U potrazi za nadilaženjem „zamrznuta konflikta“ u BiH

Preporučena literatura za prijediplomske, diplomske i poslijediplomske studije politologije i diplomskog studija socijalnog rada Filozofskog fakulteta Sve-Mo
___
Zbornik  “Identitetska i kulturna raznolikost BiH i europske perspektive jednoga podijeljenoga društva” (Filozofski fakultet, Synopsis, KAS, Mostar, 2015., str. 547)
___

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

U potrazi za nadilaženjem „zamrznuta konflikta“ u Bosni i Hercegovini

 

S A Ž E T A K

Potraga za optimalnim modelom integracije u višenacionalnoj, međunarodno priznatoj i unutarnje nepriznatoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, zemlji nezavršena rata i zamrznuta konflikta, osuđena je na propast ukoliko se oslanja na vrijednosti stare paradigme (politiku bez načela, golog ili pravno-političkog nasilja, politiku ništenja identiteta, i sl.). Uslijed toga je opravdano, koliko god na prvi pogled izgledalo presmiono, u potrazi za optimalnim modelom integracije uključiti vrijednosti i mogućnosti nove paradigme (promjenu u mentalitetu i mišljenju, kulturu nenasilja i uvažavanja sviju identiteta, uključivo danas nepriznatih, poštivanje i individualnih ljudskih prava i prava skupnih etničkih i nacionalnih subjektiviteta). Uz ove vrijednosti bilo bi moguće osmisliti model reintegracije pocijepanog bosanskohercegovačkog društva i revitalizacije sada nefunkcionalne, i u krajnjem (ne)postojeće države. Radi se o priznanju nužnosti konsensnih formi političke kulture, koje podrazumijevaju volju relevantnih političkih subjekata da primijene u procesu organizacije (i odlučivanja) u višenacionalnoj zemlji kakva je BiH sve demokratske metode upravljanja razlikama i konfliktima. U ovu svrhu propituju se u radu i domoderni (primordijalni i perenijalni) pristupi fenomenima nacija i nacionalizam dominantnih akademskih i političkih narativa te kvazimoderni pristupi koji niječu višenacionalnost BiH, ili je svode na njezinu višeetničnost. U konačnici, u radu se odgovara na pitanja: zašto se u BiH proizvode „spinovi“ umjesto povoljnih ambijenata za unutarnju integraciju i za kretanje u pravcu Europske unije. Propitivanjem hrvatskog pitanja, pak, želi se ukazati i na njegovu specifičnost – na malo veću otvorenost, kako bi se došlo do prihvatljivih rješenja i za druga nacionalna pitanja i za državno pitanje BiH, pa tim putom i za BiH unutar Europske unije, to jest europske obitelji naroda i država koju ona tvori. Analizom i argumentima u radu se sugerira, dakle, nužnost izmjene kulturološke i političke paradigme kao ključne pretpostavke za europeizaciju domaćih politika i ambijenata, bez čega nema uljuđene budućnosti u BiH i za Bosnu i Hercegovinu.

KLJUČNE RIJEČI: zamrznuti konflikti, primordijalni i perenijalni pristupi i moderni pristupi istraživanju nacija i nacionalizama, paradigma nenasilja, model integracije …

***

„Nacionalizam je prije svega političko načelo koje tvrdi da politička i nacionalna jedinica trebaju biti istovjetne“, uvodna je rečenica Ernesta Gellnera u studiji Nacija i nacionalizam,[1] koja se već s ovom konstatacijom direktno dotiče i naših domodernih  separatističkih i unitarističkih narativa i politika. Načelno promatrano, bili u funkciji separatne srpske, hrvatske, ili bošnjačke nacije-države, ili u funkciji  stvaranja bosanske ili bosanskohercegovačke nacije, ovakvi narativi i politike ugrožavaju i bosanskohercegovačke identitete i državu BiH. Naime, u njihovoj osnovi je neuvažavanje ili bosanskohercegovačke upućenosti jednih na druge ili oformljenih nacionalnih identiteta u BiH. Nacionalizmi, zapravo, i ne umiju drugačije. Oni su uvijek redukcija složene stvarnosti, jer je njihova zadaća mobilizacija sljedbenika uz pomoć stereotipa o sebi i drugima. Krajnja ambicija u konstrukciji paralelnih svjetova po modelu nacije-države iz  19. stoljeća implicitno znači i nijekanje potrebe za transnacionalnim interakcijama i integracijama.

U ovomu svemu sudjeluju narativi i politike monokulturalnih i multikulturalnih orijentacija. Prvi gledaju na monokulturalnost kao idealni koncept jedinstva jezika, nacije i države u njihovoj neraskidivoj istosti i simbiozi, mada u toj jednosti takvo što u modernom svijetu jedva da postoji. Ispod je 5% od ukupnog broja država u svijetu koje su istojezične i jednonacionalne.[2]

S druge strane, temeljem modernih razumijevanja nacije i nacionalizma, multikulturalnost je danost i zadanost u 95% zemalja svijeta, koju tek treba urediti kao interkulturalno razumijevanje, susretanje i prožimanje, bez nametanja većinskih identiteta manjima, kao što je to bilo pravilo u prošlosti, odnosno temeljem međusobnog poštivanja bez obzira na veličinu pojedinih identiteta. Uostalom, jedino tako bi se i unutar manjinskih identiteta mogli otvoriti procesi nadrastanja etničkog u političko (interkulturalno i građansko), dakle, procesi definitivnih transformacija ethnosa u demos, ili konačno u voljnu političku zajednicu.

I u Bosni i Hercegovini bi se mogla promišljati vlastita multikulturalnost kao pretpostavka za interkulturalnost i modernizaciju koja podrazumijeva i funkcionalnu političku zajednicu, kada bi se unutar njezinih akademskih i kulturoloških narativa  – umjesto obožavanja paradigme pravnog i političkog nasilja – prihvatile vrijednosti i metode paradigme nenasilja i uvažavanja svih identiteta. No, za takvo što nedostaje i volje i pameti. Doista je ugodnije uljuljkavati se u iluzijama o istosti unutar pojedinih nacija ili jednosti u BiH, nego tragati za novoparadigmatskim, kompliciranim rješenjima.

Ma koliko zvučalo mnogima utopijski, traganje za izlaskom iz postojećeg bezizlaza u BiH i ima smisla jedino uz respektiranje vrijednosti  paradigme nenasilja i uvažavanja svih bosanskohercegovačkih identiteta, ma koji bili i kako nastali. Jer, složeni izazovi pred kojima je BiH podrazumijevaju kompleksne odgovore i bosanskohercegovačkih akademskih i kulturoloških elita i konsenzualnu  politiku bosanskohercegovačkih političkih elita. Nažalost, spomenute elite nemaju ni volje za zahtjevnim odgovorima,  ni predodžbu o kompromisu kao časnoj metodi razrješenja konfliktnih situacija. One su se već opredijelile za domoderne odgovore na (post)moderne izazove, kako to posvuda čine nacionalizmi, bilo da su manjinski ili većinski, oni kojima se u krugu većinske nacije tepa da su patriotizmi.

U nastavku se iz svih ovih razloga i propituje je li i BiH zemlja zamrznutih konflikata (engl. country of frozen conflicts), ili se pak radi o specifičnim, tzv. pasivnim konfliktima, zbog čega je neophodno propitati ili dekonstruirati i separatističke i unitarističke politike i narative. Njih povezuju i neuvažavanja nacionalnih identiteta onih drugih i neadekvatne metode upravljanja nacionalnim i regionalnim razlikama. Zbog toga je bilo nužno propitivati i objašnjenja primordijalističkog (i perenijalističkog) i modernističkog pristupa naciji i nacionalizmu. Pritom se bez velikih naprezanja uspjelo pokazati kako domodernom duhovnom miljeu ne pripadaju samo naši etnokrati, nego i tobožnji multietničari, svi koji ne uvažavaju oformljene identitete, kako bi se – uz njihov respekt –  promislio model re-integracije podijeljene i unižene zemlje.

