Hommage najmisaonijem njemačkom kancelaru Helmutu Schmidtu (1918-2015)

Hommage najmisaonijem njemačkom kancelaru svih vremena
Helmut Schmidt (1918-2015)

 

Umro je najmisaoniji njemački kancelar svih vremena!

 

Bivši njemački kancelar Helmut Schmidt (1974-1982) preminuo je u utorak 10. studenog 2015. godine. Njegovo je zdravlje već dugo bilo loše, da bi se tijekom posljednjeg vikenda ozbiljno pogoršalo, priopćio je njegov liječnik Heiner Greten, ne očekujući da će se više oporaviti. Schmidtov liječnik je objasnio da se “od subote njegovo stanje stalno pogoršava i da je dramatično”, to jest da je u zadnja dva dana Schmidt „bio samo povremeno u svjesnom stanju“.

Helmut Schmidt je vjerojatno najvažniji njemački kancelar u povijesti, u svakom slučaju je najmisaoniji i najproduhovljeniji, napisao je desetine i desetine  knjiga i izvodio je javne koncerte na klaviru, te je posve logično što je postao i objektom mojih opservacija tijekom dugog života u njemačkoj jezici i kulturi.

O njemu i njegovim brojnim intelektualnim i političkim intervencijama i knjigama sam pisao u bezbroj navrata dok sam živio u Njemačkoj, ili sam neke i prevodio, da bih ih po povratku u BiH uveo u nastavu na kolegijima Uvod u znanost o politici ili onima posvećenim međunarodnim odnosima i europskim integracijama za koje sam zadužen na Studiju politologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.

Igrom slučaja i u mojoj novoj knjizi u pripremi, zapravo u tisku (Lasić, M., Avanti diletanti…, Synopsis, Sarajevo-Zagreb …) bit će kolaž mojih opservacija posvećen Schmidtu i prijevoda njegova po meni najvažnijeg predavanja “O etici u politici”, kojeg je održao u «Zakladi svjetski ethos» / “Stiftung Weltethos” (na Sveučilištu Tübingen) i  eseja “Tko (ne)pripada Europi” iz knjige „Samopotvrđivanje Europe“ (Die Selbstbehauptung Europas, DVA, Stuttgart/München 2000., str. 254).

Nadam se da ovim hommageom odajemo pristojnu i zasluženu počast velikom, umnom čovjeku i državniku, Nijemcu i Europljaninu …

Mostar, 10. studenog 2015. godine                        Prof. dr. sc. Mile Lasić

 

***

Helmut Schmidt o etici u politici i tko (ne)pripada Europi

 

„Još samo jedna paklica cigareta do 95. rođendana“, najavili su mediji dan uoči 95. rođendan Helmuta Schmidta, koji slabo čuje i teško se kreće, ali ne odustaje ni od nastupa u javnosti ni od porcije nikotina u poznoj životnoj dobi. Schmidtovi prigodničarski javni nastupi i uz 95. rođendan posvjedočili su i duhovnu svježinu i lucidnost. Uživam zapravo tijekom božićnih blagdana kod obitelji u Berlinu u načinu kako se u SR Njemačkoj s mjerom i ukusom obilježava 95. rođendan „staroga njemačkoga kancelara“, jednog od najumnijih Nijemaca 20. stoljeća. Kada bi Helmut Schmidt bio mlađi, biralo bi ga ponovno 80% Nijemaca za svojega kancelara, izjavio je Theo Sommer, jedan od Schmidtovih suradnika i suzdavača kultnog hamburškog tjednika za kulturu i društvena pitanja „Die Zeit“. Tako kao Sommer misli veliki broj liberalnih Nijemaca. Helmutu Schmidtu iskazane su i na sami 95. rođendan brojne počasti (dokumentarnim filmom na ARD-u, primjerice), uključivo i tako što mu je aktualni njemački predsjednik Joachim Gauck priredio posebnu rođendansku „zabavu“ u Berlinu…

I

Helmut Heinrich Waldemar Schmidt je bivši SPD-ov poličar, rođen 23. prosinca 1918. u Hamburgu. Obnašao je tijekom aktivne karijere niz značajnih političkih dužnosti, počev od gradonačelnika Hamburga, njemačkog ministra obrane i financija, pa do dužnosti njemačkog kancelara (1974-1982). Priznajem, mene ne zanima ovom prigodom toliko Schmidt kao političar, koliko Schmidt kao jedan od najumnijih i najplodonosnijih njemačkih publicista. O kakvoj publicističkoj veličini je riječ govori i to što je od 1983. godine (otkad je „izvan službe“, pa „Ausser Dienst“ glasi i jedna od Schmidtovih posljednjih knjiga), ne samo suizdavač, nego i „guru“ i nerijetko uvodničar u tjedniku „Die Zeit“. Za njega su i ovih dana prijatelji iz tjednika „Die Zeit“ govorili kako je ne samo njihov, nego je bio i ostao i „mentor nacije“. O tomu koliko je plodan autor ponajbolje govore njegovih dvadesetak knjiga i više od dva tuceta titula «počasnog doktora znanosti», kao i titule tzv. počasnog građanstva, ili odlikovanja kao što su «Theodor-Heuss-Preis», «Friedrich-Schiedel-Literaturpreis», et cetera. Od 2003. godine i Sveučilište Bundeswehra u Hamburgu nosi ime «Helmut-Schmidt-Universität» …

Nema kraja interesantnim detaljima u Schmidtovom curriculum vitae. Izdvojimo, ipak, da je 19. srpnja 2006. godine Odsjek društvenih znanosti i filozofije Sveučilišta u Marburgu («Philipps-Universität Marburg») odlučio proglasiti ga «počasnim doktorom filozofije» (Dr. phil. h. c.), uz obrazloženje kako «prosvjetiteljstvo obvezuje oblast filozofije da spozna u Helmutu Schmidtu filozofa u političaru». Zaslužio ju je, nema sumnje – usuđujem se dometnuti – jer o Europskoj uniji i/ili o etici u politici, primjerice, i nije nitko smislenije ništa kazao od Schmidta. Zbog toga ću u nastavku i uvesti čitatelje u razumijevanje Schmidta upravo njegovim pogledima na etiku u politici i na granice EU. Schmidtove savjete o odnosima EU prema zemljama tzv. ruskoga kulturnoga kruga trebalo bi pažljivije studirati!

