Boris Filipić: The Lone Star Alone

Izabrani esej na kolegiju Interkulturalno razumijevanje:

Boris Filipić

 

The Lone Star Alone

 

‘independent ones,
the waves breaking on shore where our voice is
we were only a daze, a journey from ourselves,
now, our village is burned
memories like scarred skin, a nation waiting to be reborn
we lived here before sunrise
among Kru, among Gio, Grebo, Gola, among Mano
we listened to the night secrets gathered in circles of women,
meetings of Poro
in the market our journey from kin to tribe
we returned home with the sums of our dreams
before the miracles, before the miracles

the miracles we came running from and running to
freedom, the best in ourselves
we came to bury haunted dreams in a wide sea,
plant hunted dreams in our mother’s soil
we came with prodigal returns,
with whipped scarred meat and empty promises,
afraid of how the mirror might reflect ourselves back to ourselves
we came longing for home with black dreams sung by poets black
black like the depths of my Africa,
oh Africa, my Africa
I pray to see, to return to you,
to stand on sacred soil, land of my birth
to feel equatorial sun catch echoes of childhood songs
echoing the drum of my heartbeat

but coming home is never easy,
it is never the way you remembered
the house creaks shards of memory cut,
barefeet walking before dawn
everything seems smaller now
that tree that once touched the sky
roots grew beneath cassava and rice fields
markets, dark rivers shaping their way to the sea
routes showed the feet of children racing between huts
where long black women shuttle rice with songs forgiving
there, fire candle for food
there, roots shouldered memory and spirit
roads lead everywhere, except from home’

  • Liberia, e.g. bailey

U lirici, kao i u sempliranim zvučnim teksturama i ritmovima, još uvijek aktualnog spoken-word albuma minesotanskog pjesnika, slam umjetnika, režisera, aktiviste, glumca i čega još sve ne, e.g. baileya, dubokog je senzibiliteta za jednu potpuno zasebnu transkontinentalnu kulturnu baštinu. e.g. bailey, između ostalog osnivač LYFE (Liberan Youth Finding Empowerment) i jedan od najproduktivnijih mladih umjetnika i aktivista Twin Citiesa (Minneapolis-Saint Paul) u Minnesoti doselio se u Ameriku iz Liberije prije dvadeset godina. Njegov album American-Afrikan nije samo versificirana, pa potom na audio-traku izrecitirana dokumentacija posjeta domovini nakon svih tih godina, on je i prava mala zagonetka, puna putokaza ka prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jednog razorenog, a potom zaboravljenog komadića naše planete.

Pomračeni umovi plemenskih warlordova u ekstazi ritualnog kanibalizma, armije mladih krvožednih ljudi konstantno omamljenih heroinom i drugim drogama, cross-dressed ubojice, sistematsko silovanje, divljački uništena državna infrastruktura, samo su neke od pojava koje se vežu za posljednji, četrnaestogodišnji građanski rat u prvoj afričkoj republici. Liberija je i danas, nakon dugo iščekivane decenije mira pod vladavinom, inače prve predsjednice na Crnom Kontinentu, Ellen Johnson Sirleaf, ali najviše zahvaljujući prisutnost snaga UN-a, jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Preko 60% stanovništva je nepismeno, te isto toliko živi ispod krajnjih granica siromaštva. Po nekim procjenama, 1,3 milijuna stanovnika živi u ekstremnom siromaštvu.