Uvjetno govoreći, radi se o potrazi za trećim modusom, za alternativom svim postojećim narativima i politikama u BiH, jer je više nego jasno da bi BiH samo kompleksnim politikama i kompleksnim modelom reintegracije mogla stići u krug europskih naroda kojega oličava Europska unija. Utoliko se cjelinom pristupa i nalaza u ovomu radu i nudi odgovor kako se pasivizirani konflikti u BiH ne mogu uopće nadići logikom golog ili pravno-političkog nasilja, nego eventualno konsensnim politikama koje respektiraju i državu BiH i oformljene nacionalne (i druge) identitete u BiH. O tomu govore tek rijetki, samo javni djelatnici koji su istinski neovisna alternativa, koji su svjesni potrebe za trećim modusom hrvatske i svake druge politike u BiH. A takvima se smiju zvati samo oni koji kontinuirano i odgovorno svjedoče moralnim i stručnim prosudbama što znači biti intelektualac. Uostalom, jedan od tih rijetkih, uvjetno kazano i spiritus movens trećeg modusa u BiH, je književnik, publicist i enciklopedist Ivan Lovrenović. U sažetku referata na jednoj međunarodnoj znanstvenoj konferenciji u Sarajevu potrebu za alternativom u BiH obrazložio je na sljedeći način: „Nužan je ‘treći modus’ hrvatske politike, koji bi na konzistentan i principijelan, a u isti mah prospektivan način umio u cjelinu povezati svoje partikularne, hrvatske, i opće, bosanskoherce­govačke motive i ciljeve; takav modus koji neće biti podložan ničijemu dnevno-političkom diktatu ni bilo kakvim kalkulant­skim obzirima. To bi istovremeno moralo značiti i temeljitu re­viziju načina na koji su se sve dosadašnje politike pozivale na narod i pripadnost narodu kao na izvor svoje legitimnosti. Pri­padnost narodu naime ne znači ništa ako najprije ne znači od­govornost prema vlastitom, individualnom integritetu i prema vlastitoj društvenoj zajednici. Sukladno tome, hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini moguće je u svim njegovim aspektima vjerodostojno postavljati i pozitivno rješavati, ne kao separat­no etnonacionalno, za koje su zainteresirani samo Hrvati, nego kao strukturalno pitanje Bosne i Hercegovine, za koje su zainte­resirani svi. Tek na taj način i s takvom političkom uvjerljivošću postavljeno, ono može postati obvezujuće i za sve relevantne političke subjekte u državi, i za međunarodnu zajednicu, i tek tako ono se od problema može preokrenuti u jedno od ključnih rješenja bosanskohercegovačke krize.“[3]

U zemlji u kojoj jedva daju znake života društvene i humanističke znanosti došlo je unutar kulturoloških i akademskih zajednica, nažalost, do masovnog stavljanja u službu dominantnih političkih narativa, pa se na prste dviju ruka mogu izbrojati intelektualci koji ne pripadaju ni prvom (etnokratskom) ni drugom (lažnomultietničkom) modusu, nego bezmilosno propituju i politički sustav i njegove aktere, uključivo i nevladinu scenu u BiH, „javnim zaprekama unatoč i na štetu osobne koristi“, kako u knjizi „Bogozaborav…“,  dr. Frane Prcela prosuđuje o ulozi intelektualca uz pomoć kategorije moralne prosudbe odnosno ethosa. Čini se kako bi upravo u bosanskohercegovačkoj kaljuži, inzistiranje na autonomnom stavu i moralnoj prosudbi uloge intelektualca, trebala biti neophodna metoda u postupku razlikovanja licemjera prvog i drugog modusa od čestitih ljudi trećeg modusa hrvatske i svake druge politike u BiH.[4]

Vrlo su rijetki kulturni i akademski djelatnici u BiH koji se uopće žele upustiti u avanturu preispitivanja uvriježenih stereotipa i tobož neupitnih istina o fenomenima jezika, nacije i države, i njima sličnim.  Zbog toga se još jednom vraćamo Ivanu Lovrenoviću, čije su sugestije i preporuke u pravilu drugačije kvalitete od rješenja koja nude domaći „daltonisti“ svih vrsta i „jeftini prijatelji Bosne“.[5]

Ovomu se sa stanovišta našeg propitivanja može eventualno dometnuti, kako daltonisti i jeftini prijatelji  – uslijed lijenosti duha ili zarobljenosti uma, ili još iz prozaičnijih razloga –  prakticiraju  isuviše komotan pristup složenim fenomenima, pa u pravilu nude jednostavna rješenja iz arsenala stare paradigme koja više nisu prihvatljiva ni za jednonacionalne i manje komplicirane i istraumatizirane zemlje od BiH. Zbog toga su, bili toga svjesni ili ne, u istomu kolu s onima koji ciljno održavaju u životu i separatističke i unitarističke narative i politike.

Žalosno je, ali kod nas jedva da postoje kritička politička filozofija i takva sociologija i politologija, nego su sve one nerijetko sluškinje autarkičnih politika, bilo da previđaju bosankohercegovačke realnosti, ili procese transnacionalnih pulsacija i integracija u europskomu susjedstvu. Utoliko je i odgovor na implicirajuće pitanje iz naslova ove rasprave o potrazi za nadilaženjem zamrznutih konflikata u našoj zemlji negativan. Ne, nema čak ni potrage, o njoj govore tek privrženici trećeg modusa, pojedinci s akademske i kulturološke margine, koji su se opredjelili za metodu skepse ili tzv. skeptičnog patriotizma. Njih je svakim danom sve manje na javnoj sceni, jer su u sjeni licemjera kojih govore poželjnim glasom, bivajući pogubnijim po kritičku kulturu i od golih nacionalista i separatista, i od unitarista i centralista, beskrajno drsko se predstavljajući onim što nisu.

Utoliko je još nužnije dekonstruirati  i manjinske i većinske nacionalizme, separatizme i unitarizme. Kao što je neophodno dekonstruirati i prokazati osioni barbarizam onih koji se ne pozivaju ni na koga dok bestidno potkradaju zapadne znanstvene autoritete, ili se čak usuđuju govoriti da se naša sociologija može ravnopravno nositi sa zapadnom, i slične bedastoće. Ne može, jer u BiH društvenih znanosti skoro i nema, ili ne korespondiraju s onim s čime se bavi suvremena znanost u zapadnim zemljama.

Primjerice, dok u zapadnom svijetu sociološka i politološka i svekolika društvena i humanistička znanost traga za odgovorima na pitanja transnacionalizacija, transnacionalnih socijalizacija, djeljivog ili prenijetoga suvereniteta, višerazinskog upravljanja ili supsidijariteta, regionalizma i upravljanja s onu stranu nacionalne države,  čime se u EU, primjerice, ne dovodi nacionalna država u pitanje, nego se njezina uloga de facto na novi način instrumentalizira i time revitalizira, dotle se kod nas tzv. društvena znanost upustila u opravdavanje projekta stvaranja zakašnjelih i autarkičnih nacija-država, ili nasilna ništenja identiteta u ime nad-nacije države, što podrazumijeva , u toj vrsti zabluda, i negiranja potrebe za konsensnom kulturom i konsocijacijskim metodama upravljanja razlikama u višenacionalnoj zemlji kakva je BiH. [6]

***

Tema „nacija i nacionalizam“ je krajem 20. i početkom 21. stoljeća  postala opsesivnom temom mnogih znanstvenika, političara i ideologa, jer se u post-hladnoratovskom ambijentu nakon pada Zida i nestanka željezne zavjese nije radilo o kraju povijesti i kraju čovjeka, [7] pa ni o kraju hladnog rata, kako se olako i prebrzo sudilo, nego o projektima  dovršenja zakašnjelih nacija u formama nacija-država u istočnoj i jugoistočnoj Europi.