II

Već se niz godina u «Zakladi svjetski ethos» (“Stiftung Weltethos”) na Sveučilištu Tübingen pruža mogućnost nekoj važnoj osobi iz svijeta politike da izloži svoje poglede o pitanjima etike i savjesti, unutarnje i vanjske politike. Voditelj ove zaklade, liberalni katolički teolog dr. Hans Küng je takvu čast ukazao konačno 08. svibnja 2007. godine i Helmutu Schmidtu, najintelektualnijem njemačkom kancelaru, ako se računaju i Bismarck i Merkelova. Sedmo «Weltethos Rede», kako ga naziva sama “Stiftung Weltethos” nije razočaralo, dapače. Izlaganje Helmuta Schmidta «O ethosu političara» (Zum Ethos des Politikers) zaslužuje posebitu pažnju iz više razloga, ono je intelektualni užitak, po sebi, a može biti i produktivan poticaj promišljanju naših etičkih neprilika, zbog čega sam ga odmah preveo u cijelosti, a ovdje nudim samo njegove dijelove. «Ethos» je inače pojam kompleksnog značenja. U starogrčkom je značio i «običaj» i «ćudorednost» i «karakter» i mnogo čega drugoga. Ova grčka riječ može, naime, značiti i boravište, zatim, obično mišljenje ili postupak, navadu, običaj, ali i zavičaj, ćud, pravilo, princip i zakon. U modernoj, ovovremenoj, ne samo filozofijskoj uporabi pojam ethos znači dominantno držanje jedne grupe ili pojedinca, determinirano moralnim normama ili običajima, uobličeno tijekom vremena u kanon.

Schmidtovo pozivanje na savjest kao vrhunsku instancu, zalaganje za mir, razum i toleranciju, kao i otvoreni prezir političara koji miješaju religiju s politikom može se, doduše, nekomu učiniti ponavljanjem starih lekcija iz etike ili, čak, moraliziranjem. U suštini, pak, ono je zaokruženi konstrukt prosvijećenog, savjesnog poimanja politike i demonstracija ideje prosvjetiteljstva. U tom smislu Schmidtovo zalaganje za savjest u politici može biti u prvom redu uporište onima, uključivo kod nas, koji su etični a nerijetko prezreni samo zato što uporište svoje moralnosti ne traže primarno u ideji roda, naroda i nacije, krvi i tla, ili, pak, Boga, nego u (raz)umu, prosvjetiteljstvu i unutarnjem osjećaju za mjeru stvari, časti i poštenju. Posebna vrijednost ovog eseja je u tomu što je vatreni pledoaje za čovjekovu savjest kao vrhovnu instancu izložio umni stari čovjek koji se definira socijaldemokratom i kršćaninom, te što je takvo što bilo moguće kazati u jednoj prosvijećenoj katoličkoj zakladi. Uostalom, takvih oaza ima i u regiji bivše SFRJ. Ne tako davno je, primjerice, u sarajevskim «Danima» profesor Franjevačke teologije u Sarajevu dr. fra Ivan Šarčević poručio kako i agnostici i ateisti mogu biti čestiti ljudi, a da je problem u anti-teistima! Slijedeći misao fra Šarčevića, međutim, moralo bi se rečenomu dodati da čestiti i moralni mogu biti i vjernici, uključivo svećenici, ali nisu apriori samo zato što su vjernici ili svećenici, popovi ili imami. Ergo, nije problem samo u borbenim anti-teistima, nego i u borbenim teistima, «prvoborcima» ogorčene bitke protiv krhkih tekovina sekularizma i prosvjetiteljstva, koji time nerijetko prikrivaju golu pljačku ili druge «tragove nečovještva» (Njegoš), dakle posve prizemne stvari kao što su tranzicijski lopovluk i na njemu formirana homo-duplex slika svijeta…

Iz obimnog predavanja Helmuta Schmidta «O ethosu političara» ovdje je moguće ponuditi tek akcente, sudove i poruke o (mogućim) međusvezama ethosa i političara, politike i religije, razuma i savjesti u životu i u politici. Schmidt je svoje predavanje započeo kantijanski, kako bi drugačije, elaboracijom «zlatnog pravila» o miru kao vrhunskom dobru. «Maksima mira je bezuvjetni dio etike ili morala, koja se mora zahtijevati od jednog političara», ustvrdio je Schmidt, «ovo važi podjednako za unutarnju politiku jedne države i njezinog društva kao i za politiku prema vani». Dakako, tomu pripada, samorazumljivo, i u svim religijama učeno i zahtijevano «zlatno pravilo» („Goldene Regel“), koje je Immanuel Kant u njegovom kategoričkom imperativu jedino iznova formulirao, a njemačka usmena predaja spjevala u pamtljiv stih: «Što ne voliš da se Tebi čini, ne nanesi nikomu drugomu» („Was Du nicht willst, das man Dir tu, das füg’ auch keinem anderen zu“).

