Ines Pušić: Fenomenologija LGBT pokreta

Ines Pušić, predsjednica udruge LibertaMo:

Vidljivost LGBT populacije u Mostaru sve je veća

 

I

 

Proteklog vikenda povodom Međunarodnog dana borbe protiv homo/bi/transfobije, 25. svibnja, LGBT zastavu na Starom mostu u Mostaru postavila je udruga LibertaMo koja je ovim činom željela pokazati kako u gradu na Neretvi postoji LGBT identitet, koji ima potrebu za većom vidljivošću i poštivanjem ljudskih prava. Za ovu akciju se čulo od Austrije i Njemačke pa sve do Grčke. Poruka zastave na Starom mostu, a ujedno i akcije, bila je ‘Ljubav spaja’, a predsjednica udruge Ines Pušić kazala je ovim povodom u intervju za lokalni portal Bljesak.info kako su željeli poslati poruke mira, ljubavi i tolerancije.

– ”Zbog toga smo izabrali Stari most koji je prepoznatljivi simbol grada Mostara, a ujedno simbol i spoj različitih kultura i identiteta te njihovih prepleta i suživota. Stilizirani prikaz Starog mosta u duginim bojama prepoznatljivi je logo udruge LibertaMo”, rekla je Ines Pušić, predsjednica udruge, inače studentica politologije na Filozofskom fakultetu.

– ”Reakcije na našu akciju su bile većinom pozitivne, stizale su nam poruke podrške sa svih strana, i upiti tko je ta LibertaMo i kako stupiti u kontakt. Pročulo se za našu akciju od Austrije, Njemačke do Grčke. Negativnih komentara je bilo po portalima, no to smo i očekivali, čitali smo ih i uvidjeli kako većina komentatora nije uopće upućena u materiju, i nemaju nikakvo ili vrlo malo znanja o nekim banalnim pojmovima, pa smo se slatko nasmijali na pojedine komentare. Čak smo se složili kako smo očekivali i negativnije komentare. Sve u svemu, ugodno smo iznenađeni”, rekla je Pušić o reakcijama na akciju, te dodala kako se, s obzirom na situaciju, vidljivost LGBT populacije u Mostaru popravlja.

– ”Sve više ljudi nam se javlja, posjećuje naše događaje, i u konačnici žele s nama raditi i mijenjati situaciju. Većina je još uvijek uplašena glede javnog coming outa, i mislim kako trebamo još mnogo raditi i mijenjati kako bi se zajednica ohrabrila i širila”, kaže Pušić, no ističe kako opasnost od verbalnih ili fizičkih napada tijekom organiziranja akcija u Mostaru uvijek postoji.

– ”Opasnost uvijek postoji, i toga smo svjesni svaki put kada nešto organiziramo i radimo. Sigurnost uzvanika/ca, pa potom i nas samih je na prvome mjestu”, kazala je Pušić, no točne informacije o položaju LGBT osoba u Mostaru udruga za sada ne posjeduje.

Inače, LibertaMo je još uvijek neformalno udruženje aktivista/ica iz Mostara, koje se bavi promocijom i jačanjem prava LGBT osoba, te ženskih prava kroz feminističku teoriju i praksu. Trenutno je u procesu registracija udruge, tako da će u skorije vrijeme početi djelovati i formalno. (Registracija je i okončana u međuvremenu, u rujnu o.g.. prim. M.L.) S radom počinju 2013. godine, kao neformalni aktivisti/ce.

– ”U godinu dana radili smo par uličnih akcija, lijepljenje naljepnica, dijeljenje razglednica s lijepim porukama, projekcije filmova s LGBT tematikom, organiziranje partya i, održavanje okruglih stolova i slično. Većinu toga smo radili u suradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, te su oni glavni “krivci” što je zaživio aktivizam u Mostaru”, rekla nam je Pušić o radu udruge, a najveći projekt koji su do sada realizirali bio je mini queer fest pod nazivom “Pokviri”.

– ”Projekt je započeo edukacijskim predavanjima gošći iz Beograda i Sarajeva, nakon toga smo imali projekciju filma o transrodnosti, i šlag na kraju – svirku i party. Po uspješnom završetku projekta donijeli smo odluku o registraciji udruge i progresivnijem djelovanju. U udrugu se može učlaniti svatko tko ima želju i volju aktivno se baviti aktivizmom. Obratiti nam se može na e-mail ili preko Facebooka“, rekla je Pušić, napominjući kako je vrlo bitno spomenuti da njihovi članovi/ce nisu isključivo pripadnici/e LGBT populacije, raznovrsni su, i okupljaju sve identitete i orijentacije.

– ”Ciljevi našeg rada i djelovanja su rad na smanjenju nasilja, diskriminacije, homofobije, bifobije i transfobije u svim društvenim, ekonomskim, političkim i kulturnim sferama, te promocija društvenog sustava vrijednosti u skladu s vrijednostima kao što su tolerancija, ravnopravnost, jednakost, nenasilje i sl.; izgradnja demokratskog, građanskog i odgovornog društva u kojemu se poštuju ljudska prava i princip jednakih šansi za sve građane i građanke BiH; poticanje medija na objektivno informiranje javnosti o potrebi poštivanja ljudskih prava LGBT osoba, te poticanje državnih, obrazovnih i drugih institucija na promoviranje potrebe poštovanja ljudskih prava i poduzimanje mjera iz svoje nadležnosti u procesu rješavanja statusa LGBT osoba; zagovaranje ženskih prava kroz feminističku teoriju i praksu i povećanje vidljivosti LGBT identiteta kroz kulturno-umjetničku praksu; pomoć žrtvama nasilja i diskriminacije na osnovi seksualne orijentacije i rodnog identiteta, kao i podrška i pomoć istraživanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini”, rekla je Pušić za Bljesak.info.