Ma koji faktori i subjekti doveli do tzv. druge liberalizacije, [8] do glasnosti i perestrojke ili do tzv. plišanih revolucija u istočnoj Europi (nažalost i krvavog rata na prostorima bivše Jugoslavije), činjenica je da je došlo do povećanja broja europskih država s 33, koliko ih je bilo u trenutku održavanja KESS-a u Helsinkiju 1975., na 54 europske države, te da je nova geopolitička arhitektura popraćena nizom zamrznutih konflikata: a) onih nešto starijih na Cipru ili u Azerbejdžanu (Nagorno-Karabah), b) nešto malo novijim konfliktima u Gruziji (Južna Osetija, Abhazija), u Moldaviji (Transnjistrija), u Srbiji (i na Kosovu), te u Makedoniji i u BiH, ili c) najnovijima poput Krima i svih onih kriznih žarišta u Ukrajini, koji su posljedica konfrontacija između EU i NATO-a, na jednoj, te Ruske federacije, na drugoj strani, oko budućnosti Ukrajine.

Od načina kako se budu razrješavali pobrojani zamrznuti konflikti ili krizna žarišta mogla bi ovisiti i buduća geopolitička arhitektura na Balkanu, uključivo i ustavni ustroj u Bosni i Hercegovini. O ovim ishodima nije pametno spekulirati, pa se smije tek ustvrditi kako zamrznuti konflikti u pravilu nemaju potencijal za (samo)nadilaženje, niti u pravcu nacije- države niti povratka na stanje prije izbijanja konflikata, zbog čega njihovo rasplitanje ovisi od odnosa snaga među velikim silama i njihovih geostrategijskih dogovora. Usput rečeno, odcjepljene regije u nizu europskih zemalja imaju u ovomu tremutku više autonomije nego što bi mogle očekivati u budućem mirovnom ugovoru, koji bi ih vratio unutar suvereniteta zemalja od kojih su se odvojile. I zbog toga bi stanje međusobnih blokada u BiH bilo politološki korektnije imenovati pasivnim zamrznutim konfliktom (engl. dormant frozen conflict), jer zamrznuti konflikti u istočnoj Europi podrazumijevaju i činjeničnu izdvojenost teritorija iz sustava zemlje koja se dovodi u pitanje.

U bosanskohercegovačkom slučaju se došlo  nakon velikih političkih razračunavanja i međusobnih ratova do tzv. kroćenja konflikata putem hladnog mira, što bi trebalo značiti da su konflikti barem privremeno pasivizirani, institucionalizirani, ako već nisu riješeni i rješivi. Ali, načini na koji su ukroćeni, to jest pasivizirani, nesavršena rješenja u Općem okvirnom sporazumu o miru u BiH (iz Daytona/Pariza), kao i nespremnost na poštivanje tog mirovnog ugovora, pa potom i niz pogrešnih intervencija međunarodne zajednice u postdaytonskom periodu, posebice otvoreni politički rat u BiH nakon propasti travanjskog paketa (2006.), uključivo i nelegitimno uspostavljenu Platformu unutar Federacije (poslije izbora 2010.), stvorili su kulturološku i političku podlogu da se pasivizirani zamrznuti konflikti u BiH mogu transformirati bez velikih napora u klasične  zamrznute konflikte.

Prošlogodišnji pokušaj odmrzavanja zamrznutog konflikta, za početak u Federaciji BiH, u vidu pružanja dobrih usluga, tj. posredničku intervenciju treće strane, kako bi se pokrenula ustavna reforma prvo u Federaciji BiH, pa i u cijeloj BiH, sa skepsom je praćen i u Federaciji i u Republici Srpskoj, pa je – sinergijskim kontraakcijama domaćih političkih elita, potpuno nespremnih za modernizacije i reforme – i okončao bez happyenda u parlamentarnim procedurama Federacije BiH. Političke elite nisu još svjesne da su neodgovornim blokadama ustavne reforme ispustile šansu da urade nešto dobro za pripremu BiH na njezinom europskom i euroatlantskom putu, te da su ovim putom mogle amortizirati socijalna i politička nezadovoljstva, uključujući i prosvjede u BiH. Sa stanovišta našeg rada  nužno je konstatirati, pak, kako je zbog totalne nevoljnosti političkih elita da se upuste u ustavne reforme, ispuštena još jedna demokratska šansa za odmrzavanje konflikata u Federaciji (i u BiH u cijelosti).[9]

Zapravo su i prije najnovijih konfrontiranja u istočnoj Europi bili potrebiti modernistički odgovori na pitanja koja je već Woodrow Wilson otvorio u njegovih  čuvenih 14 točaka na Pariškoj mirovnoj konferenciji (1918/1919.), uključivo o pravu naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja. Upravo oslanjajući se na upitnu apsolutizaciju prava naroda na samoopredjeljenja do odcjepljenja, akteri unutar zamrznutih konflikata se nadaju uz primjenu gologa, ili pravno-političkoga nasilja, doći do stvaranja zakašnjelih nacija-država. U ovomu kontekstu vrijedi podsjetiti kako John McGarry i Brendan O’Leary, primjerice,  govore o osam metoda upravljanja i/ili eliminiranja međuetničkih razlika. U metode upravljanja etničkim razlikama ubrajaju se: hegemonistička kontrola; arbitraža (intervencija treće strane); kantonizacija ili federalizacija; te,  konsocijativizam ili sporazumna podjela moći. U metode tzv. eliminiranja etničkih razlika se ubrajaju: genocid; prisilno masovno preseljenje stanovništva; razdvajanje i odcjepljenje (samoodređenje); (prisilna) integracija ili asimilacija.[10]

Ne ulazeći u brojne aspekte prava na samoodređenje, odnosno samoopredjeljenje do odcjepljenja, ovdje se želi ukazati kako se u kompleksnim teorijama upravljanja razlikama, ovo pravo ili zlouporabe ovoga prava odbacuju kao nedemokratska metoda upravljanja razlikama u podijeljenim višenacionalnim društvima. Nažalost, unutar dijelom suspendiranog međunarodnog prava i nema preciznog odgovora o granicama zlouporaba prava na samoodređenje do odcjepljenja, pa se smije ustvrditi kako se riskira međunarodno pravni kaos ukoliko bi se svaka od tisuće i tisuće malih etnija zaputila putom bezuvjetnog inzistiranja na pravu stvaranja zakašnjelih nacija-država i na početku 21. stoljeća. U svijetu modernih teorija se zbog toga već desetljećima govori o potrebi revitalizacije koncepta nacije-države u formama transnacionalizacija i transnacionalnih umreženja i integracija, a vrlo se skeptično gleda na velikosilničku, u osnovi staroparadigmatku, primordijalističku manipulaciju ovim pravom. Jer, krajnja konzekvencija hipostaziranja ovoga prava je cijepanje unutar ionako pocijepanih i majušnih prostora poput bivše SFRJ, uključivo i BiH, upozorava između drugih i berlinski povjesničar Hagen Schulze.[11]

S druge strane, geopolitički i međunarodnopravni kaos u svijetu pothranjuje iluzije u prostorima i regijama zamrznutih konflikata, pa i u BiH, da se nadbijanja i konfrontacije možda na kraju i isplate. I, doista,  u BiH se živi iluzija da se putem  kontinuiranih institucionalnih blokada u Federaciji BiH i prijetnjama odcjepljenjem Republike Srpske, mogu pasivizirani konflikti u BiH vratiti u njihovu još lošiju prošlost, u klasični zamrznuti konflikt, ili proizvesti disoluciju međunarodno priznate i unutarnje nepriznate zemlje. No, dok se te crne prognoze ne dogode, ispravnije je postojeće funkcionalne blokade političke i pravne naravi nazvati poluukroćenim, ili pasivnim zamrznutim konfliktima,  jer su oni u BiH dijelom, ili privremeno pacifizirani, u usporedbi s konfliktima na Cipru, u Azerbejdžanu, Moldaviji, Gruziji i u Ukrajini.[12]

***

Brojni su uzroci i razlozi vodili tomu da su fenomeni poput nacije i nacionalizma tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća ponovno dospjeli s margine specijalističkog diskursa u samo središte društvene teorije, pa upućeni govore kako je nastala nova znanstvena disciplina: studiji nacionalizma. Pri tomu se u pravilu poziva na činjenicu da su se 1983. godine pojavile tri studije o nacijama i nacionalizmima, koje su označile kopernikanski obrat u ovoj oblasti i u međuvremenu zadobile statuse kultnih studija: a) Gellnerova Nacije i nacionalizam, b) Andersonova Zamišljena zajednica i c) Hobsbawmov zbornik Izmišljanje tradicije, koje su pratile desetine i stotine dobrih studija na istu temu.[13]

