Je li se BiH u proteklih 100 godina uzaludno vrtila u začaranomu antieuropskomu krugu?

Prihvatio sam poziv Paneuropske unije BiH za sudjelovanjem na okruglom stolu „ Europska perspektiva Bosne i Hercegovine 1914-2014″ iz razloga što su pozivi stručne vrste mojoj malenkosti skoro presahli, jer ne umijem govoriti tako konjunkturnim „poželjnim glasom” mostarskih ili sarajevskih akademskih i političkih elita. Zapravo je odnos prema upozorenjima iz mojih studija o europskim i euroatlantskih integracija posve ignorantski, pa je logično i tim prije i prema mojoj osobnosti, obzirom da se već desetljećima služim samo kritičkim glasom struke i savjesti. Otišao sam ipak na izborni skup PU BiH kako bi se implicite zahvalio i za ponudu da preuzmem predsjedavanje Paneuropskom unijom u BiH, što nisam mogao prihvatiti ni iz zdravstvenih ni iz nekih drugih razloga. Potrebno je, primjerice, čuvati svijest o tomu što je EU u njezinoj biti i mogućnosti. No, ostavimo se i toga, kao staro zakeralo prokomentirat ću tek naslov okruglog stola u organizaciji PU BiH, jer i nije najsretnije odabran, nego je prosto preuzet iz naslova uvodnog izlaganja kojim je ovaj okrugli stol otvoren 27. lipnja u dvorani Gradskog vijeća u Sarajevu. Umjesto o „perspektivama” bilo bi bolje – čini se – govoriti o rekapitulaciji i zapitati se: zašto se BiH u proteklom stoljeću nije uspjela konstituirati kao suverena nacija-država, po uzoru na druge nacionalne države? Ili: može li se ona takvom oformiti danas ako nije mogla u vrijeme Benjamina Kallaya, ma koliko „Bečki dvor” pritiskao u pravcu „bosanske nacije”? Zapravo, uslijedile su potom i druge vrste nerazumijevanja, prisila i nesreća, pa se početna etnokonfesionalna raznolikost i definitivno pretvorila u plurimorfnu nacionalnu kompozitnost. Otuda je jedno makar posve jasno: u BiH se ne smije nastaviti s praksom golih i pravnopolitičkih nasilja, koja su sudbina BiH od Kulina bana do naših dana, nego se ugledati na složene države i složene saveze država, te potražiti pravična rješenja temeljem paradigme nenasilja i uvažavanja sviju identiteta.

Uvodničarevo ime ovih je dana visoko konjunkturno u BiH i u Regiji, jer je od izvjesnog simboličkog, sentimentalnog ili već kojega značenja. Radi se o Karlu von Habsburgu-Lothringenu, predsjedniku Europskog pokreta Austrije, najstarijem sinu Otta von Habsburga i unuku posljednjeg austrijskog cara i mađarskog kralja (K.. und K. monarhije), prvoj glavi netragom izčezle „Ka-ka-nije”, pa u tom svojstvu izravnom potomku i bosansko-hercegovačkih suverena germanske krvi. U Sarajevu se ovih dana na svakom koraku inače obilježava(lo) sve što je povezivo s ubojstvom vojvode Franza Ferdinanda i njegove supruge na sarajevskim ulicama, pri tomu ne uvijek i na najsretniji način. No, ostavimo se i toga, vratimo se pitanju: vrti li se Bosna i Hercegovina u proteklih 100 godina u krugu nesretnih ideologija i ratova, u logici stoljetnog praznog hoda i zamrznuta konflikta? Ili, drugim riječima: je li se u golim, političkim i pravnim nasiljima protekloga „zlog stoljeća” (M. Kundera) i kriju odgovori na pitanja o našoj onesposobljenosti za kritičke autorefleksije, pa potom i za modernizacije i tranzicije koje bi nas približile Europskoj uniji? Pri čemu bi se vrijedilo pomučiti i odgovoriti i na pitanje: nije li za BiH spasonosno rješenje biti unutar nekog većeg kišobrana, jer je u protivnom razdiru isključive ideologije i ambicije autohtonog i uvoznog podrijetla, koje joj i onemogućuju njezin puni suverenitet? A ako je to tako, zapitajmo se: ne zove li se spasonosni kišobran za sve bosanskohercegovačke narode i državu BiH upravo Europska unija? Pod uvjetom da BiH razumijemo na kompleksan način i da rješenja budu kompleksna, a ne ona i onakva kakva nude tzv. jeftini prijatelji Bosne. Uspjela metafora nije moja, nego književnika Ivana Lovrenovića, pri čemu se u mojoj dopuni ne misli samo na inozemne ublehaše, nego primarno na domaće političare koji bi već sutra podnosili tzv. kredibilnu aplikaciju za dobijanje statusa kandidata, ignorirajući sitnicu: ispunjavanje već preuzetih obveza u odnosima s EU, kako bi aplikacija doista i bila kredibilna. Nažalost, u sudaru isključivih interpretacija, politika i ideologija prevagu u BiH su odnijeli upravo domaći „ublehaši” i „jeftini prijatelji” BiH, koji su se nekompetentnošću izjednačili s onima koji i ne žele biti dijelom EU (i NATO-a). I o tomu kao ništa drugo uvjerljivo svjedoči bolna činjenica da je Bosnu i Hercegovinu na putu ka EU pretekla čak i nekadašnja najzatvorenija zemlja jugoistoka Europe, Enver Hodžina Albanija. I ona je, naime, od 27. lipnja 2014. godine oficijelno obružana statusom kandidata u partnerskim odnosima s EU (a već je i u NATO-u), dok je BiH ostala u društvu s Kosovom glede europskih integracija i samo s uvjetno dobijenim MAP-om iz Tallina glede NATO-a.

