Gabrijela Rajković: Prokletstvo ili blagoslov višestrukog identiteta

Izabrani esej na kolegiju Interkulturalno razumijevanje:

 

Gabrijela Rajković

 

Prokletstvo ili blagoslov višestrukog identiteta

 

Sve dobro pamti se po prvoj rečenici. Srećom, ta rečenica je već iza mene. Pišem srećom, jer govoriti o prokletsvu i(li) blagoslovu identiteta jednako je kao biti bik u koridi ili biti pušten na milost i nemilost plesnih pokreta u tangu. Postavljanje pitanja iz subjetkivne perspektive jednako je postavljanju hipoteze o važnosti identiteta jer čovjek kreće u potragu za identitetom kada nije siguran u njega. (1)

Jesu li višestruki identiteti BiH prokletstvo ili blagoslov? Jesu li svi narodi/nacije u ulozi bika ili koride? U ulozi plesa ili plesača? Kako višetrukost identiteta, kao datost, pretvoriti u esejske fragmente na tragu toretičara kojima je evokacija demistifcirati neuhvatljiv bitak koji se krije pod misterijem višestrukosti?

Ne želim govoriti što su drugi već rekli, iako je neizbježno da ću se možda ponoviti s nekim, ali to ponavljanje je samo ljepota usvojenih sadržaja, očaranost time da je netko i prije nas mislio kao i mi sami, ili da će netko poslije nas misliti kao i mi. Ako ništa, barem promisliti o tomu kako smo mi radili, a nije valjalo, obzirom na naše različitosti.

Prema van Dijkovim nalazima, identitet može biti osobni i skupni. Osobni identitet se odnosi na „mentalnu predodžbu kao (osobno) jastvo jedinstvenoga ljudskog bića s vlastitim, osobnim iskustivma i životopisom – kao što su nagomilani mentalni modeli i iz njih izveden aptraktni koncept jastva, često u interakciji s drugima“, odnosno „mentalnu predodžbu (društvenog) jastva kao skupa skupnih pripadnosti i procesa poistovjećivanja koji su povezani s takvim predodžbama pripadnosti.“ Drugi, skupni, društveni ili kolektivni identitet podrazumijeva, pak, zajedničko znanje, stavove i ideologiju, odnosno zajedničku društvenu predodžbu koja određuje identitet skupine. (2)

Unatoč mukama po višestrukosti koje su mučile van Dijka i mnoge druge, za sto godina opet sve novi ljudi, ali rekla bih unatoč tom novitetu da je duša nekako ista, samo luta okolo s različtim izričajima. Bosanskohercegovačka duša obavijena velom višestrukih identiteta je utoliko posebna jer pati i pamti mimosvijet. Amin Maalouf je u svojoj knjizi U ime identiteta izrekao sljedeću definiciju: „Svaka od mojih pripadnosti povezuje me s mnogim ljudima; što su pripadnosti koje uzimam u obzir brojnije, to se moj identitet pokazuje posebnijim.“ Kako onda u BiH biti ono što jesi ako se stereotipno prilagođavaš jednoj te istoj rijeci i prepuštaš da te nosi struja nizvodno jer je taj put lakši i ne čini se kako povezuje s mnogim ljudima? Bit je, naravno, u stvaranju kritičkog mišljenja koje kristalizira na granici živog i neživog, a retorika (ne)kolektivnog identiteta nagoni na srdžbu umjesto na napredak i razumijevanje. Sve to dovodi do svojevrsne histerije koja potpiruje ionako uspaljene samosvijesti jednoumnih čija egomanija ima specifikacije folkolrnih histeričnih izvedbi. Političkom histerijom možemo nazvati pojavu kada nacionalni konflikti potisnu sve drugo u duboku pozadinu, i kada prvosveštenici inteligencije sumornom romantikom podupiru to stanje. (3)

Hodati uokolo spuštene glave i ne vidjeti sve što nas okružuje, ravno je samoubojstvu, barem u literarnom smislu. Ne vidjeti vrijednost onoga drugoga i drugačijeg dovodi u pitanje naš osobni identitet. Tko sam ja i kakav sam čovjek ako ne mogu prihvatiti sve što mi stoji pred zjenicama i čuditi se svemu tomu bezazleno kao da sam se rodila prvi put? (4)

Razumljivo je kako u ovoj državi u kojoj živim skoro pa i nema mjesta za drugačije. A ruku na srce, svi smo drugačiji. Zato je očinji vid toliko blago, i zato je potrebno rastezati vidike i horizonte i svaki dan se vježbati u mudrosti duha kako bismo prvenstevno umjeli prihvatiti sebe, a potom i one koji nisu kao mi. Težiti vlastitom izričaju, znači biti toliko mudar da se može ostaviti prostora za nekoga drugog tko će doći pokraj nas. Ali, što da radi mnoštvo ljudi koje u sebi nosi multinacionalne gene i više nego jednu kulturu u mozgu? (5)

