano prošetati do plaže. Tamo od lokalaca možete kupiti sočni ananas, kao i ukusan kukuruz kojeg ispeku ispred vas. U Koh Samuiju također ne nedostaje restorana, barova, pokretnih kuhinja, salona za masažu, živosti i stranaca. Međutim za razliku od partijanerskog i suviše nemirnog Koh Phi Phija, Samui djeluje donekle decentno. Tamo ćete susresti i nešto starije goste, obitelji s djecom i sl. Tokom boravka na dotičnom otoku, bijasmo i na jednodnevnom izletu na predivnu plažu na susjednom otoku Koh Tao. Izlet je uključivao i ronjenje i imali smo priliku roniti s desetinama šarenih ribica, kao i s površine promatrati egzotične koraljne grebene koji naprosto ostavljaju bez daha. 7. siječnja trebali smo se oprostiti s jugom, žarkim morskim suncem i plažama, jer je trebalo poći na sami sjever zemlje, 1500 kilometara udaljeni grad Chiang Mai.

To je bila posljednja 8-dnevna etapa naše azijske „ekspedicije“. Inače, tokom boravka na Tajlandu triput smo letjeli avionom unutar zemlje povezujući željene destinacije. Prvo, državnom aviokompanijom Bangkok Airways od Bangkoka do Krabija, zatim privatnom Air Asia od Krabija do spomenutog Chiang Maija, i u povratku ponovno Bangkok Airwaysom od Chiang Maija do Bangkoka. Lokalne agencije mogu vam vrlo uspješno posredovati, točnije pronaći pogodan let unutar zemlje, samo je preporučljivo da to uradite nekoliko dana prije željenog polaska. Cijene nisu preskupe. Recimo, više ćete platiti za let s Croatia Airlinesom od Splita do Zagreba, nego što će vas skoro izaći tri karte od sjevera do juga Tajlanda ili obratno. Chiang Mai je grad na sjeveru Tajlanda, udaljen od glavnog grada nekih 700 kilometara i veličine je Zagreba. Puno je mirniji i manje bučan od Bangkoka, stoga ako u potonjem niste uspjeli pronaći traženi smiraj, u Chiang Maiju zasigurno hoćete. Život ondje teče puno usporenijim tempom negoli u užurbanom Bangkoku, no, ako mislite da je Chiang Mai dosadan grad, varate se. Središte grada u kojem smo inače bili smješteni ugodno je za šetnju i vrlo lijepo. U samome gradu nalazi se oko 300 budističkih hramova. Treba reći da su noći ondje dosta ugodnije nego u Bangkoku kao i na jugu. Tamo smo skoro cijelu noć trebali držati upaljeno hlađenje, a u Chiang Maiju se treba i pokriti. U gradu ćete naravno pronaći pregršt hrane, kako one ulične, tako i one u klasičnom restoranu, a barova i ostalih sadržaja naravno da ne nedostaje. Mogu reći da su cijene nešto jeftinije nego u Bangkoku i na otocima. Dotični nije toliko turistički razvikan kao prijestolnica i popularni otoci stoga ga dosta turista i ne posjeti ili štoviše, nije ni čula za njega. No, u Chiang Maiju ne nedostaje stranaca. Jedan od uzbudljivijih dijelova cjelokupnog putovanja, jest dvodnevni izlet koji se obično zove „elephant trekking“.

Riječ je o turi koja uključuje lokalnog vodiča koji vas vodi u prašumu gdje nakon višesatnog hoda budete smješteni u selu gdje živi pleme žena s dugim vratovima, poznati Karen Long Neck Tribe. Radi se o ženama koje su u stvari izbjeglice iz susjedne Burme i koje svoje tijelo ukrašavaju tako što oko svojih vratova stavljaju metalne prstenove što uzrokuje značajno rastezanje vrata. Na izletu smo između ostalog upoznali dva bračna para iz Makedonije, kao i curu iz Zagreba koja studira francuski i poljski jezik, a u Bangkoku je na šestomjesečnoj studentskoj razmjeni. Tu je i stanovita bivša medicinska sestra iz Engleske Lily koja je dala otkaz i kupila karta u jednom smjeru za Tajland, nakon čega će do Australije.