Bljesak.info, 26. svibnja 2015. godine

 

II

 

Ulomci iz završne radnje „FENOMEN MODERNIH LGBT POKRETA“, prvostupnice politologije Ines Pušić, urađene pod mentorstvom prof. dr. Mile Lasića i obranjene s izvrsnim uspjehom 23. 10. 2015. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru

 

LGBT TERMINOLOGIJA, AKTIVIZAM I POKRETI

 

Svako izučavanje povijesti homoseksualnosti trebalo bi započeti suočavanjem dvije povezane ali razdvojene problematike vezane za seksualnost. Na prvom mjestu nalazi se odnos „prirode nasuprot odgoja“. Postavlja se pitanje je li preferiranje suprotnog spola, ili istog, rezultat genetske predispozicije ili je u pitanju odgoj. Iako bi se moglo reći kako je priroda primarni faktor pri određenju seksualne orijentacije, to ne znači primarno da će se pojedinac ponašati u skladu sa genetskom predispozicijom. Osoba koja je genetski sklona privlačenju istog spola može tu žudnju sublimirati, stupiti u brak i imati djecu, te nikada ne ostvariti istospolni odnos. Također, činjenica je kako odrastamo u okruženju koje nemilosrdno prikazuje heteroseksualnost kao normu. Unatoč odgoju od strane društva na makro nivou i od strane roditelja na individualnom ili mikro nivou, od najranijih godina manjinska populacija stupa u istospolne aktivnosti, što bi dovelo do zaključka kako je genetika utjecajnija od odgoja.

Prije pojave Mojsijevog zakona, mali broj kultura je imao ikakva značajnija „moralna“ stajališta o istospolnim aktivnostima. Mnoge od nemonoteističkih religija imale su bogove i božice koji su stupali u istospolne odnose. Čak bi se moglo reći kako je biseksualnost bila teološka norma, te da je seksualni odnos općenito smatran kao aspekt obožavanja.

Tijekom povijesti, širom planete, homoseksualnost je bila karakteristika ljudskog života. U tom smislu se ne može nazivati neprirodnom ili abnormalnom. Zasigurno, homoseksualnost je sada, kao i ranije, bila manje uobičajena nego heteroseksualnost. Činjenica je kako je homoseksualnost prilično stvarna karakteristika ljudske vrste u cjelini. Prisustvo gay ljudi je prirodni dio čovječanstva, tj. normalna karakteristika ljudskog stanja. Mnoga društva su tijekom povijesti čovječanstva prihvatala homoseksualnost sa različitim stepenima tolerancije, premda sa sličnim varirajućim stepenima neodobravanja.

Povijesno gledano, potpuna različitost u panglobalnoj ljudskoj reakciji na homoseksualnost nalazi se u tri velike monoteističke religije: judaizmu, kršćanstvu i islamu. Islamska reakcija je bila manje oštra i više se prilagođavala istospolnim činovima i privlačenjima sve dok je zahtjev za prokreacijom zadovoljen. Judaizam i kršćanstvo su preuzeli manje kompromisan stav prema homoseksualnosti. Kršćanstvo je imalo uveliko negativan stav o seksualnosti generalno. Zauzimalo je stajalište kako seks mora postojati samo zbog prokreacije i ne zbog zadovoljstva, i da je jedini prihvatljiv kontekst za seks unutar monogamne, dugoročne veze, a reakcija na ostale oblike seksualnog izražavanja bila je ekstremna.

U nastavku ovoga rada govorit će se nešto više o seksualnoj orijentaciji, rodnim identitetima, te LGBT pokretima za ravnopravnost, vidljivost i jednakost koji su zabilježeni kroz povijest kako u svijetu tako i na području bivše Jugoslavije.

 

1. IDENTITET, SPOL I ROD

Identitet bismo mogli definirati kao osobnu karakteristiku bilo kojeg pojedinca, a koju dijele članovi_ice određene društvene grupe.

Svaka osoba ima pravo definirati svoje vlastito tijelo i shodno tomu identitete, te je neophodno da razumijemo i prihvatimo višestrukost ispoljavanja identiteta u odnosu individue sa društvom. Od društva se zahtijeva poštivanje tih identiteta. Višestruki identiteti podrazumijevaju i izražavanje vlastitog spolnog i rodnog identiteta, kao i vlastite seksualne orijentacije. Osnovni identiteti dijele se na: spolne, rodne, seksualne, etnonacionalne, jezične, klasne, ekonomske, religijske, rasne, te u novije doba online identitete.

U akademskim krugovima godinama se raspravlja o tome koliko i u kojima aspektima biološka pripadnost muškom ili ženskom spolu uvjetuje različitosti među individuama. Društveno značenje koje se pridaje pripadnosti jednom ili drugom spolu također se opširno razmatra, te tako nastaju termini spol i rod koji se koriste za opisivanje ovih različitih fenomena. Kada govorimo o muškarcima i ženama mislimo na njihovu biološku distinkciju i tada govorimo o spolu kojem netko pripada. Ovisno o tome ponaša li se netko u skladu s onim što neko društvo ili kultura smatraju poželjnim ili očekivanim ponašanjem muškarca ili žene, govorimo o muževnosti ili ženstvenosti, odnosno o rodu kojem netko pripada. Rod možemo smatrati usvojenim normama mišljenja i ponašanja koje društvo, u kojem osoba živi, smatra poželjnim za muškarca ili ženu.

Spol bi označavao pojam koji je primarno povezan sa fizičkim atributima i odnosi se na klasifikaciju bioloških karakteristika, podjeli na muško i žensko na osnovu genitalija, reproduktivnih organa i funkcija. Anatomska obilježja te kombinacija kromosoma označavaju jedinku kao muško i žensko i od nje se očekuje da se ponaša i osjeća u skladu s tom binarnom podjelom. Ova binarna podjela ponekad onemogućava pravo na samoidentifikaciju, pa je često osnova za diskriminaciju i neravnopravnosti.

Usprkos binarnim podjelama, neki ljudi se rađaju u prostoru između – unutar dva, navodno, potpuno suprotna spola moguće ljudske egzistencije. To nešto između većinom služi kao osnova za diskriminaciju i neravnopravnost svih koji ne spadaju u dvije zadane kategorije, a stanje genitalnih ili kromosomskih karakteristika koje nisu ni potpuno muške, ni potpuno ženske naziva se interseksualnost ili interspolnost. Interspolnost je biološka nedefiniranost spola kao isključivo muškog ili ženskog, uključuje atipičan razvoj unutar kromosoma, hormona i spolnih organa. Interspolna osoba može imati kromosome XX ali i organ koji je poput falusa, ili XY kromosome i vaginu. Također mogu imati i genitalije koje su dvoznačne. Interspolne osobe imaju pravo da same odlučuju o svom tijelu, te spolnom i rodnom identitetu.