Modernističko poimanje nacije se, naravno, ne može svesti na nekoliko studija ili nekolicinu njihovih tvrdnji, ma kako bile važne tvrdnje Benedicta Andersona da je nacija “skorašnji proizvod” moderne, ili “tiskarskog kapitalizma”, ili Gellnerove da je nacija produkt industrijalizacije. „Zapravo, nacije su, poput država, mogućnost, a ne sveopća nužnost“, tvrdi Gellner, pri čemu „ni nacije ni države ne postoje u svim vremenima i u svim okolnostima“, kao što nisu „ni ista mogućnost.“ Potom Gellener pojašnjava kako je upitno, nacionalističko stajalište da su nacija i država sudbinski okrenute jedna drugoj, to jest da je „svaka bez one druge nepotpuna, a to je tragedija.“ Prije nego što su se susrele, odnosno postale „namijenjene jedna drugoj“ – upozorava Gellner – „svaka od njih se morala pojaviti, a njihovo je pojavljivanje bilo nezavisno i slučajno.“ I dalje: „Država se, nesumnjivo, pojavila bez pomoći nacije. Neke su nacije zacijelo nastale bez blagoslova njihove vlastite države.“[14]

Već ovoliko navedeno otvara niz važnih propitivanja, a rečenomu se iz arsenala modernizacijskih procesa dodaju: intenzivirana podjela rada i društvena pokretljivost, urbanizacija, utjecaj intelektualaca i intelektualnog rada za nastanak i održanje nacije, važnost obrazovanja uopće, procesi sekularizacija, itd. U razumijevanju modernista, pak, intelektualci su društveni sloj koji je zaslužan za uspostavljanje i širenje nacionalizma, a preko njega i za uspostavljanje nacionalne svijesti (o tomu na vrlo sličan način pišu i Anderson i Gellner). Modernisti dalje tvrde da je za postojanje nacije neophodno postojanje barem neke forme političke autonomije, ako nema već mogućnosti za formiranje države. Zbog toga oni i govore o normativnim pretpostavkama koje tvore naciju, odnosno o naciji koja mora biti “moderna zajednica građana”, jer pripadnici nacije moraju biti  jednaki pred zakonom i u prilici uživati ljudska i građanska prava, kako izrijekom naglašava i francuska sociologinja Dominique Schnapper,  kćerka čuvenoga Raimonda Arona.[15]

Modernisti tvrde da naciju i ne mogu činiti podanici bilo koje autoritarne vlasti, već samo samosvjesni, međusobno jednaki i slobodni građani. Utoliko je Francuska revolucija (iz 1789.) događaj, mjesto ili trenutak rođenja nacije. I utoliko je, dodajmo svemu navedenomu, posao izgradnje političkih naroda, ili nacija u Bosni i Hercegovini zaustavljen negdje između nemogućnosti povratka u nekakvu praizvornu zajedničku supstancu (dakle, zajednički etnicity) i nesposobnosti artikulacije višestrukih kulturoloških i nacionalnih identiteta u neku formu političke zajednice, to jest u pravnu državu koja ne dovodi u pitanje nego omogućuje puni razvoj svih identiteta i višenacionalne zajednice BiH.

S modernistima se inače ne konfrontiraju samo primordijalisti i perenijalisti, nego i etnosimbolisti, poput Gellnerova oponenta Anthony Smihta, koji i modernu i predmodernu prošlost nacija smatraju važnom. Možda je i suvišno, pa ipak pojasnimo kako se Ernest Gellner s razlogom smatra jednim od najutjecajnijih zagovornika modernističkog zaokreta u proučavanju nacija i nacionalizma, dok se u zasluge Anthony Smitha ubraja što je formulirao originalnu etno-simboličku teoriju koja duhom i metodom pripada modernizmu, ali kritizira konstruktivističke i instrumentalističke pretpostavke modernističkog pristupa.[16]

Najvažnije je u ovomu razlikovanju pojmiti da je modernistički kopernikanski obrat razdvojio procese konstituiranja države i nacije u povijesti, te da je doveo u pitanje i poimanje nacije kao izvorne ili prirodne realnosti (primordijalizam), uključujući i vjeru u drevnost i vječitost nacije (perenijalizam). Ne, nacija je nerijetko bila i jest konstrukt, željeni cilj određenih elita koje se umiju služiti raspoloživim sredstvima za njezino konstruiranje, uz pomoć demijurga zvanog nacionalizam. Ovo priznaje  i jedan tako respektabilan autor kakav je Hans-Ulrich Wehler, na primjeru vlastite interpretacije nacionalizma kao „neutralne kratice za jedan ekstremno utjecajni idejni sustav“, ili na primjeru formulacije da je „nacionalizam demijurg nove stvarnosti“, koje uostalom duguje mnogim poznavateljima ovih pitanja, počevši od Hansa Kohna i Theodora Schiedera, Erica Hobsbowma i Miroslava Hrocha, Ernesta Gellnera i Bendicta Andersona, Reinera Lepsiusa i Johna Brevillyja, Anthonyja D. Smitha i Rogersa Brubakera, kako sam priznaje. I, doista, u Wehlerovoj interpretaciji nacionalizma kao predodžbe o svijetu koja služi stvaranju, mobilizaciji i integraciji većega solidarnoga saveza (nazvanog nacija), ali prije svega legitimaciji novovjekovne političke vlasti, se prepoznaju ideje ovih autora. Pri tomu profesor Wehler o naciji govori kao „zamišljenom poretku“ koji se „razvija posezanjem za tradicijama etničkoga vladateljskog saveza i postupno se pomoću nacionalizma i njegovih pristaša stvara kao suverena jedinica djelovanja“, što ne znači da nacija proizvodi nacionalizam. Obrnut je slučaj, tvrdi Wehler: „Prije je nacionalizam demijurg nove stvarnosti.“[17] Ali, ne smije se zanemariti ni sljedeći Wehlerov naputak: „Nacionalizam nikako nije samorazumljiv u razvitku svakog naroda i kulture“, jer on je „više sve drugo nego vječna supstancija, neovisan o hodu povijesti, kako bi to htjelo primordijalističko tumačenje.“[18]

Ciljanim dosadašnjim navođenjima se željelo pokazati, kako je nacija jedna od najsloženijih društvenih pojava, za koju nema i ne može biti jedne ili općeprihvaćene definicije, kao što nema ni općeprihvaćenog pristupa istraživanju nacije i nacionalizama.[19] Njih je mnoštvo. Eventualno bi se brojni teorijsko-istraživački pristupi naciji (i nacionalizmu) mogli svesti na shemu profesora Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu Jovana Bakića: a) teoriju iskonskog postojanja nacije (primordijalizam); b) teoriju višestoljetnog postojanja nacije (perenijalizam); c) modernizam; d) etno-simbolizam; e) interakcionizam; f)  postmodernistički pristup naciji.[20]

S druge strane, profesor socijalne filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Vjeran Katunarić, u studiji Sporna zajednica – novije teorije o naciji i nacionalizmu govori o nacionalizmu (i naciji) u dihotomnoj shemi: 1. nacionalizam kao primordijalizam, i 2. nacionalizam kao proizvod modernog društva. Dakako, za nas je najzanimljiviji treći aspekt Katunarićeve sheme, u kojemu je autor obrazložio zalaganje za dekonstrukciju nacionalnog i konstrukciju postnacionalnog, jer je ovakav pristup izuzetno referentan i za promišljanje transnacionalizacija i mogućih re-integracija u našemu radu.[21]