«… Ono što me do danas uvijek iznova smeta pri pozivanju na kršćanskog Boga, kako od nekih crkvenih ljudi, tako i od političara, je tendencija isključivosti, koju susrećemo i u kršćanstvu i isto tako u drugim religioznim pravcima – ti nisi u pravu, a ja jesam, moja su uvjerenja i moji ciljevi bogodopadljiviji», obrazložio je neuobičajeno direktno Schmidt, kojemu je već odavno «postalo jasno da nas naše različite religije i pogledi na svijet ne moraju sprječavati u tomu da surađujemo što najbolje možemo, jer su naše moralne vrijednosti i činjenično bliske jedne drugima». Mir je među nama moguć, naglasio je Schmidt, ali u svakom slučaju mir moramo uvijek iznova uspostavljati i «poticati», kako je i govorio Kant. Cilju mira ne služi, međutim, ako vjernici i svećenici jedne religije pokušavaju preobratiti ili misionirati vjernike druge religije. Zbog toga je Schmidt duboko skeptičan prema samim temeljima ideje misioniranja, pri čemu važnu ulogu ima i «povijesno znanje», pod čim Schmidt misli na okolnost da su «kako kršćanstvo tako i islam stoljećima šireni putem mača, putem osvajanja i potčinjavanja, a ne putem svjedočanstava, uvjerenja i samouviđavnosti». Tragedija je, realističan je dovoljno bio uvijek Schmidt, što na svim stranama ima rabina, svećenika, pastora i biskupa, mulla i ajatollaha, koji nama laicima uskraćuju svako važno znanje drugih religija. Oni su nas, nasuprot, raznoliko podučavali da o drugim religijama mislimo odbijajući i, čak, nepovoljno. Ali, tko želi mir među religijama taj bi trebao propovijedati toleranciju i respekt. Poštovanje drugih pretpostavlja, pak, makar minimum spoznaja drugoga.

«Već sam dugo vremena uvjeren da ne samo tri abrahamske religije, nego isto tako i hinduizam, budizam ili shintoizam s pravom zahtijevaju jednaki respekt i jednaku toleranciju», poručio je Schmidt, «pada mi na um, sada i ovdje, i jedno važno iskustvo, očigledno su prvorazredne spoznaje, znanstvena dostignuća, svakako i etička i politička učenja, i tada moguća kada njihovi začetnici nisu naslonjeni na jednog Boga, na jednog Poslanika, na jedno Sveto pismo ili na jednu određenu religiju, nego se jedino osjećaju obveznima svojem razumu. Ovo važi jednako i za socijal-ekonomska i politička dostignuća». Svakako, europsko-sjeverno-američko prosvjetiteljstvo je koštalo više stoljeća naprezanja i borbe kako bi se ovom iskustvu omogućio proboj u našem dijelu svijeta. Drugim riječima, bez da je prvo napregnuo svoj razum ne može političar savjesno odgovarati za njegove radnje i njihove posljedice. Samo dobra namjera ili samo glasno uvjerenje ne može ga rasteretiti odgovornosti. «Zbog toga sam uvijek smatrao važećom Max Weberovu misao o neophodnosti etike odgovornosti, u suprotnosti s etikom uvjerenja…, zastupao sam desetljećima i riječju i pismom uvjerenje o odlučujućem značenju za političke odluke dva elementa – razuma i savjesti», akcentirao je Schmidt.

Immanuel Kant je, svakako, razmišljao cijeli život o temeljnim vrijednostima njegove savjesti, bez da je u tomu religija igrala neku ulogu. Kant je označio savjest kao ‘svijest unutarnjeg suda u čovjeku’. Ali, bilo da se savjest izvodi iz čovjekova razuma ili iz Boga, u svakom slučaju ima malo sumnji u činjenicu postojanja čovjekove savjesti. «Bio kršćanin ili musliman ili Židov, bio agnostik ili slobodni mislilac, odrastao čovjek ima savjest», demonstrirao je u Tübingenu Schmidt «kantijanstvo» par excellence, dakle ovovremeno prosvjetiteljstvo. Za razliku od mnogih drugih teologa, koji vrlo selektivno prstom upiru samo u «one druge», Schmidtu je jasno da su «političari Srednjeg vijeka, dakle vojvode i kraljevi, kalifi i pape, smatrali zgodnim pa su prisvojili za sebe religiozne misijske misli, pa ih potom i instrumentalizirali u svrhu proširenja svoje moći, dok se tisuće i stotine tisuća vjernika dalo u ove igre voljno instrumentalizirati». Iz svih ovih iskustava sam za sebe izvukao jasan zaključak – naglasio je Schmidt – ne vjeruj onom političaru, onom šefu države ili vlade koji svoju religiju čini instrumentom svoje težnje za vlašću. Time je, pak, Schmidt formulirao i svojevrsni ovovremeni kategorički imperativ: «Drži odstojanje od takvih političara koji pomiješaju jednu s drugom svoju onostranu, ka zagrobnom životu orijentiranu religiju, i svoju ovostranu politiku…»!

III

„Samopotvrđivanje Europe“ (Die Selbstbehauptung Europas, DVA, Stuttgart/München 2000., str. 254) je naslov knjige Helmuta Schmidta, koju sam prevodio i na koju i povodom njegova 95. rođendana želim skrenuti pažnju. Podnaslov knjige glasi: „Perspektive za 21. stoljeće“. Mislio je, naravno, na perspektive EU u stoljeću čiju smo osminu već potrošili. U briljantnoj analitičkoj maniri Schmidt se dotaknuo europske prošlosti i sadašnjosti, europskog kulturnog i političkog identiteta i kontinuiteta, savjetujući oprez i mudrost pri sljedećim koracima proširenja EU i ujedinjenja Europe.