U posljednje vrijeme, regija ove države s one strane i politike i gospodarstva, aktualna je iz iznova potresnih razloga, a ovaj put potencijalno opasnih i za ostatak svijeta, barem po procjenama mnogih doktora koji su u Liberiji na terenu. Virus ebole (vrste Zebov) jedan je od najsmrtonosnijih virusa ikad zabilježenih u povijesti ljudskih oboljenja. Smrtnost mu je 90%, a unatoč činjenici da se nakon prve pojave virusa u Kongu (tada Zairu) 1971. godine, u međuvremenu o njemu mnogo naučilo, još uvijek postoje tek eksperimentalne medikacije. Do sada je u posljednjih par mjeseci samo na području Liberije umrlo nekoliko tisuća ljudi, te je teško sa sigurnošću reći koliko ih je još uvijek zaraženo, a još teže koliko ih dobiva bilo kakav tretman. Fotografije smjelih novinara prikazuju leševe koji se raspadaju u lokvama krvi po ulicama glavnog grada, Monrovije. Zračne i morske luke su u panici žurno zatvorene, ali dvije (bijele) zaražene osobe ipak su bile prevezene na ekskluzivno liječenje u Ameriku, međutim zaraza se uspjela proširila na susjedne zemlje Sierra Leone, Gvineju, a smrtni slučajevi uslijedili su netom i u Lagosu, glavnom gradu Nigerije.

Uz visoku smrtnost nanovo javljenog virusa, na području zapadne Afrike mnogo je veći godišnji postotak umrlih od AIDS-a i malarije, što upućuje na pravi problem s kojim se Liberija, a sad lako moguće i ostatak svijeta, suočava, a to je katastrofalna i uglavnom raspadajuća medicinska infrastruktura poslijeratne Liberije, gotovo nepostojeći kanalizacijski sustav u velikom broju gradova, te veliki nedostatak sredstava i ekspertize neophodne za obnovu i suočavanje s nepogodama ovakve vrste. Na samom početku javljanja zaraze, glavni liječnici u Liberiji uopće nisu smatrali da ebola predstavlja problem, čak štaviše, i sama populacija Monrovije je na bolest gledala kao na propagandu i napad na njihov način života, za koji je vrlo važan, naročito u kontekstu izbijanja smrtonosnih zaraza, način prehrane.

‘Hrana iz grmlja’ ili bushmeat, napose iz prašume Lofa na sjeveru zemlje, svakodnevna je ishrana liberijskog stanovništva, a to uključuje ne samo jelene i šišmiše – za koje se sumnja da su glavni i najopasniji prenosnici smrtonosnih bolesti, nego i majmune, pa i vrste s kojima dijelimo 99% DNA, što uvelike olakšava prijenos virusa (kao što je bio slučaj s AIDS-om) na čovjeka. Vlada predsjednice Sirleaf je zakonski zabranila konzumaciju bushmeata, ali to ionako pothranjenom i siromašnom stanovništvu nije predstavljalo ništa. Kaotičnost vladinog ophođenja s problemom kulminirala je u zatvaranju ljudi u četvrti West Point, (što je jedna od najgorih četvrti u Liberiji, a time moguće i u čitavom svijetu, u kojem se doslovno jede gdje i ostavlja nečist, gdje su kanalizacije svuda po cesti na kojima se prodaje hrana, gdje se odvija prostitucija, trgovina drogom, najgore nasilje, gdje su nepregledne deponije smeća i gdje je ustvari vrlo, vrlo riskantno uopće pristupiti), u karantenu i to bez ikakvog prethodnog upozorenja, nakon čega je uslijedila pobuna. U par navrata, vjerojatno iz totalne zbunjenosti i preplašenosti situacijom, rulja je napala bolničke prostore, te rastjerala zaražene, a bolesničke madrace i stvari ponijela sa sobom. U očitoj nemogućnosti da se stanje dovede pod kontrolu, postavlja se pitanje intervencije, za koju je vremena izgledno sve manje, a ukoliko pregledamo povijesnu priču ove nesretne zemlje, (ne)odgovornost Sjedinjenih Američkih Država čini sliku mnogo težom i ružnijom nego što ona mora biti.

Prostor zapadne Afrike se u zapadnom svijetu spominje još u 17. i 18. stoljeću i to kao Pepper Coast ili the Grain Coast. Naravno, radi se o periodu kolonizacije i eksploatacije afričkih obala, ali ono što je karakteristično za ovaj zapadni afrički zavoj je dominantno američki kolonizacijski utjecaj. S ovog prostora ka Americi isplovljavali su i brodovi afričkog roblja.

