Je li Napredak „misija“?

Prof. dr. , vlč. Franjo Topić „Napredak je misija“

U Mostaru je – poslije Sarajeva i Zagreba – upriličena promocija  knjige vlč. prof. dr. Franje Topića „Napredak je misija“ (HKD Napredak Sarajevo, Napredak Futura d.o.o. Zagreb, 2013., st. 436). U  internoj raspodjeli među promotorima-profesorima  Filozofskog fakultetaa Sveučilišta u Mostaru (prof. dr. Miroslav Palameta, prof. dr. fra Iko Skoko i ja), meni je kao profesoru politologije dospjelo u zadaću  da govorim o političkoj dimenziji knjige,  što je podrazumijevalo i refleksije o Topiću kao javnom djelatniku.  A lako se suglasiti i u ocjeni da se u ovoj ulozi  vlč. Franjo Topić snalazi kao riba u vodi. Njegov javni diskurs pretežito krasi uravnoteženi vokabular, pa se u političkomu životu nebrojeno puta dokazao i kao civiliziran djelatnik. Unatoč tomu  postavlja se pitanje: koliko je dobro za hrvatsku kulturu u BiH da se na čelu ovakve udruge tako dugo nalazi jedan svećenik?

Da se vlč., prof. dr. Franjo Topić, u pravilu, izvanredno dobro nosi s političkim temama i izazovima, moglo se vidjeti i iz njegove nedavne reakcije na „slučaj Bandić“, taj tek jedan u nizu kontraproduktivnih „spinova“ u političkomu Sarajevu, kojeg su proizveli političari ogrezli u samoprecjenjenosti i samodovoljnosti. Glavni akteri u poznatoj ružnoj anti-bandićevskoj ujdurmi  su se inače sami razotkrili kao pravi „papci“, govoreći po sarajevski (jer i sam sam bio i ostao „Sarajlijom“ i kad više ne živim u njemu).  Vlč. Topić se, u mojemu razumijevanju i sam ponekad neoprezno dade upecati u mrežu koju spliću oni koji proizvode od manjinskih intelektualaca one koji govore tzv. poželjnim glasom, ali je imao snage da odustane od (ne)pristojne ponude jednom svećeniku kakva je bila spin-ponuda da bude gradonačelnikom Sarajeva. I ranije i u najnovijoj reakciji u „slučaju Bandić“, dakle, vlč. Topić se pokazao i da je  samosvjesni politički Hrvat i politički Bosanac (i Hercegovac). Jedno bez drugoga ne ide, znaju razumni, ali ih je u Zemlji svakim danom sve manje.

Prosvjećene reakcije u knjizi razgovora  profesora Topića posebice su vidljiva u njegovim osvrtima na pretjerivanja  bivšeg reisul-uleme ef. Mustafe Cerića. Volio bih da se u knjizi nalaze i reakcije na izvjesna osporovanja Topića-političara iz određenih hrvatskih političkih ambijenata, posebice u Hercegovini. Nisam ih u knjizi  pronašao, ali ona su takva da bi mu se zbog kontraproduktivnih žigosanja, to jest stigmatizacije netko trebao ispričati. Dakako, neće nitko, pa neka bude barem ovolicno izgovoreno od jednog Hercegovca, naučenog na verbalne batine i „s lijeva“ i „s desna“.  Ovo je, naravski, sve manje važno od činjenice da iz Topićevih političkih refleksija probija  razložna čvrstina glede vjere i nacije i njegove domovine BiH.