Možda će se boljim poznavateljima Schmidtova djela učiniti dok budu čitali njegova promišljanja o granicama Europe i nužnosti opreza glede proširenja EU kako je mudri stari čovjek postao konzervativniji i oprezniji nego što je bio ranije. I to ne samo zbog apostrofiranja dobre stare „domovine“ i provjerene uloge „nacionalne države“ unutar Europske unije, nego upravo zbog njegova stajališta oko doprinosa „europskom kulturnom kontinuitetu“ pojedinih europskih naroda. Uz svo uvažavanje islamske kulture i Turske kao zemlje i partnera EU, Schmidt je izrijekom protiv prijma Turske u EU, jer Turska leži „izvan europskog kulturnog kruga“, a i sa širenjemgranica EU na druge kontinente ugrožava se politički, sigurnosni i kulturni identitet Europske unije. Kako sutra odbiti Egipat i druge arapske i afričko-sredozemne zemlje, pita se Schmidt, ako se seže duboko na azijski kontinent? Za Schmidta nema sumnje, u pozadini turskog zahtjeva stoji američki pritisak, jer SAD doživljavaju EU sve više kao ozbiljnu konkurenciju.

Schmidt se inače samopercepira i američkim i turskim prijateljem. (Na jednom predavanju u New Yorku prije desetak godina upitao je američki establishment: “Zašto mislite da Muslimani trebaju za realizaciju ideje prosvjetiteljstva manje godina nego što je vama bilo potrebno”?) Što se Rusije, Ukrajine i Bjelorusije tiče, po Schmidtu su to zemlje „vlastitog kulturnog kruga“, pa savjetuje da se „ni u kakvoj krizi i ni u kojem slučaju ne povrijedi ruski ponos“. Kritika je očigledno bila upućena onima koji su već prije desetak godina s proširenjem EU dobacivali i do Ukrajine i do cijeloga kruga kavkaskih zemalja. (Utoliko je ova knjiga aktualna danas kao i prije 14 godina kad je nastala!)

Nažalost, zemlje i narode bivše Jugoslavije, s izuzetkom Slovenije, Schmidt nije ni spomenuo u krugu europskih zemalja, dakle među onima koje „pripadaju zajedničkom europskom kontinuitetu“. Ti neimenovani narodi/zemlje su se, po Schmidtu, samo u „ograničenoj mjeri integrirali“ u „europski kulturni kontinuitet“. Ova hladna teutonska logika je mogla imati dalekosežne negativne političke posljedice po ambicije balkanskih naroda i zemalja za prijem u EU, ali srećom nije. To što one jesu tu gdje jesu u odnosima s EU stvar je njegove nesposobnosti za autotransformaciju, a ne odbojne politike EU glede proširenja EU. Usputno kazano, pokazuju se mjehurima od sapunice one političke „mudrosti“ balkanskih vođa, kulturologa i ideologa koji se busaju u svoje europejstvo, a u vlastitoj zemlji provode anticivilizacijsku političko-kulturološku praksu i politiku blokada i izolacija u odnosima s EU. I sve dok se balkanski narodi nisu u stanju “tranzitirati” u pravne države i/ili imati korektne dobrosusjedske odnose, nemaju što ni tražiti u europskim ili u euro-atlantskim integracijama i asocijacijama. Bilo bi bolje, dakako, kada bi umjesto odvjetnika u svijetu, svatko na Balkanu tražio uporište u susjedstvu za snažnije prisutstvo u europskim i svjetskim integracijskim i interakcijskim procesima. Time bi se dao doprinos modernom „europskom kontinuitetu“ a integracija u Europsku uniju bi potom došla sama od sebe. No, unatoč tomu, meni se kao prevoditelju i priređivaču Schmidtovih redova koji slijede čini najslabijim mjestom njegove studije to njegovo bezmilosno izopćavanje balkanskih naroda i njihovo ostavljanje u svojevrsnom „cordon sanitare“, jer se tako prenebregava višestoljetna kulturna i politička povezanost balkanskih zemalja i naroda, ili, makar europskih utjecaja u njima. Presuđuje im se, zapravo, kroz optiku nesreće u koje su ih uveli šovinisti u devedesetim godinama prošloga stoljeća. Zato bi se Schmidta moglo opravdano priupitat – što bi bilo, primjerice, s njemačkim narodom da mu nisu dati predujmi, da mu nije dozvoljeno uvezivanje u „zapadnu zajednicu naroda“ poslije njegova “nultog sata” odnosno totalnog poraza 1945. godine? No, uvjerite se sami u poticajnost i aktualnost Schmidtovih ideja u eseju “Tko ne pripada Europi?” iz knjige “Samopotvrđivanje Europe”, u mojem prijevodu…

IV

„ …Predsjednik Komisije Europske unije Romano Prodi je početkom ovog stoljeća predložio šefovima država i vlada EU da započnu debatu o granicama Europe. Jacques Delores je primijetio kako je takva debata opasna, a njezin kraj nepredvidljiv. Umjesto ovoga su druga pitanja važnija, naime što možemo i što hoćemo zajednički činiti? Hoće li Europljani imati jednu ulogu u povijesti ili ne? U kojem pravcu se mora reformirati Europa petnaestorice? Ova pitanja su opravdana. A odgovori šefova država i vlada se za sada ne mogu nazrijeti uslijed beskonačne poplave papira i izjava o namjerama. Delores je upravo zbog toga već davno upozoravao o prebrzom proširenju Europske unije, te opominjao da proširenje mora uvažiti geopolitičke aspekte. A upravo pitanje geopolitičkih kriterija otvara iznova pitanje budućih granica EU.