To je utoliko teže pitanje jer živimo u zemlji zarobljenog uma. Zemlji krivih ideala. U zemlji mahnitog vrtloga gdje postratne generacije još uvijek žive u ratu. Zemlji gdje su drugačiji prozvani na sve strane u slučaju da žele podmetnuti razum. Zemlji koja zna samo za zalazeća Sunca i u kojoj jedino novo što može izaći je nova politička propaganda. Zemlja je ovo u kojoj se druge nacije i njeni sinovi smatraju smrtnim neprijateljima (6) i u kojoj su takvi zaluđenici pijani od nacionalnih riječi. Živimo u zemlji lošeg mentaliteta, gdje su umobolnice postale pretijesne i gdje imati prijatelja znači biti spreman da ti se zabije nož u leđa čim se okreneš. Živimo u zemlji gdje je PDV veći od prosječne plaće i gdje su samari skuplji od konja. Živimo u vremenima nijemih glasova, nametnutih stavova, izvrnutih ideologija, polomljenih naočala, plastičnog izgleda i riječi koje skidaju anđele s nebesa. Zemlja je ovo lijepih frizura, ali mrtvih mozgova. Dugih noktiju, ali kratkih fitilja. Zemlja svačija, a ničija. Da prostiš. (7) Prava dvojba je sljedeća: hoćemo li u ovoj vrtložnoj zemlji naše ja radije dovesti u svezu s maternjim jezikom i maternjom domovinom, ili sa očinskom otadžbinom koja paranoično nadgleda granične rampe? (8) Odgovor je začuđujući, ali izričit i jasan – takva vrsta patriotizma, kad je i najzdravija, napola je mistična. (9)

Društvo zasnovano na dubokoj raznolikosti vjerojatno neće ostati na okupu ako ljudi ne cijene duboku raznolikost samu i ne žele živjeti u zemlji s raznolikim oblicima kulture i političke pripadnosti. (10)

Zar se uvijek najprije mora dogoditi razlaz, a tek potom ponovno susretanje? Zajedničke vrijednosti i inspirativna povijest bez sumnje pridonose održavanju solidarnosti u multinacionalnoj državi, no nije sigurno da je ijedna od njih dovoljna sama za sebe. Kako se onda može konstruirati zajednički identitet u zemlji koja obuhvaća dvije ili više zajednica koje sebe drže samoupravnim nacijama? Velika različitost u povijesnim, kulturnim i političkim situacijama u multinacionalnim državama ukazuje da će svaki uopćeni odgovor na to pitanje biti pretjeran. Ako postoji održiv način poticanja osjećaja solidarnosti i zajedničke svrhe u multinacionalnoj državi, on će se sastojati u uvažavanju, a ne podređivanju, nacionalnih identiteta. Ljudi iz različitih nacionalnih skupina dijelit će privrženost široj državi samo ako je shvaćaju kao kontekst unutar kojeg se njihov nacionalni identitet njeguje, a ne zapostavlja. (11)

I sve bi bilo koješta da Kymlicke nije, koji je višestruki identitet prikazao kao blagoslov i rješio misterij s početka priče. Ljudi su ti koji odlučuju s kime žele dijeliti zemlju pitajući se s kime se identificiraju, s kime osjećaju solidarnost. (12)

Samim time, ljudi su također oni koji mogu svoje jastvo učiniti prokletstvom ili blagoslovom. A ono je blagoslov utoliko što nas čini iznutra bogatima i što nas uči da je mudrije učiniti korak van sebe nego proći milion kilometara u svojim grudima. (13) Naravoučenje je kako svaki čovjek ima više identiteta. Ako se zaklinje na jedan, ostale nužno prigušuje. (14)