U nastavku bit će izloženi – iz opisanih razloga i povoda – dijelovi moje mini studije „Uzroci i posljedice bespuća na putu BiH ka EU”, koju sam pripremio za Političku akademiju Friedrich Ebert Stiftung. Pri čemu sam uvjeren da se moji prijatelji u FES-u neće ljutiti što će ovdje biti izloženi oni dijelovi studije koji se izravno tiču politike proširenja EU novim članicama, uz strogo poštovanje procedura približavanja. Ova politika je inače jedna od najuspješnijih pozajedničenih politika EU. Nadati se da će i ostati u vrhu prioriteta EU, bez obzira tko bude na čelu Europske komisije, pučanin Jean Claude Juncker ili socijaldemokrata Martin Schulz. Razlika između njih glede proširenja EU je minimalna, u suštini samo u akcentiranju prioriteta, ili u taktici: Jean Claude Juncker u prvi plan ističe nužnost stabilizacije EU, dok Martin Schulz ne zaboravlja ni preuzete obveze EU prema zemljama potencijalnim i formalnim kandidatima. Objektivno promatrano, jedno bez drugoga i ne ide. Pošteno govoreći, malčice ću zažaliti što moj blagi favorit Martin Schulz, ovaj put prosto mora priznati prvenstvo Junckeru, takvi su odnosi snaga u EP-u. U partnerskim odnosima s EU su inače danas sa statusom kandidata u redu za pridruživanje: Turska, Makedonija, Crna Gora, Albanija, Srbija, dok su još uvijek samo potencijalni kandidati Bosna i Hercegovina i Kosovo (sukladno Rezoluciji UN 1244/99). Usputno kazano, posve je neizvjesna sudbina Ukrajine i njezina odnosa s EU, dok je Island odustao od statusa kandidata i pristupanja EU tijekom 2013. godine. Proces pristupanja EU je posebno zahtijevan za postratne tranzicijske zemlje, jer u njima tobožnje političke elite vode i dalje njihove nezavršene ratove. Očigledno je da se i u Bosni i Hercegovini radi o nezavršenom ratu ili primirenom zamrznutom konfliktu, što ima za posljedicu i egzemplarnu nesposobnost izgradnje zajedničke vizije o vlastitoj budućnosti u BiH, i BiH u EU.