Kad su početkom devetnaestog stoljeća mnogi potomci robova bivali oslobođeni , u američkoj javnosti to je počelo predstavljati problem iz više razloga. Američko kolonizacijsko društvo kojeg su članovi bili i abolicionisti i, još uvijek, robovlasnici osnovano je 1817. godine iz potrebe da riješi pitanje prisutnih oslobođenih robova u američkom društvu. Abolicionisti su držali da će, sad već Afroamerikanci, više slobode naći doma – u Africi, dok su robovlasnici strahovali za svoje vlastite poslovne interese. Mnogi Afroamerikanci su i sami smatrali da svoju slobodu ne mogu živjeti i uživati u istom društvu u kojem su bili roblje, pa je tako za mnoge plovidba Majci Africi bila put ka vlastitom dostojanstvu i bijeg od rasističkog nasilja. Liberija je osnovana 1821. godine od strane pomenutog društva, a naselili su je oslobođeni potomci afroameričkih robova, te robovi iz Konga koji su slobodu dobili za vrijeme plovidbe na zapad, ne dospijevši tako pod izravan neafrički utjecaj. Our Love of Liberty Brought Us Here uzeto je za državni moto, a i sam naziv države aludira na romantični ideal koji je robove, barem nominalno, vodio doma.

1847. Liberija je izgubila finansijsku potporu američke vlade, te Ameriko-Liberijanci, kako su nekadašnji robovi nazvani, proglašavaju nezavisnost. Tako je Liberija postala prva slobodna republika na afričkom tlu. Međutim, unatoč silnoj pompeznoj američkoj ikonografiji slobode i jednakosti, ono što se dogodilo nakon što su bijeli Amerikanci digli ruke od neprofitabilne kolonije, koju su ionako od autohtonog stanovništva kupili ‘za šaku dolara’, i napustili afričke obale otvorilo je put stopedesetgodišnjem nemiru. Kastinsko društvo ostalo u rukama nekadašnjih robova podijelilo je stanovništvo na robovlasničko i ono manje vrijedno. Naučeni rasizam i (ne)kultura američkog robovlasničkog sustava stvorili su veliki jaz između domicilnih stanovnika i Ameriko-Liberijanaca. Oslobođeni robovi, koji su za svoj kulturni identitet imali više američkog nego afričkog smatrali su se više vrijednim i naprednijim u svim aspektima od lokalnih plemena čiji su se životi radikalno razlikovali od života naučenog u Americi. Dogodilo se da su oslobođeni robovi u suštini porobili lokalno autohtono stanovništvo po istom starom receptu, zadržavajući svu vlast i beneficije prirodnih resursa u svojim rukama.

U literaturi se Liberija često naziva malom Amerikom. Njen ustav i političko uređenje u suštini jesu kopirano američko uređenje. Čak i državna zastava kopija je američke, imajući umjesto pedeset, jednu veliku zvijezdu, stavljenu kao simbol slobode, te prve republike u Africi. Državna valuta nazvana je liberijski dolar. Međutim, plemena Kpelle, Gio, Mano, Mandingo, Vai, Kru, Bassa, Belleh, Krahn, Grebo, etničke skupine Gola, Mande-Fu i Mande-Tan, te mnogi doseljenici iz susjednih Sierra Leone, Obale Bjelokosti i Gvineje, čine demografsku sliku zapadnjački formirane republike višestruko kompleksnom i teškom za ‘američku’ konsolidaciju i implementaciju pravne države. Iako su Ameriko-Liberijanci uvijek činili svega 5% stanovništva novoformirane republike, imali su prevlast nad svim glavnim resursima zemlje, obrazovanje, odnose s američkim institucijama, modernizirane tehničke vještine, time lako formirajući društvo u kastinsko. Službeni engleski jezik zasjenio je i otežao očuvanje kulturne tradicije autohtonog stanovništva. O tome svjedoči današnja očuvanost i kodificiranost tek dva od tridesetak raznih afričkih jezika kojim se govori. Deklarativno je rasna jednakost bila moguća, ukoliko se lokalno stanovništvo okrene ‘naprednom’ europskom i kršćanskom nasljeđu. Iako u legalnom smislu ta priličito bizarna rasistička podjela nije potrajala, brojni državni udari (npr. Samuela Doea iz plemena Krahn 1980. godine) za ‘legitimacijsko’ uporište imali su upravo pobunu protiv rasne kastinske ostavštine, a duboko ukorijenjena mržnja eskalirala je i u neobjašnjivo bezumne pokolje krajem devedesetih godina.