Priznajem kako sam pomalo umorna od običnih gesta istosti. Od daltonizma sljepoočnica i ukliještenosti živaca između jutra i večeri koje lete kao čestice polena pa se pitam što te škaklje iza uha. Je li to vrijeme? Koje provodim? A ne znam da ga provodim? Umorna sam od samoprozvanih inicijatora boljeg sutra, koji ruše svaki graditeljski pothvat. Od zacementiranih utvara koje otvaraju usta samo da ispljunu zloslutne riječi koje svojom prepotentnošću zagađuju ozonski omotač. Umorna sam od pregorenih krovotoka, izrezanih vena, lažnih identiteta i obješenih nada. Valjalo bi krenuti. Uzeti krušku, ako još uopće postoje domaće kruške, nasloniti dlanove iznad kamina, šporeta, ili svijeće, svejedno. Zagrijati krvna zrnca i protegnuti misli do višeg cilja. Valjalo bi konačno otvoriti vidike, prestati kupovati ljudske vrijednosti i naučiti cijeniti ono što je drugačije. Valjalo bi se jednog jutra samo probuditi i iskoračiti u dan bez predrasuda. Češće udarati kontru životu i ovom smiješnom, presmiješnom bosankohercegovačkom svijetu šarenih identiteta čija je sudbina tragičnija nego Hamletova. Hamlet se barem imao prigodu upitati ima li za njega biti ili ne biti? Za nas ovdje redovito vrijedi ne biti, jer ako nisi, onda si samo jedan u masi i nisi potencijalno opasan za društveni poredak. Volim svoju braću što su dobili ratove, knjige i vlast u predstavi gdje ja poput nevještog mađioničara izigravam čovjeka (15) s uvjerenjem kako je bolja budućnost zagarantirana jedino u raznolikosti. Bolja budućnost je na polici imati knjigu na ćirilici, latinici i kineskom bez osjećaja gnušanja. Bolja budućnost se krije u tvojim očima, u mojim očima, u srcu koje ponekad treba staviti u središte mozga samo kako bi se ne trenutak barem probudili i vidjeli da živimo u državi koja je uspavana ljepotica kojoj treba buđenje. Nema te sile koja bi mogla nadomjestiti šibanje godina u lice, i nema tog događaja koji bi izbrisao strahote rata. Nažalost, nismo ništa iz toga naučili i prošlost nam redovito zavaljuje pljusku u lice, jer kako veli Renan nacionalni identitet podrazumijeva zaboravljanje povijesti koliko i njeno pamćenje. U kakvom to čovječanstvu živim ako je ljudski život na dnu umjesto na pijedestalu i ako ne mogu oprostiti? Da, oprostiti, a ne nužno zaboraviti. Sjećanje nas čini budnima, a nezaborav liječi našu osobnu iskaznicu na kojoj piše Srbin, Hrvat, Bošnjak ili Židov.Sasvim je svejedno. Ne treba mi sjećanje kako bih nastavila mrziti, jer dok god bude mržnje znači da rat još uvijek traje. Kozmopolitski bih kazala, zajedno s Khalilom Gibranom, kako je svijet moja zemlja i čovječanstvo moje pleme. Dakle, moje pleme je čovjek koji je poginuo u Trusini. Moje pleme je čovjek koji je ubijao u Srebrenici. Moje pleme je majka koja plače u Vukovaru. Suživjeti se sa svim tim sudbinama znači nadići sebe, znači moći pružiti ruku pomirenja i slušati kako Esmin smijeh odzvanja hodnikom ili kako Ivan pjeva sevdalinku. Jer jedino bol je stvarna, i ono što kroz bol spoznamo pamtimo zauvijek, i ono što smo od boli naučili istinski je naše i oblikuje našu ljudsku srž. (16)

Bol prosvjetljuje, bol čeliči i bol čini da cijenimo svaki dan i svaku minutu kad smo bili na poštedi. Optika boli bistra je i prodorna poput lasera: kroz nju, konačno, vidimo sve takvim kakvo JEST, ne kakvim se prikazuje; ljude i događaje podjednako, kao i svoj cjelokupni život. Prođemo li kroz bol i ne utopimo se u mržnji, niti se predamo iskušenju prijezira i cinizma, velika je naša stečevina. I kad stvarno zaboravimo izvor boli, slobododno smo biće, čije se olovo pretvorilo u zlato, bez saveza s mračnim silama i bez alkemijske magije. Najvažnije je na kraju da biti ljudski višestruk, ne znači biti raščovječen. (17)

Redovito srećem ljude u čijim očima ima tako malo svjetla. Srećem one koji razaruju mostove i čije su duše potrgane, ali i one koji su most i koji su svjetiljka na putu. Živjeti višestrukost identiteta znači imati pravo uzdignuti se iznad svih strahota vremena u kojemu živimo. To znači moći biti Srbin u Mostaru ili Hrvat u Banja Luci. To što sam čovjek zajedničko mi je sa svim ljudima,što vidim i čujem i jedem i pijem,to sve životinje čine slično. Ali to da sam ja –Ja pripada meni i nikome drugom, nijednom drugom čovjeku, ni anđelu ni Bogu, osim toliko koliko sam s njime jedno.

R e f e r e n c e :

1. Đerđ KONRAD, Antipolitika ,Oktoih, Nikšić, 1999., str. 90.
2. Mile LASIĆ, Aporije mulitkulturalnosti u svijetu i kod nas, Synopsis, Sarajevo, 2014., str. 147.
3. Isto, KONRAD (1999.), str. 90.
4. http://miroslavantic.blogspot.com/
5. Isto, KONRAD (1999.), str. 93.
6. Isto, KONRAD (1999.), str. 89.
7. http://bosanskapoezija.blogspot.com/2007/03/zapis-o-zemlji.html
8. Isto, KONRAD (1999.), str. 91.
9. Jovan DUČIĆ, Blago cara Radovana, Kuća dobre knjige, Novi Sad, 2010., str. 408.
10. Will KYMLICKA, Multikulturalno građanstvo, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003., str. 275.
11. Isto, KYMLICKA (2003.), str. 272.-273.
12. Isto, KYMLICKA (2003.), str. 271.
13. http://miroslavantic.blogspot.com/
14. Isto, KONRAD (1999.), str. 93.
15. http://jasminahanjalic.wordpress.com/2012/03/01/mensur-catic/
16. https://www.facebook.com/bozica.jelusic/photos
17. http://forum.krstarica.com/showthread.php/162485-Miroslav-Mika-Antic-poezija-za-sva-vremena

(Ak. godina 2013/2014. – kolegij: Interkulturalno razumijevanje)