U opisanomu okviru se ponajbolje mogu pojmiti i aktualna bosanskohercegovačka bespuća na putu ka EU (i NATO-u), odnosno nesposobnost izgradnje funkcionirajućeg sustava koordinacije kako bi se prema svijetu govorilo jednim glasom. Situacija u kojoj se našla BiH glede europskih i eurotalantskih integracija je zapravo dramatična. To što se BiH nalazi u društvu s Kosovom, mada je imala potpisani SSP s EU u trenutku kad Kosovo doživljava tzv. postmoderno međunarodno priznanje 2008. godine, prijeporno sa stanovišta međunarodnog prava a što ima posljedicu da Kosovo još nije priznalo ni pet članica EU, te da još nije postalo članicom UN, ponajbolje svjedoči da se BiH i ne pomiče naprijed glede europskih i euroatlantskih integracija, što je po njezinu egzistenciju glavna opasnost. Uzaludno bi moglo biti i što je BiH već 22 godine međunarodno priznata zemlja i punopravna članica UN a već šest godina u ugovornom međunarodno-pravnom partnerstvu s EU, ukoliko se i dalje ne bude u stanju razumjeti kao višenacionalna zemlja koja potrebuje kompleksna rješenja za kompleksne situacije. Poslije zamornog i tvrdoglavog iscrpljivanja, bez ambicije za časnim kompromisima, mogli bi uslijediti još apsurdniji disolucijski prijepori, koji bi prisilili EU da suspendira svoj partnerski odnos s BiH, ili BiH tretira kao mission impossible glede njezine budućnosti u EU. Daljnje međusobne blokade, separatističko i/ili centralističko dovođenje u pitanje teritorijalnog i političkog integriteta BiH, ili višenacionalne kompozicije BiH, moglo bi unutar EU otvoriti pitanje prekida ugovornog partnerskog odnosa s BiH. Upravo zbog toga bi svi bosanskohercegovački subjekti političkog odlučivanja trebali pojmiti da se u BiH moraju poštivati i odredbe međunarodnog prava i unutarnji ustavni okviri i ambijenti, ma kako do njih došlo, što znači respekt tijekom procesa približavanja EU i podijeljene nadležnosti između države i entiteta i kantona (u Federaciji) i Distrikta Brčko, kako bi se krenulo naprijed, te uoči pristupa EU konačno stiglo do proeuropske ustavno-pravne reforme.

Nema nikakvih dvojbi, nakon izvjesnih početnih uspjeha u procesu približavanja EU, BiH je završila u unutarnjim blokadama i sama suspendirala svoj put ka EU. Ona je inače već 1998. godine izrazila želju da se pridruži Europskoj uniji, poslije čega je u CTF-mapi puta dobila čak 346 uvjeta koje mora ispuniti. Sredinom 1998. formirano je i zajedničko konzultativno radno tijelo sastavljeno od predstavnika EU i BiH čiji je zadatak bio pratiti i koordinirati aktivnosti organa vlasti u ispunjenju smjernica iz CFT-mape puta. U početku je izgledalo da će i BiH pratiti u stopu druge zemlje u regiji jugoistoka Europe na putu ka EU. Tako je izgledalo i nakon što se na zagrebačkom summitu EU, krajem 2000. godine, odlučilo privoditi sve zemlje-potencijalne članice u EU putem programa stabilizacija i pridruživanja, ali u ovisnosti od individualnih napora, te nakon što su se Kopenhaškim kriterijima i tzv. madridskom pridodali i preduvjeti kakvi su suradnja s Tribunalom u Den Haagu, ili ispunjavanje standarda i mjerila, kao i monitoring preuzetih obveza. Izgledalo je da BiH nije u ništa kompliciranijoj situaciji od Srbije i Crne Gore, dapače. Ali, nakon što se individualni pristup snažno reafirmirao Solunskom agendom, upravo taj pristup se za neke zemlje pokazao djelotvornim, a za postdaytonsku BiH omčom, i suviše zahtjevnim, upravo zbog nepomirljivih ambicija bosanskohercegovačkih političkih elita. Pa ipak, i u BiH su se u prvih pet godina poslije Solunske agende postigli napretci, jer se preko CTF mape puta i studije izvodivosti stiglo putem pregovora 18.06.2008. godine do potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Ali to je i bio labuđev pjev u odnosima BiH i EU. U BiH je umjesto akceleriranja europskog puta poslije potpisivanja SSP-a, nastupila totalna blokada kretanja ka EU, pa se BiH posebice u 2012. i 2013./2014., pokazala nevoljnom i nesposobnom ispuniti preuzete obveze iz SSP-a, pa ovaj partnerski odnos BiH s EU do daljnjega i postoji tek kao Privremeni sporazum.