Amerikaniziranom vlašću u Liberiji manipuliralo se i za vrijeme Drugog svjetskog rata i za vrijeme hladnog rata, iz prostih strateških razloga utjecaja na kontinentu, a nakon kojih se interes Velike Amerike gotovo u potpunosti izgubio, što je liberijskom nesređenom društvu otvorilo šansu za seriju diktatura, državnih udara, genocida i nekih od najokrutnijih zločina ikad počinjenih u ljudskoj povijesti. Ipak, kulturni impakt Amerike je prisutan i dan danas, ali u poražavajućim formama – u vidu američkih dresova na beskućnicima, plakatima Baracka Obame na zidovima ruiniranih četvrti, pločama prekinutih radova na izgradnjama škola i bolnica u West Pointu. Unatoč činjenici da se kulturna raznolikost u Liberiji, napose nakon formalnog konca rasne segregacije, u pravilu nastojala slaviti kao bogatstvo, čak i uz svojevremeni procvat pan-afrikanizma i antikolonijalizma, najpoznatija povijest Liberije ipak je krvava i tragična priča, a rane četrnaestogodišnjeg građanskog rata, uz recentnu pošast, još će dugo ostati svježe.

Govoriti o američkoj odgovornosti se dakako lako može svesti na suvišno moraliziranje, poglavito u interesnom realpolitik-svijetu današnjice, međutim što ukoliko stanje zbilja eskalira i dovede u opasnost živote ne samo ‘nekadašnjeg roblja’, nego i bijelog zapadnog svijeta? Koliko sebi zapad uopće može priuštiti da, još uvijek u skladu s narativima interesnog ophođenja prema zemljama trećeg svijeta, previdi kataklizmične potencijale, ukoliko ne EBV virusa, onda neke nove, još smrtonosnije bolesti ako reakcija čeka na trenutak prekasno? Naposljetku ostaje i opskurna neizvjesnost o tome što je činiti tragičnoj Zemlji Slobode koja ne može ili ne zna stati na svoje noge ukoliko zbilja ostane sama u karanteni.

LITERATURA I IZVORI:

* Constitution of the Republic of Liberia
Approved on 3 July 3 1984, entered into force on 6 January 1986
* A Brief History of Liberia, Peter Dennis,
The International Center for Transitional Justice, 2006
* Liberians, Robin Dunn-Marcos, Konia T. Kollehlon,
Bernard Ngovo, and Emily Russ, 2006
* Road to Recovery, Rebuilding Liberia’s Health System, Richard Downie, 2012
* Reviving Economic Growth in Liberia, Steve Radelet, 2007
* Liberia: How Sustainable is the Recovery? Africa Report, 2007

egbailey.wordpress.com (28. 9. 2014.)
egbailey.bandcamp.com (28. 9. 2014.)

Liberia: American Dream? (MSNBC, 2003)
Faces Of Africa – Ellen SirLeaf: Mother of Liberia (CCTV Africa, 2013)
Army of Discontent: Liberia (Launch Show, 2006)
The Cannibal Warlords of Liberia (Vice, 2012)
The Real Planet of the Apes (Motherboard, 2014)
Monkey Meat and the Ebola Outbreak in Liberia (Vice, 2014)
What You Need to Know About Ebola (Scishow, 2014)
Medical Response to Ebola Outbreak: This Just in (Vice News, 2014)

(Akademska godina 2013/2014. – kolegij: Interkulturalno razumijevanje)