***

Kako smo naveli u početku, Ernest Gellner tvrdi u jednoj od najkraćih, najelegantnijih i najuvjerljivijih definicija kako je nacionalizam ništa drugo do politički princip koji zahtijeva podudarnost etničkih i političkih (državnih) granica. Njegov se oponent Anthony Smith povezuje izravno s etnosimbolističkim pristupom, čija je bit u pokušaju sinteze modernističke i perenijalističke istraživačke tradicije. Kroz složenu kombinaciju mitova, kolektivnih sjećanja, manje ili više udaljenih od stvarne prošlosti etničkih grupa, proizvodi se jedna nacija, pa ovu kombinaciju mitova i historije Anthony Smith naziva etnohistorijom. Mnogi autori, inzistiraju na tome da se nacionalizam ne može svoditi samo na političku dimenziju, već da se mora respektirati i njegova kulturološka dimenzija, jer nacionalizam nije samo ideološko-politički pokret za stjecanje i održanje autonomije, za stvaranje i održanje nacije-države, nego je  pojam iza kojeg se skriva kulturološka pripadnost i privrženost naciji, maltene vrlini nad svim ostalim vrlinama. Po ovomu pristupu, naime, pojedinac može ostvariti svoje potencijale samo unutar nacije, pa je maksimalna autonomija nacije neophodna za ostvarenje njezine autentičnosti. Iz  dosadašnjih, uključivo oprečnih navođenja vidljivo je da se modernistima mogu prigovoriti i potcjenjivanje etničkih veza i prenaglašavanja političkih nauštrb kulturnih činilaca u oblikovanju nacije. Nemoguće je stvoriti naciju iz ničega već se nacija može stvoriti samo na osnovu postojećih etničkih veza i svojstava, tvrdi dominantna vrsta kritike modernističkog pristupa stvaranju nacije.

U svijetu se modernistički, uključivo etnosimbolistički pristupi fenomenima poput identiteta, nacije i države respektiraju i kad ne dijelite u potpunosti njihove nalaze, što uključuje i diskurse, ili snove o novoj paradigmi nenasilja i uvažavanja sviju identiteta, dok se kod nas oni ignoriraju, ili se uporno hipostazira nacionalno-državna paradigma prohujalih vremena, koja dovodi u pitanje i samu državu i čvrsto oformljene identitete. Oni se ne mogu nečijom voljom dovoditi u pitanje, prekasno je za takvo što, ali se mogu dopunjavati i umrežavati, pa tako i mijenjati. Nužno bi bilo potruditi se razumjeti Millov imperativ o nužnosti pretvaranja zajedničkog života u vrlinu, pa potom tragati za modelom reintegracije temeljem funkcioniranja pravne države, poštovanja ljudskih prava svakog čovjeka i prava skupnih identiteta, ma koliko ih bilo i koji jesu.[22]

O kakvim razlikama između perenijalizma i modernizma se radi može se pojmiti iz tablice koja se ovdje preuzima iz knjige A. Smitha Nacionalizam i modernizam: [23]

Perenijalizam                          Modernizam

                                  Nacija kao
• kulturna zajednica              • politička zajednica
• iskonska                                    • moderna
• ukorijenjena                           • stvorena
• organska                                   • mehanička
• bešavna                                     • podijeljena
• svojstvo                                     • sposobnost
• narodna                                     • proizvod elite
• utemeljena u podrijetlu    • utemeljena u komunikaciji

I da ne zaboravimo dotaknuti makar, temeljna zamjerka etnosimbolista modernistima je ta što izvan modernističke pažnje ostaju etničke veze (ethnicity), ili određena etnička svojstva (jezik, pismo, religijska pripadnost, kolektivna sjećanja, mitovi o etničkom podrijetlu). Doduše, i modernisti poput Erica Hobsbawma priznaju postojanje izvjesnih proto-nacionalnih veza. S druge strane, prigovori ove vrste modernistima ne dotiču mnoštvo drugih pitanja, poput pitanja razlike između ethnosa i demosa, tzv. prirodne i političke zajednice, etnički utemeljene nacije-države i moderne pravne države koja podrazumijeva i poštovanje ljudskih prava i prava naroda i narodnosnih manjina.

***

Nažalost, u Bosni i Hercegovini je na djelu retradicionalizacija, koja ima za cilj održavanje paralelnih svjetova uz pomoć kulture nadbijanja i po cijenu zaustavljanja kretanja zemlje u pravcu europskih i euroatlantskih integracija. I tako će, vjerojatno,  biti sve dok i u akademskim i političkim narativima dominiraju metode paradigme nasilja, političkoga, pravnog i kulturološkog, koji suspendiraju ili odlažu na neodređeno vrijeme promišljanje i primjenu konsenzualnih metoda upravljanja razlikama. Zbog toga i jest potrebito dekonstruirati naše neadekvatne akademske narative i politike, bilo da su separatističkog ili tzv. patriotsko-unitarističkog, centralističkog naboja i sadržaja, posve svejedno. Takvo što je, zapravo, poduzeto posebice u komentarima istraživanja o hrvatskom pitanju u BiH, kojega je inicirala i sprovela Konrad Adenauer Stiftung prošle godine, kada je niz autora ukazalo ne samo na važnost hrvatskog, nego i na međusobnu isprepletenost svih bosanskohercegovačkih nacionalnih pitanja. Utoliko se implicite i explicite, s razlogom, ustvrdilo kako je hrvatsko pitanje, zapravo, i bošnjačko i srpsko i bosansko-hercegovačko.[24]

U našemu prilogu „Hrvatsko ili ‘die sogenannte Frage’“ se, k tomu, i izrijekom kazalo kako je negiranje postojanja hrvatskog pitanja sastavni  dio akademskog i političkog narativa koji ciljno svodi već oformljene političke narode u BiH na etnije, i/ili vjerske skupine, i tako negira višenacionalnost BiH, odnosno onemogućava samorazumijevanje BiH kao složene zemlje i po sastavu i ustrojstvu. Dakako, tim se putom definitivno ostaje zarobljeno unutar paradigme nasilja i potiranja manjinskih identiteta. Pretpostaviti je da je razlog tomu što se u BiH, posebice na bošnjačkoj i srpskoj strani, iako iz različitih pobuda, zadovoljilo pasiviziranim zamrznutim konfliktom, pa se blokira svaka smislena potraga za njegovim nadilaženjem putem transnacionalnih i transentitetskih pulsacija (socijalizacija), čime se i odlaže mogućnost izgraditi „voljnu političku zajednicu“ konsensnoga tipa (koja respektira i hrvatsko pitanje). Do toga je koncepta, inspiriranog brojnim rješenjima iz Acquisa (pravna stečevina Europske unije) i konsensnom kulturom drugih složenih država, posebice demokracijom suglasja u Švicarskoj konfederaciji (Konkordanz) nužno doći, u protivnom politički procesi mogu završiti u involutivnim, retrogradnim pojavama, te dovesti do disolucije BiH.

Zbog toga bi bilo potrebito pažljivo proučiti što se poručilo Bosni i Hercegovini u Rezoluciji Europskog parlamenta od 6. veljače 2014. godine u izvješću o napretku Bosne i Hercegovine za 2013. godinu. U ovoj rezoluciji Europski parlament pozdravlja, između ostalog, „šest točaka sporazuma koji je postignut u Bruxellesu 1. listopada 2013. godine“, ali žali što „centralističke snage opstruiraju njegovu provedbu“, te naglašava da je „važno slijediti načela federalizma i legitimnog predstavljanja kako bi se osigurao put BiH-a u EU.“  U tih šest točaka najvažnije su dvije neispunjene obveze: a) izgradnja sustava koordinacije, kako bi se sa svijetom, uključivo s EU, govorilo jednim glasom, b) implementacija odluke Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci. [25]

Potom su uslijedila spinovanja od strane domaćih spin majstora kako bi se pod izlikom potrage za novim pristupom Europske unije BiH, potisnula u stranu preuzeta obveza poštovanja načela federalizacije/kantonizacije, koja su možda od sudbonosne važnosti za cijelu zemlju. Time se i definitivno potvrdilo kako  nikakve ozbiljne potrage za nadilaženjem zamrznuta konflikta u BiH i nema, osim što je početkom  travnja ove godine u Sarajevu potpisana Zajednička izjava stranaka bliskih Europskoj pučkoj stranci (EPP) iz Bosne i Hercegovine o europskim vrijednostima, identitetu, socijalnotržišnoj privredi i pravnoj državi.[26] Zajednička izjava je u osnovi veoma izbalansirani dokument desnog političkog centra koji je nastao pod pokroviteljstvom EPP-a i uz strpljivu moderaciju Konrad Adenauer Stiftunga u BiH. Nažalost, naložen je skepsa i nužno je sumnjati, zbog neskrivenih međusobnih animoziteta i neiskrenosti u općenjima potpisnica s bosanskohercegovačke strane, da su se one  uopće u stanju pridržavati vrijednosti i načela potpisane deklaracije.