Situacija sa SSP-om je alarmantna, ako se znade da je tzv. načelo uvjetovanosti ugrađeno u svaki SSP, pa i SSP između EU i BiH. U članku 129. SSP-a se kazalo, naime, da se ovaj sporazum sklapa na neodređeno vrijeme, ali da svaka strana može otkazati sporazum slanjem obavještenja o tome drugoj strani, pa sporazum prestaje važiti šest mjeseci od dana slanja takvog obavještenja. S druge strane, svaka strana može i suspendirati ovaj sporazum, što odmah stupa na snagu, ako druga strana ne poštuje jedan od ključnih elemenata ovog sporazuma, primjerice obveze BiH glede izgradnje sustava koordinacije i implementacije odluke Europskog suda za ljudska prava. Poslije očiglednog zastoja na putu BiH ka EU, predstavnici EU i bosanskohercegovačkih vlasti usvojili su na sastanku u Bruxellesu 27. 06. 2012. godine tzv. zajedničke zaključke glede nužnosti ispunjenja preostalih obveza BiH u procesu približavanja EU. Na ovom sastanku su inače pozdravljeni pomaci koje je BiH napravila – nakon višegodišnjih jalovih prijepora – usvajanjem Zakona o državnoj pomoći i Zakona o popisu stanovništva, uz opasku da je neophodno osigurati njihovu punu realizaciju. I potom su nastupile totalne međusobne blokade tobožnjih političkih elita u BiH. A nakon što su domaći političari demonstrirali nevoljnost postizanja kompromisa, uslijedilo je tijekom 2013. godine još jedno bezuspješno posredovanje visokih dužnosnika Europske komisije, u prvom redu potpredsjednice Europske komisije i povjerenice za vanjsku i sigurnosnu politiku, barunice Catherine Ashton i povjerenika za proširenje EU Štefana Fülea. Učinak njihovih posredovanja je bio nikakav, pa se Europska komisija – nakon niza uzaludno održanih sastanaka u Sarajevu, Bruxellesu, Budimpešti i Pragu – povukla iz daljnjeg posredovanja. Početkom 2014. godine uslijedila je još jedna diplomatska ofenziva nekolicine članica EU, uključivo Republike Hrvatske, u kojoj se tražio poseban status za BiH tijekom procesa približavanja EU, da bi jedini opipljivi rezultat bio neuvjetovanje kredibilne aplikacije implementacijom odluke Europskog suda za ljudska prava. Pri čemu treba reći, pomjeranje u prostor neizvjesnih ustavnih reformi implementacije odluke Europskog suda u slučaju Sejdić i Finci ne znači odustajanje od ove obveze za BiH, nego njezinu implementaciju u sklopu očekivane buduće ustavne reforme. Dakako, ni od nove međunarodne konferencije o BiH, koju je izravno dotakla Catherine Ashton, ni od „posebnog procesa pristupa” za BiH, koji bi osigurao „poseban status zemlje kandidata”, kako ga je zamislila u njezinom „non paperu” dr. Vesna Pusić, nije moglo biti ništa: izuzetnog statusa za BiH ove vrste ne može i neće biti, pa izgradnja sustava koordinacije ostaje sine qua non procesa pridruživanja EU, obveza bez čijeg ispunjenja BiH ne može dobiti status kandidata. Skoro je posve sigurno da BiH ne smije gajiti takve nade ili očekivanja ni od sastanka u Berlinu 28. 08. 2014. godine, kojega je najavio njemački MIP dr. Frank-Walter Steinmeier tijekom nedavnog posjeta Bosni i Hercegovini. Nitko, pa ni Nijemci, ne može pomoći BiH, dok ona nije sama u stanju izgraditi unutarnji konsenzus temeljem sagledavanja sebe kao višenacionalne zemlje!