Mene je ovaj disput podsjetio na vremena Charles de Gaullea. Jedanput je on govorio o „Europi od Atlantika do Urala“, ne pridajući pojmu, izuzev zemljopisnog, političkog smisla, jer je podijelio Rusiju – tadašnji SSSR – u dva dijela. Ali, de Gaulle je govorio, također, i o „Europi domovina“. Ovaj pojam mi se tada jako dopao. Dopada mi se i danas. Jer, vjerujem da ćemo mi Europljani još vrlo dugo trebati našu dotičnu domovinu i vrlo dugo još morati ustrajavati na principu nacionalne države. Unutar Europske unije trebamo našu nacionalnu državu. Ali, nije li došlo vrijeme da – pored našega dotičnog nacionalnog identiteta – definiramo i zajednički europski identitet i njega prihvatimo u našoj svijesti? Činjenica je da postoji već dugo vremena sveobuhvatan zajednički identitet. Njega ljudi iz drugih dijelova svijeta češće lakše spoznaju nego Europljani sami. Zajednički identitet se odnosi najprije na kulturu u užem smislu – religiju, filozofiju, znanost, literaturu, glazbu, arhitekturu, slikarstvo. Zatim obuhvaća identitet i političku kulturu, baziranu na idealima dostojanstva i slobode pojedinca, kao i jednakih temeljnih vrijednosti. To je kultura demokratskih ustava i pravne države sa sređenim privatnim i javnim pravom, pri striktnom odvajanju svjetovne vlasti od crkve. To je kultura država socijalnog blagostanja i volje za socijalnom pravičnošću. Zajednički identitet uključuje u sebe i gospodarsku kulturu privatnog zemljoposjeda, poduzetnika i trgovaca, slobodno tržište, slobodne sindikate, stabilne valute, kao i zakonsku zaštitu radnika od poslodavačkog izrabljivanja i potrošača od strane kartela i monopola. Ne želeći se upuštati na teren povijesti filozofije, želim ipak ukazati da kulturno zajedništvo Europljana uključuje, također, i zajedničke greške i grijehe. Mi potiskujemo rado neke žalosne činjenice. Na primjer, činjenicu da su prosvjetiteljstvu prethodila stoljeća nasilničkih križarskih ratova, inkvizicija, spaljivanja takozvanih vještaca i navodnih vještica, mučenja, antižidovski pogromi i druge zajedničke europske odvratnosti.

Dabome da ovoj negativnoj listi preko puta stoji mnogo duža pozitivna lista. Na njoj se nalaze zajednički grčki, rimski i kršćanski elementi naše kulture, koje smo tijekom više od tisuću godina stupnjevito usvojili, uključivo latinsko pismo i njegove slovne simbole. Tomu pripadaju već od kasnog Srednjeg vijeka raširene institucije univerziteta/sveučilišta, a već više od dva stoljeća i sveprisutne škole za svakoga. Ali, prije svega, opća volja – učiti jedni od drugih. Činjenica je da ni u jednom drugom dijelu svijeta nije bilo u tako visokoj mjeri međusobnog uticanja i prožimanja između naroda vrlo različitog podrijetla i vrlo različitih jezika. Slijedeći apel Fritza Sterna (uglednog američkog povjesničara njemačko-židovskog podrijetla – primj. M.L.) trebalo bi konačno odstupiti od dominantno nacionalnog pisanja povijesti i pristupiti zajedničkom europskom pisanju povijesti. U tome se ne bi trebalo zadovoljiti samo poviješću događanja, nego učiniti transparentnom upravo evoluciju kulture. Tada bi se pokazalo – Europska unija jeste doduše „pravna zajednica“, kako se danas na sve strane govori. Ali, ona je mnogo više od toga.

Zajednički kulturni razvoj je neke narode i države na europskom kontinentu svakako manje dodirnuo i obuhvatio od drugih. Današnjih petnaest država-članica Europske unije pripadaju velikoj većini onih nacija koje su obilježene europskom kulturom. Tomu ne pripada bezuvjetno svaka od država koje stoje na listi kandidata za prijem u Europsku uniju. Pa ako bi se kasnije, slijedeći svoj vlastiti unutarnji razvoj, moguće je i integrirali u europsku kulturu, daju se ovdje, ipak, neki odgovori na pitanje o „granicama Europe“, koji su, u svakom slučaju, dovoljni za sadašnjost.

O pripadnosti Poljske, Mađarske i Česke zajedničkoj europskoj kulturi ne može biti nikakve sumnje: sve tri nacije su toj kulturi stoljećima pružale nezamjenljive doprinose. Tri baltičke republike, Estonija, Litva i Latvija pripadaju svakako toj kulturi, jednako kao i Slovenija. Posebno mjesto zauzima Cipar, koji se u svojem kulturnom karakteru – izuzev u današnjem turskom dijelu otoka – jedva razlikuje od članice EU Grčke. Drugi kandidati za pristup EU, Rumunjska, Bugarska, Slovačka i Malta otvaraju u pogledu njihove kulturološke pripadnosti izvjesne sumnje. Ovdje neimenovani balkanski narodi, koji za sada nisu kandidati za prijem, su se samo u ograničenoj mjeri integrirali u kulturni kontinuitet Europe. Ovo posljednje važi posebice za Rusiju, Ukrajinu i Bjelorusiju, koje su stoljećima prolazile u visokoj mjeri osobeni, ali i međusobno orođeni kulturni razvitak. Unatoč primanju kulturoloških impulsa sa Zapada i unatoč vlastitih doprinosa zajedničkoj europskoj kulturi, moraju se ove tri zemlje s preko 200 milijuna ljudi promatrati kao zemlje vlastitog kulturnog kruga (pojam kultura se ovdje principijelno upotrebljava u sveobuhvatnom smislu, dakle uključujući političku, socijalnu i gospodarsku kulturu). Da Turska leži izvan europskog kulturnog kruga je izvan svake razumne sumnje. Pošto su šefovi država i vlada Europske unije označili Tursku kandidatom za prijem pro futuro, a pošto ima i glasova koji zagovaraju da se u daljnjoj budućnosti u Europsku uniju prime i zapadni dijelovi ruskog kulturnog kruga, obrazložit ću zašto mi se spominjane ideje o proširenju čine posve pogrešne.