U BiH se još uvijek izbjegava javni diskurs o kompromisu ili konsocijativnoj političkoj kulturi, ma koliko elementi te kulture bili ugrađeni i u postojeća ustavna rješenja, ili bili sofisticirani zahtjevi iz procesa prilagodbe EU. Njeguje se, zapravo, posve tvrdoglavo, iluzija kako je moguće upravljati BiH na tradicionalan način i uz pravila koja važe za manje složene zemlje. Do rješenja za hrvatsko pitanje u BiH, kao i rješenja za sva bosankohercegovačka nacionalna i politička pitanja može se doći samo temeljem transnacionalnih i tranentitetskih suradnji, temeljem pravnog iskustva višenacionalnih zemalja i višenacionalnih politekonomskih integracija, kakva je Europska unija, te uz primjenu metoda upravljanja razlikama. Ovim se pristupom ne dovode apsolutno u pitanje vrijednosti tzv. većinske demokracije, ali se želi izrijekom upozoriti da se jednakost građana manjinskih nacionalnih i etničkih skupina dovodi u pitanje ukoliko se u društvima formiranih skupnih razlika ne poštuju skupni identiteti i skupne razlike i ne omogućuje balans između metoda većinske i zastupničke demokracije.

Utoliko je krajnje opasan zahtjev za ukidanjem kantona, ili ukidanjem domova naroda u Federaciji, i to pod geslom  jednake važnosti glasa svakog građanina. Takvo što je opravdano demonstrirati u zastupničkim/predstavničkim domovima, ali se od domova ili vijeća naroda ne smiju praviti paralelni zastupnički domovi, jer bi se tako odustalo od mehanizama zaštite vitalnih nacionalnih interesa (identitarnih, jezičnih, obrazovnih), ali i zaštite elementarnih ekonomskih interesa i razvojnih pitanja, prevažnih za svaki politički narod u višenacionalnoj zajednici. Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi, primjenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitama (primjerice, unutar koncepta institucionalne jednakopravnosti za takvima kakvi su paritet, veto, vitalni interesi…), ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica (takvih primjera je već bilo u povijesti). U protivnom, ukoliko se u tzv. konsocijacijskim situacijama ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, ne može se izbjeći nametanje vrijednosti većinske etničke/nacionalne zajednice manjinskoj zajednici. U tom slučaju su na djelu mehanizmi i metode prisilne asimilacije ili nasilne integracije, koje su – kako smo već u uvodu spomenuli – najkasnije s  prijelazom u novi milenij prezrene, ako ne posvuda i odbačene kao nadvladane metode stare paradigme ili paradigme nasilja.

***

U (post)modernističkoj dekonstrukciji je inače neupitno da se i nacionalizam i patriotizam kao pojmovi mogu koristiti u sinonimnom značenju, ma koliko među njima može biti i suptilnih razlika. Patriotizam je, naime,  uvijek povezan s interesima političke zajednice, čak i u višenacionalnim zajednicama (otuda i njegova dominantnija manifestacija kod većinskih nacija), dok  nacionalizam može, ali ne mora ,biti povezan s političkom zajednicom i/ili etničkom grupom. Patriotizmu je, u pravilu, inzistiranje na povezanosti s etničkom grupom strana, a nacionalizmu nije. Patriotizam postoji samo kao težnja za obranom već postojeće političke zajednice, a nacionalizam može postojati i bez političke zajednice i može biti okrenut protiv neke političke zajednice, jer priželjkivana nacija-država može se zastupati i postići isključivo nacionalizmom. Zbog toga ćemo pri kraju i  upozoriti kako ne bismo smjeli previđati koncepciju ustavnog patriotizma kojeg su u SR Njemačkoj razvili Dolf Strenberger i Jürgen Habermasa, ma koliko u BiH bili udaljeni od tog koncepta u ovomu trenutku. Mi, naime, prvo moramo započeti s elementarnim pretpostavkama konsensne kulture: međusobnog priznanja oformljenih identiteta, te neupitnog prihvaćanja državnog okvira BiH kao optimalnog okvira za sve bh. identitete, uključivo i onaj koji dolazi kao zajednički nazivnik svih bosankohercegovačkih identiteta – državno-građanski. No, do njega se ne dolazi dokidanjem ili zanemarivanjem postojećih, nego uvažavanjem sviju identiteta i orijentacija, pa nas do tako nečega ne mogu dovesti već spomenuti daltonisti i jeftini prijatelji Bosne.

Ovim se, na kraju svih poduzetih dekonstrukcija, želi poručiti kako je nužno već danas misliti i na tzv. ustavni patriotizam kao orijentaciju i metodu. Uostalom, kada se i Habermas zalagao poslije Drugoga svjetskog rata za ustavni patriotizam kao poželjni oblik njemačkog nacionalizma, kojim bi se nadilazilo etničko kao isključujuće za sve drugo, ili kao koncept koji ne bi smio biti zainteresiran za širenje SR Njemačke kao političke zajednice na ostale etničke njemačke prostore, nije pledirao za drugo do za unutarnju kvalitetu zajednice, za doslovno poštovanje Ustava SR Njemačke kao osiguravatelja ljudskih i građanskih prava svih njemačkih građana bez obzira na njihovo etničko podrijetlo. Utoliko bi  razumijevanje i ovoga koncepta moglo pomoći u osmišljavanju modela reintegracije, kako bi se i u BiH znalo otkuda početi, što je sve nužno respektirati i što nam je činiti.[27]

O svemu ovomu na njegov način govori i Ulrich Beck, kada u predgovoru važne studije Moć protiv moći u doba globalizacije, govori o mogućnostima kozmopolitskog gledanja ili razvoju politike u kozmopolitsku državu. Ne radi se, piše Beck, o clash of civilizations, već o borbi za kulturu čovječanstva u kojoj je moguć suživot veoma različitih tradicija. Pod kozmopolitskim se, veli, Beck ne misli na „idealističko-elitistički pojam kojim se nadnacionalna elita i organizacije služe kao ideološkim otvaračem u svojim imperijalističkim ambicijama“, nego mu se kao poželjan cilj čine „vrijednosti priznate, životne šarolikosti koja prožima sve društvene slojeve i povijesne kontekste u smislu kozmopolitskog common sense što zahvaća znatan dio čovječanstva i navodi ga na možda nezaustavljive promjene.“ [28]

Pri samom kraju kažimo, u (post)modernom svijetu nove paradigme (kojega nema ni u formama projekta izvan EU) se i ne radi o drugom do o pokušaju življenja alteriteta ili mnoštva identiteta, do čega se stiglo, ili stiže putem političke kulture priznavanja kulturoloških pluralnosti, odnosno upravljanjem etničkom/nacionalnom pluralnošću. Otuda je naložen veliki oprez pri opravdanim dekonstrukcijama neoliberalnih pojava unutar EU-pozajedničenih politika, ili  propitivanju i samih temelja i temeljnih pojmova unutar EU, uključivo i propitivanja svakojakih negativnih popratnih pojava tijekom procesa približavanja EU. Niukojemu slučaju, naime, ne bi se smjela dovoditi u pitanje EU kao projekt mira, niti njezin ustroj temeljem načela supsidijariteta, harmonizacije ili solidarnosti. Jednostavno iz razloga što takvih mehanizama nije nikada bilo u povijesti nijedne  druge imperije, ili saveza država, to jest što je EU sa svim njezinim manama sui generis tvorevina, u kojoj se odvijaju i procesi tzv. transnacionalnih pulsacija, interakcija i socijalizacija, to jest nove paradigme nenasilja i međusobnog uvažavanja. Uz ovu vrstu uočavanja, posve je potom opravdano, pa čak i nužno razlikovati procese europeizacije, sustavne dubinske prilagodbe potencijalnih članica EU putem preuzimanja pravne stečevine ili pravnog nasljeđa EU, od nevoljnog i samo formalnog povezivanja s EU ili „EU-izacije.