Kao kulturno naučena uloga i dinamična kategorija rod je podložan promjeni i preispitivanju. Pojam roda različito se konstruira i tako predstavlja složeno područje istraživanja. Za neke istraživače_ice rod je atribut osobe ili nešto što imamo, dok je za druge nešto što radimo ili izvodimo.

2. TRANS* IDENTITETI

Transrodni identitet je rodna prezentacija osobe koja nije u skladu sa spolno uvjetovanim tradicionalnim rodnim ulogama. Termin se koristi kako bi se prikazale različita ponašanja koja su djelimično ili potpuno suprostavljena društveno nametnutim rodnim i spolnim ulogama. Transrodnost nije povezana sa seksualnom orijentacijom osobe, što znači da transrodne osobe jednako mogu biti heteroseksualne, homoseksualne, biseksualne ili aseksualne, što ni na koji način nije povezano sa njihovim rodnim identitetom i izražavanjem. Ove suprotnosti se ispoljavaju na način da rodni identitet ili rodno izražavanje neke osobe nisu u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju. Transrodnost se odnosi na identitete koji nadograđuju ili prevazilaze tradicionalne uloge osoba muškog i ženskog spola i roda.

Transeksualni ili transpolni identitet imaju one osobe kod kojih postoji nesklad i jaz između njihovog biološkog spola i rodnog identiteta i rodnih uloga. Te osobe imaju trajni, korjeniti i izrazito snažan osjećaj pripadnosti suprotnom spolu, pri čemu su potpuno svjesni svog anatomskog spola. Ovakav sukob između spolnog i rodnog identiteta transeksualnoj osobi uzrokuje duboke psihičke i emotivne patnje. Često su izloženi nerazumijevanju pa i osudi okoline, kao i odbacivanju od strane obitelji, prijatelja i kolega. Kod većine transeksualnih osoba postoji želja za tranzicijom iz jednog u drugi spol, pa većina njih pristupa hormonalnoj terapiji i operaciji promjene spola, da bi svoje tijelo prilagodili sa svojim rodnim identitetom.

3. SEKSUALNA ORIJENTACIJA

Seksualna orijentacija, kao jedna od četiri komponente seksualnosti (preostale tri su: biološki spol, rodni identitet i društvena rodna uloga), je emocionalna i/ili fizička privlačnost ili naklonost prema osobama suprotnog (hetero), istog (homo), oba (bi), ili nijednom spolu (aseksualnost). Na njen nastanak utiču kombinacije bioloških i socioloških faktora, te nastaje u ranoj životnoj dobi. Najbitnije je naglasiti kako seksualna orijentacija nije stvar izbora, ne može se odabrati, ali je moguće odabrati ponašanje koje ne mora biti u skladu sa pripadajućom seksualnom orijentacijom. Također, seksualna orijentacija se ne može prenijeti ili naučiti, u tom smislu se ruše tabui i predrasude koje se odnose na odgajanje djece u istospolnim partnerstvima te utjecaj roditelja na seksualnu orijentaciju djeteta.

Homoseksualna ili istospolna orijentacija je emotivna, seksualna, duhovna, romantična i druga privlačnost prema osobama istog spola. Već dugo vremena se tretira kao dio normalnog spektra seksualnosti kod čovjeka i životinja, te nije ni medicinski ni psihijatrijsko – psihološki poremećaj.

Biseksualna orijentacija podrazumijevala bi određeni tip mješavine homoseksualnosti i heteroseksualnosti, odnosno, seksualno privlačenje, duhovnu i emocionalnu povezanost sa osobama istog i suprotnog spola podjednako. Tradicionalna psihoanaliza sva ljudska biža smatra biseksualnima, dok noviji pravci psihoanalitičke teorije biseksualnost povezuju sa histerijom.Biseksualne osobe izložene su višestrukoj diskriminaciji, kako od heteroseksualnih osoba tako i od homoseksualnih.

Heteroseksualnost je seksualna i/ili emotivna privlačnost isključivo prema osobama suprotnog spola. Pojam obuhvaća emocije, potrebe, želje i osjećanja prema osobama suprotnog spola. U mnogim društvima i kulturama heteroseksualnost se smatra jedinim validnim oblikom ljudske seksualnosti.

Aseksualnost i panseksualnost su seksualna ponašanja koja izlaze iz okvira heteronormativnog sistema, odnosno, razlikuju se od dominantne seksualnosti. Aseksualna orijentacija bi se mogla definirati kao stanje seksualne nezainteresiranosti i nedjelovanja, iako aseksualna osoba ima potrebu za emotivnom bliskošću. Panseksualnost se možemo odrediti kao privlačnost prema svim rodnim identitetima i spolovima. Panseksualne osobe mogu reći da su rodno slijepe, te sam koncept panseksualnosti namjerno odbija rodnu binarnost.

4. ZAČECI LGBT AKTIVIZMA I POKRETA

Iako se krajem 19. i pocetkom 20. stoljeća stvaraju prve homofilske organizacije u Europi, koje promoviraju toleranciju prema homoseksualnosti, moderni LGBT pokret zaista djeluje kao uspješna priča o političkom aktivizmu, priča o tome koje su društvene promjene moguće u relativno kratkom vremenskom periodu. Važno je napomenuti da ne možemo govoriti o nekom globalnom LGBT pokretu, već o različitim inicijativama i idejama koje su uvelike uvjetovane specifičnim povijesnim, društvenim i političkim okolnostima. Povijest LGBT aktivizma o kojoj će se ovdje govoriti proizlazi iz europskog iskustva, te regionalne perspektive koja se razvijala pod utjecajem konflikata u bivšoj Jugoslaviji, koji na određeni način još uvijek traju, i sa čijim posljedicama i efektima se regionalni LGBT pokreti još uvijek nose.

Priča o povijesti homoseksualnosti počinje od klasičnog doba, stare Grčke i Rima, gdje je seksualni odnos između dva muškarca ili dvije žene bio prepoznat kao seksualni čin, ali nije predstavljao identitet u smislu u kome ga danas tumačimo. Kršćanstvo zauzima radikalno negativan stav prema seksualnosti generalno, dozvoljavajući isključivo seks u braku, koji za cilj ima reprodukciju, a ne zadovoljstvo. Druge religije nisu imale tako ekstremno negativan stav prema seksu, ali nisu imale ni pretjerano tolerantan stav prema istospolnoj ljubavi.