I

Topićeva knjiga podstiče i provocira  i refleksije o suodnosa teologije i politologije, središnje znanosti o političkomu, koja se  posvuda s mukom oslobađala srednjovjekovnog zagrljaja teologije, što joj kod nas još nije uspjelo. Ali se u njihovom susretanju i kod nas dostiglo barem u pojedinačnim slučajevima da se kritički orijentirana teologija  pojavljuje kao inspirativna misao za politologiju, da se – metaforički kazano – međusobno uvažavaju i biskupi i profesori. I bilo je krajnje vrijeme, jer su dobri politološki narativi isprovocirani nerijetko učenjem i etikom „prvih kršćana“ i svjedočenjem životom i djelom svećenika-žrtava nacističkih režima kakvi  su i Martin Niemoeller i Ditrich Bonhoeffer i brojni drugi. U konačnici su i  ideje „svjetskog ethosa“  katoličkog  teologa Hansa Künga, ili „dijalogom  do mira“ pokojnog Željka Mardešića  postale važnim sastavnicama i moderne teologije i moderne politologije. Uostalom, kad već uzimam sebi ovu vrst slobode, na sličnoj vrsti etike temelji se i pristup pitanjima vjere i života aktualnog  primasa Katoličke crkve, pape Franje I., koji zaslužuje već nakon prve godine pontifikata izuzetan respekt prosvjećenih ljudi ma kojih svjetonazora bili. Poštovanje zaslužuje papa Franjo I. , dakle, za svježinu u mišljenju i ponašanju, kao i  za najavu reformi tako okoštale strukture kakva je Katolička crkva. O tomu opširnije u  respektabilnomu  međunarodnom teološkom časopisu „Concilium“  (u tematima „Reforma Rimske kurije“, broj 5/2013., i „Život u različitosti“, broj 1/2014.).

Nismo ono što mislimo o sebi da jesmo, nego ono  što činimo i/ili s čime i kako doprinosimo javnom životu, uključivo akademskim, kulturološkim i političkim narativima. Utoliko se i smije ustvrditi da se „prvi čovjek“  Napretka ovom knjigom razgovora predstavio javnosti  kao izdanak modernog pristupa KC-a svijetu u kojemu djeluje. U modernomu svijetu, naime, nije više  prijeporno da li jedna vjerska zajednica smije napustiti „arenu života bilo da joj to savjetuju drugi ili vlastitom inercijom“, kako je to formulirao o.p.  Frane Prcele u knjizi  „Bogozaborav. Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve“ (Synopis, Sarajevo-Zagreb, 2014., str. 22). Odgovor je, dakako, ne smije, što u konačnici znači da je vjersko-političko-kulturni i socijalni angažman prihvatljiv i sa stanovišta samih vjerskih zajednica i sa stanovišta njihova položaja u svakom sekularno uređenom društvu, ukoliko se uključenje u javni život čini sukladno ustavu i zakonima.  Mada se takvo što u normalnomu svijetu smatra standardom i općim dobrom, ovdje treba dometnuti: osobna pitanja vjere i nevjere u Boga (uključivo sumnju u postojanje Prastovoritelja)  pripadaju sferi najintimnije osobnosti …

Učinit ću još jednu referentnu digresiju, o onomu što sam naučio dugim životom u njemačkoj kulturi. Nitko nikomu  ne može garantirati u pluralnim  društvima monopol ni na poziciju ni na istinu, pa se i vjerske institucije moraju  boriti snagom argumenata za svoje političke i socijalne  principe u ambijentu javne i političke sfere, kako bi se u kakofoniji glasova i interesa legitimirali vlastiti. Ni u kojem slučaju ne smije se, dakle, u svijetu visokoga moderniteta i racionaliteta zaklanjati ni iza ideje Boga, ni iza autoriteta Rimske kurije, kada se radi o KC-u i njezinim svjetovnim poslovima. Otuda ni Katoličkoj crkvi ne može biti zagarantirana privilegirana pozicija u oblasti kulture, pa ni monopol na  svećeničko predsjedavanje civilnom kulturnom udrugom kakva je Napredak.  Zapravo, zagarantirana pozicija u bilo kojoj udrugi kulture i javnog dobra kod bh. Hrvata uvjerljivo svjedoči o  njihovoj „političkoj malodobnosti“, govoreći rječnikom Immanuela Kanta. A kad već podmećem glavu tamo gdje drugi neće ni nogu, kazat ću da bi i Katolička crkva i druge vjerske zajednice mogle i smjele  računati na podršku njihovoj poziciji glede javnih poslova ne samo od strane „vjernika“, ukoliko bi bile u stanju artikulirati alternativno mišljenje i ponašanje, u krajnjem: ukoliko ne pristaju na pakt s korumpiranim strukturama i  na „politiku bez načela“, koja je i po Mahatmi Ghandiju i Hansu Küngu najteži „društveni grijeh“!