Ili Francuza koji sa suprugom ljeti radi u domovini (a trenutno živi na Madagaskaru), dok nakon toga ostali dio godine samo putuje. Zanimljivo je da je 9. studenog prošle godine, upravo na obljetnicu rušenja, bio na Starom mostu u Mostaru. To su one ljudske različitosti o kojima sam vam govorio na početku!

U dotičnom selu bez struje i tekuće vode, bili smo smješteni u drvenoj kolibi prekrivenoj trstikom, spavali na poplunu, dok je prohladna i neudobna noć protekla uz zavijanje desetina okolnih pasa, glasanje kokoša i slonova. Suvremenom čovjeku naviknutom na sva čuda tehnologije i komfora, dobro dođe okusiti iskonske načine života. Tamo smo jahali slonove i vidjeli kako se te pametne i plemenite životinje odgajaju i žive u koegzistenciji s ljudima. Naredni dan bio je rezerviran za rafting rijekom u gumenim čamcima, zatim je uslijedio „bamboo rafting“ i naposljetku posjet jednom vodopadu, te povratak nazad u grad.

Sutradan smo posjetili Tiger Kingdom, svojevrsni zoološki vrt u kojem žive tigrovi. Međutim, razlika između ovoga i klasičnog ZOO-a jest u tome što se ovdje tigrovi odgajaju tako da im možete doći u kavez, pomaziti ih i slikati se s njima. Mi smo boravili u kavezu s velikim tigrom i zaista nema razloga za strah. Pored vas je vješti timaritelj, a opasna mačka vašu nazočnost skoro da i ne zamjećuje. Oni inače spavaju po 15 sati, tamo borave od djetinjstva, osoblje ih hrani, trenira i igra se s njima. Jesu li tigrovi omamljeni nekim opojnim sredstvima kako bi im smanjili njihovu ipak neukrotivu divljinu, zaista ne znam. Ne mogu isključiti tu mogućnost, jer ipak se radi o divljim životinjama spremnima na sve.

Preostali dani u Chiang Maiju i općenito na Tajlandu, protekli su u obilasku grada, kupovanju suvenira, kao i odmaranju u lijepom gradskom parku. 15. siječnja čekao nas je dugi put natrag. Trebalo je od Chiang Maija doći do 700 kilometara udaljenog Bangkoka, zatim skoro sedam sati letjeti od Bangkoka do Dohe, tamo čekati šest sati na sljedeći let i ponovno nekih šest sati provesti u zraku do Zagreba u koji smo stigli sutradan oko 11 sati. Od hrvatske metropole do Splita prevezli smo se automobilom.

Na dolasku nas je dočekala splitska bura i temperatura malo iznad nule, a napustili smo Chiang Mai s 30 Celzijusa. Odmah me potom uhvatila prehlada. Na kraju ovog mog putopisnog „prvijenca“ kakvu poruku poslati? Osim što sam u čarobnoj dalekoistočnoj zemlji proveo 32 dana, promijenio 7 letova, 6 smještaja, 5 odredišta, sva moguća i nemoguća prijevozna sredstva, stekao sam brojna nova iskustva i spoznaje. Upoznao sasvim drugu kulturu, navike, duhovnost, gastronomiju…

Ono što svako novo putovanje izazove u čovjeku jest da nauči nešto novo o sebi, natjera ga da postane spontaniji, otvoreniji i ležerniji. Da promotri život iz različitih perspektiva i da se makne iz svoje sigurne zone učmalosti i samozadovoljnosti. Da se manje veže za nebitne stvari.

Mogu potvrditi da Azija (napose Daleki istok) ima onu neistraženu mističnost i duhovnu ravnotežu. To je užurban i bučan prostor, ali lišen zapadnjačke ispraznosti i društvene grabežljivosti. Susrećući raznorodne pustolove, svjetske putnike, buntovnike i boeme, shvatio sam da put uštogljenih konvencija stalnog zaposlenja, boravišta, morala i razmišljanja, ne mora nužno biti jedini ispravan put. Neka svatko bira svoj vlastiti put! I za kraj, dragi moji, svakako – carpe diem!

www.humanusbalkanika.com, 04.03.2016.