Umjesto bilo kojega zaključka, kazat ćemo na samom kraju, i izrijekom, da su bh. elite nesposobne razumjeti i prihvatiti novu, uvjetno kazano EU-paradigmu, jer takvo što  podrazumijeva i novi mentalitet i europeizirane politike u najvažnijim oblastima života, u njihovim kompleksnim značenjima i nerijetko protivurječnim izvedbama. Umjesto ove vrste izazova, političke elite u BiH su se odlučile zadržati zemlju zamrznuta konflikta u njihovom zarobljeništvu, u involutivnom sunovratu u vlastitu lošu prošlost. Onemogućujući joj postati dijelom modernoga svijeta, onomu u kojemu je moguće živjeti susrete kultura i kulturu alter  mogle u BiH nadvladati autoritarne kulture, te se ujedno rastati i od separatističkih i unitarističkih koncepcija, kako bi se svi u BiH počeli vraćati održivoj zajedničkoj i jednakopravnoj zajednici. U europskoj zemlji BiH  – temeljem uvažavanja ovih načela, uz funkcioniranje pravne države i garanciju zaštite ljudskih prava, uključivo i individualnih i prava naroda i narodnosnih manjina – mogli bi se nadići zamrznuti konflikti i razriješiti i sva nacionalna pitanja i bosanskohercegovačko državno-političko pitanje…iteta, i izrijekom kazano – postati punopravnom članicom EU, u BiH će se nastaviti umiranje na rate po nekom sličnom scenariju kao pri kraju postojanja bivše SFRJ. Otuda bi bilo iznimno važno spoznati već danas potrebu za vrijednostima paradigme nenasilja i posve drugačijom političkom kulturom, u čijem su temelju spremnost na dijalog i kompromis, a upravljanje nacionalnim razlikama vrhunski princip. Jedino ovim putem bi se, u konačnici,  mogle u BiH nadvladati autoritarne kulture, te se ujedno rastati i od separatističkih i unitarističkih koncepcija, kako bi se svi u BiH počeli vraćati održivoj zajedničkoj i jednakopravnoj zajednici. U europskoj zemlji BiH  – temeljem uvažavanja ovih načela, uz funkcioniranje pravne države i garanciju zaštite ljudskih prava, uključivo i individualnih i prava naroda i narodnosnih manjina – mogli bi se nadići zamrznuti konflikti i razriješiti i sva nacionalna pitanja i bosanskohercegovačko državno-političko pitanje…

Mostar,  05. lipnja 2014. godine

 

 

Mile Lasić PhD, assistant professor: Seeking for a way to transcend the “frozen conflict” in Bosnia and Herzegovina

Abstract

The search for the optimal model of integration in a multinational, internationally recognized and internally unrecognized country like Bosnia and Herzegovina, country of “unfinished war” and “frozen conflicts,” is doomed to fail if it relies on the values of the “old paradigm” (politics without policy principles, implying e.g. bare or legal-political violence as well as destruction of identities). In the result it is justified, even if at first glance it seems too daring, to include values and potentials of a “new paradigm ” (a change in the mentality and belief, culture of non-violence and respect of all identities, including unrecognized ones even untill today, as well as respect for individual and collective human rights of ethnic and national subjectivity) in the search for the optimal model of integration. With these values it would be possible to create a model of reintegration of riven B&H society and revitalization of the presently dysfunctional, and ultimately (non)existing state. The model implies, of course, recognition of the need to form consensual political culture, which will include the will of the relevant political subjects to utilize all democratic methods of managing differences and conflicts during the organization (and decision) processes in a multi-ethnic country like B&H. For this purpose the paper inquires also the pre-modern (primordial and perennial) approaches to the phenomena of nations and nationalism of the dominant academic and political narratives as well as quasi-modern approaches that deny the multi-nationality of Bosnia and Herzegovina or reduce her to its multi-ethnicity. Finally, it answers the questions: why in B&H “spins” are preferably created instead of favourable environments for internal integration and moving towards the European Union. Questioning the “Croatian question,” in turn, wants to draw attention to its specificity – its minimally greater openness, in order to achieve an acceptable solution as well for other national issues and the state question of Bosnia and Herzegovina, and on this way also for B&H in the European Union, respectively its family of nations and states. The analysis and arguments in this paper suggest, therefore, the necessity to exchange cultural and political paradigms as key prerequisites for the Europeanization of internal policies and environments. Without these suggestions no civilized future in B&H and for B&H is possible…

KEY WORDS: frozen conflict, pre-modern and modern approaches to the study of nations, divided society, paradigm of non-violence, model of integration …

Mostar, June 5th 2014

 

Reference:

[1] Gellner, E., Nacija i nacionalizam, Politička kultura, Zagreb, 1998., str. 21.

[2] Kordić, S., Jezik i nacionalizam, Durieux, Zagreb, 2010.

[3] Lovrenović, I., Treći modus hrvatske politike, u: Bosna i Hercegovina – europska zemlja bez ustava, zbornik radova  s istoimenog  međunarodnog znanstvenog skupa u Sarajevu, od 02. do 04. veljače 2012., Franjevački institut za kulturu mira iz Splita, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2013., str.248-252;

[4] Prcela, F., Bogozaborav. Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2014. „Strpljivo istraživanje, uporan rad, javno prosvjetljavanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga ‘sekularnog duhovnika’ – sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita intelektualca“, upozorava dr. Prcela na str. 16 njegova „Bogozaborava…“, jer oni su „sve to plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč i na štetu osobne koristi.“

[5] Vidjeti, www.ivanlovrenović.com, Politika Hrvatske prema BiH i danas je talac Franje Tuđmana, postavljeno na web 14. travnja 2014. Radi se o razgovoru Ivana Lovrenovića za „Obzor“, subotnji prilog zagrebačkog  Večernjeg lista (objavljenom i u hrvatskom i bh. izdanju VL-a 12. 4. 2014.) Na pitanje o „institucionalnoj ravnopravnosti“, Lovrenović veli: „To jest koncept koji bi na najbolji način riješio položaj Hrvata, ali ga ne rezerviram samo za njih. Primijenjen na cijelu BiH, dakle i na Republiku Srpsku, donio bi relaksaciju nacionalnih tenzija i isključio mogućnost beskrajnoga manipuliranja njima. Za Hrvate imao bi posebnu važnost, jer neutralizira njihovu malobrojnost i teritorijalnu raspršenost kao politički hendikep. Taj koncept javno zagovaram još od 2006/2007, od propasti tzv. aprilskoga paketa reformi, ali u hrvatskoj javnosti dugo nije primjećivan ni od vladajuće hadezeovske politike, koja se teško rastaje od ratnih teritorijalnih fantazma, ni od političkih mjesečara iz kruga oko HNV-u fra Luke Markešića, gdje su, blaženo slijepi na tendencije sarajevskoga asimilacionizma, već odavno izgubili sposobnost racionalnog kritičkog govora, a iscrpljuju se u obrednom proklinjanju HDZ-a i Hercegovaca: Apage satanas! To nije kritika, nego isprazna dogmatičnost. Ostvarenje institucionalne autonomije traži, doduše, uporan, težak i dugotrajan politički rad među svim kontrahentima političkoga života u zemlji, a u praksi znači promišljeno normiranje mehanizama poput veta i paritetne zastupljenosti na svim relevantnim razinama vlasti. Podrazumijeva i normativno preciziranje sadržaja onoga što se danas namjerno nejasno  naziva ‘vitalnim nacionalnim interesom’. To, pak, implicira i nužnost usuglašenog katalogiziranja svega što u kulturnom, obrazovnom i medijskom smislu predstavlja prostor nacionalnih autonomija, a što, kao zajedničko i neodvojivo, treba ostati u zajedničkoj nadležnosti.“ Na pitanje „Obzora, pak,  je li se rješenje bh. drame nalazi u „nekoj vrsti Daytona 2“, ili je izlaz „u dugoj i mučnoj evoluciji“, uslijedio je  Lovrenovićev odgovor da od „Daytona 2“ nema ništa, a evolucija može bitimučna, dugotrajna“ i okončati „kao involucija“. Jer, onako „kako su sada postavljene političke pozicije u zemlji, i kako stvari stoje s politikom međunarodne zajednice“, kazao je, „moguće je i dalje kretanje u još dublju krizu, političku ali i katastrofičnu socijalnu. Svakome osim jeftinih ‘prijatelja Bosne’  tipa Mesića i Banca, kao i sarajevskih političkih daltonista, jasno je da od Daytona 2 nikada neće biti ništa, a i da bude, kako bi mogao biti bolji i pravedniji, pri ovako razdrtim odnosima među potencijalnim sazivačima takve konferencije, i pri ovakvim unutarnjim odnosima u BiH…“

[6] O fenomenu revitalizacije „nacionalne države“ unutar procesa europskih integracija opširnije u: Milward, A., The European Rescue of the Nation State, London, 1992.