Tijekom 17. i 18. stoljeća u Europi se javljaju prva popularna pornografska djela, seks igračke, česta su poigravanja sa rodnim ulogama i izražavanjem. William King u svom komadu The Toast prvi put koristi termin lezbijka, a Mary Wollstonecraft piše o romantičnoj ljubavi između žena.

Začeci LGBT aktivzma sežu upravo u 19. stoljeće. Termin homoseksualnost skovao je Karl Heinrech Ulrichs, 1862. godine, te je termin označavao one koji vole pripadnike svog spola, ili one koji su zarobljeni u tijelu suprotnog spola. Za žene se upotrebljavao termin homoseksualne žene. Model dva spola muškog i ženskog postoji tek od 18. stoljeća, do tada se smatralo da postoji samo jedan spol, da su ženske genitalije iste kao i muške, samo su smještene unutar tijela.

70-ih godina 20. stoljeća stvaraju se ključne naučne discipline poput psihijatrije, ginekologije, seksologije, čija su istraživanja oblikovala teorije seksualnosti i seksualnog ponašanja. Seksologija rađa homoseksualnost kao kategoriju identiteta koji se dodjeljuje određenoj grupi ljudi od strane eksperata – psihijatara i seksologa. Većina seksologa tog vremena, koji se danas smatraju pionirima LGBT pokreta u Europi kao npr. Karoly Maria Benkert, spomenuti Karl Heinrich Urlichs, homoseksualnost su objašnjavali kao poremećaj koji je urođen, te se zbog toga ne bi smio kažnjavati.

Danas se njihovi stavovi bez razmišljanja osuđuju kao homofobični, ali su bili ideja vodilja za aktivnosti koje se danas smatraju prvim koracima u promišljanju seksualnosti van hetero – binarnih normi. Neosporno je to kako je homoseksualnost uvijek bila političko pitanje, kontrolirano područje uz pomoć zakona, medicine i biologije. Prema tome, borba za seksualna prava će uvijek biti neizostavan dio priče o LGBT pokretu i LGBT zajednicama.

5. HOMOSEKSUALNOST U 19. I 20. STOLJEĆU

Kao znanost, seksologija se stvara krajem 19. stoljeća i odigrala je ključnu ulogu u deifiniranju homoseksualnosti kao oblika ljudskog seksualnog ponašanja. Pojedini autori poput Karl Heinrich Urlicha definirali su je kao osjećaj koji je u suprotnosti sa normom. U Staroj Grčkoj su, vjerujući da je homoseksualnost urođeno ljudsko ponašanje potisnuto društvenim, religijskim pritiskom, pozivali na postojanje otvorene ljubavi između muškaraca. U pogledu seksologije i njenog dijela istraživanja homoseksualnosti u fokusu su bile muškobanjaste žene i feminizirani muškarci koje je privlačio isti spol.

Krajem 19. stoljeća u Njemačkoj se otvaraju prve homofilne organizacije kao odgovor na državne politike prema homoseksualcima. 1871. godine Njemačka usvaja zloglasni Paragraf 175, koji je ukinut tek 1994. , kojim se kriminalizira seks između muškaraca. Jedan od vodećih seksologa tog doba, Karoly Maria Benkert napisao je vlastima pismo u kome se otvoreno zalaže protiv takvog zakona, tvrdeći kako je homoseksualnost urođena, i da o njoj mogu govoriti samo zakoni prirode, a ne i zakoni društva. Pretpostavlja se da je u koncentracionim logorima ubijeno od 10.000 do 15.000 homoseksualaca.

Nakon 2. svjetskog rata pokret nastavlja da jača kroz osnivanje sve većeg broja homofilnih organizacija, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama. Homoseksualci se nalaze na listi neprijatelja nacije zajedno sa komunistima. U većini američkih država na snazi je bio Paragraf 286 koji je kažnjavao čin analnog i oralnog seksa koji se uglavnom koristio protiv gej muškaraca. Uobičajena kazna bila je hospitalizacija i prisilno liječenje od homoseksualnosti u psihijatrijskim ustanovama. 1953. godine predsjednik Eisenhower potpisuje dokument prema kome je činjenje seksualne perverzije dostatna osnova za otkaz u federalnoj službi. Ovaj akt ostaje na snazi sve do 1999. kada ga ukida predsjednik Bill Clinton.

Neke od prvih značajnijih organizacija u SAD-u javljaju se početkom 50-ih godina, i bile su to Matachine Society, koju osniva Harry Hays, otac modernog gej pokreta i Daughters of Bilits. Obje organizacije objavljuju specijalizirane časopise, te rade na jačanju gay i lezbijskog identiteta, na okupljanjima, dijeljenju iskustava i strahova. Želeći politički legitimitet, i jedni i drugi su protestirali protiv policijskog nasilja i diskriminacije u zapošljavanju, organizirajući čak i javne demonstracije. Paralelno s njihovim pokretima, u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Kanadi nastaju slične organizacije.

Američki biolog, Alfred Kinsey, 1948. započinje svoje veliko istraživanje muške seksualnosti u Americi, zauzimajući stav kako se ljudi ne mogu svrstavati u dvije grupe homoseksualne i heteroseksualne. Inzistirao je na raznovrsnosti ljudske seksualnosti. Želio je dokazati da se svaka osoba može naći na jednom od stupnjeva skale seksualnosti, odnosno da naša seksualnost ima širok dijapazon ponašanja. Kinseyev rad važi za jedno od najznačajnijih pokušaja da se seksualnost promatra slobodno, iako je njegovo istraživanje bilo prekinuto jer nikada nije završio istraživanje ženske seksualnosti.

6. LGBT AKTIVIZAM 60-ih i 70-ih GODINA U SAD

Većina autora smatra kako je Drugi svjetski rat bio ključna točka u razvoju gay subkulture, jer je potaknuo migracije ljudi ka većim, urbanim centrima i odvojio ih od obitelji i njihove kontrole. Značaj te subkulture vidljiv je u žestini sa kojom se američka vlada obrušila nakon rata na gay i lezbijsku zajednicu. Unatoč svim kontrolama i zakonima nije se pristalo na poziciju devijatnih pojedinaca koji mirno stoje i čekaju da ih vlasti pošalju na psihijatrijsko liječenje. To je ključni trenutak otpora za razumijevanje promjene koja se dogodila 60-ih godina: homoseksualnost je seksualno ponašanje, biti gay ili lezbijka je politički identitet, koji u lezbijskom i gay pokretu pronalazi način za svoj izražaj.