Na zemaljskoj kugli postoje 24 vremenske zone. Od toga njih jedanaest se proteže preko ogromne oblasti euroazijske države Rusije. Od Pacifika na Istoku do Istočnog mora na Zapadu prostire se teritorija Rusije na skoro polovicu Zemlje. Veći dio ruskog teritorija leži u Aziji, s beskonačno dugim granicama s Kinom i centralno-azijskim republikama, koje su još do unazad jedne decenije bile dijelom Sovjetskog Saveza. Pogranični i teritorijalni sporovi s Kinom sežu duboko u 17. stoljeće. O mnogim malim i većim ratovima nismo mi na Zapadu nikad ništa ni čuli ni čitali. Rusiji je bilo potrebno više stoljeća kako bi svoj džinovski azijatski posjed osvojila i konsolidirala.

Mnogi obožavaju rusku glazbu: veličanstvene zborove, Čajkovskog i Musogorskog, Stravinskog, Prokofjeva i Šoštakoviča. Mnogi poznaju, također, veliku rusku literaturu 19. stoljeća: Puškina i Gogolja, Dostojevskog i Tolstoja. Sve su to nezamjenjivi doprinosi europskoj kulturi. Nasuprot tomu, o ruskoj povijesti, o psihološkom, političkom i gospodarskom naslijeđu kojega današnja Rusija mora preraditi i nadvladati, posjedujemo samo ograničena znanja.

Tko od nas zna nešto o ulozi Kijevske Rusije, prve ruske države od prije tisuću godina, ili o ulozi Ruske pravoslavne crkve, koja ne samo da od 14. stoljeća ima svoje sjedište u Moskvi, nego vidi ovaj grad, također, u naslijeđu Bizanta kao „Treći Rim – a četvrtoga neće nikada ni biti“. Meni se čini da je još od vremena Ivana IV. uvijek iznova obnavljani motiv – ispunjenja ruske posebne misije izvan oblasti vlastite države – odrastao na tlu Pravoslavne crkve. Slom Sovjetskog Saveza, za kojeg je sam kriv, obuhvaća bolna iskustva poraza ruske misije. Ovaj gubitak, a k tomu i raznoliki bahati trijumf Zapada, čini razumljivim srdžbu mnogih Rusa prema zapadnim predujmima, savjetima i kritikama. Na kraju 20. stoljeća postao je teritorij Rusije znatno manji nego što je bio pod carevima na početku stoljeća; u isto vrijeme se NATO, veliki neprijatelj u 45.godišnjoj povijesti hladnog rata, primaknuo od Harza preko Odre i Visle do Buga, tisuću kilometara bliže Rusiji. Tko na Zapadu u pogledu ove situacije nadmeno osporava Rusima respekt, na što ova velika nacija ima aspiraciju, taj baca kiselinu na živu ranu. Ipak, uvjerljivo najveći problemi Rusije u sljedećim desetljećima leže unutar njezinih vlastitih granica. Politički, gospodarski i socijalni problemi se daju teže rješavati od onih pred kojim smo mi Nijemci stajali 1949. godine. Ne postoje niti strukture niti ima dovoljno iskustva na kojima bi se mogla zasnovati obnova Rusije. U stvarnosti se ne radi niti o reparaturi niti o obnovi, nego o neophodnosti novog početka. Za novi početak, pak, u vlastitoj zemlji nema druge tradicije od one – kroz mnoga stoljeća – neprekidnog apsolutizma, prvo careva i njihovih štićenika, pa nakon njih generalnih sekretara KPSS i njihovih politbiroa. Rusija u 19. i 20. stoljeću nije razvijala prava pojedinaca i građanska prava, nikakvu pravnu kulturu – niti funkcionirajuće, pouzdano javno i privatno pravo, niti nezavisno sudstvo. Nije bilo niti lokalne samouprave, niti razvoja u pravcu demokratskih struktura. Kada je Gorbačov, u kasnim osamdesetim godinama, pokušao provesti perestrojku u djelo, u zemlji nije bilo niti poduzetnika niti sindikalaca, vrijednih spomena. Nije bilo menadžera koji bi imali iskustva sa tržištima i tržišnom konkurencijom, niti funkcionirajućeg poreskog sustava. Bilo je prvorazrednih znanstvenika u oblasti prirodnih znanosti i inženjera, ali oni su radili za vojni kompleks i u oblastima istraživanje kozmosa. Mase radnika nisu od toga mogle imati neke koristi. Država je raspolagala tiskarama novca, s kojima je mogla pustiti u optjecaj rubalja koliko je htjela, što je i činila.

Prenagla privatizacija je morala u ovakvoj situaciji ići krivim putem. Nije bilo kapitalista ili osoba s privatnom imovinom koji bi mogli kupiti državno poduzeće: umjesto njih bilo je niz gospodarskih funkcionara koji su se međusobno ispomagali i na ilegalne načine prisvojili čitave koncerne i sada se smatraju velikim poduzetnicima. Nerazumni savjeti zapadnih vlada i MMF-a pobrinuli su se za otvaranje granice za zapadne privatne kredite (uključivo kratkoročne pozajmice), koji su odmah dospjeli u ruke privatnih poduzetnika. Tako je nužno nastao uski novi gornji sloj „oligarhije“ i „ruska mafija“.