U  pluralnim ambijentima  i u kakofoniji interesa, dakle, uključivo konkurentskih institucija poput akademija i sveučilišta i drugih institucija kulture i znanosti, svatko se mora izboriti za društvenu poziciju  svojim djelovanjem i uvjerljivošću. Utoliko je u nizu prevažnih pitanja, koje prosto priziva Topićeva knjiga, nužno se pitati: je li ima razloga zadovoljstvu sadašnjim stanjem u oblasti kulture među Hrvatima u BiH, uključivo stanjem u Napretku, odnosno je li Napredak postao onim što je eventualno trebao i mogao biti – najvažnijom kulturnom udrugom Hrvata u BiH?  Bilo bi  nužno propitati, dakako, i čime se to imamo ponositi u hrvatskoj kulturi osim iznimnih indivudualista-književnika  i par entuzijasta- nakladnika i menagera,  ili s  par kapitalnih institucija kulture u povoju poput  HLIBiH (Hrvatskog leksikografskog instituta BiH u Mostaru) i Sveučilišta u Mostaru. Kuda ćemo to stići, ukoliko kao gljive poslije kiše budu nicale znanstvene udruge poput znanstvenih društava i akademija, bez ikakvih koordinacija među sobom i na sve nižim organizacionim razinama? S tim je u vezi i pitanje međusobne suradnje institucija kulture i znanosti  bh. Hrvata, ali i njihove suradnje sa sličnim  institucijama kulture  i znanosti drugih naroda u BiH i izvan nje. S tim je u vezi, dakako,  i još bolnije pitanje (ne)osmišljene strategije u oblasti kulture i znanosti i neosiguranih izvora njihova financiranja.  Mnogi su za ovo dijelom krivi, ali mi se – povodom ove knjige – zapitkujemo o Napretkovim dosezima i propustima  …

II

Dobroj knjizi se propitivanjem udahnjuje život, knjiga i jeste eventualno dobra i po onomu što sadrži i po pitanjima koja otvara. Iz ovog kuta promatrana,  Topićeva knjiga je primarno važna kao  nezaobilazna “građa“ za buduća istraživanja, jer je u osnovi poticajno svjedočenje o burnom vremenu  u životu HKD Napredak (i BiH). Uspjesi ili neuspjesi HKD Napredak u Topićevom vremenu su onoliki koliki jesu, ali o njima trebaju tek kritički suditi  odgovorne strukture i javnost, i to čim prije to bolje.  U ovomu se kontekstu razložno, također, zapitati: bi li  uspjesi bili veći da je na čelu Napretka bio netko drugi, ili netko bez naslanjanja na KC i njezine prijatelje u svijetu?

I pri samom kraju par riječi još o knjizi razgovora vlč. prof. dr. Frane Topića „Napredak je misija“, koja nije u čistoj formi ni teološka ni politološka ni kulturološka rasprava, nego je neka vrst mozaičnih refleksija o obnovljenoj misiji jedne važne udruge u životu bh. Hrvata u zemlji „zamrznutog konflikta“ u ratnom i poratnom tranzicijskom  vremenu. I zbog toga, vjerojatno, u izabranoj formi Topićeve knjige izostaju objektivizirane refleksije,  kojih bi moralo biti u nekoj budućoj knjizi u kojoj bi se pisala distancirana i objektivizirana povijest HKD Napredak  od 1902., ili recentna povijest koja se s razlogom povezuje s imenom profesora Franje Topića. Hoću reći, posve otvoreno, objavljivanjem  ove knjige ne prestaje, nego se pojačava potreba za izradom neovisne studije o radu HKD Napredak u proteklih više od 110 godina njegova postojanja.  Možda je na samom kraju posve izližno i reći , pa ipak i izrijekom: ovom vrsti nezgodnih  promotorskih zapitkivanja se nije  željela  dovoditi u pitanje osobnost autora, pa ni  „Napretkova misija“, nego potaknuti potrebe za promišljanjem alternativa u izgradnji kulturnih institucija i kulturnog rada bh. Hrvata, pa i kulture u BiH. Kako bismo jednog dana imali i viziju i strategiju kulturnog razvoja bh. Hrvata i svih drugih naroda u Bosni i Hercegovini …

Mostar, 06. travnja 2014. godine