Stonewall revolucija, odnosno prva Povorka ponosa, dogodila se 1969. godine u Americi. Uobičajena nasilna policijska racija u jednom od njujorških gay barova, Stonewall, izazvala je burnu reakciju gostiju – drag queens, gay muškaraca i lezbijki. Prva Povorka ponosa organizirana je na ulicama New Yorka nekoliko dana nakon sukoba sa policijom. Od tog datuma Parada ponosa postaje jedan od najvažnijih izraza političkog deklariranja i vidljivosti u javnom prostoru sa LGBTIQ zajednicu. Amerika i zemlje zapadne Europe preplavljuju coming outi gayeva i lezbijki, stvaraju se organizacije, izdavačke kuće, crkve, ljudi se umrežavaju u zajednicu. Iz ovih promjena izranja prva veća organizacija Gay Liberation Front, koja se uveliko oslanja na marskizam, te se u svojim ranim fazama zalaže za borbu protiv represije svih manjina. Međutim, GLF je prvenstveno bila organizacija bijelih gay muškaraca, bez puno sluha za probleme na kojima je inzistirao feministički i lezbijski pokret. Ovakva politika navela je lezbijke da svoja prava traže kroz vlastiti pokret.

Lezbijski pokret je od samih početaka bio vezan za feministički pokret, koji je imao velikog utjecaja na politiku gay i lezbijskog pokreta prvenstveno u teorijskom shvatanju roda, rodnih uloga, seksizma, seksualne opresije i patrijarhata. Posebno je bila važna ideja privatno je političko, koja je zapravo pomogla da se pitanje seksualnosti izvuče iz okvira spavaće sobe, u kojima zapravo nikada nije ni bila, i prebaci u javnu, političku sferu. Neke od prvih lezbijskih organizacija su utabale put lezbijskom feminizmu i lezbijskom separatizmu, neke od njih zahtijevale su revoluciju, neke samo zagovarale društvene promjene. Ponajvše se inzistiralo nad ženinom kontrolom nad sopstvenim tijelom i seksualnošću te nezavisnošću od muškaraca. Osnivaju se organizacije poput Feminists, New York Radical Feminists, New York Radical Women.

Lezbijska zajednica se jako brzo suočila sa nerazumijevanjem, prvenstveno od strane gay muškaraca, te i mainstream feministica koje nisu bile oduševljene idejom da će im se u javnosti prišiti etiketa lezbijka, pored svih problema s kojima su se morale nositi. 1968. godine organiziran je prvi kongres od strane Nacionalne organizacije žena na kojemu su neke od liderki pokreta javno izrazile svoje diskriminacijske stavove spram lezbijki i ogradile se od lezbijskog pokreta. Na narednom kongresu, grupa radikalnih lezbijski upala je na jednu od sesija, noseći majice sa natpisom Lavender Menace (ime neformalne grupe radikalnih lezbijki), i dijelila svoje publikacije. Uspjevaju da promjene agendu kongresa, izražavaju javno svoje stavove i potiču teme bitne za lezbijke.

Iako uz mnogo previranja i nesuglasica, događaji tijekom 60-ih u velikoj mjeri oblikovali su ono što danas nazivamo LGBT aktivizmom. Od Parade ponosa, preko politike identiteta, inzistiranja na coming outu kao ključnom političkom činu za LGBT osobe. 1977. godina jedna je od bitnijih kada je u pitanju LGBT aktivizam, jer te godine Harvey Milk postaje prva gay osoba koja je izabrana na javnu funkciju u gradskim vlastima u San Franciscu. Milk je kao vijećnik služio gotovo 11 mjeseci i zaslužan je za znakovito poboljšanje prava homoseksualaca u gradu. Dana 27. studenog 1978. godine ubijen je zajedno s gradonačelnikom Mosconeom, od strane bivšeg vijećnikaDana Whitea, koji je dao ostavku, ali je želio natrag na poziciju. Iako je Milkov izbor bio direktan rezultat velikih društveno-ideoloških promjena u gradu, atentat i njegove posljedice bili su dokaz kako se grad još uvijek borio s promjenama, ili barem njegova kolektivna svijest.Unatoč njegovoj kratkoj karijeri političara, Milk je postao ikona grada i mučenik za prava homoseksualaca. 2002. godine proglašen je „najpoznatijim i najznačajnim deklariranim homoseksualcem ikad izabranim u Sjedinjenim Državama. „ Snimljen je i film po istinitom događaju o Milkovom životu, radu i aktivizmu, te otvorena Fondacija Harvey Milk.

1973. godine Američka psihijatrijska asocijacija ukida homoseksualnost s liste mentalnih bolesti, a 17 godina poslije, točnije, 1990. godine isto to učinila je i Svjetska zdravstvena organizacija WHO.

7. TRANSRODNI AKTIVIZAM

Dugo vremena su transrodne osobe u LGBT pokretu imale sličnu poziciju kao i lezbijske u odnosu na feministički i gay pokret. Neki od obilježja su: neugodna etiketa i podsjećanje da pokušaji uklapanja u normalne muškarce i žene nisu baš tako jednostavni. Mnoge trans* osobe s pravom podsjećaju da su Stonewall revoluciju na svojim leđima iznijele upravo trans žene i muškarci. Potom su zaboravljeni.

Kroz povijest je spomenuto kako se transrodnost često miješala sa seksualnom orijentacijom, odnosno pretpostavljalo se da feminizirani muškarci i muškobanjaste žene nužno moraju biti i homoseksualni, što nije uvijek slučaj.

Položaj transrodnih osoba prvi put privlači veće interesiranje javnosti nakon 1952., nakon operacije Christine Jorgense, male to female osobe. Osnivaju se prve grupe podrške za trans osobe.