[7] Fukuyama, F., Kraj povijesti i posljednji čovjek, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1996.

[8] Gellner, E., Uvjeti slobode. Civilno društvo i njegovi suparnici, Politička kultura, Zagreb, 2001.

[9] Kao član Ekspertne skupine za pripremu ustavnih promjena u Federaciji BiH, koju je oformilo američko veleposlanstvo u BiH, opredjeljujući se za  pružanje tzv. dobrih usluga  „treće strane“ u pokretanju prve domaće ustavne reforme, proeuropskog tipa, usuđujem se prognozirati da je sudbina „nacrta Ustava“ Ekspertne skupine, ustava „Federacije u BiH“, kako smo predložili da se ubuduće zove Federacija BiH, pa i ustavne reforme u BiH, posve neizvjesna …

[10] McGarry, J.  and  O’Leary, B.: Introduction: The macro-political regulation of ethnic conflict, in: John McGarry i Brendan O’Leary (eds.): The Politics of Ethnic Regulation, London/New York: Routledge, 1993.

[11] Šulce, H., Država i nacija u evropskoj istoriji, Filip Višnjić, Beograd 2002.;

[12] Klasični „zamrznuti konflikti“ na Cipru, u Azerbejdžanu, Moldaviji, Gruziji, ili na Krimu i u Ukrajini nemaju  iza sebe „mirovni ugovor“ poput onoga  kojeg su proizvođači „zamrznuta konflikta“ u bivšoj SFRJ uspjeli isposlovati u Daytonu.

[13] Gellner, Ernest, Nations and Nationalism, Oxford & Cambridge USA: Blackwell, 1983; Anderson, Benedict, Imagined Communities: Reflection on the Origins and Spread of Nationalism, London: Verso 1983; Hobsbawm, E., Ranger T. , eds., The Invention of Tradition, Cambridge University Press, 1983.

[14] Gellner, E., Ibid, str. 26 -27.

[15] Schnapper, D., Zajednica građana (o modernoj ideji nacije),  Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci i Novi Sad, 1996.;

[16] U  čuvenoj „the Warwick Debate”, ili debati „Gellner vs. Smith“,  od 24. listopada 1995., u središtu je bilo Gellnerovo tumačenja prijepora o nastanku nacija. O Gellnerovom prijeporu s njegovim doktorantom Smithom iscrpnije u radu Milana Subotića s Instituta za filozofiju i društvenu teoriju iz Beograda „Imaju li nacije pupak?“, UDK: 316.356.4:323., u: Filozofija i društvo XXV, str. 177-211;

[17] Wehler, H. U., Nacionalizam – povijest, oblici i posljedice, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2005., str. 15.

[18] Wehler, H.U., Ibid., str. 19.

[19] O ovomu vidjeti i rad Gordane Uzelac „Kad nastaje nacija? Konstitutivni elementi i procesi na primeru Hrvatske“, Geopolitics, sv. 7, br. 2, 2002, str. 33-52., i u: Reč, No. 70/16, 06/2003.

[20] Vidjeti izvorno u: Bakić, J., Teorijsko-istraživački pristupi etničkoj vezanosti (etnicity), nacionalizmu i naciji, časopis Sociologija, vol. XLVIII, 2006, N° 3.

[21] Katunarić, V.,  Sporna zajednica – novije teorije o naciji i nacionalizmu , Naklada Jesenski i Turk,  Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2003. Nažalost, Katunarićevi i slični pristupi istraživanju fenomena poput nacija i nacionalizam, uključivo pitanja jezika kojim se služimo, u našim kulturama su nerijetko prešućeni. A nerijetko primordijalistički i perenijalistički narativi i na njima utemeljene politike ne samo što ignoriraju njihove autore, nego  i modernističke spoznaje. Mnogi su takvo što iskusili na svojoj koži i u Hrvatskoj i u Srbiji i u BiH, ali vjerojatno nitko kao prof. dr. sc. Snježana Kordić, nakon konzekventno izvedenih zaključaka u njezinoj knjizi „Jezik i nacionalizam“ glede istosti bosansko-hrvatsko-srpsko-crnogorskog (u daljnjem tekstu: b-h-s-cg“) jezika, odnosno njegova policentričnog karaktera i usuda, s čime se malo tko na prostorima ovoga jezika umije ophoditi. Za naše istraživanje je najreferentije što se u knjizi „Jezik i nacionalizam“ ne radi samo o fenomenu policentričnosti jezika (na primjeru engleskog, njemačkog i b-h-s-cg jezika), ma koliko to bilo zanimljivo, nego i o radikalnoj dekonstrukciji nacionalizma kao metode za proizvodnju „paralelnih svjetova“, zatvorenih i autarkičnih društava, onesposobljenih za ideju i praksu alteriteta voljom mainstream akademskih i političkih elita. Najupitnije je po našu znanost i kulturu, zapravo, što se diskvalifikacijom pristupa prof. Kordić ignoriraju i brojni europski znanstveni autoriteti, koji ostaju nepoznati, ili krivo interpretirani, kako u jeziku i kulturi, tako i u sociologiji i politologiji. U konačnici, radi se o „Pirovoj pobjedi“ primordijalizma nad modernizmom u našim kulturama, pobjedi u korist vlastite štete!

[22] Vidjeti u: Lasić, M., Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas, Rabic, Sarajevo, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2014.

[23] Smith, A., Nacionalizam i modernizam, Fakultet političkih znanosti, Biblioteka Politička misao, Zagreb 2003., str.23;

[24]  Vidjeti, Lasić, M., Hrvatsko ili „die sogenannte Frage, u zborniku objavjenom i na b-h-s i engleskom jeziku: „Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda“, Europska akademija i Konrad Adenauer Stiftung, Sarajevo, 2014.

[25] Rezolucija Europskog parlamenta od 6. 2.2014. o izvješću o napretku BiH za 2013., 2013/2884(RSP).

[26] Potpisnici  Zajedničke izjave su čelnici pet političkih stranaka, koji bi se mogli, kad bi htjeli, postarati za omplementaciju potpisanog. U online izdanju lista Oslobođenje, od 04. travnja 2014., se u podnaslovu izviješća s ovoga događaja kazalo: „Lideri i predstavnici pet političkih stranaka u BiH Dragan Čović (HDZBiH), Mladen Ivanić (PDP), zamjenik predsjednika SDA Bakir Izetbegović, Mladen Bosić (SDS) i Martin Raguž (HDZ 1990), te predsjedavajući Europske narodne stranke (EPP) i Grupe EPP-a u Europskom parlamentu Joseph Daul potpisali su danas u Sarajevu zajedničku deklaraciju o europskim vrijednostima, identitetu, socijalno-tržišnoj privredi i pravnoj državi.“

[27] Sternberger, D., Verfassungspatriotismus. Insel, Frankfurt a.M., 1990.; i Jürgen Habermas: Staatsbürgerschaft und nationale Identität. In: Faktizität und Geltung. Suhrkamp, Frankfurt a.M. 1992.

[28] Beck, U., Moć protiv moći u doba globalizacije. Nova svjetskopolitička ekonomija, Školska knjiga, Zagreb, 2004., str. 14.