Rusi će trebati jednu čitavu generaciju, a moguće je i duže, kako bi svoju zemlju doveli u njima prihvatljivi politički, gospodarski i socijalni poredak. Pošto je ruski narod dovoljno propitivan na nevolju, držim mogućim da obnova uspije. Dabome da će se političke, gospodarske i socijalne strukture Rusije i poslije jako razlikovati od onih na koje smo mi navikli u Skandinaviji, Zapadnoj i Srednjoj Europi i europskom Sredozemlju. Moskovska izvršna vlast će na unutarnjem planu imati mnogo veće ovlasti nego vlade u zemljama Europske unije. To ne mora ni u kojem slučaju spriječiti kooperaciju EU sa Rusijom, nasuprot: u dogledno vrijeme uslijedit će sveobuhvatan ugovor o suradnji EU i Rusije. Nisu poželjni netraženi savjeti nego zajednički planovi: primjerice, ja sam 1990./91. godine poželio da SR Njemačka ponudi Rusima projekt „Trans-Rapid“, brzu prugu, koja bi od Pariza preko Bruxellesa povezala Ruhr, Berlin i Varšavu s Moskvom.

Europska unija ne treba samo u oblasti trgovine i financija biti pouzdani partner Rusije, nego prije svega u diplomaciji. Moj najvažniji savjet: niti u kakvoj krizi, niti u kojem slučaju povrijediti ruski nacionalni ponos! Sve što je ovdje o povijesti, sadašnjoj situaciji i pretpostavljenoj budućnosti kazano za Ruse, važi slično i za Ukrajince i Bjeloruse. Tri naroda ruskog kulturnog kruga moraju sami odlučiti o svojoj budućnosti. Državnici na čelu Europske unije se moraju čuvati da kroz nepromišljene govore o proširenju Europske unije, upućene, primjerice, na adresu Ukrajine, ne utječu na ovu budućnost.

Prije tisuću godina je islamska znanost bila daleko moćnija od europske. Većina današnjih Europljana toga nije svjesno. Jedva da netko zna da je sredinom osmog stoljeća osnovani Maurski kalifat u Cordobi bio dugo vremena prvorazredni duhovni centar, kome Europa zahvaljuje u skoro svim oblastima znanosti, uključivo filozofiju i teologiju, važna znanja i dostignuća. Upravo su arapski učenjaci iz Cordobe bili ti koji su – zajedno s kršćanskim i židovskim učenjacima – posredovali srednjovjekovnoj Europi rukopise i znanje klasičnih grčkih autora (uostalom, tada su Arapi posredovali Europi i neka kineska civilizacijska tehnička dostignuća). Medicinski udžbenik Perzijanca Avicenna (na arapskom: Ibn Sina, umrlog 1037) služio je u čitavom Srednjem vijeku europskim liječnicima kao učilo, a slično je bilo i s medicinskim djelom u Cordobi živućeg Maura Averroesa (na arapskom: Ibn Ruschda, umrlog 1.198.). Upravo su od strane tadašnjih papa inspirirani križarski pohodi protiv muslimana na Srednjem Istoku (od 1096.) i slični rekonquiskadorski pohodi protiv Muslimana i Židova u Španjolskoj (okončani 1492.) bili uzrokom praktičnog okončanja duhovnog kontakta između kršćanskih Europljana i islamskih Arapa.

Današnja europska kultura sadrži raznolike i jake islamske utjecaje. Ipak, još od Srednjeg vijeka živi u predodžbama Europljana – stoljećima pothranjivana od strane crkvi – netrpeljiva odbojnost prema islamu. Ovo bi za obje strane možda bilo podnošljivo kada bi mi jedni od drugih jako udaljeno stanovali, ali je činjenica da mi živimo blizu jedni drugima, a k tomu moderne prijevozne tehnike smanjuju udaljenosti svakog dana. Počevši od Maroka i Alžira pa do Egipta, od Irana i Iraka do Turske, kao i na Balkanu, živi u našoj blizini preko 300 milijuna ljudi islamske religije i kulture. Njihove stope rađanja su duplo više no kod Europljana. Dolazi vrijeme da obje strane uče međusobno se prihvaćati za susjede. Međusobno približavanje se otežava time što su ionako mala znanja Europljana o islamu pod utjecajem negativnih predrasuda, te s druge strane što velika većina u našem susjedstvu živućih muslimana raspolaže znatno nižim životnim standardom od velike većine Europljana. To, opet, dovodi do doseljavanja muslimana u države Europske unije, a pri rastućem doseljavanju raste i neraspoloženje među Europljanima i često dovodi do odbojnosti, pa i do neprijateljstava. U SR Njemačkoj i Francuskoj danas živi po tri milijuna muslimana, u Engleskoj jedan i pol milijun, a u Nizozemskoj pola milijuna. Integracija nije nigdje uspjela (ponajmanje u Njemačkoj, gdje se do nedavno čak opiralo ovdje rođenoj i odrasloj djeci muslimanskih doseljenika pravo na državljanstvo). Niti u budućnosti se ne može očekivati stvarna integracija naknadnih doseljenika: zbog toga je neophodno zajedničko ograničenje doseljavanja u okviru Europske unije.