1966. godine u San Franciscu se javljaju radikalnije inicijative za prava trans osoba, koje su se prije svega fokusirale na zaštitu onih koje su bile seksualne radnice i koje su stalno bile izložene nasilju. Uspostavljena je i suradnja sa Harry Benjaminom koji je bio vodeći medicinski ekspert za pitanje transeksualnosti. Formirana je mreža klinika koja je trans osobama pružala medicinske usluge, ali i psiho – socijalnu podršku. Već sredinom 70-ih dolazi se do vidljivih rezultata na polju trans aktivizma – u mnogim državama Amerike postalo je lakše promijeniti dokumente u skladu sa novim identitetom. U tom periodu trans pokret nailazi na otpor od strane gay i lezbijskih organizacija koje ga sve više predstavljaju kao prijetnju, a ne oslonac u borbi. U tome prednjači feministička spisateljica Janice G. Raymond, sa svojim tekstom Transexual Empire. 1980. godine Američka psihijatrijska asocijacija klasificira transrodnost kao psihopatološki poremećaj rodnog identiteta.

Nakon brutalnog ubojstva trans muškarca, Brandon Teene, tijekom 90-ih godina kreiran je web portal Remembering Our Dead koji odaje počast ubijenim trans osobama koje su bile žrtve zločina iz mržnje. Brandon Teena, trans muškarac ubijen je 1993. godine u Nebraski, a njegova priča i smrt ovjekovječeni su u filmu Boys don’t cry. Knjiga Transgender Liberation: A Movement Whose Time Has Come, autorice Leslie Feinberg, predstavlja jedno od ključnih manifesta modernog trans pokreta. Jedna od današnjih vodećih trans organizacija u svijetu je Gender PAC koja se zalaže za promociju rodne različitosti.

8. LGBT POKRET U ZEMLJAMA BIVŠE JUGOSLAVIJE

LGBT pokret u Sloveniji nije puno zaostajao za zemljama zapadne Europe i Amerike, iako se razvijao u dosta drugačijim okolnostima. 1977. u Republici Sloveniji dolazi do dekriminalizacije homoseksualnosti, a već 1984. godine organiziran je prvi festival gay kulture Magnus, koji je tijekom 6 dana predstavio gey tiskovinu, filmove i organizirao niz predavanja. Osnivaju se prve organizacije koje rade na premještanju pitanja homoseksualnosti iz psihijatrijskog konteksta u kulturni i politički kontekst. Festival koji je zakazan 1987. godine, 25. svibnja, na rođendan druga Tita, doživljen je u jugoslavenskoj javnosti kao provokacija što je poslužilo za zaoštravanje tenzija između Beograda i Ljubljane. Festival je zabranjen iz zdravstvenih razloga, jer bi okupljanje homoseksualca potencijalno širilo AIDS. Početkom 90-ih Magnus i LL osnivaju Roza klub koji djeluje kao zagovaračka organizacija. 1990. godine šalje se pismo u Zagreb i Beograd da se slične inicijative pokrenu i u ovim gradovima. Godinu dana kasnije, u Beogradu se osniva prva gay i lezbijska organizacija, Arkadija. Do formalne organizacije Arkadije dolazi tek 1994. godine kada se homoseksualnost u Srbiji dekriminalizirala. Nisu imale nikakve izvore za financiranje, kao ni prostorije za rad, a podrške od drugih organizacija gotovo da nije bilo. Pokušali su raditi sa medijima, te su izdali samo dva biltena jer outiranih aktivista_ica nije bilo. Ratno okruženje potiče LGBT aktiviste_ice da se aktivno uključe u antiratne inicijative, mirovne i feminističke grupe. Arkadija je primorana da napusti prostorije Centra za ženske studije, pod pritiskom Projekta za pomoć izbjeglicama sa kojima su dijelili kancelariju. Pokušaj obilježavanja Međunarodnog dana ponosa 1992. nasilno je spriječen od strane grupe studenata teologije, i od tada se nije javno održavao. Labris, prva lezbijska organizacija, koja radi i dan danas, nastaje iz Arkadije 1995. godine.

Početak aktivističkog djelovanja u Zagrebu vezuje se za emisiju Tonija Maroševića, Frigidna utičnica i prvu lezbijsku grupu Lila inicijativu, koja nije dugo trajala, jer je nakon prvih višestranačkih izbora izgubila prostor u kojemu je radila. Aktivisti_ice u Hrvatskoj se također pridružuju u feminističke i mirovne inicijative kao i u Antiratnu kampanju Hrvatske. Andreja Špehar i Amir Hanušić 1992. godine osnivaju grpu LIGMA – izdaje se LGB časopis Speak Out, a pred parlamentarne izbore 1995. godine organiziran je veliki javni nastup pod nazivom Za koga će glasati hrvatski homoseksualci? Nažalost, skup nije privukao veću pažnju političkih stranaka, a grupa se gasi 1997. godine. Te iste godine, osniva se KONTRA, koja je od 2002. godine registrirana kao lezbijska organizacija.

Početak 2000-ih obilježen je stvaranjem novih organizacija, kao i većom vidljivošću LGBT pokreta, prvenstveno zbog Parada ponosa, koje od 2001. godine do danas predstavljaju središnji aktivistički događaj u zemljama bivše Jugoslavije.

Gay – straight alijansa osniva se 2005. godine. Rade se prve kampanje, organizira se međunarodna konferencija Živi i pusti druge da žive, izložba Lesbian Connection, međutim, većina ovih inicijativa nije imala pretjerano velik odjek u javnosti, a ni među samom LGBT zajednicom.

Nasilje nad LGBT zajednicom nije se smanjilo. Prva Parada ponosa u Srbiji jedan je od najvažnijih trenutaka za aktivizam u Srbiji. Paradu pod nazivom Ima mesta za sve nas organizirali su 2001. godine Labris i Gayten LGBT. Parada se nije ni dogodilo jer su predstavnici desničarskih organizacija i navijačkih skupina nasilno spriječili okupljanje učesnika_ca Parade.

U lipnju 2001. godine u Ljubljani je aktivistu Mozetiču i njegovom kolegi zabranjen ulaz u jedan od popularnijih kafića pod izgovorom da to nije mjesto za takvu vrstu ljud. Dan kasnije, oko 40 lezbijki i gayeve okupili se u pomenutom kafiću, zauzevši sva slobodna mjesta ispijajući po decilitar mineralne vode nekoliko sati. Ova reakcija privukla je pažnju javnosti, a i nasilje u Beogradu potaklo je slovenačku LGBT zajednicu da organiziraju prvu paradu Ponosa u Ljubljani. Bilo je prisutno oko 300 ljudi, te nije bilo zabilježenih incidenata.