Nije slučajno što je BiH jedina zemlja u regiji koja nema Program integracije (PI), ili Nacionalni program integracije (NPI), a što ima za posljedicu da nema ni Program preuzimanja pravne stečevine EU (NPAA). Tako su htjele antieuropejske elite u BiH. Pa ipak, i njima bi moralo najkasnije ovih dana postati jasno kako bez zajedničke vizije nema ni vjerodostojne aplikacije za status kandidata u odnosima s EU. Moralo bi im, također, biti jasno da zbiljna aplikacija podrazumijeva NPI, pa poslije stjecanja statusa kandidata i NPAA, odnosno razrađenu strategiju i osmišljenu taktiku ispunjavanja obveza iz partnerskog odnosa BiH s EU, s preciziranim nositeljima određenih poslova i rokovima izvršenja. Zajednička vizija čitave Bosne i Hercegovine podrazumijeva, dakle, i svijest o vlastitoj plurimorfnoj nacionalnoj kompozitnosti i o budućnosti BiH u Europskoj uniji, u kojoj bi mogla riješiti i svoja nacionalna i državno-politička pitanja koja sada izgledaju nerješiva. To bi bilo moguće temeljem oprobanih logika, načela i metoda na kojima počiva EU: logikom četiri slobode, otvorenog društva i življenja alteriteta, trans-nacionalizacija i integracija, djeljivog ili prenijetog suvereniteta, odnosno metodama upravljanja etničkim razlikama, poštujući načela supsidijarnosti, regionalizacije, federalizacije i višerazinskog upravljanja. Ali, da bi BiH dobila šansa iskusiti civilizacijsku nadmoć ovih metoda iz arsenala paradigme nenasilja, morala bi ostaviti iza sebe logiku i politiku “svršenog čina”, nametanja i nadbijanja, te započeti učiti i prakticirati konsensnu političku kulturu. Ona u našem slučaju nije nikakva apstrakcija, nego počiva na usuglašavanju i koordinaciji između svih razina vlasti, dakle i institucija i organa RS-a i Federacije, a unutar Federacije između federalnih i kantonalnih/županijskih organa. Konsensna kultura podrazumijeva i svijest o nužnosti temeljite transformacije tijekom procesa približavanja i pristupanja EU, kako ne bismo ostali za sva vremena duboka predpolitička provincija. Zato i moramo priznati, prvo, da smo zadnji putnički vagon u zapadno-balkanskom vlaku za Bruxelles, kojemu prijeti opasnost da ga se otkači i ostavi na slijepom kolosijeku, pa se početi ugledati barem na naše prve susjede. BiH bi se, dakle, morala uključiti u „petu brzinu”, kako bi nadoknadila čitav izgubljeni prilagodbeni ciklus, kako bi svoj poluzamrznuti partnerski odnos s EU pretvorila u aktivan, kako bi SSP stupio na snagu u punom kapacitetu. Veliko je pitanje, međutim, hoće li to moći učiniti i poslije općih izbora 2014. godine, hoće li novoizabrane vlasti biti puno drugačije glede ispunjenja preostalih obveza iz SSP-a (i Mape puta), uključivo nužnosti izrade mehanizama i sustava koordinacije, pa potom podnošenja tzv. kredibilne aplikacije i izrade Programa integracije (PI) i Programa preuzimanja „acquisa” (NPAA)?

BiH je još u svojoj predpolitičkoj, ili “osmanlijskoj fazi “(Urs Altermatt), glede svijesti o nužnosti europske autorefleksije i izgradnje funkcionalne države. U njoj se misli i djela pretežito u kategorijama predpolitičke zajednice a do ideje i prakse političke zajednice se može eventualno stići tek mukotrpno i uz velika naprezanja. Prijeko potrebnu konsolidaciju nije moguće postići u ovom trenutku ni s onima koji privode kraju etnokratske revolucije, pa mogu zamisliti BiH samo kao prosti zbir triju nacionalnih država, ali ni s onima koji zagovaraju građansku BiH i istovremeno nemaju sposobnosti i volje priznati višenacionalnu kompoziciju BiH kao njezinu trajnu odrednicu i kvalitetu. Tako i jedni i drugi dominantni narativi onemogućuju potragu za novom paradigmom i društvenim dogovorom o BiH koji bi počivao na odustajanju od golog ili pravno-političkog nasilja, na uvažavanju svih identiteta, kako konstitutivnih naroda tako i nacionalnih manjina i tzv. novih identiteta i to temeljem zagarantiranih prava i pojedincu-građaninu i kolektivitetima.

Rješenja za otvorena nacionalna i bosanskohercegovačko državno pitanje su, očigledno, u idejama i praksi svekolikih trans-nacionalizacija po uzoru na procese koji se odvijaju unutar Europske unije. EU u njezinoj biti, pak, i nije drugo do uspješno realizirana konsocijacijska ideja u funkciji harmonizacije, međusobne solidarnosti i mira. Zbog toga bi već danas EU morala postati i našim orijentirom i spasonosnom obalom, potencijalnim toposom razrješenja svih otvorenih nacionalnih pitanja i državno-političkog pitanja. Pri tomu ne treba zaboraviti da je EU projekt mira i da se unutar nje radi na čuvanju svih identiteta, te njihovom interkulturalnom susretanju i prožimanju. Uostalom, samo ovim putem bi se mogle u BiH nadvladati autoritarne kulture, te se zauvijek rastati i od separatističkih i unitarističkih koncepcija, kako bi se svi građani sviju bosanskohercegovačkih naroda i nacionalnih manjina počeli vraćati ideji o održivoj zajedničkoj i jednakopravnoj zajednici BiH. U europskoj zemlji BiH – temeljem uvažavanja ovih načela, uz funkcioniranje pravne države i garanciju zaštite ljudskih prava, uključivo i prava naroda i narodnosnih manjina – mogla bi se razriješiti i sva nacionalna pitanja i bosanskohercegovačko državno-političko pitanje!

Sarajevo, 27. lipnja 2014. godine