Prije dva desetljeća mi je tadašnji turski predsjednik vlade jedne prilike pojasnio kako zbog visokih stopa rađanja u njegovoj zemlji Turci moraju do kraja 20. stoljeća (dakle, do jučer) poslati daljnjih 20 milijuna Turaka za Njemačku. Ja sam to tada odbio. Ako bi u budućnosti došlo do takva masivna doseljenja, posljedica toga bi bilo ukidanje slobode kretanja unutar Europske unije – ali moguć je i još veći lom. U Turskoj živi danas 65 milijuna ljudi, a za 35 godina broj stanovnika narast će na sto milijuna: prema današnjim prognozama na kraju 21. stoljeća bit će više Turaka nego Nijemaca i Francuza zajedno. Tko želi primiti Tursku u Europsku uniju taj mora i ove brojeve imati na pameti.

Mora se, također, upitati, kako izgraditi „zajedničku vanjsku politiku“ pod pretpostavkom prijma Turske u EU. Turska ima zajedničke granice sa Sirijom, Irakom, Iranom i Armenijom: ona je već stoljećima u sporu s Grčkom, i to ne samo u svezi Cipra. Iz tog proizlazi da je Turska neizbježno indirektno uključena u svaki budući rat na Srednjem Istoku, jer ona ima u ovoj regiji važne vlastite sigurnosne interese. Problem s ukupno vjerojatno više od 20 milijuna Kurda, kojima sile pobjednice nakon Prvog svjetskog rata pri podjeli Osmanskog carstva, nažalost, nisu dale vlastitu državu, ne opterećuje samo Tursku, nego i Irak (u obje države živi po polovica Kurda, a osim toga Kurdi žive u graničnim oblastima Sirije, Libanona i Irana). Stoljećima stari animoziteti između Turaka i Rusa mogu iznova oživjeti nakon što su mnogi narodi u Centralnoj Aziji povratili svoju nezavisnost. U sunitsko-islamskim republikama se govore jezici koji su srodni turskom jeziku, a ovo jezično srodstvo, koje prevoditelje čini suvišnim, dopire do zapadne kineske provincije Sinkiang. A i zbog centralnoazijske nafte i naftovoda bit će interesnih konflikata s Rusijom, koja još zadugo neće preboljeti gubitak pet centralno-azijskih republika.

NATO-članica Turska bit će ubuduće vjerojatno u još kompliciranijoj situaciji nego što je bila u vremenima hladnog rata između Istoka i Zapada. U očima današnjih američkih političara ostaje Turska važan stup njihove strategije dominacije na Srednjem Istoku, prema Rusiji i prema Europskoj uniji – zbog čega Washington i pritišće osobito snažno za prijem Turske u EU.

Zanemarujući ove ovdje naznačene geopolitičke veze i odnose, odlučujuće značenje pri razmatranju turskih namjera za prijem u EU ima niz temeljnih kulturnih razlika. Turska je, zahvaljujući reformama Kemala Ataturka u dvadesetim i tridesetim godinama, laicistička država. Feudalizam je razgrađen: drugačije no u Iranu postoji jasno odvajanje državne od duhovne sfere: drugačije no u Iraku i u Siriji postoji funkcionirajući demokratsko-parlamentarni ustav. Pa, ipak, vlast ima Nacionalni savjet za sigurnost, u kojem – pod predsjedništvom državnog predsjednika – ništa ne može biti odlučeno protiv vodeće generalske ekipe. Vojna vrhuška nadzire očuvanje kemalističkih reformi, generali su ti koji su protiv ubrađivanja i reislamizacije društva i javnog života. Kontrolna funkcija vojske osigurava laicistički orijentiranim Turcima izvjesnu sigurnost, iako ona na ironičan način i ograničava demokraciju. Ali, ishod procesa reislamizacije zemlje je neizvjestan, fundamentalizam je postao zamisliv.

Posjetio sam više puta Tursku, također i privatno. Kao njemački kancelar pomogao sam realizaciju jedne međunarodne inicijative koja je Turskoj donijela veliki kredit za obnovu i razvoj. Uvijek sam se osjećao prema Turcima kao prijateljski nastrojen susjed, tako i danas. Ali, obzirom na velike kulturne razlike i geopolitičku situaciju moram svakako dati za pravo ranijem francuskom vanjskom ministru Andre Francois Poncetu i savjetovati neprimanje Turske u Europsku uniju. Razlike u odnosu na europsku kulturu su daleko veće nego u ruskom ili ukrajinskom slučaju. Tko Tursku želi, ipak, primiti u Europsku uniju mora znati kojim će argumentima kasnije odbiti moguće zahtjeve za prijem Egipta, Maroka, Alžira ili Libije. Ostaje činjenica da je Europsko vijeće nedavno proglasilo Tursku službenim kandidatom za prijem. Tomu je prethodila, s jedne strane, izjava o namjerama nekadašnje Europske ekonomske zajednice iz ranih šezdesetih godina, te s druge diplomatski američki pritisak. Dabome, nije ova izjava šefova država i vlada bez određenih rezervi. Oni su se oslonili na to da Turska neće biti u doglednoj budućnosti u situaciji ispuniti za sve države kandidate jednakovažeće pristupne pretpostavke, naročito glede uspostave zaštite manjinskih prava za veliki kurdski dio stanovništva Turske. Bilo bi bolje da se igralo otvorenim kartama. Prejudiciranje iz vremena EEZ-a, od prije četrdeset godina, ne može obvezivati današnju političku uniju – EU: ona je u međuvremenu postala nešto posve drugo od onoga što se u tadašnjim okolnostima pretpostavljalo. Ono što Turska treba jeste jedan sveobuhvatan ugovor o asocijaciji, kooperaciji i carinskoj uniji s EU: a Europska unija se za to treba pripremiti…“

(Iz knjige u tisku: Lasić, M., Avanti diletanti. Prilozi razumijevanju postmodernih politološko-kulturoloških fenomena, Synopsis, Sarajevo-Zagreb…)