2000. godine u Hrvatskoj se osniva lezbijska grupa LORI u Rijeci. Osniva se i udruga Iskorak, a kako su mnogi aktivisti_ce sudjelovali na Paradi ponosa u Beogradu, nasilje koje su doživjeli tamo potaknulo ih je da organiziraju prvu Paradu ponosa u Zagrebu 2002. godine. Povorka je prošla centrom Zagreba, uhićeno je 27 nasilnika, na povorku su bacane pepeljare, kamenje, dovikivane su uvrede i prijetnje, a u jednom trenutku je bačen i suzavac. Danima kasnije organizirani su fizički napadi na učesnike_ce Parade, te su desetine učesnika_ca bili povrijeđeni. Te iste godine, LORI pokreće kampanju Ljubav je ljubav. Naredne godine, hrvatski Sabor je izglasao zakone u kojima se seksualna orijentacija navodi kao zabranjeni osnov diskriminacije, kao i Zakon o istospolnim zajednicama koji, iako nije pružao mnogo, predstavlja prvo zakonsko priznanje istospolnih zajednica.

9. LGBT AKTIVIZAM U REGIJI OD 2005. DO DANAS

U proteklih 10-ak godina LGBT pokret u regiji usmjerio je svoje djelovanje na dva polja: povećanje vidljivosti LGBT zajednice, uglavnom kroz organiziranje Parada ponosa i festivala, te zagovaranje prava LGBT osoba, lobiranjem za poboljšanje zakonske zaštite prava LGBT osoba. Zakon o registraciji istospolnog civilnog partnerstva usvoje je 2005. godine u Sloveniji i dotakao se pitanja zdravstvenog osiguranja i nasljedstva. Godine 2011. je promijenjen, i civilno partnerstvo je izjednačeno sa brakom, ali bez prava na usvajanje djece, osim u slučajevima kada postoji biološko dijete jednog od partnera. Katolička crkva i konzervativne stranke su 2012. godine uspjele organizirati referendum, i novi zakon je odbačen. Unatoč tomu, Parada ponosa je već uobičajen događaj na ulicama Ljubljane.

Kada je riječ o Srbiji, dosta pažnje se posvećuje radu sa institucijama, posebno kada su u pitanju slučajevi nasilja nad LGBT osobama. Pod pritiskom Labrisa, Srpska ljekarska komora 2008. potvrdila je slaganje sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom da homoseksualnost nije bolest. Nakon niza neuspješnih pokušaja organiziranja parada (2004., 2009., 2011., i 2012.) , 2010. godine se održao skup u parku Manjež, pod nazivom možemo zajedno. Prisustvovalo je 500 ljudi, te dolazi do sukoba između policije i huligana. Povrijeđena su 132 policajca, 25 građana, a uhićeno oko 250 osoba. 2013. godine Parada je ponovno zabranjena, ali su se učesnici_e okupili ispred zgrade Skupštine i održali protestnu šetnju u ponoć. Nije bilo incidenata. Parada i Nedjelja ponosa održani su 2014. godine pod nazivom Ponos za sve, također bez incidenata. Parada ponosa 2015. godine održana je prije mjesec dana pod nazivom Naša prava – naši zahtjevi, te je također prošla bez incidenata. Organizatori su izjavili kako je to bila najmirnija parada do sada, glede incidenata, i najveselija i najopuštenija glede učesnika_ca.

Bitno je spomenuti i filmski festival Merlinka, nazvan po Vjeranu Miladinoviću Merlinki, trans* ženi koja je ubijena 2003. godine. Prvi put je organiziran 2009. godine u cilju promocije filmskih naslova koji se bave gay, lezbijskom i transeksualnom tematikom, a koji rijetko kada dođu do domaće filmske publike. Festival se također organizira u Sarajevu, uz podršku Sarajevskog otvorenog centra.

Položaj LGBT populacije u Hrvatskoj znatno je poboljšan u posljednjih 9 godina, dijelom zbog aktivnog djelovanja LGBT organizacija, dijelom zbog toga što su hrvatske vlasti ozbiljno shvatile proces ulaska u Europsku uniju, makar kada je riječ o ovom pitanju. Povorka ponosa se kontinuirano održava u Zagrebu od 2002. godine, sad već bez većih incidenata i problema. Od 2011. godine Parada se organizira i u Splitu, a 2014. godine prvi put je organizirana u Osijeku. Također, u 2014. godini hrvatski Sabor je usvojio Zakon o životnom partnerstvu koji je izjednačio prava braka i istospolnih zajednica, osim pitanja usvajanja djeteta (moguće je u slučajevima da jedan od partnera ima biološko dijete).

LGBT aktivizam u Crnoj Gori najvidljivije je izašao na ulice 2013. godine, kada su održane čak dvije Parade ponosa – u Podgorici i Budvi. Obje su naišle na veliko negodovanje javnosti i nasilne pokušaje u oba grada da se Parada spriječi. Posebno je zanimljivo to što Crna Gora ima čitavu Strategiju za unapređenje života LGBT osoba, koju je crnogorska vlada usvojila 2013. godine i koja obuhvaća period do 2018. godine.

Promatrajući druge države, nekadašnje jugoslavenske republike i pokrajine – Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju i Kosovo, uviđamo kako je LGBT pokret suočen sa jednakim izljevima nasilja i nedostatku volje vlasti da obezbijede sigurnost zajednici. Unatoč zakonima koji makar nominalno garantiraju prava LGBT osoba, u ovim zemljama je vidljiv mnogo manji broj outiranih aktivista_ica, te je samim tim vidljivost LGBT organizacija i njihovog rada manja. Parada ponosa se nije održala ni u jednoj od spomenutih zemalja, te svaki pokušaj izlaska u javnost nailazi na izljeve mržnje i netolerancije kako od strane većeg dijela javnosti tako i od ljudi na vlasti.

Homoseksualnost je dekriminalizirana u Krivičnom zakonu SR Bosne i Hercegovine 1991. godine, dok je iz Krivičnog zakona Federacije BiH izbačena 1996. godine, a iz Krivičnog zakona Republike Srpske 1998. godine. 2004. godine pokreće se udruženje Q za promicanje i zaštitu ljudskih prava LGBTIQ osoba. Godine 2008. pomenuto udruženje organizira Queer Sarajevo Festival, koji je trebalo da predstavlja prvi značajniji javni događaj sa queer tematikom. Festival se održavao u vrijeme ramazana, što je poslužilo mnogim desničarskim i nacionalističkim strankama kao opravdanje za pokretanje ideologiju nasilja, koje se i realiziralo na noć otvaranja festivala. Osam osoba je povrijeđeno, festival nije mogao biti nastavljen kako je zamišljeno, a nitko još uvijek nije krivično odgovarao za napade. Nakon toga udruženje obustavlja svoje aktivnosti, ali to nije dovelo do obustavljanja i samog LGBT pokreta.

Već 2011. godine u Sarajevu se osniva udruženje OKVIR, koje do danas radi aktivno sa LGBT zajednicom, sa fokusom na umjetnost i kulturu, te razne vidove podrške LGBT osobama. 2007. godine osnovan je Sarajevski otvoreni centar, i jedan od programa organizacije je vezan za pitanje LGBT prava. SOC je do sada uglavnom radio na aktivnostima lobiranja i zagovaranja, kao i sa institucijama policije, tužilaštva, obrazovnih institucija, te publikacije koje se tiču LGBT tema.

Od mlađih inicijativa u BiH važno je spomenuti udruženje B.U.K.A iz Banja Luke, koje se registriralo 2014. godine, udruženje Liberta Mo koje se registriralo ove godine, te inicijativu TANKA iz Tuzle.

Nažalost, ni nasilje prema LGBT zajednici nije zaustavljeno, a jedan od većih dogodio se u veljači 2014. godine, kada je grupa od 10-ak maskiranih osoba upala u prostorije Kina Kriterion u kome se u okviru festivala Merlinka, u organizaciji SOC-a održavala tribina na temu transrodnih prava. Dvoje ljudi je povrijeđeno, a kino sala u kojoj se debata trebala održati demolirana. Slučaj je prijavljen nadležnim organima, ali još uvijek nitko nije odgovarao.

Makedonija je na silaznoj putanji kada su u pitanju LGBT prava, a najveći problem predstavlja nedostatak legislative – seksualna orijentacija nije prepoznata u antidiskriminacijskim zakonima kao zabranjeni osnov diskriminacije, niti se spominje u zakonima koji se odnose na zločine iz mržnje. Godine 2013. se trebala održati prva Nedjelja ponosa u Skoplju, tijekom koje je planirana projekcija LGBT filmova i diskusija.

Oko 30-ak osoba napalo je posjetitelje i organizatore, gađajući ih flašama i drugim objektima. U listopadu 2014. godine dogodio se još jedan napad na kafić u starom djelu Skoplja, gdje se proslavljala godišnjica osnivanja LGBTI Centra – dvije osobe su povrijeđene, a kafić je demoliran. Također, Vlada Republike Makedonije predložila je promjene u Ustavu koje bi uključile i Amandman 33 koji definira brak i sve druge vrste životnog partnerstva isključivo kao zajednicu muškarca i žene.

Nakon nasilja 2008. i 2014. godine LGBT zajednica u BiH iste godine se okupila u Mostaru, točnije u Omladinskom kulturnom centru Abrašević, gdje je otvoren Queer festival u organizaciji Liberte Mo. Festival je obuhvatio diskusije, filmsku projekciju te koncert. Festival je prošao bez ikakvih incidenata, sa dosta velikim brojem posjetitelja.

10. UMJESTO ZAKLJUČKA

Kao što je vidljivo kroz cijeli ovaj rad mnogo je problema sa kojima se LGBT zajednica suočava danas. Počevši od nekih internih problema koji se događaju unutar same zajednice, do nekih dugogodišnjih prepreka koje su izazvane nezainteresiranošću kako velikog dijela javnosti tako i vladajućih politika.

Iako su postignuti neki vidljivi rezultati i poboljšanja kada su u pitanju LGBT prava, ipak je činjenica kako još uvijek mnogi doživljavaju stigmatizaciju, odbacivanje i diskriminaciju u svakodnevnom životu. Budućnost aktivizma mora biti fokusirana na edukaciju, upoznavanje i senzibilizaciju javnosti za ovu temu, te rad „na terenu“ kako bi se javnosti približila ova tematika. Moglo bi se reći kako je edukacija i upoznavanje pola puta do prihvaćanja.

Od nekih vidno značajnijih koraka za LGBT populaciju koji su se dogodili u 2015. godini, je prije svega legalizacija gay brakova u cijelom SAD-u. Najviši sud u zemlji je s pet glasova za i četiri protiv presudio da se Ustavom od svake savezne države zahtijeva da sklopi i prizna brak između dvije osobe istog spola. Također, Irska je postala prva država u kojoj su legalizirani gay brakovi putem referenduma. Kada je u pitanju regija, Povorka ponosa u Zagrebu prošla je bez bilo kakvih incidenata, sa vrlo velikom posjećenošću. Također, i Parada ponosa u Beogradu nije bilježila incidente. Nažalost, Parada ponosa koja je trebala biti održana u Podgorici odgođena je od strane vlasti, ali se očekuje njeno održavanje u skorije vrijeme.

Iako se LGBT zajednica svakodnevno suočava sa diskriminacijom u svim porama društva, osudama, nasiljem kako verbalnim tako i fizičkim, želju i volju za priznavanjem, tolerancijom i jednakošću nitko ne može ubiti.

LITERATURA

– CARTER, DAVID, Pobuna koja je rasplamsala gay revoluciju, Udruženje Zagreb Pride, Zagreb, 2011.
– HIRSHMAN, LINDA, Victory – The triumphant gay revolution, An Imprint of Harper Collins Publishers, 2010.
– HASANAGIĆ, JASMINA, DEKIĆ SLOBODANKA, VASIĆ VLADANA, LGBT čitanka 3, Heinrich Boll Stiftung, Sarajevo, 2014.
– GAVRIĆ, SAŠA, VASIĆ, VLADANA, Rozi izvještaj, Sarajevski otvoreni centar, 2014.
– NAPHY, WILLIAM, Born to be gay, Sarajevski otvoreni centar, Sarajevo, 2014.
– WOLF, SHERRY, Sexuality and Socialism, Haymarket Books, Chicago, Illinois, 2006.

Mostar, 23. listopada 2015. godine